Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2456/09 (R. K.)
Odluka donesena 19. 07. 2012.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2456/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 07. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 2456/09, rješavajući apelaciju Ranka Kuzmana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ranka Kuzmana podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Pžp-
09-000 053 od 15. jula 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-Pr-08-001434 od 25. februara 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ranko Kuzman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja podnio je 31. jula 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Pžp-09-000 053 od 15. jula 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-Pr-08-
001434 od 25. februara 2009. godine. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 9. decembra 2009. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 28. decembra 2009. godine dostavio dopunu apelacije. Apelant je, također, 24. marta 2010. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje novčane kazne koja mu je izrečena osporenim rješenjem Osnovnog suda do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2456/09 od 8. juna 2011. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Rješenjem Osnovnog suda broj 095-0-Pr-08-001434 od 25. februara 2009. godine apelant je proglašen krivim što je 5. oktobra 2008. godine, u vrijeme bliže navedeno u rješenju, na biračkom mjestu u Ekonomskoj školi u Trebinju narušio javni red i mir svađom sa predsjednikom Biračkog odbora i nepostupanjem po naređenju ovlaštenih službenih lica Policijske stanice Trebinje da na uvid dā svoja lična dokumenta počinio prekršaje iz čl. 7. i 24. Zakona o javnom redu i miru („Službeni glasnik RS“ broj 20/07-u daljnjem tekstu: Zakon). Apelant je na osnovu istih odredaba kažnjen i to za prekršaj iz člana 7. Zakona (svađa, vika, vriska i nepristojno ponašanje) novčanom kaznom u iznosu od 50,00 KM, a za prekršaj iz člana 24. Zakona (ometanje državnih organa u vršenju javne funkcije) novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM. Primjenom odredaba člana 12. Zakona o prekršajima RS apelantu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 520,00 KM i apelant je obavezan da plati troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 150,00 KM. Rješenjem je, također, obustavljen prekršajni postupak koji je vođen protiv apelanta zbog prekršaja iz člana 8. Zakona (vrijeđanje), jer nije dokazano da je počinio navedeni prekršaj.
4. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelant 5. oktobra 2008. godine bio posmatrač na biračkom mjestu u Ekonomskoj školi u Trebinju, te da je na biračko mjesto došao u 6.30 sati, da je imao vidno istaknutu akreditaciju sa imenom i prezimenom i da je tada Biračkom odboru predao svoju ličnu kartu. Utvrđeno je i da je u poslijepodnevnim satima predsjednik Biračkog odbora opomenuo apelanta zbog ometanja biračkog procesa, pa kako apelant nije reagirao na opomenu, predsjednik Biračkog odbora mu je izrekao mjeru udaljenja sa biračkog mjesta. S obzirom na to da apelant nije htio da napusti biračko mjesto, predsjednik Biračkog odbora je pozvao policiju, te su policajci tražili od apelanta na uvid ličnu kartu, ali je apelant to odbio i pokazao im akreditaciju nakon čega je priveden u Policijsku stanicu Trebinje bez upotrebe sile. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je Izbornim zakonom BiH propisano da predsjednik biračkog odbora zajedno sa ostalim članovima odbora održava red na biračkom mjestu i njegovoj okolini a ako se red na biračkom mjestu naruši, predsjednik biračkog odbora može tražiti pomoć policije. Navedeno je da predsjednik biračkog odbora može sa biračkog mjesta i iz njegove okoline udaljiti svako lice koje narušava red a o udaljavanju sa biračkog mjesta akreditovanog posmatrača odlučuje birački odbor. Osnovni sud je, s tim u vezi, naveo da je analizirao provedene dokaze, kao i navedene odredbe Izbornog zakona BiH, te da smatra da je apelant, iako je bio akreditovani posmatrač, bio dužan postupiti po zahtjevu policije i dati na uvid svoje lične dokumente. Budući da su u konkretnom slučaju apelantovi dokumenti bili kod Biračkog odbora, prema mišljenju Osnovnog suda, apelant je bio dužan upoznati policajce sa tom činjenicom. Pošto apelant nije postupio na navedeni način, Osnovni sud je zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja prekršaja iz člana 24. Zakona, te je proglasio apelanta krivim za taj prekršaj.
5. U odnosu na prekršaj iz člana 7. Zakona, Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu iskaza svjedoka, koji je sud prihvatio kao vjerodostojan, utvrđeno da se apelant na biračkom mjestu svađao sa predsjednikom Biračkog odbora koji mu je zbog toga izrekao mjeru opomene a nakon toga i mjeru udaljenja sa biračkog mjesta. S obzirom na to da je članom 7. Zakona propisano da prekršaj iz tog člana čini onaj ko narušava javni red i mir svađom, vikom i drugim nepristojnim ili drskim ponašanjem, Osnovni sud je zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja prekršaja iz člana 7. Zakona, te je proglasio apelanta krivim i za taj prekršaj.
6. Dalje, Osnovni sud je naveo da je članom 8. Zakona propisano da prekršaj čini onaj ko grubim vrijeđanjem drugog ilica ili drugim bezobzirnim ponašanjem izazove osjećaj fizičke ugroženosti ili uznemirenosti građana. Navedeno je i da u konkretnom slučaju „u činjeničnom opisu zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka nije navedeno kojim je tačno radnjama, kada i gdje okrivljeni počinio prekršaj iz člana 8. Zakona, te da se to ni iz dokaza izvedenih na usmenom pretresu ne može pouzdano zaključiti, sud je postupak protiv okrivljenog zbog navedenog prekršaja obustavio“. U obrazloženju je navedeno i da je Osnovni sud prilikom odmjeravanja kazne apelantu od otežavajućih okolnosti ocijenio težinu počinjenih prekršaja, a od olakšavajućih okolnosti ocijenio da apelant nije ranije prekršajno kažnjavan, kao i njegove porodične prilike. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da smatra da je izrečena novčana kazna adekvatna težini počinjenih prekršaja i da će se njenim izricanjem u konkretnom slučaju postići svrha kažnjavanja.
7. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu koji je Rješenjem broj 015-0-Pžp-09-000 053 od 15. jula 2009. godine žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepeno rješenje tako da je na osnovu člana 54. tačka a) Zakona o prekršajima obustavio prekršajni postupak u odnosu na prekršaj iz člana 7. Zakona. U preostalom dijelu prvostepeno rješenje je potvrđeno. U obrazloženju rješenja je navedeno da Okružni sud nije razmatrao apelantove žalbene navode koji su se odnosili na netačno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer je članom 61. Zakona o prekršajima propisano da ti navodi ne mogu biti osnov za žalbu. Dalje, Okružni sud je naveo da je osnovana apelantova žalba u dijelu koji se odnosi na postojanje prekršaja iz člana 7. Zakona kojim je propisano da „prekršaj čini onaj ko narušava javni red i mir svađom, vikom, vriskom, izvođenjem ili reprodukcijom muzičkih sadržaja ili tekstova, nošenjem ili isticanjem simbola, slika, crteža ili tekstova nepristojnog, uvredljivog ili uznemiravajućeg sadržaja i drugim nepristojnim ili drskim ponašanjem“. Okružni sud je naveo da iz samog zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka proizlazi da je apelant počinio prekršaj tako što se u svojstvu posmatrača prepirao sa ostalim posmatračima, nakon čega ga je opomenuo predsjednik Biračkog odbora, a da se narušavanje reda na izbornom mjestu, u smislu člana 5.6. Izbornog zakona BiH, ne može poistovjetiti sa narušavanjem javnog reda i mira, jer određene radnje mogu remetiti izborni proces zbog kojih predsjednik biračkog odbora može, u smislu navedenog člana, zatraži pomoć policije a da istovremeno takve radnje ne predstavljaju narušavanje javnog reda. U konkretnom slučaju, prema mišljenju Okružnog suda, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da se apelant prepirao sa ostalim učesnicima izbornog procesa u vezi sa tehnikom rada Biračkog odbora, pa je predsjednik Biračkog odbora zatražio pomoć policije, zbog čega, prema obrazloženju Okružnog suda, u apelantovim radnjama nema obilježja prekršaja iz člana 7. Zakona kojim mu je stavljen na teret, pa je u tom dijelu usvojio apelantovu žalbu i preinačio prvostepeno rješenje.
8. Nasuprot tome, Okružni sud je zaključio da je apelantova žalba neosnovana u odnosu na postojanje prekršaja iz člana 24. Zakona kojim je propisano da „ko ometa ili sprečava djelovanje državnih organa, preduzeća i drugih pravnih lica koja vrše javna ovlaštenja ili njihove službenike da vrše svoje funkcije, ili ko ne postupi na licu mjesta po zakonitom zahtjevu ili naređenju njihovog službenog lica kaznit će se novčanom kaznom od 500,00 do 1.500,00 KM“. Pošto je nesporno da apelant nije na zahtjev radnika policije htio dati na uvid lične dokumente, prema zaključku Okružnog suda, navedena radnja sadrži obilježje prekršaja iz člana 24. Zakona pri čemu je Okružni sud naveo da je apelantovo pozivanje na posjedovanje akreditacije istaknute na vidnom mjestu bez zakonskog uporišta, jer ona ne predstavlja lični dokument na osnovu koga se vrši identifikacija lica.
9. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi da Osnovni sud nije u toku postupka obezbijedio zapisnik o radu Opštinske izborne komisije iz kojeg bi bilo jasno vidljivo da li je došlo i na koji način do narušavanja javnog reda i mira na biračkom mjestu i da li je Birački odbor postupao u skladu sa Izbornim zakonom BiH, već je „obezbijedio samo svjedoke Policijske stanice Trebinje, znači, u korist podnosilaca prijave, a okrivljeni je samo tražio da se izjasne na okolnost da li poznaju pravila službe o postupanju sa akreditovanim licima na biračkom mjestu“. Osim toga, apelant navodi da je Birački odbor nezakonito postupao, jer je prethodno trebalo da povuče njegovu akreditaciju, pa da onda predsjednik Odbora donese odluku da se akreditovani posmatrač udalji sa biračkog mjesta, i to unese u zapisnik, ali da tako nije postupio, nego je odmah pozvana policija koja je, prema apelantovom mišljenju, nezakonito tražila da joj apelant pokaže svoje dokumente.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim za počinjeni prekršaj iz člana 24. Zakona o javnom redu i miru zbog ometanja ili sprečavanja djelovanja državnih organa, preduzeća i drugih pravnih lica koja vrše javna ovlaštenja, ili njihovih službenike da vrše svoje funkcije, ili za nepostupanje na licu mjesta po zakonitom zahtjevu ili naređenju njihovog službenog lica, za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 500 KM. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, s tim u vezi, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična», u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije, daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva pokriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, te da se izrečena novčana kazna može zamijeniti i zatvorskom kaznom, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član
6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22).
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje da apelant navodi da sudovi nisu u toku postupka obezbijedili zapisnik o radu Biračkog odbora, niti bilo kakve dokaze u njegovu korist, niti je sud vodio računa da je Birački odbor prije pozivanja policije morao povući njegovu akreditaciju, ali da iz osporenih rješenja i dokumentacije dostavljene uz apelaciju (zapisnik sa usmenog pretresa u postupku protiv njega) proizlazi da apelant nije ni tražio, niti predložio izvođenje bilo kakvih dokaza u svoju korist, već da je samo tražio da bude saslušan na usmenom pretresu, niti je pokrenuo pitanje povlačenja akreditacije, pa Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode da policija nije imala ovlaštenje da mu traži na uvid osobne dokumente, jer Ustavni sud smatra da su redovni sudovi povodom ovog pitanja dali obrazloženja koja zadovoljavaju standarde Evropske konvencije. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Ustavni sud, također, primjećuje da je apelant naveo da mu je osporenim rješenjima prekršeno i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, te pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.d) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
17. U vezi sa navodima o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, jer je, kako apelant smatra, nezakonito privremeno bio lišen slobode, Ustavni sud podsjeća na odredbe člana 7. stav 1. tačka 1. Zakona o prekršajima RS kojim je, između ostalog, propisano da policijski službenik može privremeno lišiti slobode lice osumnjičeno za prekršaj ako to lice odbija ili nije u mogućnosti da otkrije svoje identitet. Pošto je u konkretnom slučaju apelant odbijao da pokaže osobne dokumente policijskim službenicima, odnosno da dokaže svoj identitet, Ustavni sud apelantove navode o kršenju prava na slobodu i sigurnost ličnosti smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
18. Osim toga, a u vezi sa navodima o kršenju prava na slobodu kretanja, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim paušalnog navoda o kršenju tog prava, ničim ne obrazlaže ove navode, niti se navodi o kršenju tog prava mogu dovesti u kontekst sa konkretnim postupkom, pa i ove navode Ustavni sud smatra očigledno (prima facie) neosnovanim. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud i navode o kršenju prava iz člana II/3.d) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i člana
2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
19. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji povreda Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« povrede Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić