Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1954/09 (Zeničko-dobojski kanton)
Odluka donesena 19. 07. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 41
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 2
- Odluka o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 41
- Odluka o dopustivosti i meritumu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1954/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 07. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, , na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP-1954/09, rješavajući apelacije Zeničko-dobojskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Zeničko-dobojskog kantona podnesene protiv: -presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-001254 od 20. maja 2009. godine, Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-
0-Gž-09-000004 od 30. aprila 2009. godine i Kantonalnog suda u Zenici broj 43-0-P-015364-09-Gž od 25. augusta 2010. godine, -presuda Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-07-000020 od 5. maja 2008. godine, broj 043-0-P-07-000450 od 19. juna 2008. godine i broj 43-0-P-015364-07-P od 6. augusta 2009. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnio je u periodu od 23. juna 2009. do 11. novembra 2010. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Zenici i Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sudovi) i presuda Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) preciziranih u izreci ove odluke.
2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP-1954/09, AP-2189/09 i AP-4893/10 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-1954/09. Ukupno su spojena 3 predmeta.
3. Presudama Općinskog suda, navedenim u izreci odluke, udovoljeno je tužbenim zahtjevima tužitelja te je apelant obavezan da tužiteljima na ime neisplaćenih razlika naknade za korištenje godišnjeg odmora-regresa isplati novčane iznose za vremenske periode bliže označene u dispozitivu presuda, sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka. Tužbeni zahtjev nekoliko tužitelja na ime potraživanja po osnovu neisplaćene naknade toplog obroka i prevoza je odbijen kao neosnovan.
4. U obrazloženju presuda Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da su tužitelji bili sudije u sudovima na području Zeničko-dobojskog kantona u utuženom periodu, te da su u navedenom periodu iskoristili godišnji odmor i da im je za sporni period isplaćena naknada za korištenje godišnjeg odmora. Istaknuto je da su sporni osnovi i visine tužbenih zahtjeva. Općinski sud je zaključio da tužiteljima, prema odredbi člana 41. stav 2. tačka 2. Zakona o sudijskoj i tužiteljskoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 22/00, 20/01, 37/01, 57/01 i 78/04; u daljnjem tekstu: Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji), pripada pravo na naknadu za određene posebne troškove, između ostalog, i za regres za godišnji odmor, te naknadu za prehranu u toku rada. Općinski sud je, također, ocijenio i da im, prema odredbi člana 2. stav 1. tačka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji («Službene novine FBiH» broj 63/03), pripada pravo na naknadu na ime regresa za godišnji odmor, dok im ne pripada pravo na naknadu za prehranu u toku rada, te da su, u smislu navedenih odredaba, osnovani tužbeni zahtjevi za isplatu naknada za korištenje godišnjeg odmora za sporni period.
5. U pogledu visine tužbenih zahtjeva, Općinski sud se pozvao na odredbe čl. 9. i 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije BiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave (u daljnjem tekstu: Uredba), odnosno odredbe čl. 2. i 4. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe, kojom je utvrđeno da radniku i službeniku pripada pravo na regres za godišnji odmor u iznosu do 70% plaće radnika, odnosno službenika, ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji BiH za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika, odnosno radnika povoljnije. Sud je istakao da je navedeno stajalište u primjeni Uredbe zauzeo i Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u svojoj Odluci broj 070-0-Rev-07-000291 od 11. oktobra 2007. godine. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da se visina zahtijevanih naknada utvrđuje primjenom odredbi navedene uredbe, jer se uredba odnosi na prava rukovodilaca izvršnih organa vlasti u Federaciji BiH, ali kako nije donijet poseban podzakonski akt u vezi sa primjenom Zakona, to primjenom principa analogije treba biti primijenjen navedeni princip pri utvrđivanju visine ove naknade.
6. Odlučujući o žalbama apelanta i tužitelja podnesenim protiv prvostepenih presuda, Kantonalni sudovi su donijeli presude iz izreke ove odluke kojima su žalbe odbili kao neosnovane, dok su u nekim predmetima žalbe tužitelja djelimično uvažili i prvostepene presude preinačili u pogledu troškova postupka.
7. U obrazloženju presuda Kantonalni sudovi su istakli da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, a da pri tome nije počinjena bitna povreda odredaba ZPP-a. Kantonalni sudovi su ocijenili da je prvostepeni sud za svoje odluke dao jasne i valjane razloge koje su prihvatili i ovi sudovi. Naime, Kantonalni sudovi su naveli da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je obavezao apelanta da isplati tužiteljima regres, jer to pravo tužitelju pripada u skladu sa članom 41. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji. Kantonalni sudovi su istakli da odredbom člana 82. istog zakona propisana je obaveza da se svi federalni, odnosno kantonalni zakoni, koji uređuju pitanje sudske i tužiteljske vlasti, polazeći od uslova iz ovog zakona kao minimalnih, usklade sa ovim zakonom i to u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. Prema stavu Kantonalnih sudova, nije sporno da nadležni organi nisu postupili u skladu sa svojim zakonskim obavezama i donijeli propise na osnovu kojih bi se utvrdila visina regresa koja pripada tužitelju. Dakle, kako se radi o federalnom propisu, treba se analogno primijeniti podzakonski propis Federacije, a mjerodavan propis pri utvrđivanju visine regresa je Uredba kojom je utvrđen način obračuna navedene naknade. Konačno, Kantonalni sudovi su zaključili da je pravilno obavezan apelant da tužiteljima na ime regresa za 2004. i 2005. godinu isplati iznose navedene u izreci prvostepenih presuda, a kako je propisano odredbama čl. 4, 11. i 6. Uredbe.
8. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je u predmetima AP-2189/09 i AP-4893/10 naveo i povredu pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da su osporene odluke donesene kao rezultat pogrešne primjene materijalnog prava od strane redovnih sudova što je dovelo do kršenja apelantovih ustavom zaštićenih prava. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što su sudovi o tužbenim zahtjevima tužitelja odlučiti pozivom na odredbe Uredbe, umjesto na odluke Vlade Zeničko-dobojskog kantona koji su mjerodavni propisi za utvrđivanje visine regresa. Također, apelant ističe da se ovakvim postupanjem sudova narušava princip mirnog uživanja imovine.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
10. S obzirom da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje, imovinu i nediskriminaciju iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud podsjeća na to da je isto pravno pitanje razmatrao u odlukama o dopustivosti br. AP 3703/08 od 9. marta 2011. godine, AP 2944/06 i AP 3324/06 od 17. marta 2009. godine, (dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih apelacionih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u tim odlukama. Naime, u navedenim odlukama apelanti (Zeničko-dobojski kanton i Hercegovačko-neretvanski kanton) su u apelacionim navodima ukazivali na proizvoljnu primjenu Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti u FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave pri obračunu visine regresa nositeljima pravosudnih funkcija. U vezi s tim, Ustavni sud je zaključio da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu, i prava na nediskriminaciju, budući da su redovni sudovi u svojim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje u pogledu primjene materijalnog prava, a da takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na to da se radi o istoj pravnoj situaciji, Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u predmetima AP-2189/09 i AP-4893/10, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić