Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3069/09 (G. K.)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni odnos
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3069/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP-3069/09, rješavajući apelaciju Gordane Knežević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gordane Knežević podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-

Rev-08-000 297 od 22. jula 2009. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-P-05-001 158 od 11. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Gordana Knežević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Dejan Bogdanović advokat iz Bijeljine, podnijela je 28. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 297 od 22. jula 2009. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 080-0-P-05-001 158 od 11. jula 2007. godine.

2. Apelantica je kod Osnovnog suda pokrenula parnični postupak protiv «Copitrade» DOO Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) radi zaštite prava iz radnog odnosa. U tužbi je navela da je kod tuženog bila zaposlena sa polovinom radnog vremena, da u periodu od 16. do 30. septembra 2005. godine nije dolazila na posao zbog bolesti djeteta, zbog čega joj je tuženi otkazao Ugovor o radu. Tuženi je u odgovoru na tužbu istakao da je apelantici otkazao Ugovor o radu na osnovu odredbe iz člana 91. stav 2. tačka 8. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), jer je apelantica neopravdano izostala s posla, čime je počinila težu povredu radne obaveze.

3. Osnovni sud je presudom broj 080-0-P-05-001 158 od 11. jula 2007. godine odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se poništi rješenje tuženog broj 27/05 od 30. septembra 2005. godine o otkazu Ugovora o radu i da se tuženi obaveže da je vrati na rad i rasporedi na radne zadatke koje je obavljala prije otkaza ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima. Istom presudom odbijen je zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tuženi isplati neisplaćene plaće za period od 30. septembra 2005. godine do povratka na posao sa kamatama i troškovima postupka. Apelantica je obavezana da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 528,00 KM. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je nakon uvida u pismenu dokumentaciju koju su predložile parnične stranke, saslušanja apelantice kao parnične stranke i svjedoka, ocijenio da tužbeni zahtjev apelantice nije osnovan. Naime, prvostepeni sud je nesporno utvrdio da je apelantica kod tuženog zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme u martu 2004. godine i da je počev od 16. septembra 2004. godine pa do 15. septembra 2005. godine bila na trudničkom bolovanju. U pogledu spornog perioda, počev od 16. do 30. septembra 2005. godine, Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da nema pouzdanog dokaza da je apelantica opravdano izostala s posla, te je stoga, kako je ocijenio Osnovni sud postojao osnov da tuženi donese rješenje o otkazu Ugovora o radu zbog neopravdanog izostanka s posla, koji se smatra težom povredom radne obaveze u smslu člana 91. stav 2. tačka 8. ZOR-a. S tim u vezi, sud nije poklonio vjeru tvrdnji apelantice da se u spornom periodu morala starati o svom bolesnom djetetu jer je takvu tvrdnju istakla prvi put na ročištu od 8. maja 2007. godine, nakon što je Okružni sud iz procesnih razloga ukinuo presudu Osnovnog suda broj P-1158/05 od 26. juna 2006. godine. Osim toga, apelantica na raspravi nije osporila tvrdnju zakonskog zastupnika tuženog da je on lično više puta razgovarao s apelanticom telefonom i da je razlog nedolaska na posao u označenom periodu bilo to što nije imala obezbijeđeno čuvanje djeteta. Dokaz koji je apelantica dostavila, a koji se tiče specijalističkog pregleda djeteta u označenom periodu, sam po sebi, po ocjeni Osnovnog suda, nije dokaz da je apelantica opravdano izostala s posla. Naime, taj izvještaj nema protokolarnog broja i datuma izdavanja, te je isti ocijenjen kao nevjerodostojan dokument. Iz navedenih razloga Osnovni sud je tužbeni zahtjev apelantice odbio u cijelosti.

4. Okružni sud je presudom broj 012-0-Gž-07-000 690 od 7. novembra 2007. godine uvažio žalbu apelantice i prvostepenu presudu preinačio tako što je usvojio tužbeni zahtjev, poništio rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu i obavezao ga da apelanticu vrati na posao koji je obavljala prije otkaza, te da joj isplati naknadu za izgubljene mjesečne plaće počev od 30. septembra 2005. godine pa dalje, uz doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje. Okružni sud je ocijenio da je prvostepena presuda nepravilna zbog zahvaćenosti povredom primjene materijalnog prava usljed pogrešnog pristupa u rješavanju konkretne pravne stvari. Naime, kako je dalje navedeno, budući da je tuženi apelantici otkaz dao zbog teže povrede radne obaveze počinjene neopravdanim izostankom s posla, to je istovremeno bio u obavezi da joj omogući da bude saslušana i da iznese svoju odbranu. Osim toga, u slučaju spora pred nadležnim sudom, poslodavac - tuženi je dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu. Iz zaključka o izjašnjenju radnika kojeg je tuženi donio 19. serptembra 2005. godine vidi se da je njime određeno da se apelantica pozove radi saslušanja o razlozima nedolaska na posao, a da je u njemu konstatovano «obaviještena telefonom, promijenila adresu stanovanja». Ovakvim postupanjem, kako je zaključio Okružni sud, prvostepeni sud je apelantici nametnuo tert dokazivanja da nije neopravdano izostala s posla u sporne dane, zbog čega je prvostepena presuda preinačena.

5. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-08-000 297 od 22. jula 2009. godine reviziju tuženog uvažio, presudu Okružnog suda preinačio tako što je odbio žalbu apelantice izjavljenu protiv presude Osnovnog suda od 11. jula 2007. godine. Drugostepena presuda po ocjeni Vrhovnog suda nije pravilna. Naime, odredbom člana 73. stav 1. ZOR-a propisano je da za vrijeme trudnoće, porođaja i njege djeteta, žena ima pravo na porodiljsko odsustvo u trajanju od jedne godine neprekidno. Iz odredbe člana 90. stav 1. ZOR-a proizilazi da je radnik u vezi s radom dužan da se pridržava obaveza propisanih zakonom, Pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Ukoliko neopravdano izostane s posla u trajanju od tri dana u kalendarskoj godini čini težu povredu radne obaveze (član 91. stav 1. tačka 8), zbog koje poslodavac može radniku otkazati ugovor o radu. Zaključak drugostepenog suda nije pravilan jer taj sud prihvata tačnim da je apelantica od ovlaštenih lica tuženog pozivana nekoliko puta telefonom u periodu od 16. do 30. septembra 2005. godine prije nego joj je otkazan ugovor o radu, a to znači i da joj je omogućeno da iznese svoje razloge nedolaska na posao Također, iz materijalnih dokaza u spisu proizilazi da apelantica svoj nedolazak na posao u spornom periodu nije opravdala doznakama nadležnog ljekara niti je to učinila sve do podnošenja žalbe u julu 2006. godine, kada je svoje odsustvo s posla prvi put pokušala opravdati bolešću djeteta. Osim toga, činjenica da je dijete apelantice u spornom periodu bilo na specijalističkom pregledu nije istovremeno dokaz opravdanog izostanka s posla, te je stoga tuženi po ocjeni Vrhovnog suda apelantici otkazao Ugovor o radu saglasno odredbama čl. 91. stav 1. tačka 8., 113. stav 1. tačka 1. i 115. ZOR-a.

6. Apelantica smatra da joj je presudama Vrhovnog suda i Osnovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica obrazlaže pogrešnim zaključkom navedenih sudova da bolest djeteta nije dovoljno dobar razlog da se ne dolazi na posao. Osim toga, pogrešno je po mišljenju apelantice interpretiranje činjeničnog utvrđenja Okružnog suda od strane Vrhovnog suda u smislu da je drugostepeni sud također utvrdio nespornim da u označenom periodu nije dolazila na posao jer je iz obrazloženja drugostepene presude po njenom mišljenju to nemoguće utvrditi. Smatra da Vrhovni sud nije pravično primijenio odredbe ZOR-a kojima je propisano na kome je teret dokazivanja već joj je kao uposleniku stavljeno na teret da dokazuje razloge svog nedolaska na posao. Osim prava na pravično suđenje apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na rad.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelacije, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud prilikom donošenja odluke u pogledu tužbenog zahtjeva zauzeo stav da je zahtjev apelantice da se poništi rješenje kojim joj je otkazan ugovor o radu i da se tuženi obaveže da je vrati na rad i rasporedi na poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi neosnovan, jer je tokom postupka utvrđeno da je apelantica počinila težu povredu radne dužnosti koja se ogleda u neopravdanom izostanku s posla, a koje su definisane u odredbi člana 91. stav 1. tačka 8. ZOR-a. Vrhovni sud i Osnovni sud su na osnovu odlučnih činjenica zaključili da je tuženi postupio u skladu sa relevantnim odredbama ZOR-a i apelanici otkazao ugovor o radu, jer je prema odredbama relevantnog zakona obaveza radnika da dolazi na posao i izvršava svoje radne zadatke iz čega proizilazi obaveza da dokaže opravdanost nedolaska na posao, o čemu su navedena jasna i argumentovana obrazloženja. Ustavni sud iz osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne može utvrditi da su zaključci redovnih sudova proizvoljni, da o takvim zaključcima nisu data odgovarajuća obrazloženja ili da su sudovi izostavili obrazložiti odlučne činjenice na kojima su utemeljili svoje odluke.

11. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U vezi navoda o povredi prava na rad, Ustavni sud napominje da je ovo pravo garantirano članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996) koji se, prema Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, primjenjuje u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima koji se tiču prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da nema potrebe ulaziti u ispitivanje navoda apelacije o kršenju prava iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koji su također, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3069/09 (G. K.) | Sudska praksa | Aktio