Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1932/09 (M. Š.)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Upravni spor
  • Penzija
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1932/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP-1932/09, rješavajući apelaciju Milene Škipina na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milene Škipina podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 000651 08 U od 11. maja 2009. godine, rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske broj 1060911279 od 28.

oktobra 2008. godine i rješenja Direktora Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske broj 1060911279 od 25.

augusta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milena Škipina (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Svetozar P. Ivetić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 22. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 000651 08 U od 11. maja 2009. godine, rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO RS) broj 1060911279 od 28. oktobra 2008. godine i rješenja Direktora Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Direktor Fonda) broj 1060911279 od 25. augusta 2008. godine.

2. Rješenjem Direktora Fonda broj 1060911279 od 25. augusta 2008. godine apelantici je priznato pravo na starosnu penziju počev od 22. jula 2008. godine u preciziranom mjesečnom iznosu. Penzija je određena na osnovu penzijskog staža od 40 godina 6 mjeseci i 12 dana u visini od 75% od penzijskog osnova utvrđenog u preciziranom iznosu. Također, penzija je usklađena shodno Odluci o usklađivanju penzija («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 49/08) i povećana za 9,929%.

3. Protiv navedenog prvostepenog rješenja apelantica se žalila Fondu PIO RS, koji je rješenjem broj 1060911279 od 28. oktobra 2008. godine žalbu apelantice odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica u žalbi navela da je uz svoj zahtjev od 22. jula 2008. godine priložila dokaze da je 24. jula 1998. godine, odnosno 24. maja 2001. godine podnijela zahtjev za uspostavu isplate starosne penzije kod Federalnog zavoda za PIO/MIO Kantonalne službe Sarajevo i s toga smatra da joj pravo na penziju u RS pripada ne od 22. jula 2008. godine već od 8. maja 2001. godine to jeste od dana prestanka radnog odnosa u RS. Dalje je navedeno da je odredbama člana 167. Zakona o PIO propisano da pravo na ličnu i porodičnu penziju pripada od dana kada su ispunjeni uslovi za sticanje prava propisani tim zakonom, odnosno ako je zahtjev za ostvarivanje prava podnesen nakon ispunjenja uslova za ostvarivanje prava, pravo na isplatu penzije pripada od dana podnošenja zahtjeva. Imajući u vidu da je apelantica zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju u RS podnijela 22. jula 2008. godine, a s obzirom na odredbe člana 167. Zakona o PIO Fond PIO RS je zakjlučio da je prvostepeni organ pravilno odlučio kada je apelantici priznao pravo na starosnu penziju od 22. jula 2008. godine.

4. Apelantica je protiv drugostepenog upravnog rješenja tužbom pokrenula upravni spor pred Okružnim sudom, koji je presudom broj 11 0 U 000651 08 U od 11. maja 2009. godine tužbu apelantice odbio kao neosnovanu.

5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u postupku utvrdio da je apelantica ostvarila pravo na prijevremenu starosnu penziju 4. aprila 1991. godine kod ranijeg Republičkog Fonda PIO RBiH. Također, je utvrđeno da je apelantica u periodu od 10. februara 1995. godine do 7. maja 2001. godine na području RS bila u radnom odnosu po osnovu kojeg je ostvarivala sva prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja i u vezi s tim ostvarila dodatne godine staža osiguranja čime je stekla uslov za ostvarivanje prava na puni iznos starosne penzije. U toku trajanja radnog odnosa apelantica je 24. jula 1998. godine, odnosno 24. maja 2001. godine Federalnom zavodu za PIO/MIO podnijela zahtjev za «ponovno isplaćivanje prijevremene starosne penzije» koju je ostvarila 4. aprila 1991. godine, a isplata je obustavljena od strane Fonda PIO RS jer je apelantica zasnovala radni odnos. Predmetni zahtjevi su odbijeni od strane Federalnog zavoda za PIO/MIO, a presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-07-000486 od 23. juna 2008. godine odbijena je tužba apelantice kojom je osporavala zakonitost odluke Federalnog zavoda. Nakon toga apelantica je 22. jula 2008. godine Fondu PIO RS podnijela zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju i uspostavu isplate penzije od dana prestanka radnog odnosa to jeste od 8. maja 2001. godine, pri tome ukazujući na postojanje zahtjeva koje je prethodnih godina podnosila nosiocu osiguranja u Federaciji BiH kao osnovu za početak priznavanja prava na starsonu penziju u RS.

6. Okružni sud je dalje naveo da se postupak za ponovno uspostavljanje isplate prijevremene starosne penzije koji je apelantica vodila po prethodno podnesenim zahtjevima kod Federalnog zavoda za PIO/MIO, ni u kom slučaju ne može poistovjetiti sa postupkom za priznavanje prava na starosnu penziju koji je apelantica pokrenula zahtjevom od 22. jula 2008. godine. U konkretnom slučaju se radi o ostvarivanju prava po dva različita pravna osnova: s jedne strane o pravu na nastavljanje isplate prijevremene starosne penzije (ostvarene sa 34 godine staža osiguranja kod ranijeg Republičkog fonda PIO RBiH) i s druge strane o pokretanju i vođenju postupka za priznavanje prava na starosnu penziju nakon sticanja dodatnih godina staža osiguranja kod Fonda PIO RS. Kako je odredbom člana 165. stav 1. Zakona o PIO propisano da se postupak za ostvarivanje prava na starosnu i invalidsku penziju pokreće na zahtjev osiguranika, to je apelantica koja je stekla pravo na starosnu penziju ispunivši zakonom propisani uvjet (40 godina staža osiguranja) u cilju ostvarivanja tog prava bila obavezna podnijeti odgovarajući zahtjev za ostvarivanje navedenog prava i to Fondu PIO RS kod kojeg je posljednji put bila osigurana (član 12. stav 1. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja-u daljnjem tekstu: Sporazum) ili u krajnjem slučaju takav zahtjev podnijeti nenadležnom Federalnom zavodu za PIO/MIO koji je u smislu odredbe člana 13. Sporazuma dužan isti proslijediti Fondu PIO RS. Kako apelantica sve do 22. jula 2008. godine nije podnijela takav zahtjev, već je podnosila zahtjeve koji se odnose na ostvarivanje drugog prava (nastavljanja isplate prijevremene starosne penzije) to je drugostepeni upravni organ pravilnom primjenom odredbe člana 167. stav 2. Zakona o PIO pravo na starosnu penziju priznao od dana podnošenja zahtjeva. Iz navedenih razloga Okružni sud je zaključio da su neosnovani apelanticini navodi istaknuti u tužbi.

7. Apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelantica smatra da su navedene povrede prava u konkretnom slučaju nastale zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Istakla je da je 24. jula 1998. godine, odnosno 24. maja 2001. godine podnijela zahtjev za ponovnu uspostavu starosne prijevremene penzije koju je ostvarila 4. aprila 1991. godine Federalnom zavoda za PIO/MIO, te da je ovaj postupak trajao više od sedam godina, a nakon toga Federalni zavod je propustio da apelanticin zahtjev dostavi Fondu PIO RS, što je prema apelanticinom mišljenju bio dužan u smislu odredbi čl. 12. i 13. Sporazuma. Dalje je navela da su upravni organi i Okružni sud u konkretnom postupku pogrešno primijenili pravo jer su joj pravo na starosnu penziju trebali utvrditi od dana prestanka radnog odnosa u RS, to jeste od 8. maja 2001. godine, a ne od dana podnošenja zahtjeva Fondu PIO RS, to jeste od 22. jula 2008. godine. Apelantica smatra da su upravni organi i Okružni sud u konkretnom slučaju trebali cijeniti činjenicu da je apelantica ranije već bila podnijela zahtjev za nastavljanje isplate prijevremene starosne penzije nosiocu osiguranja u Federaciji BiH.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav

1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su upravni organi i Okružni sud u postupku upravnog spora dovoljno jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud dalje ukazuje da je o apelanticinim navodima o povredi njenog prava na pravično suđenje pred Federalnim zavodom za PIO/MIO odlučio u predmetu broj AP-2554/08 (Odluka o dopustivosti i meritumu, broj AP-2554/08 od 22. februara 2011. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 48/11). Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Ustavni sud dalje ističe da je apelantica navela da su joj povrijeđeni pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu zlouporabe prava iz člana

17. Evropske konvencije, ali ničim nije potkrijepila svoje navode i nije navela u čemu se ogleda povreda. Iz sadržaja apelacije proizlazi da ove povrede apelantica vidi u činjenici da u konkretnom postupku nije pravilno utvrđeno činjenično stanje i da nije pravilno primijenjeno materijalno pravo, a što je Ustavni sud već razmotrio u vezi s navodima o povredi člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i odlučio da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1932/09 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio