Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2347/09 (J. K.)
Odluka donesena 19. 07. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2347/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 07. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 2347/09, rješavajući apelacije Jusufa Kajoševića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Jusufa Kajoševića i Dragana Martinovića podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 012021 08 Rev od 23. juna 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000169 od 20. augusta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P 012021/01( P-820/01-I) od 14. decembra 2006. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Jusuf Kajošević (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Mostara, kojeg zastupa advokat Faruk Ćupina iz Mostara, podnio je 21. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 012021 08 Rev od 23. juna 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000169 od 20. augusta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P 012021/01 ( P-820/01-I) od 14. decembra 2006. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 2347/09.
2. Dragan Martinović (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 11. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda navedenih u prethodnoj tački ove odluke. Apelacija je registrirana pod brojem AP 2853/09. Pošto apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, jer nije dostavljena punomoć za zastupanje, od drugoapelanta je 18. februara 2010. godine zatraženo da dostavi dopunu apelacije. Drugoapelant je 4. marta 2010. godine dostavio dopunu apelacije.
3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova i kojima su osporene iste presude, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2347/09 i AP 2853/09 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2347/09.
4. Presudom Općinskog suda broj P 012021/01( P-820/01-I) od 14. decembra 2006. godine usvojen je tužbeni zahtjev prvoapelanta kao tužitelja i obavezan drugoapelant kao tuženi da mu isplati iznos od 4.200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. oktobra 2001. godine do konačne isplate i iznos od 24.528,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev do 7. decembra 2005. godine do konačne isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.050,05 KM u roku od 30 dana. Presudom je, također, djelimično usvojen protivtužbeni zahtjev drugoapelanta i obavezan prvoapelant da mu isplati iznos od 21.928,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. septembra 2001. godine do konačne isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.467,26 KM, sve u roku od 30 dana, te odbijen preostali dio protivtužbenog zahtjeva za isplatu iznosa preko dosuđenog.
5. U obrazloženju presude je navedeno da je prvoapelant u tužbi naveo da je kao zakupodavac sa drugoapelantom kao zakupoprimcem 4. augusta 2000. godine zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora koji se nalazi u Mostaru na lokaciji Staro Veležovo igralište I faza i čije su karakteristike precizirane u presudi, da je ugovor zaključen na određeno vrijeme od 1. septembra 2000. godine do 1. septembra 2001. godine, da mu drugoapelant nakon isteka ugovorenog vremena nije predao u posjed predmetni poslovni prostor, da mu duguje sedam zaostalih mjesečnih zakupnina, te da, stoga, smatra da sud treba donijeti presudu kojom će obavezati drugoapelanta na predaju poslovnog prostora, isplatu zaostalih zakupnina i isplatu zakupnina od dana isteka ugovora o zakupu pa do predaje, i to po 600,00 KM mjesečno sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka, da je Općinski sud 18. decembra 2002. godine donio djelimičnu Presudu broj P-820/01 kojom je obavezao drugoapelanta na predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora koju je Kantonalni sud potvrdio, a Vrhovni sud odbio izjavljenu reviziju, da je u izvršnom postupku 25. februara 2005. godine predmetni poslovni prostor predat u posjed prvoapelantu, te pošto je o predmetnom tužbenom zahtjevu samo djelimično riješeno, to je predmetni postupak nastavljen uz odluku da se vodi jedinstven postupak vezan za predmetnu tužbu i protivtužbu drugoapelanta.
6. Dalje, navedeno je da je u postupku na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je prvoapelant vlasnik predmetnog poslovnog prostora od 1990. godine, da je usljed ratnih djejstava prvoapelant prostor napustio, a da ga je do 1998. godine, kada mu je prostor vraćen u posjed, koristio drugoapelant kao privremeni korisnik, da su prvoapelant i drugoapelant 1. septembra 2000. godine zaključili ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora na godinu dana sa mjesečnom zakupninom od po 400,00 KM, da drugoapelant nije platio sedam mjeseci zakupa, niti je nakon isteka ugovorenog roka prostor vratio prvoapelantu, sve do realizacije izvršnog postupka 25. februara 2005. godine, da je na osnovu iskaza svjedoka poimenično navedenih u presudi, nalaza vještaka građevinske i finansijske struke utvrđeno da je drugoapelant u sanaciju predmetnog poslovnog prostora uložio nužna sredstva u iznosu od 21.928,20 KM, te da je drugoapelant koristio bespravno predmetni poslovni prostor od dana isteka ugovorenog roka do dana predaje u posjed, jer nije plaćao zakupninu u iznosu od po 600,00 KM mjesečno, koliko iznosi visina zakupnine za ugostiteljske objekte za I zonu u Mostaru. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je, shodno odredbama čl. 13. i 16. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (u daljnjem tekstu: Zakon), člana 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je regulirano pitanje korištenja tuđe stvari, i člana 570. ZOO, koji je identičan članu 13. Zakona, odlučio kao u dispozitivu.
7. Protiv navedene presude i prvoapelant i drugoapelant su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 007-0-Gž-07-000169 od 20. augusta 2007. godine žalbu drugoapelanta djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je drugoapelant obavezan na ime neplaćene zakupnine za vrijeme trajanja ugovora o zakupu, tako što je obavezao drugoapelanta na isplatu iznosa od 2.800,00 KM umjesto 4.200,00 KM, a preko dosuđenog iznosa odbio je tužbeni zahtjev prvoapelanta-tužitelja. Presudom je Kantonalni sud preinačio prvostepenu odluku u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, tako da je drugoapelant obavezan na naknadu iznosa od 7.858,00 KM umjesto 9.050,05 KM, a u preostalom dijelu žalba drugoapelanta i žalba prvoapelanta u cijelosti su odbijene. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da drugoapelant nije dokazao da je platio sedam mjeseci zakupnine, pa pošto je ugovorom o zakupu koji je tada bio važeći bila ugovorena zakupnina u iznosu od 400,00 KM mjesečno, to je, prema obrazloženju Kantonalnog suda, drugoapelant obavezan platiti 2.800,00 KM na ime neplaćene zakupnine, a ne 4.200,000 KM, kako je to utvrdio prvostepeni sud. Zbog navedenog, Kantonalni sud je obrazložio da je trebalo preinačiti i odluku o troškovima u odnosu na drugoapelanta, uzimajući u obzir uspjeh u sporu. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi drugoapelanta vezani za visinu zakupnine za period nakon prestanka važenja ugovora o zakupu, jer je visina naknade za taj period pravilno utvrđena na temelju Odluke Općine Mostar-Jugozapad prema kojoj za I zonu zakup ugostiteljskih objekata iznosi 20,00 KM po m2, što za konkretan poslovni prostor od 29,20 m2 iznosi mjesečno 584,00 KM, a za 42 mjeseca neosnovanog korištenja 24.528,00 KM, te da je i zatezna kamata na taj iznos pravilno određena.
8. Vezano za potivtužbeni zahtjev drugoapelanta, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno dosudio samo naknadu koju je drugoapelant imao za nužne troškove koje je utrošio u adaptaciju objekta, jer je u periodu kada je ulagao sredstva bio nesavjestan, znajući da je bez odobrenja prvoapelanta i bez rješenja nadležnog organa o privremenom korištenju napuštenih nekretnina koristio poslovni prostor. Obrazloženo je i da su neosnovani navodi prvoapelanta da drugoapelant nije dokazao da je poslovni prostor bio devastiran, jer je na osnovu iskaza svjedoka, kao i općepoznatih činjenica da je predmetni prostor u dijelu grada u kojem su i ostali poslovni prostori u toku rata devastirani, te da je po zahtjevu drugoapelanta izvršena procjena predmetnog prostora, dokazano da je prostor bio devastiran i da je drugoapelant uložio svoja sredstva u adaptaciju a da pri tome prvoapelant u toku postupka nije ponudio nikakav dokaz kojim bi osporio ove činjenice, niti je predložio utvrđivanje činjenica u tom smislu.
9. Protiv navedene presude i prvoapelant i drugoapelant su izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 58 0 P 012021 08 Rev od 23. juna 2009. godine reviziju drugoapelanta odbio, a reviziju prvoapelanta djelimično usvojio i nižestepene presude preinačio tako što je utvrdio da kamata na iznos od 21.928,20 KM dosuđen po protivtužbi drugoapelanta teče od 25. februara 2005. godine (a ne od 19. septembra 2001. godine, kako je bilo određeno nižestepenim presudama) pa do isplate a u preostalom dijelu odbio je reviziju prvoapelanta. U obrazloženju presude je navedeno da su neosnovani revizioni prigovori drugoapelanta koji se odnosi na visinu dosuđenog iznosa naknade a koju je apelant-tuženi ostvario od upotrebe tuđe stvari (član 219. ZOO), odnosno poslovnog prostora apelanta-tužitelja nakon proteka vremena za koje je bio zaključen ugovor o zakupu pa do predaje prostora apelantu-tužitelju, jer je za sporni period dosuđena naknada u visini zakupnine utvrđene odlukom Općine Mostar-Jugozapad. Također je navedeno da naknada u visini od po 400,00 KM mjesečno, koliko je iznosila ugovorena zakupnina, prema obrazloženju Vrhovnog suda, ne odgovara uobičajenoj i određenoj naknadi nakon prestanka zakupa i drugoapelant se ne može pozivati na ugovorenu zakupninu kao visinu naknade koju je dužan platiti i za vrijeme korištenja prostora po isteku ugovornog roka, jer po isteku ugovora o zakupu drugoapelant je dužan naknaditi prvoapelantu za upotrebljavanje tuđe stvari korist koju je imao od upotrebe a kako je propisano članom 219. ZOO.
10. Vrhovni sud je obrazložio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su drugoapelantu za ulaganje u predmetni poslovni prostor dosudili naknadu u visini nužnih troškova koje bi imao vlasnik objekta a prema odredbi člana 45. stav 4. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, pri tome polazeći od činjenice da je drugoapelant bio nesavjesni posjednik, jer je sve vrijeme korištenja predmetnog poslovnog prostora znao da ulaže u nekretninu koja nije njegovo vlasništvo. Dalje, navedeno je da drugoapelantu pripada pravo na povrat neophodnih troškova i prema odredbama člana 17.d. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana s obzirom na to da su drugoapelantu dosuđeni nužni troškovi a prema navedenoj odredbi pripada mu pravo na naknadu neophodnih troškova, Vrhovni sud je zaključio da se radi o istim troškovima. Obrazloženo je da tvrdnjom da drugoapelant nije dokazao da je poslovni prostor u ratu devastiran i da je u adaptaciju uložio svoja sredstva prvoapelant osporava činjenično stanje a što predstavlja razlog zbog kojeg se revizija ne može izjaviti. Navedeno je i da je osnovan navod prvoapelanta da su na dosuđeni iznos naknade drugoapelantu pogrešno dosuđene kamate od dana postavljanja protivtužbenog zahtjeva, jer, shodno odredbama člana 277. stav 1. ZOO, zakonske zatezne kamate teku od dana vraćanja stvari koju je lice neosnovano koristilo zbog čega je djelimično usvojena revizija prvoapelanta i odlučeno kao u izreci presude.
11. Prvoapelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava prvoapelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenicu da je predmetni poslovni prostor bio devastiran i da su to učinili samo na osnovu izjave poimenično navedenog svjedoka, te da su suprotno odredbama procesnog prava, teret dokazivanja da predmetni poslovni prostor nije bio devastiran prebacili sa drugoapelanta na njega zbog čega su u konačnici pogrešno primijenili i materijalno pravo, jer su ga obavezali na naknadu navodno uloženih sredstava. Također, smatra da u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima i ZOO, već odredbe člana 17.d. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, ali ne u smislu kako to tvrdi Vrhovni sud, jer u konkretnom slučaju drugoapelant ničim nije dokazao da je u adaptaciju uložio svoja sredstva a što je osnov za dosuđivanje, odnosno povrat tih sredstava.
12. Drugoapelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, jer je utvrđeno da je bio nesavjestan korisnik i jer je obavezan na plaćanje zakupnine prvoapelantu a da pri tome redovni sudovi nisu uzeli u obzir da je u tom postupku utvrđeno da je prvoapelant odbijao da mu vrati uložena sredstva u adaptaciju predmetnog poslovnog prostora, pa se on samim tim ne može smatrati nesavjesnim korisnikom i posjednikom.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa navodima apelanta-tužitelja i apelanta-tuženog o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi obavezali prvoapelanta na naknadu neophodnih troškova koje je drugoapelant imao u svrhu dovođenja predmetnog poslovnog prostora u upotrebljivo stanje, te da iz osporenih presuda proizlazi da je u postupku na osnovu iskaza poimenično navedenog svjedoka, nalaza vještaka građevinske i finansijske struke, kao i općepoznatih činjenica dokazano da je predmetni poslovni prostor bio devastiran u toku rata. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku prema kojoj je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoje navode. Zbog svega navedenog, Ustavni sud ove apelacione navode prvoapelanta smatra neosnovanim. Ustavni sud, također, smatra neosnovanim navod prvoapelanta da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti član 17.d. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, ali tek u slučaju da je drugoapelant dokazao da je sredstva i uložio a što, kako tvrdi prvoapelant, nije učinio, budući da iz obrazloženja redovnih sudova datih u osporenim presudama proizlazi da je nesporno dokazano ulaganje drugoapelanta u sporni poslovni prostor.
17. Također, Ustavni sud smatra i navode drugoapelanta neosnovanim, jer su u osporenim presudama dati jasni i iscrpni razlozi zašto se i shodno kojim odredbama relevantnih propisa drugoapelant smatra nesavjesnim korisnikom i zašto je obavezan na isplatu zakupnine u iznosu od 400,00 KM mjesečno u vrijeme trajanja zaključenog ugovora o zakupu, odnosno zašto je poslije njegovog isteka obavezan da prvoapelantu na ime korištenja prostora isplati drugi mjesečni iznos.
18. Ustavni sud, također, ukazuje da prvoapelant, kao ni drugoapelant ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što su obojica nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant-tužitelj i apelant-tuženi nemaju „opravdane zahtjeve“ koji pokreću pitanja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta-tužitelja i apelanta-tuženog o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji povreda Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« povrede Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić