Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2956/09 (JU OŠ «Husein Efendija Đozo» Goražde)
Odluka donesena 19. 07. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2956/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 07. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP-2956/09, rješavajući apelaciju JU OŠ «Husein Efendija Đozo» Goražde, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU OŠ “Husein Efendija Đozo” Goražde podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001026 od 26. maja 2009. godine i presude Općinskog suda u Goraždu broj P-260/05 od 13. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JU OŠ «Husein Efendija Đozo» Goražde (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, koju zastupa zakonski zastupnik Kantonalno Pravobranilaštvo Bosansko-podrinjskog kantona, podnio je 14. septembra 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Fedearcije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001026 od 26. maja 2009. godine i presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-260/05 od 13. aprila 2006. godine.
2. Tužitelji Zulfa Čeljo, Hadžira Efendić, Hasija Čaušević, Šemsa Zorlak, Devlija Zorlak, Ferida Oglečevac, Fadila Mirvić, Esma Muratović i Hatema Ramić (u daljnjem tekstu: tužitelji) su pred Općinskim sudom pokrenuli parnični postupak protiv apelanta, radi isplate razlike plaće. Općinski sud je presudom broj P-260/05 od 13. aprila 2006. godine obavezao apelanta da tužiteljima na ime razlike plaće neisplaćenog dijela do 55% u odnosu na prosječnu plaću u Federaciji BiH za period od 1. juna 2002. godine do 1. juna 2005. godine isplati iznose pojedinačno za svakog tužitelja (kao u izreci presude), sa zakonskom kamatom počev od 1. juna 2005. godine, uz troškove parničnog postupka. Nesporna je činjenica, kako je obrazložio Općinski sud, da su tužitelji bili zaposlenici apelanta u periodu od juna 2002. do juna 2005. godine i da su im za taj period isplaćene plaće koje su bile manje od najniže plaće u smislu člana 5. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovien («Službene novine FBiH» broj 19/00; u daljnjem tekstu: Opći kolegtivni ugovor) odnosno manje od 55% prosječne plaće ostvarene u FBiH u navedenom periodu. Vještačenjem po vještaku finsnsijske struke utvrđeno je da je tužiteljima isplaćivana plaća u visini koja je niža od najniže plaće utvrđene prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora, zbog čega je tuženom zahtjevu tužitelja udovoljeno primjenom Općeg kolektivnog ugovora.
3. Kantonalni sud u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude donio presudu broj 005-0-Gž-06-000081 od 20. juna 2006. godine kojom je žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena na način što je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja. U obrazloženju presude je navedeno da je odredbom člana 1. stav 2. alineja 1. Općeg kolektivnog ugovora propisano da se taj ugovor primijenjuje u svim preduzećima sa državnim odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoroji FBiH, a to kako je ocijenio Kantonalni sud, znači da se primijenjuje samo na pravne oblike privrednih društava predviđenim u članu 3. Zakona o privrednim društvima. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, na sporni odnos koji se tiče isplate razlike plaća u konkretnoj situaciji ne mogu se primijeniti ni odredbe Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u FBiH, jer ga nisu potpisali ovlašteni predstavnici Kantonalnog ministarstva. Budući da apelant nije preuzeo obaveze iz Kolektiovnog ugovora to nije mogao ni biti obavezan da tužiteljima isplati razliku plaća do 55% prosječne plaće u FBiH, zbog čega je prvostepena presuda preinačena i zahtjev tužitelja odbijen.
4. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-08-001026 od 26. maja 2009. godine uvažio reviziju tužitelja, drugostepenu presudu preinačio tako što je apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je tokom postupka nesporno utvrđeno da su tužitelji bili zaposleni kod apelanta po osnovu ugovora o radu zaključenih na neodređeno vrijeme. Također, vještačenjem vještaka finansijske struke utvrđeno je da je tužiteljima isplaćivana plaća u visini koja je niža od iznosa najniže plaće utvrđene prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora. Nakon provedenog vještačenja, tužiteljima je u prvostepenom postupku dosuđeno na ime razlike isplaćene plaće i plaće do 55% za sporni period, kao u prvostepenoj presudi. Po ocjeni Vrhovnog suda, presuda drugostepenog suda nije pravilna ni zakonita, jer prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora (čl. 4. i 5.) tužiteljima ne može pripadati niža plaća od 55% prosječne plaće ostvarene u FBiH. Budući da su tužitelji tražili razliku isplate između isplaćene plaće i najniže plaće koja im je trebala biti isplaćena, to je po ocjeni Vrhovnog suda takav tužbeni zahtjev od strane drugostepenog suda nepravilno odbijen, pa je primjenom odredbi Općeg kolektivnog ugovora i Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP) drugostepena presuda preinačena, žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
5. Apelant smatra da mu je presudama Vrhovnog suda i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava, budući da je za uposlenike apelanta bila predviđena primjena Kolektivnog ugovora za djelatnost obrazovanja u FBiH kojeg apelant nije potpisao a ne Općeg kolektivnog ugovora, kao što su primijenili sudovi u osporenim presudama. Predloženo je da se apelacija usvoji i utvrdi kršenje prava na pravično suđenje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. U konkretnom slučaju apelant osporava konačnu presudu Vrhovnog suda kojom je revizija tužitelja uvažena, drugostepena presuda preinačena tako što je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
8. S obzirom da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, (vidi odluku Ustavnog suda AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelacionim navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje koji se u suštini svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Vrhovnog suda i Općinskog suda, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
11. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Općinski sud jasno i precizno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno odredbe Općeg kolektivnog ugovora, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, te stavove Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić