Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2457/09 („Triglav Krajina Kopaonik“ akcionarsko društvo za osiguranje Banja Luka)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2457/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 2457/09, rješavajući apelaciju „Triglav Krajina Kopaonika“ - akcionarskog društva za osiguranje Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Triglav Krajina Kopaonika” - akcionarskog društva za osiguranje Banja Luka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Ps 006 903 09 Pž od 30. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 11 71 Ps 006 903 00 Ps od 5. januara 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Triglav Krajina Kopaonik“ - akcionarsko društvo za osiguranje Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Nebojša Milanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 31. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Ps 006 903 09 Pž od 30. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 11 71 Ps 006 903 00 Ps od 5. januara 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 11 71 Ps 006 903 00 Ps od 5. januara 2009. godine obavezan je apelant da PTT „Telefax“ d.o.o Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 5.390,00 KM sa kamatom od 7. septembra 1999. godine do 18. maja 2001. godine po stopi koju su komercijalne banke u RS isplaćivale na oročene štedne uloge u KM, a od 19. maja 2001. godine do isplate zakonsku zateznu kamatu po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate i naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.050,00 KM u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Presudom je odbačen kao nedozvoljen apelantov protivtužbeni zahtjev od 25. aprila 2005. godine kojim je predloženo da se utvrdi da je ništav ugovor-otpremnica broj 000862 od 16. jula 1999. godine zaključen između apelanta i tuženog.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza, koji su precizirani u presudi, utvrđeno da iz ugovora-otpremnice broj 000862 od 16. jula 1999. godine proizlazi da je taj ugovor zaključen između apelanta kao naručitelja i tužitelja kao izdavača, da je predmet ugovora narudžba i isporuka 10 primjeraka PTT imenika BiH po nižoj-pretplatnoj cijeni od 490,00 KM po primjerku, te da je ugovor zaključen na period od 10 godina s tim da su se ugovorne strane saglasile da se ugovor može otkazati za svaku od narednih 10 godina, ali da se to mora učiniti pismenim putem u periodu od 1. do 15. januara tekuće godine i da takvo otkazivanje važi samo za tu godinu, da su se ugovorom apelant i tužitelj saglasili da njihove obaveze po navedenom ugovoru za svaku godinu prestaju kada naručitelj isplati pretplatni račun a izdavač odštampa knjigu i preda je na poštu o čemu mora posjedovati odgovarajući dokument a rizik slanja knjige poštom snosi naručitelj i da se zaključenim ugovorom naručitelj obavezuje da iznos naveden u ugovoru isplati u roku od osam dana od dana prijema fakture kako bi izdavač obezbijedio materijalna sredstva za štampanje publikacija. Dalje, navedeno je da iz fakture-računa tužitelja od 1. septembra 1999. godine proizlazi da je tužitelj ispostavio na apelantovu adresu, pozivajući se na predmetni ugovor-narudžbu, 10 PTT imenika BiH po cijeni od 490,00 KM uvećenu za porez, što ukupno iznosi 5.390,00KM sa rokom plaćanja od sedam dana, ali da apelant plaćanje nije izvršio.

4. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je istakao da je članom 100. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da, u slučaju kada je ugovor zaključen prema unaprijed odštampanom sadržaju, ili kada je ugovor na drugi način pripremljen i predložen od jedne ugovorne strane, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane. Sud je, dalje, naveo da su, shodno navedenoj odredbi, obaveze konkretnih ugovornih strana nedvosmislene i jasne, a da je predmetni ugovor po svom karakteru ugovor o djelu koji se, saglasno odredbi člana 601. stav 1. ZOO, u slučaju spora smatra ugovorom o prodaji. Ugovorom o prodaji, prema obrazloženju Osnovnog suda, shodno odredbama člana 454. stav 1. ZOO, smatra se ugovor kojim se prodavac obavezuje da na kupca prenese pravo svojine na prodatoj stvari i da mu je u tu svrhu preda, a kupac se obavezuje da plati cijenu u novcu i stvar preuzme. Imajući u vidu navedene činjenice konkretnog predmeta, Osnovni sud je obavezao apelanta na isplatu navedenog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama shodno odredbama zakona.

5. U obrazloženju presude je navedeno i da je apelant nedvojbeno podnio protivtužbu kojom je tražio da se proglasi ništavim predmetni ugovor-otpremnica, te da je u vezi s tim sud donio rješenje kojim se predmetna protivtužba smatra povučenom zbog nedolaska apelanta, u tom predmetu tužitelja, na ročište ali da to rješenje u momentu održavanja glavne rasprave u konkretnom predmetu još uvijek nije bilo pravosnažno. U vezi s navedenim, Osnovni sud je predmetnu protivtužbu odbacio kao nedozvoljenu shodno odredbi člana 60. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prema kojoj, dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama a ako takva parnica bude pokrenuta, sud će tužbu odbaciti. Pošto je navedenom protivtužbom apelant obuhvatio isti zahtjev koji je obuhvaćen i konkretnom tužbom i pošto je postupak još uvijek bio u toku, Osnovni sud je odlučio na navedeni način. Osim toga, Osnovni sud je, u pogledu prigovora da predmetni ugovor nije potpisalo ovlašteno lice apelanta, naveo da je taj prigovor neosnovan zbog toga što je na osnovu poređenja originala ugovora sa kopijom koja se nalazi u spisu utvrđeno da su ugovor potpisale ugovorne stranke, te da je u rubrici potpis i pečat kupca izvršeno precrtavanje riječi „po ovlaštenju zamjenika direktora“, ali da su neprecrtane riječi „pomoćnik direktora Jagoda Šušnica“. S obzirom na to da su odredbama ZPP stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice i da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev a pošto apelant na tvrdnju da je ugovor potpisalo neovlašteno lice nije ponudio niti jedan dokaz koji bi trebalo izvesti radi dokazivanja njegovih tvrdnji, a na ugovoru stoje potpisi i pečati obje stranke, to je Osnovni sud navedeni apelantov prigovor odbio kao neosnovan. Navedeno je da apelant ni u vezi sa ostalim svojim primjedbama nije izvodio, niti predlagao nikakve dokaze, te budući da se te primjedbe i prigovori odnose na razloge zbog kojih se protivtužbom tražilo utvrđivanje ništavosti spornog ugovora, a koja je odbačena zbog postojanja litispendencije, te je prigovore, prema obrazloženju Osnovnog suda, trebalo odbiti. Zbog svega navedenog, Osnovni sud je odlučio kao u dispozitivu presude.

6. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 Ps 006 903 09 Pž od 30. aprila 2009. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da je taj sud, ispitujući osporenu presudu u granicama žalbenih navoda, odlučio kao u izreci, jer je utvrđeno da su apelant i tužitelj zaključivanjem spornog ugovora-otpremnice od 16. jula 1999. godine u vezi kojeg je apelantu ispostavljen i račun od 1. septembra 1999. godine, zaključili obligacionopravni odnos kojim su nastale obaveze i za jednu i za drugu stranu. Navedeno je da bi apelantovo pozivanje na nametnute uvjete, dovođenje u zabludu, savjesnost ugovornih strana, nesaglasnost o bitnim sastojcima u pogledu predmeta i cijene, zaključivanje ugovora na prevaran način i pod nemogućim uvjetima imalo smisla pod uvjetom da se radi o pravno relevantnim manama volje u smislu člana 11. ZOO, odnosno ako se traži poništenje rušljivog ugovora. Međutim, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud opravdano odbacio apelantovu protivtužbu, jer je apelant pokrenuo parnicu radi utvrđivanja ništavosti ugovora-otpremnice u kojoj postupak nije bio pravosnažno okončan a o istom zahtjevu ne mogu istovremeno teći dvije parnice u smislu člana 60. stav 2. ZPP. Također je navedeno da su žalbeni navodi vezani za ekonomsku opravdanost zaključenog ugovora, tužbu tužitelja protiv drugih naručitelja, način objavljivanja podataka i finansiranja telefonskih imenika, razliku cijene i korištenja baze podataka, kao i za odnos kupoprodajne cijene i debljine telefonskih imenika irelevantni sa aspekta predmetne parnice. Okružni sud je obrazložio da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi da je ugovor zaključilo neovlašteno lice, jer je utvrđeno da je ugovor potpisao pomoćnik direktora apelanta i da je ovjeren apelantovim pečatom a apelant pri tome nije izveo niti jedan dokaz kojim bi dokazao da je ugovor potpisalo neovlašteno lice, niti je i inače izveo bilo kakav dokaz u korist svojih tvrdnji i prijedloga. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda donesena na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja koje žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo zbog čega je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da su sudovi neosnovano utvrdili da je imao obavezu platiti sporni iznos, te da nisu dali nikakvo razložno obrazloženje u osporenim presudama iz kojeg bi takva obaveza proizlazila, pri tome ne vodeći računa da je unaprijed odštampani sadržaj ugovora-otpremnice krajnje nepovoljan po apelanta. Također, navodi da sudovi nisu vodili računa o njegovim prigovorima iznesenim kako u toku pripremnog ročišta, tako i u toku glavne rasprave i u žalbi, smatrajući da je apelant bio dužan da dokazuje ono što je tvrdio, iako je on prigovore istakao u postupku, zbog čega smatra da je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo. Apelant navodi da se tužitelj i u drugim slučajevima koristio prevarom, stvarajući utisak da se radi o pošti i da je to iskoristio da iste usluge i publikacije naplati 100% više od poštanskog preduzeća, a da sudovi ni navedeno nisu uzeli u obzir.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, dajući pri tome jasne i nedvosmislene razloge zašto je trebalo obavezati apelanta na isplatu predmetnog iznosa i pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, u vezi s tim, zapaža da su redovni sudovi nedvojbeno utvrdili da je pomoćnik direktora apelanta potpisao i pečatom ovjerio sporni ugovor-otpremnicu, da je sadržaj ugovora jasan i nedvosmislen, da je tužitelj isporučio telefonske imenike apelantu, ali da apelant predmetni iznos nije platio, kao i da apelant u toku cijelog postupka nije predložio, niti izveo nijedan dokaz kojim bi opovrgnuo navedeno, zbog čega Ustavni sud apelantove navode smatra neosnovanim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji povreda Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« povrede Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2457/09 („Triglav Krajina Kopaonik“… | Sudska praksa | Aktio