Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3006/09 (Zeničko-dobojski kanton)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3006/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, , na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP-3006/09, rješavajući apelaciju Zeničko-dobojskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Zeničko-dobojskog kantona podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-001372 od 2. jula 2009. godine i broj 004-0-Gž-08-

001656 od 21. oktobra 2009. godine, i presuda Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-06-000871 od 30. aprila 2008. godine i broj 043-0-P-06-

001289 od 15. jula 2008. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnio je 18. septembra 2009. i 7. januara 2010. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 004-0-Gž-08-001372 od 2. jula 2009. godine i 004-0-Gž-08-

001656 od 21. oktobra 2009. godine, i presuda Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 043-0-P-06-000871 od 30. aprila 2008. godine i 043-0-P-06-001289 od 15. jula 2008. godine.

2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP-3006/09 i AP-79/10 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-3006/09. Ukupno su spojena 2 predmeta.

3. Presudama Općinskog suda iz izreke ove odluke apelant je obavezan da službenicima i namještenicima apelanta (u daljnjem tekstu: tužitelji) na ime naknada proisteklih iz radnog odnosa isplati iznose precizirane u izrekama osporenih prvostepenih presuda zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

4. U obrazloženju presuda Općinski sud je, između ostalog, istakao da je neosnovan apelantov prigovor da je u predmetnim slučajevima nastupila zastara potraživanja tužitelja u skladu sa odredbama člana 103. Zakona o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 43/99, 32/00 i 29/03), jer je prema stavu Općinskog suda, rok od jedne godine, na koji se poziva apelant, vezan za ostvarivanje ostalih prava zaposlenika, ali ne i novčanih, pa se u konkretnim slučajevima nije mogla primijeniti odredba člana 103. Zakona o radu. Općinski sud je istakao da je odredbom člana

106. Zakona o radu propisano da novčane tražbine u koje spadaju i potraživanja tužitelja zastarjevaju u roku od tri godine, a kako su tužitelji potraživali naknade iz radnog odnosa za period od jula odnosno septembra 2003. do decembra 2005. godine, a predmetne tužbe su podnijeli u julu, odnosno novembru 2006. godine, u konkretnom slučaju nije nastupila zastarjelost potraživanja u skladu sa odredbom člana 106. Zakona o radu. Općinski sud je, također, naveo da nije nastupila zastara potraživanja niti u skladu sa članom 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer, prema apelantovim tvrdnjama, tužitelji nisu potraživali naknade proistekle iz radnog odnosa u roku od pet godina od dana stupanja na snagu Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), koji je zaključen 11. aprila 2000. godine. Naime, prema stavu Općinskog suda, Kolektivnim ugovorom nije preciziran rok do kojeg tužitelji mogu zahtijevati utvrđenje spornih prava, tj. nije propisano da će se nastupiti zastarjelost samog prava ukoliko tužitelji to ne učine u roku od pet godina, kako apelant tvrdi. Osim toga, Općinski sud je zaključio da je neosnovan apelantov prigovor da je pismenom izjavom tužitelja došlo do oprosta duga budući da je utvrđeno da takve izjave ne ispunjavaju uvjete predviđene odredbama čl. 344 do 348. ZOO kojim odredbama je jasno precizirano šta sve treba da sadrži izjava povjerioca. Naime, Općinski sud je istakao da je uočio određene nepodudarnosti u pogledu datuma do kada se vrši oprost duga, a osim toga, tužitelji u momentu potpisivanja nisu mogli znati kolika su njihova potraživanja, odnosno nije bila tačno utvrđena visina potraživanja koja su predmet oprosta duga prema dužniku, te zbog toga nisu ispunjeni zakonski uvjeti u pogledu forme i sadržaja da bi se sporne izjave smatrale oprostom duga.

5. Odlučujući o žalbama apelanta podnesenim protiv prvostepenih presuda, Kantonalni sud je donio presude iz izreke ove odluke kojima je žalbe odbio kao neosnovane. U obrazloženju presuda Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud nakon jasnog obrazloženja u pogledu apelantovih navoda koji se tiču oprosta duga, pravilno zaključio da se Sporazum o utvrđivanju osnovice za obračun plaće visine naknade za ishranu u toku rada i regulisanja drugih prava zaposlenih u organima koji se finansiraju iz budžeta Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Sporazum), koji je potpisan 20. maja 2005. godine između apelanta i tužitelja, ne može smatrati oprostom duga. Kantonalni sud je istakao da suština instituta oprosta duga prema odredbama čl. 344. i 347. ZOO jeste u tome da oprost duga postoji onda kada se povjerilac i dužnik saglase da dug prestane i ako dug nije ispunjen. U situaciji kada zaposlenik prima manje iznose plaće i drugih naknada nego što ima pravo, on ima pravo zahtijevati razliku, osim ukoliko se nije na jasan način toga odrekao, što prema zaključku Kantonalnog suda, u provedenom postupku nije utvrđeno. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da apelant neosnovano žalbom prigovara i to da je protekao subjektivni i objektivni prekluzivni rok od jedne godine u smislu člana 103. Zakona o radu, s obzirom da se pod povredom prava iz radnog odnosa u smislu citirane zakonske odredbe smatraju povrede prava iz radnog odnosa koje se ne odnose na novčano potraživanje, a kako je predmet tužbenih zahtjeva novčano potraživanje iz radnog odnosa, na ista se primjenjuje zastarni rok iz odredbe člana 106. Zakona o radu kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud.

6. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni procesnog prava i materijalnog prava od strane redovnih sudova u pogledu blagovremenosti tužbi tužitelja. Naime, apelant ističe da su sudovi propustili da cijene blagovremenost tužbi tužitelja u skladu sa članom 103. Zakona o radu, zbog čega smatra da uopće nisu bile ispunjene procesne pretpostavka za postupanje po tužbama tužitelja, a kako je propisano Zakonom o parničnom postupku. Pored toga, apelant je istakao i da su pojedini tužitelji potpisali izjavu kojom su u cjelosti prihvatili Sporazum i saglasili se s tim da neće tražiti ispunjenje obaveza koje se odnose na naknade proistekle iz radnog odnosa za period od 2001. do 2005. godine, a koje prema njima ima apelant, te da su sudovi pogrešno zaključili da u konkretnom slučaju nije došlo do oprosta duga.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

8. S obzirom da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje, imovinu i nediskriminaciju iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili procesno i materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant navodi povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. U konkretnom slučaju, apelant u pogledu prava na nediskriminaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su i njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3006/09 (Zeničko-dobojski kanton) | Sudska praksa | Aktio