Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2634/09 (M. Đ.)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ništavost
  • Zamjena nekretnina
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2634/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 2634/09, rješavajući apelaciju Milana Đekanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Đekanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 000107 09 Rev od 2. jula 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 73 0 P 000107 94 P od 3. novembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Đekanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupa Milan Trbojević, advokat iz Banje Luke, podnio je 18. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 000107 09 Rev od 2. jula 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 000107 94 P od 3. novembra 2008. godine. Apelant je dostavio dopune apelacije 28. augusta 2009. godine, 26. novembra 2009. godine, 18. decembra 2009. godine i 18. jula 2011. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 000107 94 P od 3. novembra 2008. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je ugovor o zamjeni nekretnina koji je 6. jula 1992. godine zaključen između apelanta i Stevana Đekanovića (apelantov otac), s jedne strane, i Hakije Kebića (u daljnjem tekstu: tuženi-protivtužitelj), s druge strane, ovjeren kod Osnovnog suda u Banjoj Luci pod brojem II-Ov-1044/92 od 10. augusta 1992. godine, pravno valjan i da je apelant postao vlasnik nekretnina u Čelincu, bliže navedenih u presudi (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) i da se naloži tuženom-protivtužitelju da u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude izda valjanu ispravu za upis i uknjižbu prava vlasništva i posjeda na predmetnim nekretninama u zemljišnim i drugim javnim knjigama, a po proteku roka tu ispravu će zamijeniti presuda pod prijetnjom izvršenja, te da tuženi-protivtužitelj naknadi apelantu troškove spora u iznosu od 8.112,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do konačne isplate. Presudom je obavezan apelant da tuženom-protivtužitelju preda u posjed predmetne nekretnine, a tuženi-protivtužitelj je obavezan da istovremeno preda apelantu u posjed nekretnine koje se nalaze u Bjelovaru, Hrvatska, a koje su bliže navedene u presudi, sve u roku od 30 dana. Također je naloženo Zemljišnoknjižnoj kancelariji Osnovnog suda i Katastru Opštine Čelinac da izvrše brisanje zemljišnoknjižnog i posjedovnog stanja nastalog po Presudi Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-

1083/94 od 24. decembra 1996. godine i uspostave ranije zemljišnoknjižno i posjedovno stanje kako je bilo prije provođenja navedene presude.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku, nakon provođenja dokaza bliže navedenih u presudi, utvrđeno da su apelant i njegov otac sa tuženim-protivtužiteljem 6. jula 1992. godine zaključili ugovor o zamjeni imovine-nepokretnih i pokretnih stvari u Bjelovaru, Republika Hrvatska, za predmetne nekretnine u Čelincu i da je ugovor ovjeren u Osnovnom sudu u Banjoj Luci 10. augusta 1992. godine a nakon što su obje strane javno oglasile da mijenjaju nekretnine, te da ugovorne strane prilikom sastavljanja ugovora kod advokata nisu imale dokaze o vlasništvu na nekretninama koje zamjenjuju. Utvrđeno je i da je prije zaključenja predmetnog ugovora u dvorište kuće tuženog-protivtužitelja bačena bomba, da je sin tuženog-protivtužitelja odveden u sabirni logor, da su spaljene kuće u blizini kuće tuženog-protivtužitelja, te da se on sa porodicom krio nekoliko dana u kući svjedoka poimenično navedenog u presudi. Dalje, u postupku je utvrđeno da je tuženi-protivtužitelj napustio kuću u Čelincu u oktobru 1992. godine, kada je u posjed predmetnih nekretnina stupio apelant sa svojim ocem, a tuženi-protivtužitelj nakon napuštanja Čelinca otišao je u Bjelovar i razgledao predmetne kuće u Bjelovaru u prisustvu svjedoka Dimitrija Miljanića, te da su nakon toga predmetne kuće u Bjelovaru minirane i srušene. Utvrđeno je i da je Općinski sud u Bjelovaru donio pravosnažnu Presudu po osnovu priznanja broj R-1089/92-3 od 18. decembra 1992. godine kojom je naložio apelantu i njegovom ocu (koje je zastupao Dimitrije Miljanić kao staralac za poseban slučaj) da tuženom-protivtužitelju izdaju tabularnu ispravu za prenos nekretnina u Bjelovaru a da će, u protivnom, ta presuda zamijeniti tabularnu izjavu. Dalje je utvrđeno da je, s druge strane, Osnovni sud u Banjoj Luci donio Presudu broj P.1083/94 od 24. decembra 1996. godine kojom je utvrdio da je pravno valjan predmetni ugovor o zamjeni na osnovu koje su apelant i njegov otac upisani kao suposjednici na predmetnim nekretninama u Čelincu, ali da je predmetna presuda ukinuta Rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1144/02 od 12. decembra 2003. godine i predmet vraćen na ponovni postupak. Osim toga, utvrđeno je da je tuženi-protivtužitelj 17. augusta 1998. godine Bjelovarsko-bilogorskoj županiji podnio zahtjev za obnovu porušenih kuća, ali da je taj zahtjev odbijen, kao i da je apelantov otac umro 2001. godine, te da je apelant proglašen njegovim jedinim nasljednikom rješenjem donesenim u ostavinskom postupku i da je apelant nastavio sudski postupak za utvrđivanje valjanosti predmetnog ugovora.

4. S tim u vezi, Osnovni sud je utvrdio da je, kao primarni, neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je pravno valjan predmetni ugovor, jer je, „iako je tužena strana na glavnoj raspravi smanjila zahtjev tako da ne traži utvrđivanje ništavosti ugovora o zamjeni, sud po službenoj dužnosti, u smislu odredaba člana 109. ZOO („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39,85 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04), pazio na ništavost predmetnog ugovora (...)“, te da je, s obzirom na utvrđene činjenice, zaključio da, „iako su okolnosti rata i ratnog stanja koje su na području opštine Čelinac i čitave BiH egzistirale u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o zamjeni nekretnina, opštepoznate okolnosti koje imaju za posljedicu ličnu i imovinsku nesigurnost svih građana, a ne samo tuženog kao pojedinca, jasno je, a s obzirom na naprijed navedeno činjenično stanje, da je tuženi ugovor o zamjeni imovine zaključio usljed opravdanog straha od buduće opasnosti koja bi se mogla desiti njemu, njegovoj porodici i imovini. Dakle, proizlazi da je ovakav strah kod tuženog direktno uticao na zaključenje ugovora o zamjeni imovine sa tužiocem i njegovim ocem i da je ograničio slobodu volje tuženog pri zaključenju ugovora. Prema tome, zaključeni ugovor nije u skladu sa onim što bi bile želje tuženog da nije bilo rata (mora se pretpostaviti da je tužilac, koji je zajedno sa ocem bio u takvoj situaciji u Republici Hrvatskoj, bio svjestan razloga koji su naveli tuženog na zaključenje ugovora o zamjeni nekretnina), a to ukazuje da je zaključeni ugovor protivan dobrovoljnosti i prinudnim propisima pa je time ništav u smislu odredaba člana 103. ZOO u vezi sa članom 2.a stav 5. i članom 25. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 38/02, 64/02, 39/03, 96/03). Stoga je sud odbio prvi (primarni) tužbeni zahtjev kao neosnovan. Dok će sud o sekundarnom tužbenom zahtjevu kojim je traženo uzajamno vraćanje nekretnina i da tuženi isplati tužiocu na ime prouzrokovane štete i otklanjanja štete iznos od 50.000,00 KM sa zakonskim kamatama odlučiti nakon pravosnažnosti odluke kojom je odbio kao neosnovan primarni tužbeni zahtjev“.

5. Dalje, Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 104. stav 1. ZOO propisano da, „u slučaju ništavosti ugovora, svaka ugovorna strana je dužna da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ukoliko zakon šta drugo ne određuje“. S tim u vezi, Osnovni sud je obrazložio da je osnovan protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja kojim je tražio da mu apelant preda u posjed predmetne nekretnine u Čelincu, a da on preda apelantu nekretnine u Bjelovaru. Dalje, Osnovni sud je naveo da, pošto su obje strane ušle u posjed zamijenjenih nekretnina, a činjenica da je tuženiprotivtužitelj preuzeo ključeve od kuća koje su nakon toga minirane i porušene ne znači da nije stupio u posjed tih kuća, jer se posjed tuženog-protivtužitelja, prema navodima Osnovnog suda, treba ocjenjivati prema životnoj situaciji i njegovoj mogućnosti da koristi zamijenjene kuće, jer je svoj posjed manifestovao uzimanjem ključeva. Prema obrazloženju Osnovnog suda, tuženi-protivtužitelj nije u mogućnosti da apelantu vrati predmetne kuće u Bjelovaru u stanju u kakvom ih je primio, jer su one porušene, „ali bi zato mogao dati naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, kako je to propisano drugim dijelom člana 104. stav 1. ZOO. Time tužilac ne bi bio doveden u diskriminatorski položaj u odnosu na tuženog. Kako je drugim sekundarnim tužbenim zahtjevom tražena naknada u novcu, to će sud, nakon pravosnažnosti sudske odluke o primarnom zahtjevu (i protivtužbenom zahtjevu), odlučiti u ovom dijelu restitucije. Stoga je sud usvojio protivtužbeni zahtjev kao osnovan a potpuna restitucija bit će postignuta nakon odlučivanja o sekundarnom tužbenom zahtjevu“.

6. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je Presudom broj 73 0 P 000107 08 Gž od 30. januara 2009. godine apelantovu žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelantov tužbeni zahtjev usvojio i utvrdio da je predmetni ugovor o zamjeni nekretnina pravno valjan i naložio tuženom-protivtužitelju da apelantu u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti ove presude izda valjanu ispravu za uknjižbu prava vlasništva i posjeda na predmetnim nekretninama u zemljišnim i drugim javnim knjigama s tim da će po proteku tog roka ispravu zamijeniti predmetna presuda, te da nadoknadi apelantu sve troškove parničnog postupka u iznosu od 7.025,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate. Presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja.

7. U obrazloženju presude Okružni sud naveo da je održao sjednicu vijeća, te je ponovio činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku i naveo da predmetni ugovor o zamjeni nekretnina odgovara svim uvjetima ugovora o razmjeni koje ima u vidu odredba člana 552. ZOO, jer sadrži sporazum kojim se ugovorne stranke obavezuju prema svom ugovaraču da predaju stvar koja se razmjenjuje tako da on stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine. „Ako je zaključen između fizičkih lica, ovaj ugovor je punovažan ako je zaključen u pismenoj formi a potpisi ugovarača ovjereni kod suda (član 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti-'Službeni list SRBiH' br. 38/79, 4/89, 29/90 i 22/91 i 'Službeni glasnik RS' broj 29/94).“ S tim u vezi, Okružni sud je obrazložio da predmetni ugovor ispunjava sve formalno-pravne uvjete i da je sa tog aspekta zaključen u formi propisanoj zakonom. Okružni sud je naveo da, međutim, za nastajanje ovakve vrste ugovora forma predstavlja samo jedan od uvjeta, jer je zasnivanje ugovornog odnosa o zamjeni nekretnina-saglasnost stvarne volje ugovornih strana o bitnim elementima ugovora (član 26. ZOO) iz čega proizlazi da izjava volje ugovarača mora odgovarati stvarnoj unutrašnjoj volji koja se iskazuje u zakonom propisanoj formi a izjava volje mora biti zaključena slobodno i ozbiljno (član 28. ZOO), te da se pri ocjeni djejstava izjave volje koja vodi zaključenju ugovora mora voditi računa o poštivanju principa savjesnosti i poštenja u ponašanju stranaka (član 12. ZOO). S tim u vezi, a imajući u vidu utvrđene činjenice, između ostalih, i da je tuženi-protivtužitelj u Hrvatskoj vodio sudski spor radi priznavanja prava vlasništva i izdavanja tabularne isprave za nekretnine koje se nalaze u Bjelovaru, Okružni sud je zaključio da je predmetni ugovor o zamjeni nekretnina proizveo pravno djejstvo time što je tuženi-protivtužitelj vodio navedeni sudski spor, te postupak o sanaciji porušenih objekata, čime je stupio u posjed nekretnina u Bjelovaru. Sud je istakao da iz navedenog proizlazi da je predmetni ugovor zaključen slobodnom voljom ugovarača i da nema nedostataka koji bi ga činili ništavim u smislu odredbe člana 103. ZOO u vezi sa članom 26. istog zakona, te da je zbog toga protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja neosnovan. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je obrazložio da je na sjednici vijeća, „drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi, valjalo je žalbu tužitelja uvažiti, preinačiti prvostepenu presudu na način naveden u izreci ove presude, u skladu sa odredbom člana 229. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku“.

8. Protiv navedene presude tuženi-protivtužitelj je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 73 0 P 000107 09 Rev od 2. jula 2009. godine reviziju uvažio i preinačio drugostepenu presudu tako da je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo činjenice utvrđene u postupku pred nižestepenim sudovima i propise na osnovu kojih su nižestepeni sudovi donijeli svoje odluke. Dalje je naveo da je odredbom člana 552. ZOO propisano da se ugovorom o razmjeni jedna ugovorna strana obavezuje da drugoj ugovornoj strani preda stvar koja se razmjenjuje tako da ona stekne pravo svojine na toj stvari, a da je osnovi uvjet pri zaključenju bilo kojeg obligacionog ugovora da su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora i da je izjava ugovornih strana učinjena slobodno i ozbiljno. Navedeno je da odsustvo slobodno izraženih volja jedne ili obje strane čini ugovor ništavim i on ne proizvodi pravno djejstvo od momenta nastanka. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da u konkretnom slučaju kod tuženog-protivtužitelja nije postojala slobodna volja prilikom zaključenja ugovora, jer je samom zaljučenju ugovora prethodilo bacanje bombe u dvorište tuženog-protivtužitelja, odvođenje njegovog sina u sabirni logor i spaljivanje kuća u blizini kuće tuženog-protivtužitelja usljed čega je navedeni ugovor u suprotnosti sa odredbama čl. 26. i 28. ZOO, jer ono što predstavlja suštinu ovog ugovora nije u saglasnosti sa pravom voljom ugovornih strana. Osim toga, Vrhovni sud je obrazložio da činjenica da je tuženi-protivtužitelj vodio sudski spor za izdavanje tabularne izjave i da je tražio obnovu oštećenih stambenih objekata ne znači da se tuženi-protivtužitelj time saglasio da je predmetni ugovor zaključen slobodno izraženom voljom, kako to zaključuje drugostepeni sud. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, drugostepeni sud zanemaruje činjenicu da je tuženi-protivtužitelj aktivnosti oko uknjižbe ugovora u javnim knjigama na osnovu predmetnog ugovora vodio u toku 1992. godine, neposredno nakon njegovog zaključenja, odnosno u okolnostima koje su prethodile samom zaključenju ugovora, kako bi zbog nastale situacije u Čelincu, gdje više nije mogao da boravi, obezbijedio u Bjelovaru uknjižbu nekretnina na svoje ime. Navedeno je da drugostepeni sud zanemaruje i činjenicu da tuženi-protivtužitelj od dana zaključenja ugovora pa dalje nije u posjedu nekretnina u Bjelovaru i da nije izvršio sanaciju oštećenih objekata, te da se činjenica da je tražio obnovu navedenih objekata od državnih organa Republike Hrvatske može smatrati kao postupanje „dobrog domaćina“.

9. Vrhovni sud je naveo da opisane okolnosti u kojima je zaključen predmetni ugovor imaju kao posljedicu obostranu i istovremenu restituciju (član 104. ZOO) koja se u konkretnom slučaju sastoji u uspostavljanju u imovini apelanta i tuženog-protivtužitelja stanja kakvo je bilo prije zaključivanja ništavog ugovora tako što svaka strana vraća ono što je po osnovu ništavog ugovora primila. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je preinačio drugostepenu presudu i potvrdio presudu Osnovnog suda.

10. Nakon toga, Osnovni sud je donio rješenje o izvršenju na koje je apelant izjavio prigovor koji je rješenjem tog suda odbijen. Apelant je nakon toga, uz žalbu protiv navedenog rješenja, podnio Osnovnom sudu i prijedlog za donošenje privremene mjere obezbjeđenja koji je Osnovni sud odbio kao nedozvoljen. Obrazloženo je da se o prijedlogu za donošenje privremene mjere koji je podnesen prije podnošenja tužbenog zahtjeva, odnosno nakon donošenja odluke o tužbenom zahtjevu, raspravlja u parničnom postupku, a pošto je apelant prijedlog za privremenu mjeru podnio u izvršnom postupku koji ne poznaje mjeru obezbjeđenja, to je apelantov prijedlog odbijen.

11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Osnovnog suda i Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant povredu navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da su sudovi čije presude osporava pogrešno ocijenili situaciju u kojoj je predmetni ugovor zaključen, jer nije tačno da su bombe, logori i paljevine utjecali na tuženog-protivtužitelja da zaključi predmetni ugovor, već činjenica da je supruga tuženog-protivtužitelja iz Hrvatske, koja je htjela biti u blizini svojih roditelja a da je poznato da u Čelincu nije bilo nikakvih ratnih djejstava niti logora. Navodi i da su sudovi pogrešno postupili kada su odbili njegov tužbeni zahtjev, jer je očito da se tuženi-protivtužitelj saglasio sa predmetnim ugovorom, jer je vodio sudski postupak u kojem je tražio mogućnost da se uknjiži kao vlasnik nekretnina u Bjelovaru i jer je tražio obnovu predmetnih nekretnina, te da su svi navodi izneseni u toku postupka bili usmjereni samo radi uspjeha u sporu. Također, smatra da su ga, suprotno zakonskim odredbama, sudovi osudili na snošenje štetnih posljedica zbog propasti predmetnih nekretnina u Bjelovaru za šta on ne može nikako odgovarati a ostat će bez imovine. Apelant smatra i da su redovni sudovi prekršili odredbe procesnog zakona, jer je tuženog zastupao punomoćnik koji je sastavio i sporni ugovor, pa pošto je logično da svako ko sačinjava neki ugovor ima interes da se taj ugovor zadrži na snazi, apelant smatra da sudovi nisu trebali dozvoliti da navedeni punomoćnik zastupa tuženog, nego mu postaviti drugog punomoćnika.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa apelantovin navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom koji se zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu i dom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi, čije su odluke osporene ovom apelacijom, u osporenim odlukama pozvali na relevantne odredbe ZOO i Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, obrazlažući pri tome zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev za utvrđivanje da je predmetni ugovor o zamjeni nekretnina pravno valjan a Ustavni sud smatra da je takvo obrazloženje u skladu sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud, također, smatra da su redovni sudovi dali detaljna i jasna obrazloženja u pogledu stupanja tuženog u posjed nekretnine u Hrvatskoj ( da samo stupanje u posjed ne predstavlja i saglašavanje sa zaključenim ugovorom), a koja Ustavni sud, također, ne smatra proizvoljnim zbog čega Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim. Dalje, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode da su sudovi trebali postaviti drugog punomoćnika tuženom, jer niti iz jedne zakonske odredbe ne proizlaze mogućnost i obaveza da se izuzme zastupnik koji je učestvovao u sačinjavanju ugovora, niti je iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju vidljivo da je apelant u toku postupka pokrenuo ovakvo pitanje a da o njemu nije odlučeno.

16. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao isto pravno i činjenično pitanje u Odluci broj U 15/99 (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je usvojio apelantičinu apelaciju, jer je utvrdio da je ništav ugovor o zamjeni apelantičine nekretnine u Prijedoru za nekretninu na otoku Braču u Hrvatskoj u toku ratnih dešavanja u BiH, te je ukinuo osporene odluke redovnih sudova, jer je zaključio da se u konkretnom slučaju, smatra jasno ustanovljenim da je S. Z. zaključila ugovor o zamjeni pod uticajem svog ranjivog položaja kao pripadnika etničke manjine u vrijeme kada se politika etničkog čišćenja vodila u velikom dijelu Bosne i Hercegovine. Također je jasno da ugovor nije u skladu sa onim što bi bile njene želje pod normalnim okolnostima, i mora se pretpostaviti da je B. V., barem na jedan općenit način, bio sasvim svjestan razloga koji su je naveli da prihvati ugovor. Pod tim okolnostima, Ustavni sud mora zaključiti da provođenje ugovora o razmjeni ne bi bilo u skladu sa pravom S. Z. na poštovanje njenog doma iz člana 8. Konvencije i člana II/3.f) Ustava, te sa njenim pravom na poštovanje njene imovine iz člana 1. Protokola broj 1 i člana II/3.k) Ustava. Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, Okružnog suda u Banjoj Luci i Osnovnog suda u Prijedoru se, stoga, moraju poništiti i sporazum o razmjeni proglasiti bez pravnog djejstva.

17. Imajući u vidu navedeni stav iz Odluke broj U 15/99, Ustavni sud smatra da se taj stav može primijeniti i na konkretan slučaj. Naime, dovodeći u kontekst činjenice konkretnog predmeta – da je do zamjene predmetne nekretnine tuženog u Čelincu sa apelantovim nekretninama u Bjelovaru došlo u toku ratnih sukoba u BiH, te da su toj zamjeni prethodili događaji precizirani u prethodnim tačkama ove odluke, a što je nesporno dokazano u postupku pred prvostepenim sudom-sa činjenicama iz citirane Odluke broj U 15/99, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju iz stanja spisa predmeta ne može izvući zaključak da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo ili pogrešno utvrdili činjenice. Uzimajući u obzir navedeno, kao i da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Apelant navodi da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio o tome kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda o kršenju ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravom na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

19. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji povreda Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« povrede Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2634/09 (M. Đ.) | Sudska praksa | Aktio