Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2540/09 (D.V.)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2540/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 2540/09, rješavajući apelaciju D.V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.V. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 529 od 10. juna 2009. godine i Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-06-000 624 od 7. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D.V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Emir Hasić, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 529 od 10. juna 2009. godine i Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-06-000 624 od 7. marta 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Sokocu, Odjeljenja u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 089-1-P-06-000 210 od 22. septembra 2006. godine, obavezan je tuženi Republika Srpska, Ministarstvo uprave i lokalne samouprave (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati iznos od 21.621,15 KM i to; na ime neisplaćenih plaća za mjesec oktobar, novembar i decembar 2000. godine i naknade na ime neisplaćenog toplog obroka za navedene mjesece 2000. godine u iznosima pojedinačno utvrđenim izrekom ove presude, i na ime neisplaćenih plaća za mjesec januar, februar, mart, april, maj i juni 2001. godine, iznose takođe pojedinačno utvrđene izrekom iste presude sa obračunatim zakonskim zateznim kamatama na navedene iznose, kao i zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2005. godine, kao dana kada je obračunata kamata na prednje iznose uz naknadu troškova postupka u visini od 1.605,50 KM, pa do isplate.

3. U obrazloženju Presude Osnovnog suda je navedeno da je apelant podnio tužbu protiv tuženog radi isplate duga. Apelant je u istorijatu tužbe naveo da je Rješenjem Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada RS-a) broj 02/1-020-601/99 od 1. jula 1999. godine postavljen na funkciju VD direktora Civilne zaštite za deminiranje RS-a (u daljnjem tekstu: VD direktor Civilne zaštite), da je na tim poslovima radio sve do kraja decembra 2000. godine kada je Rješenjem Vlade razriješen navedene dužnosti, te da mu je stoga tuženi ostao dužan isplatiti neisplaćene plate i to; za tri mjeseca 2000. godine (oktobara, novembar i decembar) u iznosima od po 1.390,12 KM mjesečno, naknadu na ime toplog obroka za navedene mjesece u iznosu od po 80,00 KM mjesečno, te na osnovu člana 35. Zakona o radnim odnosima u državnim organima Republike Srpske („Službeni glasnik RS-a“, broj 11/94, 3/96 i 6/97, u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima) kao izabranom licu i naknadu plate u trajanju od 6 mjeseci nakon prestanka funkcije. Osnovni sud je naveo da je navedenu presudu donio na temelju provedenog dokaznog postupka, izvršenog uvida u Rješenja Vlade RS-a o imenovanju apelanta na dužnost VD direktora Civilne zaštite broj 02/1-020- 601/99 od 1. jula 1999. godine, Rješenje o razrješenju apelanta dužnosti VD direktora Civilne zaštite broj 02/1-020-1089/00 od 16. novembra 2000. godine, akta tužene o isplati toplog obroka apelantu za 2000. godine te uvidom u nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, kao i primjenom odredbe člana 35. i 36. Zakona o radnim odnosima cijeneći da se u konkretnom slučaju radi o izabranom licu. Stoga, Osnovni sud je ukazao da je članom 35. Zakona o radnim odnosima propisano da „izabranom licu nakon prestanka funkcije pripada pravo na plaću u trajanju od 6 mjeseci nakon prestanka funkcije“, te da je Rješenje Vlade RS-a od 16. novembra 2000. godine kojim je apelant razriješen dužnosti zaprimljeno kod Republičke uprave Civilne zaštite 28. decembra 2000. godine, kojim je utvrđeno da isto stupa na snagu danom donošenja. Osnovni sud je odluku o zateznim kamatama donio na osnovu člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) a odluku o troškovima parničnog postupka je donio na osnovu člana 386. Zakona o parničnom postupku RS-a (u daljnjem tekstu: ZPP)

4. Okružni sud je Rješenjem broj 014-0-Gž-06-000 624 od 7. marta 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 529 od 10. juna 2009. godine žalbu tuženog uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i tužbu apelanta odbacio.

5. Okružni sud je ispitujući prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i postupajući prema odredbi člana 221. ZPP odlučio kao u izreci presude. Naime, uvidom u stanje spisa prvostepenog suda Okružni sud je utvrdio da se odluka tog suda temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer je uvidom u rješenja tužene utvrdio da je apelant u organu tužene radio na poslovima na koje se primjenjuje odredba člana 8. Zakona o radnim odnosima, a ne odredba člana 35. navedenog zakona. Iz rješenja o imenovanju i rješenja o razrješenju apelanta sa funkcije VD direktora Civilne zaštite Okružni sud je utvrdio da apelant nije lice koje je Vlada RS-a izabrala na funkciju VD direktora, nego da je na tu funkciju postavljen rješenjem Vlade od 1. jula 1999. godine, zbog čega je zaključio da je prvostepeni sud donoseći osporenu odluku i pozivajući se na odredbe člana 35. i 36. Zakona o radnim odnosima iste pogrešno primjenio, budući da se odnose isključivo na izabrana lica. Okružni sud je s tim u vezi ukazao da je članom 8. navedenog zakona između ostalog propisano, „da se lica primaju u radni odnos u državnim organima na osnovu: akta o izboru odnosno postavljanju na funkciju...“, dok je odredbom člana 35. istog zakona propisano, „da izabrano lice po prestanku funkcije ima pravo na platu u trajanju od 6 mjeseci koju je imalo u vrijeme prestanka funkcije“. Dakle, iz navedenog proizilazi da zakonodavac pravi razliku između lica izabranog i postavljenog na određenu funkciju, a da iz rješenja tužene od 1. jula 1999. godine jasno proizilazi da apelant nije izabrano lice te da mu stoga ne pripada pravo na naknadu plate u trajanju od 6 mjeseci po prestanku funkcije, kako je to po ocjeni Okružnog suda pogrešno zaključio prvostepeni sud. Dalje, Okružni sud je utvrdio da s obzirom na periode na koje se odnose apelantova potraživanja, da se u konkretnom slučaju radi o potraživanjima apelanta koja su nastala do 31. decembra 2002. godine, koja predstavljaju plaće i naknade na ime toplog obroka zbog čega se ista imaju smatrati unutrašnjim dugom RS-a prema članu 3. stav 1. tačka 1. i članu 4. stav 1. tačka 5. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, broj 63/04, 47/06 i 68/07, u daljnjem tekstu: Zakon o unutrašnjem dugu) jer spadaju u opšte neisplaćene obaveze iz budžeta RS-a, za koja potraživanja je predviđen poseban postupak namirenja – postupak verifikacije prema odredbi čl. 1. i 5. tog zakona, i u kojem postupku se utvrđuje osnovanost ili neosnovanost tih potraživanja, tj. za koja potraživanja je RS-a propisala poseban postupak namirenja. Prema tome, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo, da je propustio da potraživanja apelanta cijeni prema odredbama Zakona o unutrašnjem dugu, pa je takođe podsjetio da je odredbom člana 1. ovog zakona propisano, da su uređeni način i rokovi utvrđivanja i izmirivanja unutrašnjeg duga RS-a prema fizičkom i pravnim licima, članom 2. stav 2., da se obaveze po osnovu unutrašnjeg duga iz člana 1. ovog zakona izmiruju isplatom u gotovini emisijom obveznica i otpisivanjem. Dalje, članom 3. stav 1. tačka 1. navedenog zakona je propisano da se pod unutrašnjim dugom u smislu ovog zakona podrazumijevaju opšte neisplaćene obaveze iz budžeta RS-a, članom 4. tačka 5. da se pod opštim obavezama podrazumijevaju obaveze nastale do decembra 2002. godine i to; obaveze za plate i naknade, a članom 6. stav 1., da se kamate na opšte obaveze iz člana 4. ovog zakona otpisuju i ne predstavljaju obavezu RS-a izuzev kamata po obavezama iz člana 4. stav 1. Prema tome, Okružni sud je postupajući prema odredbi člana 227. stav 2. ZPP zaključio da je prvostepeni sud propustio da potraživanje apelanta cijeni sa stanovišta Zakona o unutrašnjem dugu zbog čega smatra da je pogrešno primjenio materijalno pravo, jer se u konkretnom slučaju radi o obavezama na koje se primjenjuju odredbe ovog zakon a koje se izmiruju u posebnom postupku, kako to po ocjeni ovog suda tuženi sa razlogom žalbom ukazuje.

6. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je razmotrivši izjavljenu reviziju i pobijano rješenje kao i cjelokupne spise predmetne pravne stvari i postupajući prema odredbi člana 241. ZPP reviziju apelanta izjavljenu protiv presude Okružnog suda odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je zaključio da je s obzirom na vrijeme na koje se odnosi sporno potraživanje apelanta isto ima smatrati unutrašnjim dugom RS-a u smislu odredbe člana 3. stav 1. tačka 1 i člana 4. stav 1. tačka 5. Zakona o unutrašnjem dugu, za koju naplatu potraživanja je predviđen poseban postupak izmirenja – postupak verifikacije u smislu odredaba čl. 1. i 5. navedenog zakona, te u kojem postupku se utvrđuje osnovanost ili neosnovanost tih potraživanja. Kod takvog stanja stvari Vrhovni sud je zaključio da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je postupajući prema članu 254. stav 4. ZPP-a i uz primjenu odredbe člana 248. istog zakona odlučio kao u izreci rješenja.

7. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima Vrhovnog i Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Zakon o unutrašnjem dugu, tvrdeći da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno postupio kada je primjenom odredbi člana 35. i 36. Zakona o radnim odnosima zaključio da je Odlukom Vlade RS-a izabran na funkciju VD direktora Civilne zaštite, zbog čega ističe da je njegov tužbeni zahtjev osnovanu smislu da nakon prestanka obavljanja funkcije ima pravo na plaću najduže šest mjeseci od dana prestanka obavljanja iste na koju je imenovan.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu a u vezi proizvoljne primjene materijalnog prava, Zakona o unutrašnjem dugu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe Zakona o unutrašnjem dugu, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2540/09 (D.V.) | Sudska praksa | Aktio