Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2630/09 („Merkur“ a.d. Banjaluka)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2630/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 2630/09, rješavajući apelaciju „Merkura“ a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Merkura“ a.d.

Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000272 od 30. aprila 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Pž-37/05 od 25. septembra 2007.

godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj Ps.436/04 od 10.

decembra 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Merkur“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg je zastupao Jovan S. Čizmović, advokat iz Banjaluke, podnio je 15. avgusta 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000272 od 30. aprila 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj PŽ-37/05 od 25. septembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps.436/04 od 10. decembra 2004. godine. Apelant je 25. januara 2010. godine obavijestio Ustavni sud da ga više ne zastupa Jovan S. Čizmović, advokat iz Banjaluke. Apelant je, također, 25. februara 2010. godine dopunio apelaciju i podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „prioritetno riješio predmetnu apelaciju“. Apelant je 5. januara, te 9. marta 2011. godine dopunio apelaciju.

2. Apelant i „Euroline“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) su 29. aprila 2003. godine zaključili Ugovor broj 265/907 o dugoročnom ujedinjavanju sredstava radi ulaganja u zajedničko poslovanje (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), a 24. decembra 2003. godine i Aneks 1. predmetnog ugovora (u daljnjem tekstu: Aneks ugovora). Ugovorne strane su se sporazumjele da dugoročno ujedine sredstva predviđena ugovorom kako bi ostvarile svoje poslovne ciljeve, i to uz zajednički poslovni rizik (član 1). U predmetnom ugovoru su opisno određena ulaganja svake ugovorne strane s tim da je usaglašeno da apelant ulaže poslovni objekat-Robnu kuću „Centar“ sa ekonomskim dvorištem, koja se nalazi u Banjaluci, bliže označenu u Ugovoru (u daljnjem tekstu: Robna kuća), a tuženi novčana sredstva za izradu tehničke dokumentacije, izradu idejnog rješenja i urbanističko-tehničkih uslova za obavljanje svih građevinskih i zanatskih radova na rekonstrukciji i adaptaciji Robne kuće, nabavku enterijera, reklamu, nabavku robe, snosi troškove održavanja i ličnih primanja uposlenih (član 3) i, pored toga, da uposli najmanje 20 apelantovih radnika (član 7). Ugovorne strane su (član 5) predvidjele da će zajednički angažovati vještaka građevinske struke koji će imati obavezu da utvrdi ukupnu sumu novčanih ulaganja tuženog. Članom 12. predmetnog ugovora predviđen je način podjele čiste dobiti u jednakom omjeru, i to da apelant Ugovorom preuzima obavezu da tuženom iz čiste ostvarene dobiti vraća po 5 % godišnje od ukupne novčane sume koju je uložio tuženi u adaptaciju i sanaciju Robne kuće (član 3. tačka 2), i to bez kamata, kroz period od 20 godina. Ugovor je zaključen na 20 godina s pravom tuženog da, po proteku roka, može ponijeti sve pokretne stvari koje je unio u predmetni poslovni prostor. Članom 2. Aneksa je dato pravo tuženom da sklapa ugovore o zakupu sa zakupcima u Robnoj kući.

3. Apelant je 5. aprila 2004. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tuženog sa zahtjevom da sud poništi predmetni ugovor i Aneks ugovora, jer je, prema apelantovim navodima, u vrijeme njihovog zaključivanja postojala „očigledna nesrazmjera uzajamnih davanja“ a apelant, kako je naveo u tužbi, tada nije znao, niti je mogao znati pravu vrijednost ulaganja tuženog.

4. Presudom Osnovnog suda broj Ps.436/04 od 10. decembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj PŽ-37/05 od 25. septembra 2007. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud poništi predmetni ugovor i Aneks ugovora uz obavezu da tuženi u roku od 15 dana preda apelantu u posjed Robnu kuću slobodnu od lica i svojih stvari, a apelant je obavezan na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.734,00 KM. U obrazloženju ove odluke Osnovni sud je ponovio sadržaj predmetnog ugovora i Aneksa ugovora, te je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da je Ugovor zaključen uz saglasnost apelantovih organa i da su prilikom izrade Ugovora konsultovani apelantov Upravni odbor i neke vanjske institucije, te da je stav apelantovog Upravnog odbora bio da se Ugovor zaključi, jer je koristan za apelanta, a zaključivanju ugovora je prethodila analiza očekivane dobiti. Pored toga, navedeno je i da je prije zaključenja predmetnog ugovora između apelanta i tuženog bio zaključen ugovor o zajedničkoj prodaji od 26. novembra 2001. godine, kojim je bila definisana zajednička prodaja robe široke potrošnje u prostoru Robne kuće, obračun troškova i raspodjela dobiti, zajedničke obaveze i drugo, a ovaj ugovor je prestao zaključivanjem predmetnog ugovora. Dalje, navedeno je da iz apelantovog „početnog bilansa“ proizlazi da je u njemu navedena vrijednost Robne kuće (1998. godine), i to u iznosu od 1.375.664,00 KM, a da je 23. septembra 2002. godine u apelantovim poslovnim knjigama ta vrijednost bila iskazana u iznosu od 475.892,00 KM. Dalje, Osnovni sud je naveo da iz rješenja Grada Banjaluka - Odjeljenja za prostorno uređenje od 23. aprila 2004. godine proizlazi da je apelantu kao investitoru odobreno da može pristupiti izvođenju radova na dogradnji, rekonstrukciji i obnavljanju fasade objekta Robne kuće, u okviru uslova iz urbanističke saglasnosti od 26. decembra 2003. godine uz koje se nalazi rekapitulacija izvedenih radova u iznosu od 443.399,96 KM.

5. Dalje, Osnovni sud je naveo da je među strankama sporno to što apelant smatra da je dogovorom o međusobnim ulaganjima a koji je regulisan članom 12. predmetnog ugovora i članom

3. Aneksa ugovora, na njegovu štetu narušen princip njihovih uzajamnih davanja i ekvivalentnosti tih davanja, posmatrano u duhu odredaba iz čl. 15. i 139. ZOO. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da je odredbom člana 139. ZOO propisano koji uslovi su potrebni da bi se moglo smatrati da je došlo do prekomjernog oštećenja. Pojam prekomjernog oštećenja svodi se, kako je naglasio Osnovni sud, na nedostatak volje i potrebno je da se oštećenje javi kao posljedica zablude jedne ugovorne strane o vrijednosti davanja, pa takav ugovor sa nejednakim davanjima ugovornih strana dovodi do prekomjernog oštećenja. To, dalje, znači da se oštećena strana može pozivati na leziju samo ako joj prava vrijednost predmeta ugovora nije poznata, niti joj je morala biti poznata. Pored toga, za postojanje prekomjernog oštećenja potrebno je utvrditi očiglednu nesrazmjeru, što je drugi kumulativni uslov, a iz odredbe člana 139. ZOO jasno je da se uzima u obzir vrijednost predmeta prestacije u vrijeme zaključenja ugovora, jer su stranke u vrijeme zaključenja ugovora visinu prestacije odredile prema tadašnjem stanju stvari.

6. Osnovni sud je zaključio da se apelant neosnovano poziva da u vrijeme zaključenja ugovora nije znao za pravu vrijednost i da je to saznao tek kasnije, kada mu je dostavljeno rješenje Grada Banjaluka od 23. februara 2004. godine iz kojeg se vidi da ukupna vrijednost radova preciziranih u projektu iznosi 443.399,96 KM. Dalje, navedeno je da se taj iznos ne odnosi na vrijednost svih radova koje je preuzeo obavezu da uradi tuženi, jer je tek iz uslova iz urbanističke saglasnosti (za koju je Osnovni sud naveo da je nema u spisu, ali iz rješenja Grada Banjaluka proizlazi da je od 26. decembra 2003. godine) moguće utvrditi ukupan obim i vrijednost radova tuženog. U svakom slučaju, kako je istakao Osnovni sud, predmetnim ugovorom je regulisano (član 5) da je obaveza ugovarača da, nakon izvršenja obaveze tuženog iz člana 4. Ugovora (pribavljanje investiciono-tehničke dokumentacije, obezbjeđenje UTU, urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole), zapisnički utvrde ukupnu sumu novčanih ulaganja tuženog iz člana 3. stav 2. tačka 2. stav 1. Ugovora, na bazi nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka građevinske struke. Prema tome, kako je zaključio Osnovni sud, stranke su Ugovorom definisale način na koji će utvrditi novčanu vrijednost ulaganja tuženog, a u toku prvostepenog postupka apelant nije prezentirao nikakav zapisnik da bi se moglo zaključiti koja je vrijednost ulaganja po ovom ugovoru na strani tuženog. Pored toga, kako je dalje naveo Osnovni sud, u prilog tvrdnji da postoji očigledna nesrazmjera apelant u postupku nije dokazivao ni visinu svojih ulaganja. Stoga, budući da je utvrđeno da je u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora između ugovornih stranaka postojala ekvivalentnost davanja i da je apelant znao kakav ugovor zaključuje, Osnovni sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 139. ZOO za raskid predmetnog ugovora i Aneksa ugovora, te je odbio apelantov tužbeni zahtjev.

7. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je apelant u žalbi, između ostalog, istakao da je procijenjena vrijednost Robne kuće 826.791,81 KM, a tržišna vrijednost 3.702.851,35 KM, na temelju nalaza vještaka građevinske struke od 11. oktobra 2004. godine. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da apelant u prvostepenom postupku nije predlagao izvođenje dokaza vještačenjem vještaka građevinske struke, a budući da iz dostavljenog nalaza proizlazi kada je sačinjen, on je, kako je Okružni sud istakao, bio poznat apelantu u vrijeme održavanja pripremnog ročišta (12. oktobra 2004. godine), a u svakom slučaju u vrijeme održavanja glavne rasprave (11. novembra 2004. godine), pa, stoga, Okružni sud ovaj nalaz i mišljenje i nije ocijenio u postupku po apelantovoj žalbi. Pored toga, Okružni sud je istakao da u predmetnom ugovoru nisu navedeni novčano izraženi ulozi ulagača, ali iz izvedenih dokaza proizlazi, prema mišljenju Okružnog suda, da su stranke znale i odredile mehanizme koji omogućavaju da se ti ulozi novčano izraze. Apelantov ulog je procijenjen, kako slijedi iz izvedenih dokaza, jer su apelantovi nadležni organi razmatrali potrebu zaključenja Ugovora i njegove elemente, te dali saglasnost da se ovakav ugovor zaključi, ocjenjujući ekonomski cilj koji će apelant ugovorom postići, iz čega je jasno da je apelantov motiv zaključenja Ugovora i bio postizanje ekonomske dobiti iz ovog zajedničkog posla, a što su stranke naglasile i u predmetnom ugovoru. Zbog toga se, prema mišljenju Okružnog suda, apelant ne može pozivati da mu vrijednost ulaganja nije bila poznata, jer je imao mogućnost da procijeni i, u odnosu na to, mogućnost da sagleda koju dobit može postići iz zajedničkog posla posebno zato što je apelant, kako je naglasio Okružni sud, pravno lice koje putem ovlaštenih organa, ocjenjujući upravo svoj interes koji želi postići, i stupa u pravni promet. Također, Okružni sud je naglasio i da je apelant, pravno lice čija je djelatnost trgovinska, imao mogućnost i, kako slijedi, i ocijenio vrijednost i svog ulaganja i ulaganja tuženog.

8. Također, Okružni sud je naveo da apelant nije dokazao ni to da visina njegovog ulaganja, u odnosu na ulaganje tuženog, predstavlja nesrazmjeru davanja, jer, kako proizlazi iz predmetnog ugovora, tuženi je u vrijeme zaključenja Ugovora procijenio svoj interes da uloži novac, a apelant je imao objekat u koji je trebalo uložiti da bi se postigli dogovoreni zajednički ciljevi, a to je sticanje dobiti. To što je Ugovorom definisano da će apelant u periodu trajanja Ugovora vratiti tuženom 50% iznosa izvršenih ulaganja bez obračuna kamata, također, kako je istakao Okružni sud, samo po sebi ne ukazuje na neekvivalentnost davanja, jer, kako se kaže u Ugovoru, nakon isteka ovog ugovora apelantu ostaje njegov poslovni prostor, jer se predmetnim ugovorom ne dira u stvarna prava na Robnoj kući, a tuženi zadržava pravo da ponese sve pokretne stvari koje je unio i koristio prilikom trajanja Ugovora. U konkretnom slučaju apelant je u postupku bio dužan da dokaže u čemu se sastoji neekvivalentnost davanja, te da nije znao, niti morao znati za pravu vrijednost Ugovora, a što on nije učinio, pa se iz toga zaključuje, kako je istakao Okružni sud, da svoje tvrdnje u postupku nije dokazao.

9. Također, Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne može smatrati ni da se radi o zelenaškom ugovoru s obzirom na to da nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 141. ZOO. Naime, Okružni sud je istakao da je iz odredbe člana 141. ZOO vidljivo da se pojam zelenaškog ugovora zasniva na dva kumulativno postavljena uslova, a to su očigledna nesrazmjera činidbe i protivčinidbe i, drugi, da ta nesrazmjera proizlazi iz nekog subjektivnog stanja drugog ugovornika, kao što je nužda, teško materijalno stanje i dr., a budući da se iz izvedenih dokaza ne može utvrditi da su ispunjeni ti uslovi, onda ne postoji ni zelenaški ugovor.

10. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000272 od 30. aprila 2009. godine odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovi sud je naročito istakao da se pri tumačenju Ugovora sud ne ograničava samo na objašnjavanje riječi i izraza koji su korišteni u tekstualnom dijelu Ugovora već ispituje i zajedničku namjeru stranaka i ugovor se mora razumjeti tako da odgovora poštenju i savjesnosti u pravnom saobraćaju. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da iz sadržaja predmetnog ugovora slijedi da je cilj stranaka bio ostvarenje dobiti, što je osnovni ekonomski interes kod dvostrano teretnog ugovora u kojem svaka strana za svoja davanja očekuje neko primanje ekvivalentno vrijednosti svog davanja. Prema shvatanju Vrhovnog suda, predmetni ugovor je ugovor o ortakluku, nezavisno od toga kako su ga stranke označile. Stoga, kako je dalje naveo Vrhovni sud, u razrješenju ove pravne stvari mora se poći i od primjene Općeg građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ) i paragrafa od 1175 do 1216 koji regulišu ugovor o ortakluku. Ovo zbog toga što ZOO, a ni drugi zakonski propisi, kako je dalje naveo Vrhovni sud, ne regulišu ovaj ugovorni odnos, a OGZ se primjenjuje na osnovu Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. aprila 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije i na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske. Prema pravnim pravilima OGZ, ugovor o ortakluku je konsenzualan ugovor koji nastaje momentom saglasnosti o njegovim bitnim elementima, i to: o cilju ugovora koji se zajedničkim ulaganjem namjerava postići, o veličini pojedinačnih ortačkih dijelova ( koji mogu biti u novcu, stvarima, samom radu i koji ne moraju biti jednaki) i o vremenskom trajanju ugovora o ortakluku koji obično zavisi od vremenskog ostvarivanja namjeravanog cilja. Prema pravnom pravilu iz paragrafa 1182 OGZ, imovina ortakluka je „glavnica ili fond ortakluka“, prema paragrafu 1192, „imovina koja preteče preko glavnice“ po odbijanju troškova i pretrpljene štete je dobitak, a glavnica ostaje u vlasništvu ulagača. U paragrafu 1121 sadržano je pravilo da se ortački ugovor može otkazati prije isteka roka na koji je zaključen ako je ortak umro ili istupio iz ortakluka, a u paragrafu 1212 sadržana su pravila o otkazivanju ortačkog ugovora ako vrijeme njegovog trajanja nije bilo izričito ustanovljeno s tim da svaki ortak može otkazati ugovor „kad god hoće“ osim da to ne učini lukavstvom i u nevrijeme. Kada je u pitanju ugovor o ortakluku, nije nužno da postoji jednaka vrijednost ulagačkih dijelova, jer često se može desiti da se dio jednog ortaka ne može novčano ni prikazati (npr., ulog se sastoji u ulaganju intelekta).

11. Vrhovni sud je naglasio da nije sporno da je apelant pristupio realizaciji predmetnog ugovora, nakon što je njegovo zaključenje odobreno od „Upravnog i Nadzornog odbora“, što je pretpostavka da je sadržina ugovora detaljno ispitana te da je ocijenjeno s njegove strane da, i sa ovako preuzetim obavezama i pravima, on može ostvariti svoj ekonomski interes. Kada bi se i prihvatilo da su neke odredbe predmetnog ugovora (posebno član 3. i 12. kako smatra apelant) nepovoljnije za apelanta u odnosu na tuženog i da je upitno da li će na kraju doći do ostvarenja očekivanog ekonomskog interesa za apelanta, to, samo za sebe, ne predstavlja prekomjerno oštećenje. Apelantu, kako je dalje istakao Vrhovni sud, kao nosiocu prava raspolaganja Robne kuće, moralo je biti poznato, jer je to njegovo osnovno sredstvo, kolika je građevinska, ali i tržišna vrijednost tog objekta u momentu zaključenja predmetnog ugovora. Pored toga, apelant nije dokazao da su davanja ugovornih strana u ovom ugovornom odnosu bile očigledno nesrazmjerne samo zbog toga što bi vrijednost apelantovog objekta bila veća u odnosu na visinu ulaganja u rekonstrukciju i adaptaciju koju treba tuženi izvršiti. Ovaj odnos je samo jedan segment ugovora koji se ne može cijeniti odvojeno od svih ostalih elemenata ugovora jer se tumačenjem svih odredbi ugovora može izvesti zaključak o eventualnom postojanju prekomjernog oštećenja, a što ovdje, i po ocjeni Vrhovnog suda, nije slučaj. Vrhovni sud je također istakao i da je neprihvatljiva tvrdnja apelanta da postoji prekomjerno oštećenje ili zelenaški ugovor ako jedna ugovorna strana želi u dvostranom ugovoru ostvariti korist koja bi mogla biti veća od koristi koju će, iz tog istog ugovora, ostvariti druga ugovorna strana. Za postojanje prekomjernog oštećenja i zelenaškog ugovora bitno je utvrđenje da su ponašanja ugovornih strana takva da su u suprotnosti sa općim načelima obligacionog prava (član 11, 12, 13 i 15. ZOO).

12. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede njegovih prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno zaključili da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo jednake vrijednosti davanja (čl. 139. ZOO) i da ne postoji očigledna nesrazmjera činidbe i protivčinidbe, kao posljedica nekog subjektivnog stanja drugog ugovarača, kao što je nužda, teško materijalno stanje i dr. (čl. 141. ZOO). Apelant opširno iznosi svoje tumačenje relevantnih odredbi ZOO-a i dovodi ih u vezu sa predmetnim ugovorom i Aneksom ugovora kao i provedenim dokazima pred Osnovnim sudom. Suština apelantovih navoda je da su redovni sudovi pogrešno utvrdili bitne činjenice i na osnovu njih izveli pogrešne pravne zaključke. Apelant je posebno naglasio da iz provedenih dokaza evidentno da u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, nije znao za obim i visinu ulaganja tuženog i da je bio u zabludi. Naglašava da prije zaključenja predmetnog ugovora nije posjedovao, a tuženi nije ponudio, idejno rješenje dogradnje, rekonstrukcije i obnavljanja fasade Robne kuće, sa orijentacionim premjerom i predračunom. Ističe da on nema kvalitet „dobrog stručnjaka“ kada su u pitanju investicije i građenje, jer je njegova djelatnost trgovina robom na veliko i malo, čime se, dodatno, opravdava da, kao strana ugovornica, „za pravu vrijednost tada nije znala niti je mogla znati“. U prvostepenom postupku je utvrđeno, a u prvostepenoj presudi to izneseno kao zaključak na osnovu provedenih dokaza, da je u vrijeme pregovaranja o zaključivanju i zaključivanju predmetnog ugovora apelant negativno poslovao i da je izvršio reprogramiranje dugova (oko 2.700.000,00 KM) zbog nelikvidnosti. Stoga, apelant ističe da je tuženi iskoristio njegovo teško materijalno stanje i da je u vrijeme zaključenja ugovora, zakonski zastupnik tuženog obavljao funkciju Predsjednika Upravnog odbora, te da je za sebe ugovorio korist. Apelant ističe da sve prigovore iz apelacije prethodno iznio i u reviziji izjavljenoj protiv presude Okružnog suda ali i da je Vrhovni sud njegovu reviziju odbio, te zauzeo stav da predmetni ugovor jeste ortački ugovor, koji nije regulisan ZOO-om, kao ni drugim zakonskim propisima. Apelant navodi da je evidentno da se u zauzimanju takvog stava nije imala u vidu odredba člana 16. predmetnog ugovora prema kojoj je regulisano da će se primjenjivati odredbe ZOO-a. U dopuni apelacije, apelant je naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, apelant je tražio da Ustavni sud „odobri privremenu mjeru“ kojom će predmetnu apelaciju riještiti prioriteno u interesu stranaka u postupku.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju na tvrdnji o netačno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, pri čemu su detaljno razmotrili sve apelantove navode i dali obrazloženja zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Pored toga,Ustavni sud zapaža da je i sam apelanat naveo da je u apelaciji ponovio sve navode koje je istakao u reviziji te na koje je Vrhovni sud detaljno odgovorio. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. Ustavni sud smatra, obzirom na sadržaj apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere, da je donošenjem ove odluke postalo bespredmetno posebno razmatrati podneseni zahtjev.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2630/09 („Merkur“ a.d. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio