Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2024/12 (S. D.)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Pritvor
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
  • Uslovi pritvora ili zatvora
  • Zakonito hapšenje po presudi suda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2024/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 2024/12, rješavajući apelaciju Sakiba Dautovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i stav 4 tačka 14 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sakiba Dautovića, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 006240 12 Kž 5 od 10. maja 2012. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 K 006240 12 Kv 4 od 23. aprila 2012. godina u odnosu na povredu prava iz člana II/3b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3 i 5 stav 1c. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sakiba Dautovića, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 006240 12 Kž 5 od 10. maja 2012. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 K 006240 12 Kv 4 od 23. aprila 2012. godina u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Sakib Dautović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kog zastupa Tatjana Savić, advokat iz Bijeljine, podnio je 25. maja 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 006240 12 Kž 5 od 10. maja 2012. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 K 006240 12 Kv 4 od 23. aprila 2012. godine.

2. Rješenjem Kantonalnog suda broj 001-0-KPP-09-000053 od 5. juna 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 001-0-KV-09-000 023 od 12. juna 2009. godine, apelantu je, zbog počinjenog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 154 stav 1 ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), a iz razloga predviđenih odredbom člana 146 stav 1 tačka a) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), određen pritvor koji može da traje najduže mjesec dana računajući od dana lišavanja slobode.

3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 01 0 K 006240 11 Kv od 14. decembra 2011. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 01 0 K 006240 11 Kž od 26. decembra 2011. godine, nakon potvrđene optužnice Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona u Bihaću broj TO1 0 KTRZ 0003586 02 od 12. decembra 2011. godine, apelantu je produžen pritvor za dva mjeseca računajući od 14. decembra 2011. godine, kao dana potvrđivanja optužnice.

4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 01 0 K 006240 12 Kv 2 od 8. februara 2012. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 01 0 K 006240 12 Kž 2 od 20. februara 2012. godine, apelantu produžen pritvor za dva mjeseca, tako da po tom rješenju pritvor može da traje do 14. aprila 2012. godine ili drugačije odluke suda.

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 01 0 K 006240 12 Kv 3 od 5. aprila 2012. godine apelantu je produžen pritvor za dva mjeseca, tako da po tom rješenju može da traje do 14. juna 2012. godine ili drugačije odluke suda. Protiv rješenja Kantonalnog suda apelantova braniteljka je podnijela žalbu koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 01 0 K 006240 12 Kž 4 od 18. aprila 2012. godine djelimično uvažio, pa je rješenje Kantonalnog suda ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da prvostepeno rješenje ne sadrži razloge o odlučnoj činjenici - postojanju osnovane sumnje da je apelant učinio krivično djelo za koje je optužen, odnosno o činjenici koja predstavlja osnovni uslov za određivanje odnosno produženje pritvora, pa je stoga prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312 stav 1 tačka k) ZKP FBiH.

6. U ponovnom postupku Kantonalni sud je Rješenjem broj 01 0 K 006240 12 Kv 4 od 23. aprila 2012. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda broj 01 0 K 006240 12 Kž 5 od 10. maja 2012. godine, apelantu produžio pritvor za dva mjeseca tako da po tom rješenju može da traje do 14. juna 2012. godine ili drugačije odluke suda.

7. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je članom 146 stav 1 tačka a) ZKP propisano da pritvor može da se odredi ako se lice za koje postoji osnovana sumnja da je počinilo krivično djelo krije, ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Po mišljenju Kantonalnog suda, razlozi zbog kojih je pritvor po ovom osnovu određen a nakon potvrđene optužnice produžavan i dalje postoje, s obzirom da se apelant nakon izvršenja krivičnog djela i završetka rata u Bosni i Hercegovini prije lišavanja slobode krio niz godina u Norveškoj. Više puta je bezuspješno pokušavano da mu se poziv dostavi na adresu prebivališta. Nakon dugogodišnje potrage za njim je raspisana međunarodna potjernica. Apelant nema bližu porodicu, stan niti imovinu u Bosni i Hercegovini, a po njegovoj tvrdnji znao je da je protiv njeega pokrenut krivični postupak pa nije prijavio nadležnom organu niti odlazak u inostranstvo niti novu adresu u inostranstvu. Po ocjeni Kantonalnog suda i dalje postoji opasnost od apelantovog bjekstva radi izbjegavanja suđenja, a u trenutnoj fazi postupka ne može se očekivati da bi svrha pritvora mogla da se ostvari primjenom blažih zakonskih mjera. Pored navedenog istaknuto je da nije od uticaja niti dužina dosadašnjeg trajanja pritvora, budući da je svrha pritvora nesmetano vođenje krivičnog postupka odnosno prisustvo apelanta na glavnom pretresu.

8. U obrazloženju rješenja Vrhovnog suda se navodi da je prvostepeni sud naveo razloge zbog kojih smatra da apelantu treba da se produži pritvor iz osnova člana 146 stav 1 tačka a) ZKP FBiH, kao i razloge da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio predmetno krivično djelo za koje se protiv njega vodi krivični postupak. Dalje je navedeno da je, nasuprot navodima apelantove braniteljke prvostepeni sud postupio po uputstvima iz rješenja Vrhovnog suda od 18. aprila 2012. godine jer je u obrazloženju naveo određene razloge koji upućuju na pravičnost zaključka prvostepenog suda da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio predmetno krivično djelo u smislu ispunjenja opšteg uslova za produženje pritvora apelantu.

9. Po ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud je u obrazloženu rješenja naveo razloge na osnovu kojih je utvrdio okolnost koja ukazuje na opasnost od apelantovog bjekstva u slučaju da bude pušten na slobodu. Pri tome je prvostepeni sud imao u vidu da je apelantu bilo poznato da se protiv njega vodi krivični postupak, ali je otišao u inostranstvo iako odlazak niti novu adresu nije prijavio. Pored navedenog, prvostepeni sud je cijenio činjenicu da se apelant niz godina nakon rata krio u Norveškoj, zbog čega je bila donijeta naredba o raspisivanju međunarodne potjernice, zatim da nema imovine u BiH, koje po ocjeni prvostepenog suda ukazuje na opasnost da bi nakon puštanja na slobodu s ciljem da izbjegne suđenje apelant napustio Bosnu i Hercegovinu. Po mišljenju Vrhovnog suda, navodi apelantove braniteljke da sama činjenica da neko boravi u inostranstvu ne može da predstavlja osnov za zaključak da je on u bjekstvu, te činjenice da je apelant boravio u izbjeglištvu u Hrvatskoj do 1997. godine u izbjegličkom kampu, nakon čega ga je uz pomoć UNHCR-a napustio i otišao za Norvešku, zatim da krivično djelo koje mu se stavlja na teret potiče iz 1994. godine, a istraga je protiv njega pokrenuta 2001. godine, ne dovode u pitanje pravilnost zaključka prvostepenog suda da i dalje postoji navedeni osnov za pritvor. Istaknuto je da sve navedene činjenice iz žalbe ne dovode u pitanje utvrđenje tog suda da se apelant krio i bio u bjekstvu, odnosno da nije bio dostupan državnim organima, zbog čega je za njim bila raspisana međunarodna potjernica. Stoga i ta okolnost, i po ocjeni suda, predstavlja okolnost koja ukazuje na opasnost od apelantovog bjekstva.

10. Po ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada nije prihvatio prijedlog odbrane da se apelantu umjesto mjere pritvora izrekne mjera zabrane napuštanja boravišta iz člana 140 ZKP FBiH. I po mišljenju Vrhovnog suda, imajući u vidu prirodu predmetnog krivičnog djela, okolnosti pod kojima je apelant osnovano sumnjiv da ga je učinio, svrhu zbog koje je pritvor apelantu produžen, svrha ne bi mogla da se ostvari nekom od blažih mjera od mjere pritvora kako se to predlaže u pomenutoj žalbi.

11. U odnosu na prigovor žalbe u pogledu dužine trajanja pritvora Vrhovni sud je naveo da se radi o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice, što je regulisano odredbom člana 151 stav 2 tačka c) ZKP FBiH, tako da nakon potvrđivanja optužnice pritvor može da traje dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko 10 godina a ne i kazna dugotrajnog zatvora. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da su prigovori žalbe neosnovani jer je dužina trajanja pritvora u granicama zakonskih ograničenja.

12. Dalje je navedeno da je u žalbi istaknuto da je apelant osoba sa zdravstvenim problemima neurološke prirode, da se njegovo zdravstveno stanje ne može poboljšati, ali da adekvatnom medicinskom njegom i redovnom rehabilitacijom može da se održi i spriječi daljnje pogoršanje, zbog čega apelant adekvatan medicinski tretman može da ima samo na slobodi. Prema žalbi, to bi predstavljalo još jedan razlog da se apelantu umjesto mjere pritvora izrekne mjera zabrane. Istaknuto je da je Vrhovni sud razmotrio navedene navode žalbe, kao i podnesak koji je dostavljen kao prilog uz žalbu, koji je bio naslovljen na predsjednika Kantonalnog suda u Bihaću u vezi s apelantovim zdravstvenim problemima, te našao da takvo apelantovo zdravstveno stanje ne predstavlja razlog za izricanje mjere zabrane umjesto mjere pritvora. Po mišljenu Vrhovnog suda, apelant će i u pritvoru imati adekvatnu medicinsku terapiju prema preporuci određenog ljekara i omogućiće mu se svi potrebni tretmani i pregledi i van ustanove pritvora, a sve u skladu sa zakonitim postupanjem. Istaknuto je da iz dostavljenog podneska uz žalbu proizilazi da je na njemu svojeručno, najvjerovatnije predsjednik tog suda, napisana zabilješka istog datuma kada je podnesak zaprimljen u Kantonalni sud 7. maja 2012. godine, a iz kog proizilazi da je na njegovu intervenciju apelant 4. maja 2012. godine upućen na neurologiju. Iz navedenog, po mišljenju Vrhovnog suda, proizilazi da pritvor ne predstavlja prepreku apelantu da bi dobio adekvatan medicinski tretman.

13. Rješenjem Kantonalnog suda broj 01 0 K 006240 12 K od 22. maja 2012. godine apelantu je ukinut pritvor i određeno da se odmah pusti na slobodu.

14. U obrazloženju rješenja je navedeno da je nakon završenog glavnog pretresa apelant proglašen krivim da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 preuzetog KZ SFRJ, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci. U pogledu ispitivanja dalje osnovanosti pritvora u smislu člana 152 stav 1 ZKP FBiH, navedeno je da je Kantonalni sud cijenio odluku Ustavnog suda BiH broj AP 498/11 od 15. jula 2011. godine gdje je utvrđeno da odredbe kojima se propisuje „obligatorni pritvor“ nisu u skladu s odredbama člana 5 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Stoga je Kantonalni sud ispitao osnovanost pritvora iz razloga predviđenih članom 146 stav 1 tačka a), c) i d) ZKP FBiH nakon što je apelantu izrekao presudu i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci, te odlučio da u konkretnom slučaju ne može da primjeni odredbu člana 302 ZKP FBiH u pogledu obligatornog pritvora.

15. Utvrđeno je da dalje ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na opasnost od bijega zbog toga što apelant nije bježao nego je nakon okončanja rata izbjegao u treće zemlje, a potom živio u Norveškoj, te u konkretnom slučaju apelant nije izbjegao zbog krivičnog gonjenja jer protiv njega, kada je napustio Bosnu i Hercegovinu, nije ni vođen krivični postupak. Zatim je utvrđeno da apelant u Velikoj Kladuši ima porodicu kod koje može da živi, tj. da može da živi kod brata koji živi u Velikoj Kladuši, da nema državljanstvo Kraljevine Norveške niti lične dokumente Kraljevine Norveške. Stoga, kako se apelant u konkretnom slučaju nije krio u Kraljevini Norveškoj gdje je izbjegao nakon ratnih dejstava i gdje se nalazio u potrazi za poslom, te kako nema dvojno državljanstvo nego samo državljanstvo Bosne i Hercegovine, ne postoje više okolnosti koje bi ukazivale da se apelant krije ili okolnost koja bi ukazivala na opasnost od bijega. Takođe, po mišljenju Kantoanlnog suda, ne postoji bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo kako je propisano tačkom c) niti je u konkretnom slučaju sud utvrdio okolnost propisanu u članu 146 stav 1 tačka d) da bi apelantovim boravkom na slobodi bila uznemirena javnost niti je boravak u pritvoru neophodan zbog bezbjednosti građana i imovine.

16. Apelant je u apelaciji istakao da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, kao i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Navodi da je na osnovu međunarodne potjernice apelant 25. aprila 2007. godine uhapšen u Kraljevini Norveškoj i u ekstradicijskom pritvoru boravio svo vrijeme do njegovog izručenja u Bosnu i Hercegovinu 17. novembra 2011. godine. Istakao je da je pritvor protiv njega više puta produžavan, te je 22. maja 2012. godine nakon izricanja prvostepene presude pritvor ukinut i apelant pušten na slobodu.

17. Naveo je da je jedan od uslova izručenja koje je postavila Kraljevina Norveška bio da se apelantu pruži adekvatna medicinska njega. Ističe da ga od 17. novembra 2011. godine do 22. maja 2012. godine, kada je pušten iz pritvora, nije pregledao odgovarajući ljekar specijalista, pa samim tim nije dobio adekvatnu terapiju koja bi spriječila dalje pogoršanje njegovog zdravstvenog stanja. Stoga apelant smatra da je nepružanje adekvatne medicinske njege doseglo nivo ponižavajućeg postupanja iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije. Apelant je istakao je da KPZ Bihać nema stalno zaposlenog ljekara nego samo ljekara koji povremeno dolazi u KPZ radi pregleda pritvorenika, što je doprinijelo izostanku medicinskog tretmana za apelanta.

18. Neveo je da je protiv rješenja Kantonalnog suda od 5. aprila 2012. godine izjavio žalbu koju je Vrhovni sud usvojio i ukinuo rješenje Kantonalnog suda vraćajući predmet na ponovno odlučivanje. Navodi da pomenuto rješenje nije dostavljeno odbrani (ni apelantu ni njegovom braniocu), nego je Kantonalni sud 23. aprila 2012. godine donio novo rješenje kojim je apelantu produžen pritvor pa je oba rješenja zajedno dostavio odbrani. Apelant smatra da je od 18. aprila 2012. godine, kada je Vrhovni sud ukinuo rješenje Kantonalnog suda od 23. aprila 2012. godine, apelant bez osnova zadržan u pritvoru što je suprotno odredbama člana 5 stav 1 Evropske konvencije. Stoga smatra da je neosnovano boravio u pritvoru između 18. aprila 2012. godine i 23. aprila 2012. godine. Ističe da je odbrana u svim žalbama protiv rješenja ukazivala na činjenicu da se apelant nalazio u pritvoru od 25. aprila 2007. godine, od čega 1.671 dan u ekstradicionom pritvoru, te da su sudovi u BiH dužni prilikom odlučivanja o produženju pritvora da uzmu u obzir i trajanje ekstradicijskog pritvora jer je određen zbog zahtjeva Bosne i Hercegovine.

19. Zatim apelant navodi da je iz obrazloženja rješenja izostavljen najbitniji dio o tome zašto dosadašnje trajanje pritvora nije uticalo na odluku o produženju pritvora. Dalje navodi da iz obrazloženja rješenja Kantonalnog suda od 22. maja 2012. godine, kojim je apelantu ukinut pritvor i apelant pušten na slobodu, proizilazi da je apelantu ukinut pritvor upravo iz svih razloga koje je odbrana svo vrijeme isticala kao razloge za ukidanje pritvora. Takođe ističe da je apelantova odbrana u više navrata isticala da je apelantu onemogućeno pravo na pristup sudu time što je vanraspravno vijeće produžavalo pritvor bez saslušanja apelanta i njegovog branioca.

20. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je, odgovarajući na navode apelacije o tome da je rješenje od 22. maja 2012. godine kojim je apelantu ukinut pritvor potvrdilo raniju proizvoljnost prema apelantu, naveo da prije svega treba da se ima u vidu da je rješenje od 22. maja 2012. godine, kojim je apelantu ukinut pritvor, doneseno nakon nepravosnažno izrečene presude. Po mišljenju Vrhovnog suda radilo se o preispitivanju pritvora apelantu, ali ne više iz razloga iz kojih mu je pritvor do tada bio produžavan (član 146 stav 1 tačka a) ZKP FBiH) već iz sasvim drugih razloga, i to u odnosu na apelantovu ličnost i okolnosti izvršenja predmetnog krivičnog djela. Shodno tome, Vrhovni sud smatra se u apelaciji netačno iznosi da su ranija rješenja o produženju pritvora apelantu bila rezultat proizvoljnosti.

21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 i stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 i stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda glasi:

2)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4)Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

(14). apelacija je preuranjena.

22. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

23. U konkretnom slučaju, apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na osnovu odluke suda i poziva se na kršenje prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantuju da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtijeva ZKP FBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora da bude usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

24. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantu pritvor produžen u smislu člana 146 stav 1 tačka a) ZKP FBiH, kojom odredbom je propisano da ukoliko postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo pritvor protiv tog lica može da se odredi ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Kantonalni i Vrhovni sud su, obrazlažući osporena rješenja, dali jasne i detaljne razloge zbog kojih su smatrali da u konkretnom slučaju i dalje postoji potreba za primjenom odredbe člana 146 stav 1 tačka a) ZKP FBiH. Pri tome je istaknuto da se u konkretnom slučaju radilo o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice u smislu odredbe člana 151 stav 2 tačka c) ZKP FBiH, kojom je propisano da nakon potvrđivanja optužnice pritvor može da traje dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko 10 godina a ne i kazna dugotrajnog zatvora.

25. Dakle, sve razloge koje je propisao član 146 stav 1 tačka a) ZKP FBiH Kantonalni sud je prilikom produženja pritvora apelantu detaljno i jasno obrazložio, dok je njegovu odluku potvrdio i Vrhovni sud rješavajući o apelantovoj žalbi. Iz navedenog proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o „zakonitom lišavanju slobode po rješenju nadležnog suda“, kako to propisuje član 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. To znači da u lišavanju apelantove slobode nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na osnovu odredaba člana 146 stav 1 tačka a) ZKP FBiH. Ovakva situacija, po mišljenju Ustavnog suda, nije inkompatibilna s članom 5 stav 1 tačka c. Evropske konvencije, jer navedeni član ne sadrži zabranu državama potpisnicama da u svojim pravnim sistemima mogu da propišu odredbu kojom se nalaže određivanje pritvora licu za koje postoji osnovana sumnja da je počinilo krivično djelo, ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim rješenjima detaljno i jasno obrazložili razloge za produženje pritvora apelantu, što Ustavni sud niti u jednom dijelu ne smatra proizvoljnim.

26. U odnosu na apelantove navode da rješenje od 22. maja 2012. godine, kojim je apelantu ukinut pritvor i on pušten na slobodu, potvrđuje proizvoljnost osporenih rješenja. Ustavni sud zapaža da je rješenje o ukidanju pritvora apelantu doneseno nakon nepravosnažno izrečene presude, te da je tom prilikom Kantonalni sud preispitivao pritvor u odnosu na apelantovu ličnost i okolnost izvršenja predmetnog krivičnog djela. Dakle, radilo se o preispitivanju pritvora u odnosu na druge razloge u odnosu na razloge zbog kojih mu je pritvor do tada produžavan. Stoga ove apelantove navode Ustavni sud smatra neosnovanim.

27. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli da opravdaju tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koji se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1.c. Evropske konvencije koje bi bilo potrebno meritorno ispitati, te Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi apelanta u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani. Ustavni sud smatra da okolnosti konkretnog slučaja upućuju da postoji važan i značajan opšti interes koji preteže nad načelom poštovanja prava na slobodu pojedinca.

28. Zatim, apelant se žali da su osporavana rješenja u suprotnosti sa članom II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3 Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da se, shodno praksi Evropskog suda, član 3 Evropske konvencije razmatra i u vezi s licima lišenim slobode, a pri ocjeni da li se u konkretnom slučaju radi o nehumanom ili ponižavajućem tretmanu u obzir se uzimaju sve okolnosti slučaja, uključujući i posebne uslove, oštrinu mjere, trajanje i cilj kom se teži, efekti na lice o kom se radi, kao i pitanje da li je tom licu obezbijeđen minimum mogućnosti kontakata s drugim licima. Ustavni sud zapaža da apelant svoje navode o kršenju ovog prava zasniva na činjenici da mu u pritvoru nije pružena adekvatna medicinska njega.

29. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda shodno kojoj činjenica da je zatvaranje nekoga inkompatibilno s njegovim zdravstvenim stanjem nije dovoljna da bi to lice bilo pušteno na slobodu, zato što uticaj lišavanja slobode nekog lica na njegovo zdravlje nije ključno pitanje, već eventualno odsustvo odgovarajuće medicinske njege u vrijeme trajanja lišavanja slobode (vidi bivša Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj 9610/81, 6 EHRR 110 (1983)). Naime, medicinska njega mora da buder pružena bilo na mjestu gdje se lice nalazi u pritvoru, bilo na drugom odgovarajućem mjestu. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža¸da je u konkretnom slučaju, razmatrajući ove apelantove navode, Vrhovni sud dao jasno i precizno obrazloženje o tome da apelantovo zdravstveno stanje ne predstavlja razlog za izricanje mjere zabrane umjesto mjere pritvora. Utvrđeno je da apelant u pritvoru može da ima adekvatnu medicinsku njegu i van ustanove pritvora. Dalje je utvrđeno da je apelant 4. maja 2012. godine upućen na neurologiju. Dakle, iz navedenog proizilazi da apelant nije ponudio argumente i dokaze iz kojih bi moglo da se vidi da su mu nadležni organi uskratili mogućnost da dobije neophodnu medicinsku njegu unutar ustanove pritvora, kao i van ustanove pritvora pod istim uslovima kao i drugim pritvorenicima.

30. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli da opravdaju tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koji se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije.

31. Zatim, apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cjelini, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu da budu ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

32. Budući da krivični postupak u konkretnom slučaju još nije okončan, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, preuranjena.

33. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 i stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. U skladu s članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2024/12 (S. D.) | Sudska praksa | Aktio