Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2477/09 (J.M. i N. K.)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2477/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP-2477/09, rješavajući apelaciju J. M. i N. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J.M. i N. K. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Rev-37/08 od 1. juna 2009. godine, Gž-122/07 od 11. septembra 2008. godine i P-429/05 od 23. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. J.M. i N. K. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, podnijeli su 31. jula 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Rev-37/08 od 1. juna 2009. godine, Gž-122/07 od 11. septembra 2008. godine i P-429/05 od 23. novembra 2007. godine.

2. Apelanti su pred Sudom BiH pokrenuli parnični postupak protiv Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate naknade za odvojeni život, troškove smještaja i troškove prevoza. U tužbi su naveli da su bili radnici bivše Republičke uprave carina Republike Srpske, da su učesvovali na dva interna oglasa koje je raspisala tužena i da nisu izabrani ni na jedno mjesto. Nakon toga je prvoapelantica Ugovorom o radu od 25. februara 2005. godine raspoređena kod tužene-regionalni centar Mostar a drugoapelant u regonalni centar Travnik. Naveli su da imaju stalno prebivalište u Banja Luci a zbog potrebe posla su raspoređeni preko 60 kilometara od mjesta prebivališta, zbog čega im pripada naknada koju traže. Tužena je u odgovoru na tužbu navela nespornu činjenicu da su apelanti bili bivši radnici Republičke uprave carina Republike Srpske i da su učestvovali u postupku popunjavanja radnih mjesta kod tužene a da nisu izabrani ni na jedno mjesto na koje su aplicirali. Po okončanju tog postupka, kako je navedeno u odgovoru, tužena je ponudila apelantima zaključenje ugovora o radu u organizacionim jedinicama regionalnih centara za koje se u tom momentu pojavila potreba, što su oni prihvatili potpisivanjem ugovora i saglasili se sa rasporedom na konkretno radno mjesto. U konkretnom slučaju se radi o neraspoređenim zaposlenicima a ne o internom premještaju sa jednog na drugo radno mjesto kod tužene. Osim toga, kako je dalje navedeno u odgovoru, Zakon o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH, kao lex specialis za zaposlene kod tužene, u pogledu plaća i novčanih naknada ne obavezuje na primjenu Zakona o radu u institucijama BiH, zbog čega apelantima ne pripada pravo na naknadu za odvojeni život, troškove smještaja i prevoza.

3. Sud BiH je presudom broj P-429/05 od 23. novembra 2007. godine, koja je potvrđena presudama drugostepenog i revizijskog vijeća istog suda, odbio tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti. U obrazloženju presude, Sud BiH je naveo nespornu činjenicu da su apelanti bili zaposlenici ranije Republičke uprave carina Republike Srpske i da su po okončanju postupka kandidata po internim oglasima provedenim u okviru procesa organizacionog restruktuiranja u smislu člana 31. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja, ostali neraspoređeni zaposlenici. Također je nesporno da su sa tuženom ztaključili ugovor o radu. Sporno je pitanje da li im pripada pravo na naknadu za odvojeni život, troškove smještaja i prevoza. Sud BiH je u obrazloženju presude, odbijajući tužbeni zahtjev apelanata, istakao zakonske odredbe Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja («Službeni glasnik BiH» br. 44/03 i 52/04), Zakona o državnoj službi u institucijama BiH («Službeni glasnik BiH» broj 19/02) iz kojih proizilazi da se Zakon o državnoj službi primijenjuje na zaposlenike tužene uz izuzetke koji se odnose na plate i naknade. Prema odredbi člana 40. stav 2. Zakona o državnoj službi u institucijama BiH, samo rukovodeći državni službenici čije je mjesto prebivališta udaljeno više od 60 kilometara od mjesta obavljanja službenih zaduženja imaju pravo na naknadu troškova odvojenog života i smještaja u mjestu rada. Osim toga, u stavu 3. iste odredbe je regulisano da državni službenici primljeni u radni odnos putem eksternog premještaja čije je mjesto prebivališta udaljeno više od 60 kilomeara od mjesta u koje se premještaju imaju pravo na naknadu troškova za odvojeni život i smještaj u trajanju od jedne godine. Sud BiH je istakao da su navedene odredbe Zakona o državnoj službi u institucijama BiH zuzete od primjene u odnosu na apelante kao zaposlenike bivše Republičke uprave carina Republike Srpske. Prema relevantnim odredbama Zakona o državnoj službi u institucijama BiH pravo na naknadu za odvojeni život, troškove smještaja i prevoza pripada, pod određenim uslovima, samo rukovodećim državnim službenicima bez ograničenja vremena trajanja, odnosno pod određenim uslovima (i) drugim državnim službenicima koji su primljeni u radni odnos putem eksternog premještaja, u trajanju od godinu dana. U konkretnom slučaju, premještaj apelanata nije uslijedio internim premještajem, već na osnovu ugovora o radu na osnovu kojeg su zasnovali radni odnos na neodređeno vrijeme, a niti su u konkretnom slučaju premješteni zbog potreba službe, već na osnovu organizacionog restruktuiranja entitetskih carina i uspostavljanja jedinstvene Uprave. Apelantima, kako je dalje navedeno, ne pripada pravo koje su tužbom tražili ni prema odredbama Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o platama i novčanim naknadama

4. Drugostepeno vijeće Suda BiH je presudom broj Gž-122/07 od 11. septembra 2008. godine žalbu apelanata odbilo i prvostepenu presudu potvrdilo. Neprihvatljiv je po mišljenju apelacionog vijeća žalbeni prigovor da je prvostepena presuda donesena na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, jer je prvostepeni sud za svoju presudu naveo jasne i uvjerljive razloge, pravilno primijenjujući materijalno pravo. Sve činjenične i pravne razloge iz prvostepene presude prihvatio je drugostepeni sud jer imaju uporište u izvedenim dokazima i pravilno primijenjenim konkretnim normama materijalnog prava. Iz obrazloženja prvostepene presude, kako je dalje navedeno, proizilazi da su apelanti od 1. januara 2004. godine preuzeti kod tužene kao bivši uposlenici iz ranije entiteske carinske uprave dok tužena ne donese konačnu odluku o njihovom statusu. U procesu restruktuiranja stavljeni su u status zaposlenika na raspolaganju u kom periodu im je tužena ponudila zaključenje ugovora o radu. Na osnovu tih bitnih činjenica, prvostepeni sud je po mišljenju drugostepenog vijeća, pravilno zaključio da u konkretnom slučaju apelanti nisu premješteni zbog potreba službe, već da su zaključenjem prvog ugovora o radu postali njeni zaposlenici na neodređeno vrijeme, čime je riješen njihov radno-pravni status u procesu organizovanog restruktuiranja.

5. Revizijsko vijeće Suda BiH je presudom broj Rev-37/08 od 1. juna 2009. godine reviziju apelanata odbilo. Drugostepena presuda je ispitana, kako je navedeno u obrazloženju, u granicama razloga navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, nakon čega je ocijenjeno da je drugostepeno vijeće donoseći osporenu presudu postupalo u svemu u skladu sa materijalnim i procesnim pravima. Naime, drugostepeno vijeće je pravilno ocijenilo da apelanti nisu interno raspoređeni po potrebi službe, nego da su zaključili ugovore o radu u postupku restruktuiranja entitetskih carina i uspostavljanja jedinstvene Uprave na državnom nivou, zbog čega im ne pripada pravo na naknadu koju su tužbom tražili.

6. Apelanti smatraju da im je presudama Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na rad i zaradu po osnovu rada iz člana 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. U veoma opširnoj apelaciji istakli su hronologiju postupka pred Sudom BiH te u suštini istakli da je u osporenim presudama činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno a stoga i materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Smatraju da im pripada naknada koju su tužbenim zahtjevom tražili te da su u usporedbi s kolegama na graničnoj službi, koji obavljaju iste poslove, podvrgnuti različitom tretmanu na njihovu štetu. Također, apelanti su istakli da im osporenim presudama nije osigurana zaštita prava na rad, odnosno da su odlukom tužene i osporenim odlukama Suda BiH diskriminisani.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u tri instance jasno i konzistentno obrazložio svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Također, vezano za povredu prava na nediskriminaciju, Ustavni sud primjećuje da iz navoda apelacije proizlazi da apelanti smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom da osim paušalnog navoda o povredi ovog prava apelanti nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.

12. U vezi navoda apelanata da im je povrijeđeno pravo na rad i zaradu, Ustavni sud zapaža da je ovo prava garantirano čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996) koji se, prema Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, primjenjuje u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe ulaziti u ispitivanje navoda apelanata o kršenju prava iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koji su također, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2477/09 (J.M. i N. K.) | Sudska praksa | Aktio