Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2513/09 (M. B.)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Smetanje posjeda
  • Služnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2513/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, podpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 2513/09, rješavajući apelaciju Miloša Babića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloša Babića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 76 0 P 000600 09 Gž od 11. maja 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu broj 76 0 P 000600 P od 10. marta 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miloš Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Radomirovaca-Novi Grad, kojeg zastupa Živko Dragosavljević, advokat iz Prijedora, podnio je 7. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 P 000600 09 Gž od 11. maja 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 P 000600 P od 10. marta 2009. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 76 0 P 000600 P od 10. marta 2009. godine utvrđeno je da je apelant smetao Mirjanu Babić i Savku Babić (u daljnjem tekstu: tužiteljice) u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu prava služnosti prolaza, prevoza i pregona preko poslužnog dobra-nekretnina preciziranih u rješenju upisanih kao posjed Stojanka Babića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i nekretnina koje su, također, precizirane u rješenju a koje su apelantovo vlasništvo, i to tako što je 8. oktobra 2007. godine na pravac pružanja prava služnosti postavio prepreke bliže opisane u rješenju, pa je naloženo apelantu da uspostavi pređašnje posjedovno stanje na taj način što će ukloniti postavljene prepreke sa navedenog pravca pružanja prava služnosti prevoza, prelaza i pregona, te da se ubuduće kloni ovakvog ili sličnog smetanja pod prijetnjom izricanja novčane kazne i prinudnog izvršenja. Rješenjem je apelant obavezan tužiteljicama naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.980,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Rješenjem je, također, odbijen tužbeni zahtjev tužiteljica u odnosu na drugotuženog i naloženo tužiteljicama da drugotuženom naknade troškove postupka u iznosu od 1.125,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno, kako je u konkretnom slučaju postupak ponovljen jer je Okružni sud u žalbenom postupku ukinuo prvostepeno rješenje i vratio predmet na ponovni postupak tom sudu, da su se punomoćnici stranaka saglasili da se neće ponovno izvoditi dokazi koji su u prethodnom postupku već izvedeni i da će se samo pročitati zapisnici sa ročišta na kojima su ti dokazi izvedeni. U vezi s tim, navedeno je da su izvedeni dokazi precizirani u rješenju, te da je utvrđeno da su tužiteljice imale posljednji i faktički posjed prava služnosti prelaza, prevoza i pregona preko apelantovih nekretnina preciziranih u rješenju, te da je apelant nedvojbeno izvršio smetanje posjeda na štetu tužiteljica na način opisan u rješenju. Navedeno je da je prilikom uviđaja na licu mjesta konstatirano da zemljište, u dijelu gdje se nalaze zatečene prepreke, izgleda kao utrti put gdje su vidljiva dva utrta kolotraga i gdje je vidljivo da sa obje strane tog dijela zemljišta postoji rastinje koje nikne ako se zemljište ne obrađuje, odnosno ako se livada ne kosi, a da na dijelu utrtog puta tog rastinja nema. Dalje, obrazloženo je da je utvrđeno da su tužiteljice dolazile do svoje njive, nazvane Velika njiva, navedenim putem, te da je i sam apelant, koji je saslušan u svojstvu parnične stranke, priznao da je postavio sporne prepreke uz pomoć drugotuženog i Dragana Babića. Imajući u vidu sve navedeno, kao i odredbe člana 425. Zakona o parničnom postupku RS prema kojima će sud raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničiti samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, Osnovni sud je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljica u odnosu na apelanta i obavezao apelanta na način naveden u dispozitivu.

4. Osnovni sud je, međutim, navedenim rješenjem odbio tužbu u odnosu na drugotuženog, jer je na osnovu dokaza provedenih u postupku zaključio da je drugotuženi radio po apelantovom nalogu (što su i drugotuženi i apelant potvrdili), te zbog toga što je drugotuženi izjavio da nije imao namjeru braniti tužiteljicama da prolaze preko njegovih nekretnina.

5. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu koji je Rješenjem broj 76 0 P 000600 09 Gž od 11. maja 2009. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, odlučujući o zahtjevu tužiteljica, nakon provedenog ponovnog postupka u skladu sa uputama datim u Rješenju Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001200 od 29. augusta 2008. godine, prvostepeni sud utvrdio da su se tužiteljice nalazile u posljednjem, mirnom i faktičkom posjedu navedenog prava služnosti preko predmetnih nekretnina, da je apelant izvršio smetanje posjeda na način i u vrijeme precizirane u prvostepenom rješenju, te da je drugotuženi radio po apelantovom nalogu. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo i dao valjane i jasne razloge za svoju odluku koje prihvata i Okružni sud. Navedeno je da je članom 78. stav 1. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni glasnik SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03, u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju pri čemu od uticaja nije pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika, te da je članom 75. istog zakona propisano da svaki držalac stvari ima pravo na zaštitu od uznemiravanja ili oduzimanja posjeda.

6. Okružni sud je obrazložio da apelant neosnovano žalbom tvrdi da osporeno rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama i da se razlozi navedeni u rješenju ne zasnivaju na provedenim dokazima. U vezi sa navedenim, Okružni sud je istakao da apelant ne navodi konkretno koji su razlozi zasnovani na dokazima koji nisu provedeni, već samo uopćeno prigovara na odluku suda, kao i da je potrebno posebno istaći da su u ponovljenom postupku pred prvostepenim sudom na novoj glavnoj raspravi na saglasan prijedlog punomoćnika parničnih stranaka izvedeni dokazi čitanjem zapisnika sa ranije održanih ročišta, te da na te dokaze stranke nisu imale primjedaba zbog čega se, prema obrazloženju Okružnog suda, ovakvi prigovori ne mogu sa uspjehom isticati u žalbenom postupku.

7. Okružni sud je obrazložio da su bez osnova i žalbeni navodi da tužiteljice nisu dokazale postojanje prava služnosti na predmetnim apelantovim nekretninama zbog toga što se u konkretnoj parnici odlučivalo o zaštiti prava tužiteljica zbog učinjenog smetanja posjeda, a ne o utvrđivanju prava služnosti. Prema obrazloženju rješenja, neosnovani su i žalbeni navodi da je sud u postupku trebalo da odlučuje da li tužiteljice imaju pravo na posjedovnu zaštitu u smislu člana 57. Zakona, jer je, prema obrazloženju Okružnog suda, navedenim propisom utvrđeno da vlasnik povlasnog dobra tužbom može zahtijevati da prestane sprečavanje i ometanje vršenja njegovog prava služnosti, što predmetnom tužbom nije traženo, već je tražena zaštita zbog smetanja posjeda. Konačno, Okružni sud je naveo da su bez osnova i žalbeni navodi kojim se osporavala valjanost izvedenih dokaza koji se odnose na pročitane iskaze svjedoka, zapisnika sa izvršenog uviđaja na licu mjesta, pismenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka sa skicom lica mjesta, jer je prvostepeni sud na osnovu svih izvedenih dokaza pravilno utvrdio relevantne činjenice za rješenje ovog spora a apelant valjanost tih dokaza nije doveo u sumnju svojim dokazima koje je ponudio sudu zbog čega je, prema zaključku Okružnog suda, žalbu trebalo odbiti i potvrditi prvostepeno rješenje.

8. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da je pogrešno utvrđena činjenica da tužiteljice imaju zasnovano pravo služnosti preko njegove nekretnine, jer je poznato da imaju to pravo na sasvim drugoj trasi i da su na prepad pokušale izdjejstvovati pravo služnosti i preko njegove imovine, što su sudovi prihvatili, čime su ga onemogućili da nesmetano koristi svoju imovinu. Osim toga, apelant navodi da iz drugostepene odluke nije vidljivo da je na pouzdan način utvrđeno da je imao namjeru da smeta tužiteljicama, jer nije navedena namjera smetanja. Apelant je naveo i da on pouzdano zna da tužiteljice nikada nisu prolazile tom stazom, odnosno da nikada nisu imale pravo služnosti preko njegove imovine, te da zbog toga nema ni posljednjeg stanja posjeda tužiteljica, pa ni osnova za zaštitu zbog čega je nesumnjivo imao pravo na samopomoć, što redovnim sudovima nije bilo bitno.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se isključivo zasnivaju na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljica i pružiti im posjedovnu zaštitu, pri tome se pozivajući na relevantne odredbe Zakona, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje da iz osporenih rješenja proizlazi da je u provedenom postupku utvrđeno da su tužiteljice imale pravo služnosti prolaza, prevoza i pregona preko apelantove nekretnine i da je apelant postavio prepreke kojim je vršenje tog prava onemogućio, te da apelant ovakvo utvrđenje nije nikakvim dokazima doveo u pitanje zbog čega je, shodno Zakonu, i pružena posjedovna zaštita tužiteljicama. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji povreda Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« povrede Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2513/09 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio