Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2702/09 (A. S.)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Troškovi postupka
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2702/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 2702/09, rješavajući apelaciju Ahmeta Sprečića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ahmeta Sprečića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-09-000015 od 16. jula 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj Mal-3108/04 od 17. oktobra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ahmet Sprečić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Ramiz Aljić, advokat iz Tuzle, podnio je 22. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-09-000015 od 16. jula 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal-3108/04 od 17. oktobra 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Mal-3108/04 od 17. oktobra 2008. godine obavezan je apelant da tužitelju DD „Centralno grijanje“ Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime isporučene toplotne energije za period od 3. marta 2002. do 31. januara 2003. godine isplati dug u iznosu od 245,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 40,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj 3. marta 2003. godine podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave protiv apelanta radi neizmirenog novčanog potraživanja u iznosu od 736,00 KM. Budući da je, nakon što je Općinski sud Rješenjem broj I-2831/03 dozvolio predloženo izvršenje, apelant uložio prigovor, rješenje o izvršenju je stavljeno van snage i predmet je dostavljen na redovni parnični postupak. Općinski sud je, dalje, naveo da je tužitelj na pripremnom ročištu precizirao tužbeni zahtjev na način da je zatražio da se apelant obaveže da mu na ime isporučene, a neplaćene toplotne energije za period od 3. marta 2002. do 31. januara 2003. godine isplati dug u iznosu od 245,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Općinski sud je naveo da je na osnovu dokaza koje je tužitelj proveo na glavnoj raspravi (uvid i čitanje u finansijsku karticu prometa za korisnika od 1. januara 2006. do 8. avgusta 2008. godine, karticu prometa od 19. avgusta 2008. godine na apelantovo ime za period od 30. novembra 1997. do 9. maja 2006. godine i karticu prometa na apelantovo ime za period od 3. marta 2002. do 31. januara 2003. godine) utvrdio da apelant tužitelju duguje za period od 3. marta 2002. do 31. januara 2003. godine iznos od 245,200 KM. Općinski sud je naveo da je odlučio kao u izreci presude, shodno odredbama člana 10. Zakona o komunalnim djelatnostima, te odredbama čl. 17. i 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pri tome, Općinski sud je naveo da je dosudio zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe pa do isplate, shodno odredbama čl. 277. i 324. ZOO u vezi sa članom 1. Zakona o visini stope zatezne kamate. U pogledu odluke o troškovima postupka, Općinski sud je ukazao da je, shodno odredbama čl. 386. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te Zakona o sudskim taksama Tuzlanskog kantona, odredio sudsku taksu u iznosu od 40,00 KM a u pogledu zahtjeva tužitelja za naknadu iznosa plaćenog na tužbu, naveo da u spisu ne postoji dokaz da je tužitelj predujmio takve troškove. 3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-09-000015 od 16. jula 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Predmetnom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor da je izreka pobijane presude nerazumljiva i da kao takva nije podobna da proizvede materijalnopravne i procesnopravne posljedice presuđene stvari. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 191. stav 3. ZPP propisano, između ostalog, da izreka presude sadrži odluku o prihvatanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih potraživanja. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je izrekom prvostepene presude apelant obavezan da tužitelju isplati dug u iznosu od 245,200 KM za neplaćene račune od 3. marta 2002. do 31. januara 2003. godine za što je kao dokaz priložena specifikacija neplaćenih računa na apelantovo ime za sporni period, kao i računi ispostavljeni apelantu u tom periodu. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor da tužba po kojoj je Općinski sud postupao nije sadržavala sve potrebne elemente, budući da je uređena tužba od 21. aprila 2005. godine sadržavala sve potrebne elemente iz člana 53. ZPP, pa je stoga po njoj Općinski sud mogao postupati i, slijedeći to, donijeti odluku o postavljenom tužbenom zahtjevu. Kantonalni sud je, dalje, naveo da su tačni apelantovi navodi da mu uz tužbu nisu dostavljeni dokazi na kojim je tužitelj utemeljio tužbeni zahtjev. Međutim, kako je dalje naveo Kantonalni sud, tužitelj je na pripremnom ročištu iznio sve činjenice na kojim je zasnovao svoj zahtjev i predložio dokaze koje je potom izveo na glavnoj raspravi, a na pripremnom ročištu je donio isprave koje je upotrijebio kao dokaz, što je u skladu sa odredbom člana 77. ZPP. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio o troškovima postupka. Što se tiče apelantovog zahtjeva za naknadu troškova sastava žalbe, Kantonalni sud je naveo da je taj zahtjev odbio, budući da apelant nije postigao uspjeh u žalbenom postupku.

4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Naime, apelant ističe da je Kantonalni sud dostavio presudu direktno tuženom, a ne njemu. Dalje, apelant navodi da tužiteljev punomoćnik nije dostavio prvostepenom sudu pisanu odluku Nadzornog odbora tužitelja o umanjenju od 736,60 KM na iznos od 245,20 KM, u smislu odredaba člana 42. stav 1. tačka e) Zakona o javnim preduzećima, a da je ovlaštenje za umanjenje duga imao samo Nadzorni odbor, a ne tužiteljev direktor. Apelant smatra da je odluka redovnih sudova o troškovima postupka suprotna odredbama čl. 386. i 387. stav 2. ZPP, jer je tužitelj na pripremnom ročištu smanjio tužbeni zahtjev, što u konačnici, prema apelantovom mišljenju, predstavlja neuspjeh tužitelja u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev. Slijedeći to, apelant smatra da su redovni sudovi bili dužni obavezati tužitelja da mu naknadi troškove za zastupanje punomoćnika na pripremnom ročištu i na glavnoj raspravi u ukupnom iznosu od 320,64 KM. Također, apelant smatra da je drugostepeni sud bio dužan usvojiti njegovu žalbu, te obavezati tužitelja da mu naknadi i troškove žalbenog postupka u iznosu od 300,00 KM. Konačno, apelant traži naknadu troškova za sastav apelacije u iznosu od 480,00 KM. 5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud podsjeća na to da je u više svojih odluka razmatrao gotovo identično pravno pitanje pa se umjesto posebnog obrazloženja poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 1241/09 od 6. decembra 2011. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je utvrdio da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu. U navedenom predmetu Ustavni sud je smatrao da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. 8. Pošto konkretna apelacija pokreće ista pravna pitanja u vezi sa gotovo identičnim odlučenjima i datim obrazloženjima redovnih sudova o gotovo identičnim činjeničnim i pravnim pitanjima, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na razloge iz Odluke broj AP 1241/09. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova za sastav apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova sastava apelacije iz čega proizlazi da troškove sastava apelacije isključivo snose apelanti. 10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2702/09 (A. S.) | Sudska praksa | Aktio