Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2705/09 (I. G.)
Odluka donesena 19. 07. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Državni službenik
- Pravo na rad
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2705/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 07. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 2705/09, rješavajući apelaciju Ilije Gajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Gajića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Rev-2/09 od 25. juna 2009. godine, Gž-96/07 od 28. novembra 2008. godine i P-313/05 od 19. septembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ilija Gajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Crnjelova, Opština Bjeljina, podnio je 20. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Rev-2/09 od 25. juna 2009. godine, Gž-96/07 od 28. novembra 2008. godine i P-313/05 od 19. septembra 2007. godine. Apelant je 4. marta 2010. godine dopunio apelaciju.
2. Presudom Suda BiH broj P-313/05 od 19. septembra 2007. godine odbačena je kao neblagovremena apelantova tužba od 4. maja 2007. godine u dijelu kojim je apelant tražio poništenje rješenja tužene Uprave za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: UIOBiH) br. 01- 34-7112-
1/04 od 8. februara 2005. godine i br. 01-34-2448-241 od 25. februara 2005. godine. Takođe, istom presudom je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje izbora primljenih kandidata u UIOBiH po internim oglasima iz 2004. godine. Zatim, odbijen je tužbeni zahtjev za obavezivanje tužene na naknadu apelantu štete iz osnova izgubljene zarade zbog prestanka radnog odnosa u iznosu od 18.900,00 KM sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i na uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje. I, konačno, odbijen je tužbeni zahtjev za obavezivanje tužene na isplatu apelantu razlike na ime naknade plate za vrijeme trajanja raspolaganja i otkaznog roka u iznosu od 750,00 KM, kao i na isplatu otpremnine u visini šestomjesečnog iznosa plate od 4.200,00 KM sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je tužbom od 7. jula 2005. godine apelant postavio tužbeni zahtjev za poništenje izbora radnika u UIOBiH, kao i da se tuženoj naloži da na osnovu kriterijuma sačini bodovnu listu i izvrši prijem radnika. Također je navedeno da je apelant, postupajući po Rješenju Suda BiH za uređenje tužbe broj P- 313/05 od 20. marta 2007. godine, podnescima od 4. maja i 25. juna 2007. godine, umjesto prvobitno postavljenog zahtjeva, tužbeni zahtjev opredijelio, između ostalog, na „poništavanje izbora primljenih kandidata u UIOBiH po internim oglasima iz 2004. godine“, kao i na poništavanje rješenja tužene UIOBiH broj 01- 34-7112-
1/04 od 8. februara 2005. godine i broj 01-34-2448-241 od 25. februara 2005. godine, te obavezivanje tužene da apelanta vrati u radni odnos i rasporedi na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove uz određivanje privremene mjere vraćanja apelanta na posao do pravosnažnog okončanja ovog spora. Navedeno je da je apelant podneskom od 25. juna 2007. godine izvršio konačno opredjeljivanje tužbenog zahtjeva „i na poništenje rješenja tužene kojim je odbijen njegov prigovor na odluku o izboru kandidata po internim oglasima, kao i rješenje o stavljanju [apelanta] na raspolaganje uz otkazni rok i prestanku radnog odnosa, te obavezivanje tužene da [apelanta] vrati u radni odnos i rasporedi na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove uz određivanje privremene mjere vraćanje apelanta na posao do pravosnažnog okončanja ovog spora“. Prema mišljenju Suda BiH, navedeno predstavlja preinačenje tužbenog zahtjeva u smislu člana 23. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 36/04, u daljnjem tekstu: ZPP). Predmetno preinačenje je, prema mišljenju Suda BiH, izvršeno po proteku roka za podnošenje tužbe od godinu dana, koji je utvrđen članom 83. stav 5. Zakona o radu u institucijama BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04, 7/05 i 48/05). Pošto je apelant u ovom dijelu preinačio tužbu nakon proteka roka iz člana 83. stav 5. Zakona o radu u institucijama BiH, to jest nakon proteka jedne godine od dana prijema navedenih rješenja, nastupila je zastarjelost za podnošenje, odnosno preinačenje tužbe, pa je Sud BiH tužbu u ovom dijelu odbacio na osnovu odredbe člana 34. stav 1. tačka 2. ZPP pred Sudom BiH.
4. U obrazloženju presude je, dalje, navedeno da je Sud BiH odbio tužbeni zahtjev za „poništavanje izbora primljenih kandidata u UIOBiH po internim oglasima iz 2004. godine“, jer, prema mišljenju Suda BiH, apelant nije legitimisan da generalno osporava izbor svih radnika po internim oglasima, pogotovo bez navođenja njihovih imena, dakle, i onih radnika koji su izabrani na radna mjesta na koja apelant nije ni aplicirao i za koje su propisani uslovi u pogledu stručne spreme, položenih stručnih ispita i radnog iskustva, koje ni sam apelant ne ispunjava. Apelant bi, prema ocjeni Suda BiH, eventualno mogao zahtijevati poništenje izbora samo poimenično određenih izabranih kandidata na radna mjesta na koja je i sam aplicirao pod uslovom da dokaže da je odluka o izboru tih kandidata nezakonita i da je njihovim izborom povrijeđeno pravo apelanta kao kandidata po oglasu, a što apelant nije tražio. Osim toga, navedeno je da bi izreka presude kojom bi eventualno bio usvojen ovakav tužbeni zahtjev bila nejasna i kao takva neizvršiva, što predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka.
5. Prema mišljenju Suda BiH, neosnovan je i tužbeni zahtjev za obavezivanje tužene na isplatu apelantu naknade štete iz osnova izgubljene zarade zbog prestanka radnog odnosa u iznosu od 18.900, KM sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i na uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje. Obrazlažući ovaj dio presude, Sud BiH je naveo da su rješenja tužene kojim je odbijen apelantov prigovor na odluku o izboru kandidata po internim oglasima, kao i rješenje o stavljanju apelanta na raspolaganje, otkaznom roku i prestanku radnog odnosa i nakon što nije izabran po navedenom oglasu postala konačna i pravosnažna, jer ih apelant u zakonom predviđenom roku nije osporio. Stoga je Sud BiH kao neosnovane odbio i tužbene zahtjeve za obavezivanje tužene na isplatu apelantu naknade štete iz osnova izgubljene zarade zbog prestanka radnog odnosa u iznosu od 18.900,00 KM sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i na uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje.
6. Prema ocjeni Suda BiH, neosnovan je i apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike naknade plate u iznosu od 750,00 KM za vrijeme trajanja raspolaganja i otkaznog roka u periodu od 1. januara 2005. godine do 15. marta 2005. godine. Kako je Sud BiH zaključio, apelant kod tužene nije zasnovao radni odnos, niti je ostvario platu kod tužene u skladu sa Pravilnikom o platama i novčanim naknadama zaposlenih u UIOBiH iz jula 2004. godine, pa mu ne pripada ni pravo na naknadu plate za vrijeme raspolaganja i otkaznog roka u visini plate koju bi ostvario kod tužene. Konačno, članom 42. Zakona o državnoj službi u institucijama BiH je regulisano da, u slučaju razrješenja sa dužnosti nastalog usljed prekobrojnosti iz člana 33. ovog zakona, razriješeni državni službenik ima pravo na otpremninu u visini iznosa šestomjesečne plate. Kako je naveo Sud BiH, apelant nije imao status državnog službenika, već je kao zaposlenik ranijih carinskih uprava od 1. januara 2004. godine postao zaposlenik države dok se, u smislu člana 30. stav 4. navedenog Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja BiH, ne donese konačna odluka u vezi sa njegovim statusom i budućim zaposlenjem u UIOBiH kroz postupak organizacionog restrukturiranja iz člana 31. ovog zakona.
7. Presudom Suda BiH broj Gž-96/07 od 28. novembra 2008. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena odluka potvrđena. Kako je navelo drugostepeno vijeće Suda BiH, za svoju presudu kojom je odbacio kao neblagovremenu tužbu podnesenu radi poništenja rješenja tužene broj 01-34-7112-1/04 od 8. februara 2005. godine i broj 01-34-2448-241 od 25. februara 2005. godine, zatim, obavezivanja tužene da apelanta vrati u radni odnos i rasporedi na poslove na kojim je radio ili druge odgovarajuće poslove, prvostepeni sud je naveo jasne i potpune razloge, te sadržaj bitnih normi materijalnog prava na osnovu kojih je donio ovakvu odluku. Sve istaknute činjenične i pravne razloge za ovaj dio pobijane presude u cijelosti je prihvatio i drugostepeni sud, jer, prema mišljenju tog suda, imaju uporište u izvedenim relevantnim dokazima ocijenjenim na način iz odredbe člana 13. ZPP i pravilno primijenjenim odredbama člana 83. stav 5. Zakona o radu u institucijama BiH. Zato je, prema ocjeni drugostepenog vijeća Suda BiH, neprihvatljiv apelantov prigovor da je ovaj dio prvostepene presude donesen na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava, jer ne postoje ovakvi nedostaci na koje neopravdano ukazuje apelant. Iz obrazloženja ovog dijela osporene presude nesumnjivo proizlazi da je apelant, i prema mišljenju drugostepenog vijeća Suda BiH, u tužbi od 7. jula 2005. godine opredijelio tužbeni zahtjev samo na poništenje izbora radnika u UIOBiH i nalaganje tuženoj da na osnovu kriterija sačini novu bodnu listu, te izvrši prijem radnika. U podnescima od 4. maja i 25. juna 2007. godine proširio je tužbeni zahtjev i na poništenje rješenja tužene broj 01-34-7112-1/04 od 8. februara 2005. godine i broj 01-34-
2448-241 od 25. februara 2005. godine i obavezivanje tužene da ga vrati u radni odnos i rasporedi na poslove na kojim je radio ili druge odgovarajuće poslove uz određivanje privremene mjere vraćanja na posao do pravosnažnog okončanja spora između stranaka. Pošto je, i prema ocjeni drugostepenog vijeća Suda BiH, pravilno utvrđeno da je apelantu 15. februara 2005. godine uručeno rješenje kojim je odbijen njegov prigovor, a rješenje o stavljanju na raspolaganje 18. marta 2005. godine, prvostepeni sud je objektivno zaključio da je tužba za njihovo poništenje podnesena nakon isteka roka od godinu dana koji je naveden u odredbi člana 83. stav 5. Zakona o radu u institucijama BiH. Ovo je prekluzivni rok na koji sud pazi po službenoj dužnosti, pa je u konkretnom prvostepenom postupku, prema ocjeni drugostepenog vijeća Suda BiH, pravilno ocijenjena navedena bitna činjenica. Dalje, drugostepeno vijeće Suda BiH je utvrdilo da je pravilna i uvjerljivo obrazložena i pobijana presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje izbora kandidata primljenih u UIOBiH, naknadu štete zbog izgubljene zarade, razlike na ime naknade plate za vrijeme trajanja raspolaganja i otkaznog roka, te otpremnine sa traženim zakonskim zateznim kamatama. Naime, i prema shvatanju drugostepenog vijeća Suda BiH, apelant ne može generalno osporavati izbor svih radnika primljenih na osnovu internih oglasa, već samo pojedinačno nabrojanih lica za koja smatra da su nezakonito primljena na ona radna mjesta na koja je i on aplicirao, kako je pravilno zaključio i prvostepeni sud u obrazloženju ovog dijela pobijane presude, navodeći jasne i potpune razloge za ovaj dio odluke. Prema ocjeni drugostepenog vijeća Suda BiH, takođe je pravilno odbijen i apelantov tužbeni zahtjev za isplatu izgubljene zarade, jer apelant nije dokazao postojanje zakonskog osnova za dosuđenje navedene novčane tražbine, kao ni zahtjev za isplatu razlike plate za vrijeme trajanja raspolaganja i otpremnine sa traženim zateznim kamatama na navedena potraživanja. Prema ocjeni drugostepenog vijeća Suda BiH, i za ovaj dio prvostepene presude navedeni su jasni, potpuni i detaljni činjenični razlozi, a on je zasnovan na pravilnoj primjeni odredaba čl. 32, 42. i 45. Pravilnika o načina zapošljavanja i odabira državnih službenika i zaposlenika UIOBiH, zatim, čl. 12. stav 2. i 30. st. 2. i 3. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH, te člana 42. Zakona o državnoj službi u institucijama BiH. Na osnovu iznesenog, drugostepeno vijeće Suda BiH je primjenom člana 193. ZPP odbilo žalbu i potvrdilo prvostepenu presudu, jer ne postoje razlozi zbog kojih je apelant pobija, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
8. Presudom Suda BiH broj Rev-2/09 od 25. juna 2009. godine, koju je apelant primio 29. juna 2009. godine, apelantova revizija je odbijena. Reviziono vijeće Suda BiH je zaključilo da su pogrešni apelantovi navodi da je, postupajući po nalogu prvostepenog suda iz Rješenja broj P-313/05 od 20. marta 2007. godine, podnescima od 4. maja 2007. godine i 25. jula 2007. godine, apelant uredio svoju tužbu od 7. jula 2005. godine, kako je Sud BiH naložio. Prema shvatanju revizijskog vijeća Suda BiH, pravilan je stav drugostepenog vijeća u osporenoj presudi da je apelant navedenim podnescima, ustvari, proširio tužbeni zahtjev i na poništenje rješenja tužene br. 01-34-7112-1/04 od 8. februara 2005. godine i br. 01-34-2448-241 od 25. februara 2005. godine, te na obavezivanje tužene da apelanta vrati u radni odnos i rasporedi ga na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove uz određivanje privremene mjere vraćanja na posao do pravosnažnog okončanja spora. Ovakav pravilan zaključak drugostepeno vijeće je, prema ocjeni revizijskog vijeća Suda BiH, izvelo na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to jest iz činjenica da je apelant u tužbi od 7. jula 2005. godine opredijelio tužbeni zahtjev samo na poništenje izbora radnika u UIOBiH i nalaganje tuženoj da na osnovu postojećih kriterija sačini novu rang-listu, te izvrši prijem radnika. S obzirom na pravilno utvrđeno činjenično stanje, reviziono vijeće Suda BiH je zaključilo da je pravilna odluka drugostepenog vijeća Suda BiH, jer apelant nije postupio po navedenom rješenju Suda BiH kojim je apelantova tužba podnesena 7. jula 2005. godine i vraćena apelantu radi ispravke i dopune tako što je apelant bio dužan navesti određeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja (tužbeni zahtjev), dokaze kojima se utvrđuju te činjenice i pravni osnov tužbenog zahtjeva u smislu odredbe člana 20. stav 1. tač. 2. 3, 4 i 6. ZPP pred Sudom BiH. Nakon što apelant na raniji opisani način nije postupio po navedenom rješenju Suda BiH, pripremni podnesak zaprimljen u Sudu BiH pod brojem P-313/05 od 25. juli 2007. godine ne prihvata se kao preciziranje tužbenog zahljeva koje je bilo naloženo rješenjem, nego, u konačnici, kao preinačenje tužbe. Kako je reviziono vijeće Suda BiH utvrdilo, prema stanju u spisu, apelant je pripremnim podneskom preinačio tužbeni zahtjev po kojem je postavio osam zahtjeva, a što je prvostepeni sud pravilno ocijenio kao preinačenje tužbe, u smislu odredbe člana 24. stav 3. ZPP, a ne preciziranje tužbe, u smislu odredbe člana 20. stav 1. tač. 2, 3, 4. i
6. ZPP, što je kao pravilno potvrdilo i drugostepeno građansko vijeće u osporenoj presudi. Prema mišljenju revizionog vijeća Suda BiH, pravilan je i zaključak drugostepenog vijeća Suda BiH u osporenoj presudi da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da je proširenje tužbenog zahtjeva, odnosno preinačenje tužbe u traženju poništavanja spornih rješenja tužene neblagovremeno, kao i zahtjeva u pogledu obavezivanja tužene da ga vrati na posao, kao i izdavanja privremene mjere u vezi sa tim. Isticanje novih zahtjeva po proteku prekluzivnog zakonskog roka od godinu dana propisano odredbom člana 83. Zakona o radu u institucijama BiH moralo je, prema ocjeni revizijskog vijeća Suda BiH, rezultirati pravilnim utvrđenjem činjeničnog stanja od prvostepenog suda i pravilnom odlukom drugostepenog suda o odbacivanju tužbe kao neblagovremene u dijelu opredijeljenom na poništavanje navedenih rješenja tužene i obavezivanje tužene da apelanta vrati na posao i izrekne privremenu mjeru. Kako je zaključilo revizijsko vijeće Suda BiH, prema stanju u spisu se vidi da apelant nikad nije postavio tužbeni zahtjev u pravcu konkretizacije poništavanja poimeničnog izbora kandidata, tako da ostaje kao pravilan stav drugostepene presude da apelant nije mogao generalno osporavati izbor svih kandidata primljenih na osnovu internih oglasa. Pored toga, prema mišljenju revizijskog vijeća Suda BiH, pravilno je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete radi izgubljene zarade, kao i zahtjev za isplatu razlike na ime naknade plate za vrijeme trajanja raspolaganja i otkaznog roka, te otpremnine, jer apelant nije dokazao, niti je sud utvrdio postojanje pravnog osnova za dosuđenje navedenih novčanih potraživanja. Budući da je, prema ocjeni revizionog vijeća, drugostepena odluka donesena uz pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava, apelantova revizija odbijena je kao neosnovana.
9. Apelant je naveo da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i člana 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 5 (e) (i) Međunarodne konvencije o zabrani svih oblika rasne diskriminacije i čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant je iznio hronološki tok postupka, smatrajući da je sud namjerno odugovlačio sa ročištima, čime je doprinio da apelant bude diskriminisan prilikom odabira kandidata po internim oglasima, te da je nepravilno odbijen njegov tužbeni zahtjev da mu se isplati razlika naknade plate za vrijeme raspolaganja i otkaznog roka, kao i otpremnina. Sve ovo je, prema apelantovom mišljenju, dovelo da toga da materijalno pravo u konkretnom slučaju nije bilo pravilno primijenjeno. Apelant smatra da ne stoji stav suda da nikada nije postavio tužbeni zahtev radi konkretizacije poništavanja poimeničnog izbora kandidata, te da nije ispravan stav da nije mogao generalno osporavati izbor svih kandidata, već samo pojedinačno nabrojanih lica koja su nezakonito izabrana na radna mesta na koja je i sam aplicirao. On navodi da je prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom, odnosno preciziranim tužbenim zahtjevom tražio da se poništi izbor kandidata u UIOBiH po internim oglasima iz 2004. godine, te da je sud bio obavezan da udovolji njegovom zahtjevu u dijelu u kom je dokazao da su primljeni kandidati koji nisu ispunjavali uslove na radna mesta na koja je i sam aplicirao, a ne da Sud BiH generalno odbije ovaj njegov zahtjev. Apelant, takođe, smatra da je netačna tvrdnja suda da je ispravno odbijen zahtjev na ime isplate razlike naknade plate za vrijeme raspolaganja i otkaznog roka. Apelant smatra da je netačna tvdnja suda da je pravilno odbijen i zahtjev za isplatu otpremnine i da ne postoji pravni osnov za obavezivanje tužene da apelantu isplati otpremninu u iznosu od 4.200,00 KM, što je nezakonito i diskriminatorski, jer je državnim službenicima zaposlenim sa visokom stručnom spremom isplaćena otpremnina u visini 10.000,00 KM. U pogledu dužine trajanja postupka, apelant navodi da je sud zakazao ročište u roku od godine dana od dana prijema rješenja, pa je apelantov tužbeni zahtjev odbijen zbog prekoračenja roka od godinu dana iz člana 83. stav 5. Zakona o radu u institucijama BiH. Namjerno odugovlačenje postupka od suda u saradnji sa UIO i zakazivanjem ročišta za 11. juli 2007. godine, protekom roka od dvije godine od podnošenja tužbe, praktično, prema apelantovom mišljenju, oduzelo mu je mogućnost proširenja, tj. promjene tužbenog zahtjeva i samim tim ga stavilo u neravnopravan položaj sa tuženom. Konačno, apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog činjenice da „jedne te iste sudije u potpuno identičnim predmetima sude i u prvostepenom i drugostepenom (vijeću), pa sasvim normalno da jedni druge štite a na štetu stranaka“.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, u suštini, svode se na osporavanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo prilikom odlučivanja o njegovom tužbenom zahtjevu. Međutim, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u osporenim odlukama, suprotno apelantovim navodima, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi da jedne te iste sudije u potpuno identičnim predmetima sude i u prvostepenom i drugostepenom (vijeću) sami po sebi ne mogu biti dokaz nepristrasnosti sudskog vijeća u konkretnom slučaju, budući da ni sam apelant ne tvrdi da su u njegovom predmetu iste sudije sudile i u prvostepenom i u žalbenom, odnosno revizionom vijeću Suda BiH, niti je to vidljivo iz osporenih presuda.
14. Vezano za apelantov navod da je parnični postupak trajao nerazumno dugo, Ustavni sud primjećuje da je postupak odlučivanja po apelantovoj tužbi o radnom sporu, koja je podnesena 7. jula 2005. godine, trajao na tri sudske instance nepune četiri godine. Dalje, nesporno je da ZPP predviđeno da su postupci koji se tiču radnih sporova hitne prirode. Imajući u vidu vrijeme koje je bilo potrebno da Sud BiH donese odluku po apelantovoj tužbi, kao i prethodno navedenu činjenicu da su radni sporovi hitni, Ustavni sud smatra da je dužina postupka bila srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja. U tom kontekstu Ustavni sud naglašava da apelantovi navodi da je upravo zbog ponašanja suda (jer su od pokretanja tužbe do prvostepene presude prošle više od dvije godine) njegov tužbeni zahtev odbijen zbog prekoračenja roka od godinu dana iz člana 83. stav 5. Zakona o radu u institucijama BiH, odnosno da je ponašanje suda glavni razlog zašto je njegova tužba odbačena kao neblagovremena, ne predstavljaju povredu apelantovih ustavnih prava. Ovo stoga što je apelant prvobitno podnio neurednu tužbu, pa apelant svoje propuste ne može staviti na teret redovnim sudovima, jer je iz obrazloženja osporenih odluka evidentno da zahtjev za poništenje rješenja tužene nije postavio u zakonskom roku koji ima prekluzivni karakter. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da je došlo do povrede njegovog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje, te zaključuje da, vezano za ove navode, apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati zbog čega je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
15. Konačno, Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na rad
16. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na rad, Ustavni sud podsjeća da je u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, između ostaloga, naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996), kao i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966) i Opcioni protokoli (1966. i 1989). Ovim paktom u čl. 6. i 7. je garantovano pravo na rad i pravo na uživanje pravičnih i povoljnih uslova rada, odnosno u članu 25. c) pravo na pristup javnim službama uz opšte uslove jednakosti. S obzirom na to da se apelantovi navodi o povredi ovih prava, u suštini, zasnivaju na povredi prava na pravično suđenje, a što je već razmotreno u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na rad, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.
Zabrana diskriminacije
17. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran u smislu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 5(e) Međunarodne konvencije o zabrani svih oblika rasne diskriminacije (1965) i čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je diskriminiran, jer je sud direktno doprinio da apelant, navodno, bude žrtva diskriminacije tužene prilikom odabira kandidata po internim oglasima koji je izvršila tužena pošto je u radnom odnosu ostavila kandidate koji nisu u radnom odnosu. U predmetnom parničnom postupku apelant je tražio poništenje rješenja tužene, a navode o diskriminaciji apelant dovodi u vezu sa izborom lica koja nisu bila u stalnom radnom odnosu i nisu imala jednu godinu radnog staža koja je tražena internim oglasom. Ustavni sud smatra da su ovi navodi o diskriminaciji paušalni, budući da apelant navode o diskriminaciji, kako je to i navedeno u obrazloženju osporenih odluka, nije konkretizirao u smislu preciziranja, odnosno poimeničnog označavanje lica koja su, navodno, nezakonito primljena po internom oglasu. Naime, navedeno se, i prema mišljenju Ustavnog suda, pojavljuje kao neophodni uslov ispitivanja navoda o diskriminaciji (utvrđivanja da je apelant bio u identičnoj situaciji kao neki drugi zaposlenik i da je u odnosu na apelanta postupano drugačije bez razumnog opravdanja) zbog čega ni Ustavni sud u ovom apelacionom postupku ne može ispitati ove navode. Stoga, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravima iz člana 5(e) Međunarodne konvencije i čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić