Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2815/09 (S. L.)
Odluka donesena 19. 07. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Naknada štete
- Kamata
- Nematerijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2815/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 07. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 2815/09, rješavajući apelaciju Savke Lalić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 tačka 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Savke Lalić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000947 od 11. juna 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-546/05 od 16. maja 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči broj P-300/2003 od 1. aprila 2005.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Savka Lalić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Modriče, koju zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnijela je 3. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000947 od 11. juna 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž- 546/05 od 16. maja 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-300/2003 od 1. aprila 2005. godine. Apelantkinja je 10. septembra 2009. godine ponovo dostavila istu apelaciju (zavedeno kao dopuna apelacije).
2. Presudom Osnovnog suda broj P-300/2003 od 1. aprila 2005. godine djelimično je usvojen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim su obavezani tuženi «Osiguranja Nešković» AD Bijeljina (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i V. D. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da apelantkinji isplate naknadu nematerijalne štete (u izreci presude precizirani vidovi nematerijalne štete i iznosi) u ukupnom iznosu od 13.743,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 12. novembra 2003. godine kao dana podnošenja tužbe i troškove parničnog postupka. U preostalom dijelu Osnovni sud je odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke i medicinske dokumentacije dosudio apelantkinji na ime umanjenja opšte životne sposobnosti iznos od 7.000,00 KM, na ime bolova iznos od 2.800,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos od 1.750 KM, na ime naruženosti iznos od 700,00 KM, na ime troškova liječenja iznos od 1.400,00 KM, te na ime izgubljene zarade iznos od 93 KM. Budući da je drugotuženi (vozač motornog vozila) bio u alkoholisanom stanju i nije mogao blagovremeno reagovati, a da se apelantkinja nije kretala po pješačkom prelazu, Osnovni sud je zaključio da postoji podijeljena odgovornost i to 70% drugotuženog i 30% apelantkinje, tako da je to imao u vidu prilikom dosuđivanja visine naknade. Kako je vozilo bilo osigurano kod prvotuženog, to je obavezao prvotuženog i drugotuženog da apelantkinji solidarno naknade štetu. Vezano za dosuđeni iznos zateznih kamata, Osnovni sud je istakao da je obavezao prvotuženog i drugotuženog na naknadu zatezne kamate prema Zakonu o visini stope zatezne kamate i to od dana podnošenja tužbe.
4. Presudom Okružnog suda broj Gž-546/05 od 16. maja 2007. godine djelimično je uvažena apelantkinjina žalba i preinačena prvostepena presuda tako što se umjesto 13.743,00 KM apelantkinji dosuđuje iznos 18.435,00 KM na ime ukupne naknade nematerijalne štete. Istom presudom uvažena je žalba tuženih i prvostepena presuda je preinačena u dijelu kojim je odlučeno o zateznoj kamati na dosuđene iznose štete, tako da zakonska zatezna kamata umjesto od 12. novembra 2003. godine kao dana podnošenja tužbe teče od 1. aprila 2005. godine kao dana presuđivanja pa do isplate i u dijelu odluke o troškovima postupka tako da se prvotuženi i drugotuženi obavezuju da apelantkinji naknade iznos od 1.918,57 KM umjesto iznosa od 2.960,00 KM. Takođe, istom presudom Okružni sud je u preostalom dijelu potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da prvostepeni sud nije dao valjane razloge za odlučivanje po svim vidovima nematerijalne štete. Apelantkinja osnovano ukazuje na to da prvostepeni sud nije dosudio adekvatnu naknadu na ime umanjenja životne sposobnosti, jer je apelantkinja pretrpjela teške ozljede koje će se vremenom pogoršavati, tako da je adekvatna naknada u smislu člana 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) 15.000,00 KM i umanjena za 30% iznosi 10.500,00 KM. Takođe, apelantkinja osnovano ukazuje na to da prvostepeni sud nije dosudio adekvatnu naknadu na ime bolova zbog naruženosti, jer se radi o ženskom licu koje nije mlado i koje je zaposleno kao sanitarni tehničar i koje je u svakodnevnom kontaktu sa ljudima, a kako se radi o vidnom ožiljku na čelu, to je adekvatna naknada za ovaj vid nematerijalne štete 2.000,00 KM i umanjena za 30% iznosi 1.400,00 KM. U odnosu na apelantkinjine žalbene navode da joj je sud trebao dosuditi i naknadu na ime uništene odjeće, Okružni sud je naveo da su oni osnovani, jer se apelantkinja vraćala sa dočeka Nove godine, tako da je vjerovatno imala svečanu i skupocjenu odjeću, zbog čega joj je dosudio iznos od 500,00 KM. Vezano za žalbene navode u vezi sa dosuđenom naknadom na ime pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha, te naknadu na ime troškova liječenja, Okružni sud je istakao da su neosnovani, jer je prvostepeni sud dosudio adekvatne naknade po ovim osnovima.
5. Okružni sud je istakao da prvotuženi osnovano navodi da je zakonska zatezna kamata nepravilno određena od dana podnošenja tužbe, a ne od dana presuđivanja, zbog čega je ove navode uvažio. Prvostepena presuda ne sadrži razloge za ovakvo odlučivanje, a kako se radi o nematerijalnoj šteti, zatezna kamata na dosuđenu naknadu nematerijalne štete teče od dana presuđivanja, tj. od momenta kada sud tu obavezu odredi u novčanom iznosu, pri čemu ima u vidu realnu vrijednost novca u vrijeme presuđivanja, kao i sve druge okolnosti u vezi sa psihičkim trpljenjem oštećenog od nastanka štete do momenta presuđivanja. Kroz visinu novčane naknade u periodu nastanka štete pa do presuđivanja realizovane su i sve funkcije koje se ostvaruju zateznom kamatom.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000947 od 11. juna 2009. godine odbijena je apelantkinjina revizija. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pravilna odluka drugostepenog suda. Naime, nije osnovano apelantkinjino pozivanje na stavove Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, jer se naknada nematerijalne štete određuje tako što se ima u vidu odredba člana 200 stav 1 ZOO-a prema svakom pojedinačnom događaju, pri čemu se ocjenjuju sve objektivne i subjektivne okolnosti koje su od uticaja na dosuđene naknade. Zakonom nisu propisani iznosi koji bi se dosuđivali za određene vidove štete, tako da kriterijumi Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine nisu niti obavezujući niti upućujući za ovaj sud. Činjenica da dva najviša suda entiteta Bosne i Hercegovine dosuđuju različite iznose naknade ne znači bilo čije proizvoljno postupanje niti pravnu nesigurnost. Ono što je odlučujuće jeste to da u postupanju ovog suda, pri dosuđivanju naknade nematerijalne štete, nema proizvoljnosti i da on dosljedno primjenjuje svoju dosadašnju praksu i stavove kad je u pitanju naknada za nematerijalnu štetu.
7. U odnosu na početak od kada teče pravo na zakonsku zateznu kamatu, Vrhovni sud je istakao da pravo na zakonsku zateznu kamatu na nematerijalnu štetu apelantkinji pripada od dana kada je ta naknada i utvrđena primjenom odredbe člana 189 stav 2 ZOO-a, budući da nematerijalna šteta nije naknada štete u doslovnom smislu te naknade, nego određena satisfakcija koja se ostvaruje novčanom isplatom i ona ne može oštećenom, niti je to njena svrha, kao kod materijalne štete, uspostaviti stanje koje je bilo prije nego je štete nastala.
8. Apelantkinja smatra da su joj osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelantkinja navodi da je u postupku povodom revizije ukazivala na to da joj nisu dosuđene adekvatne naknade na ime nematerijalne štete, te da nije pravilno određen početak toka na nematerijalnu štetu. U odnosu na dosuđeni iznos nematerijalne štete, apelantkinja ističe da se pozivala na praksu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, te isticala da i taj sud sudi po identičnim pravnim propisima, te da se radi o sudovima iste države čije sudije imenuje isti organ – VSTS. U odnosu na početak toka zateznih kamata na nematerijalnu štetu, apelantkinja navodi da je nematerijalna šteta nastala danom povređivanja, a ne presuđivanja, te u prilog navedenom ukazala na Odluku Ustavnog suda broj AP 2141/05 od 20. oktobra 2006. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je Ustavni sud usvojio apelaciju i u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji utvrdio povredu prava na pravično suđenje, zato što su zatezne kamate bile dosuđene od dana presuđivanja. S tim u vezi, Vrhovni sud je proizvoljno primijenio materijalno pravo i tako joj povrijedio pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju u odnosu na druga lica u identičnoj pravnoj situaciji.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Vezano za apelantkinjine navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da apelantkinja ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, sem što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. U prilog navedenom stavu, a u odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate na nematerijalnu štetu, Ustavni sud ukazuje na svoju Odluku o dopustivosti broj AP 1095/09 od 23. februara 2012. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je zaključio da, nasuprot apelantkinjinim navodima, Ustavni sud u predmetnom slučaju ne vidi ništa arbitrarno u primjeni materijalnog prava od redovnih sudova prilikom određivanja početka toka obračuna zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete od dana donošenja prvostepene presude i smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u tom pogledu. Vezano za navode o proizvoljnoj primjeni prava i zato što je Ustavni sud u citiranoj odluci broj AP 2141/05 zaključio da je zateznu kamatu trebalo dosuditi od dana podnošenja tužbe, a ne od dana presuđivanja, Ustavni sud nalazi da je tačno da je Ustavni sud predmetnom odlukom utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ali zato što je Vrhovni sud osporenom presudom proizvoljno tumačio pravo i arbitrarno odbio da primijeni obaveznopravno shvatanje Građanskog odjeljenja tog suda, tako da apelantkinjino ukazivanje na predmetnu odluku nije osnovano.
12. Imajući u vidu apelantkinjine navode i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantkinjinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantkinja ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Ustavni sud uočava da apelantkinja ukazuje na kršenje prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, jer je ona u odnosu na druga lica u identičnoj pravnoj situaciji diskriminisana.
14. Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu pola, rase, boje, jezika, vjere […] u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebljena sredstva naspram željenog cilja nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
15. Ustavni sud nalazi da apelantkinjino ukazivanje na različito presuđivanje sudova ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je ona diskriminisana u postupku s obzirom na to da nije ponudila nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju kada se ima u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu lica u analogno sličnoj situaciji nego i drugi elementi koji su prethodno navedeni. S obzirom na odsustvo ovih elemenata u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić