Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2928/09 (D. V.)
Odluka donesena 19. 07. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2928/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 07. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP-2928/09, rješavajući apelaciju Drage Vukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Vukovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-000 026 od 24. juna 2009. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Ž-07-000 344 od 28. augusta 2007. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci broj Rs-87/05 od 15. marat 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Drago Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Mirko Šavija advokat iz Gradiške, podnio je 11. septembra 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-Rev-08-000 026 od 24. juna 2009. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-000 344 od 28. augusta 2007. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-87/05 od 15. marta 2007. godine.
2. Apelant je pred Osnovnim sudom pokrenuo parnični postupak protiv Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi zaštite prava iz radnog odnosa i naknade štete. Postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da se utvrdi da je rješenje tužene broj 01-518/00 od 17. februara 2000. godine nezakonito i da se tužena obaveže da mu na ime naknade štete isplati iznos od 5.000,00 KM sa pripadajućom kamatom i troškovima spora.
3. Osnovni sud je presudom broj Rs-55/023 od 4. juna 2003. godine, apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti.
4. Okružni sud je odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude donio rješenje broj Ž-438/03 od 14. oktobra 2005. godine kojim je prvostepena presuda ukinuta u dijelu zahtjeva za utvrđenje da je nezakonito rješenje tužene broj 01-518/00 od 17. februara 2000. godine i u tom dijelu tužba odbačena. U ostalom dijelu (naknade štete) prvostepena presuda je ukinuta i predmet u vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
5. Apelant je protiv rješenja Okružnog suda u dijelu u kojem je prvostepena presuda ukinuta i njegov zahtjev za utvrđenje nezakonitosti rješenja tužene izjavio reviziju Vrhovnom sudu.
6. U nastavku postupka, odlučujući o zahtjevu za naknadu štete, Osnovni sud je donio presudu broj Rs-87/05 od 15. marta 2007. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev da mu tužena isplati 6.000,00 KM na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede ugleda časti i prava ličnosti i iznos od 6.000,00 KM za pretrpljeni strah zbog otpuštanja s posla, te da mu naknadi 2.400,00 KM na ime troškova postupka.
7. Okružni sud je odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude od 15. marta 2007. godine, donio presudu broj 011-0-Ž-07-000 344 od 28. augusta 2007. godine kojom je prvostepena presuda djelimično preinačena u pogledu troškova postupka na način što je apelant obavezan da tuženoj umjesto iznosa od 2.400,00 KM isplati iznos od 1.000,00 KM. U ostalom dijelu apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
8. Vrhovni sud je odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv rješenja Okružnog suda broj Ž-438/03 od 14. oktobra 2005. godine i presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 344 od 28. augusta 2007. godine, donio presudu broj 118-0-Rev-08-000 026 od 24. juna 2009. godine kojom je revizija izjavljena protiv rješenja usvojena (utvrđenje nezakonitosti rješenja tužene), pobijano rješenje ukinuto i predmet vraćen istom sudu na ponovni postupak. Revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 344 od 28. augusta 2007. godine je odbijena.
9. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je apelant u postupku kojeg je pokrenuo protiv tužene istakao više zahtjeva i to zahtjev za utvrđenje nezakonitosti rješenja tužene i zahtjev za naknadu štete koji je precizirao podneskom od 31. jula 2006. godine. Vrhovni sud je ocijenio da je osnovana apelantova revizija izjavljena protiv rješenja Okružnog suda, budući da je Okružni sud odbacio apelantovu tužbu u dijelu kojim je tražio utvrđenje nezakonitosti rješenja tužene zbog nedostatka pravnog interesa. Naime, kako je dalje navedeno u obrazloženju, Vrhovni sud je na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku, a tiče se zasnivanja radnog odnosa i sporazumnog prestanka radnog odnosa kod tužene, ocijenio pravilnim stav Okružnog suda u pogledu nedostatka pravnog interesa. Međutim, takav stav nije mogao rezultirati ukidanjem prvostepene presude i odbacivanjem tužbe u tom dijelu, iz čega proizilazi zaključak da Okružni sud nije mogao ispitati pravilnost i zakonitost prvostepene presude u tom dijelu, niti se bavio žalbenim navodima apelanta. Radi navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je u ovom dijelu odlučivanja Okružni sud učinio bitnu povredu postupka, pa je revizija izjavljena protiv rješenja usvojena, pobijano rješenje ukinuto i predmet vraćen Okružnom sudu na ponovni postupak.
10. Vrhovni sud je u dijelu koji se tiče presude za nakandu štete ocijenio da nije osnovana revizija izjavljena protiv drugostepene presude kojom je potvrđena prvostepena presuda o odbijanju tužbenog zahtjeva za nakandu nematerijalne štete. S tim u vezi, Vrhovni sud je naglasio da utvrđenje zakonitosti rješenja tužene nije prethodno pitanje za rješavanje zahtjeva za naknadu nematrijalne štete, jer je apelant ovaj zahtjev utemeljio na tvrdnjama da je nematerijalna šteta prouzrokovana povredom prava ličnosti, časti i ugleda, dugotrajnim ponižavanjem i šikaniranjem te strahom koji je trpio zbog mogućnosti prestanka radnog odnosa. Apelant je također tvrdio da je trpio strah zbog mogućnosti prestanka radnog odnosa uz tvrdnju da je duševna bol (kao oblik nematerijalne štete) izazvana usmenim nalogom da obavi posao (deložaciju) za koji se traži niži stepen stručne spreme od onog koji on ima, usmenom suspenzijom, slanjem na godišnji odmor iako ga on nije tražio i slično a ne na nezakonitosti spornog rješenja. Vrhovni sud je nadalje, obrazlažući neosnovanost ovog dijela tužbenog zahtjeva, naveo da trpljenje duševnih bolova zbog nezakonitog prijema u radni odnos nije pravno priznat oblik nematerijalne štete za koji se može dosuditi pravična naknada. Pravična nakanda za pretrpljene duševene bolove može se dosuditi, kako je navedeno, samo za slučajeve koji su propisani u odredbi člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i to za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti ili smrti bliskog lica. Protiv eventualno nezakonitih akata tužene u vezi sa regulisanjem radnopravnog statusa zaštita je propisana u odredbi čalana 55. Zakona o radnim odnosima koji su bili na snazi u spornom periodu i to na način da se može obratiti nadležnom organu u preduzeću, sindikatu, inspekciji rada i nadležnom sudu. Također, tokom postupka nije dokazano da su usmene naredbe tužene izdavane u cilju šikaniranja apelanta jer je apelant, kako je u postupku potvrdio, iskoristio «samozaštitu» pa slijedom toga nije mogao trpiti štetu za koju traži nakandu. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da ni trpljenje straha zbog eventualnog gubitka posla nije pravno prizat oblik naknade nematerijalne štete iz člana 200. ZOO. Tim prije što je s apelantom zasnivan radni odnos na određeno vrijeme, slijedom čega za njega nije bilo neizvjesnosti jer je osnovano mogao očekivati da će mu radni odnos prestati protekom vremena određenog u rješenju. Konačno rješenjem kojim je zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme moglo je izazvati kod apelanta samo pozitivan osjećaj. Osim toga, u aktuelnoj društveno ekonomskoj situaciji niko nije pošteđen straha od gubitka posla, odnosno, kako je zaključio Vrhovni sud, radi se o uobičajenom strahu svakog razumnog čovjeka. Nematerijalna štete koju je zahtijevao apelant u pravilu se ispoljava u poremećaju psihičke ravnoteže ličnosti, poremećajima normalnog duševnog stanja a iz nalaza vještaka neuropsihijatra proizilazi da je apelant trpio «nelagodu» i «neizvjesnost» odnosno duševni bol slabog intenziteta koji nije ostavio nikakve posljedice. Okolnosti konkretnog slučaja, kako je zaključio Vrhovni sud, ne stvaraju pretpostavke za naknadu nemterijalne šptete koju je zahtihjevao apelant u postupku, zbog čega je ocijenjeno da je drugostepena presuda pravilna i zakonita.
11. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. strav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i opsnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konevncija). Povredu navedenog prava apelant obrazlaže proizvoljnom primjenom propisa od strane sudova koja se ogleda u činjenici što su redovni sudovi pravilno ukazali na odredbu člana 200. ZOO ali pri zauzimanju stava koji je iznesen u pobijanim presudama, ta odredba nije cijenjena u širem kontekstu. Naime, apelant je u podnescima detaljno opisao na koji način ga je tužena šikanirala, što su sudovi u potpunosti zanemarili. Proizvoljan je po mišlejnju apelanta stav Vrhovnog suda prema kojem je njegov prijem u radni odnos kod tužene na neodređeno vrijeme dovoljna satisfakcija, jer je taj posao dobio bez konkurencije, budući da su svi pravnici prilikom stupanja na snagu imovinskih zakona, napustili službu. Predloženo je da se apelacija usvoji.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP1 56/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu ili dom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim presudama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete nije osnovan. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna, kako to apelant tvrdi, budući da nematerijalna šteta koju je apelant zahtijevao nije pravno priznat oblik štete kako propisuje odredba člana 200. ZOO, niti je apelant u postupku ponudio dokaze na okolnost da je pretrpio štetu u intenzitetu koji podrazumijeva navedena odredba. Osim toga, Ustavni sud napominje da obrazloženja pobijanih presuda ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već upravo suprotno sadrže jasne i konzistentne razloge u pogledu neosnovanosti zahtjeva apelanta za naknadu nematerijalne štete, uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Također, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.
16. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić