Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3086/09 (D. V. i M. D.)
Odluka donesena 19. 07. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3086/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 07. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP-3086/09, rješavajući apelaciju Dragice Vidović i dr. , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragice Vidović i Milke Danilović podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 P 001713 09 Gž od 27. augusta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragica Vidović i Milka Danilović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Mrkonjić Grada, koje zastupa Mirjana Savić advokat iz Mrkonjić Grada, podnijele su 30. septembra 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 001713 09 Gž od 27. augusta 2009. godine.
2. Apelantice su pred Osnovnim sudom u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pokrenule parnični postupak protiv Fabrike obuće «FOMG» A.D.Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: tužena) radi duga. U tužbi su navele da su od 1987. do 2008. godine bile u radnom odnosu kod tužene i da im tužena po prestanku radnog odnosa nije isplatila dug po osnovu otpremnine. U odgovoru na tužbu tužena je istakla da je iz ekonomskih razloga zatvorila trgovinu obuće, da je apelanticama ponuđen prenos ugovora o radu na novog poslodavca kojeg su one odbile i da su potraživanja na ime otpremnine paušalno procijenjena. Osim toga, u odgovoru je navedeno da su apelantice raspoređene u trgovinu obuće 1. jula 1997. godine i da prvoapelantici pripada iznos na ime otpremnine u visini od 1.275,60 KM a drugoapelantici 957,40 KM. Predloženo je da im se otpremnina isplati samo za vrijeme koje su provele na radu kod tužene.
3. Osnovni sud je presudom broj 75 0 P 001713 08 P od 4. maja 2009. godine usvojio tužbeni zahtjev apelantica i obavezao tuženu da prvoapelantici na ime neisplaćene otpremnine isplati iznos od 4.097,79 KM a drugoapelantici iznos od 3.073,23 KM sa kamatama počev od utuženja 24. juna 2008. godine do konačne isplate uz troškove postupka u iznosu od 1.765,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je među strankama sporna činjenica da li je tužena dužna apelanticama isplatiti otpremninu za period proveden na radu kod tužene počev od 1. jula 1997. godine do prestanka radnog odnosa ili za ukupan radni staž počev od marta 1987. godine, te da li je tužena pravni sljednik Fabrike obuće «Bosna» Banja Luka. Uvidom u pismenu dokumentaciju, saslušanjem apelantica u svojstvu parničnih stranaka koje su potvrdile da je tužena preuzela sve obaveze prema radnicima od reorganizacije Fabrike obuće «Bosna» Banja Luka, kao i na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, Osnovni sud je usvojio zahtjev apelantica u cijelosti, nalazeći da je tužbeni zahtjev u potpunosti osnovan i da kod apelantica nije bilo prekida radnog odnosa u ratu.
4. Okružni sud je presudom broj 75 0 P 001713 09 Gž od 27. augusta 2009. godine žalbu tužene uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je obavezao tuženu da prvoapaelantici na ime otpremnine isplati iznos od 1.734,48 KM a drugoapelantici iznos od 1.300,84 KM uz troškove postupka u iznosu od 741,3 KM umjesto troškova dosuđenih prvostepenom presudom. Okružni sud smatra da je žalbom pravilno ukazano, kao što je isticano tokom prvostepenog postupka, da apelantice nisu dokazale da je tužena pravni sljednik Fabrike obuće «Bosna». Naime, iz radnih knjižica apelantica proizilazi da su zasnovale radni odnos kod tužene 1. jula 1997. godine a da im je radna knjižica kod Fabrike obuće «Bosna» zaključena 10. oktobra 1995. godine odnosno 30. juna 1997. godine. Apelantice nisu, kako je dalje navedeno, javnom ispravom-izvodom iz sudskog registra dokazale da je tužena pravni sljednik ranije Fabrike obuće «Bosna» Banja Luka. Nasuprot tome, u spisu predmeta postoji rješenje registarskog suda od 1. jula 1997. godine, o upisu osnivanja Društva sa ograničenom odgovornošću Fabrike obuće «FOMG» Mrkonić Grad a kao osnivači navedeni su Općina Mrkonjić Grad i preduzeće «UNICCUMM» iz Mrkonjić Grada. Osim toga, Okružni sud je istakao da su apelantice prema odredbi člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) bile dužne da dokažu svoje tvrdnje o pravnom sljedništvu tužene a kako to nisu dokazale onda se visina otpremnine nije mogla obračunati za ukupan radni staž već samo za radni staž koji je ostvaren kod tužene. S obzirom da stranke nisu imale primjedbi na nalaz vještaka koji je napravio obračun visine otpremnine za ukupan radni staž i radni staž kod tužene u trajanju od deset godina, prvostepna presuda je preinačena primjenom odredbe člana 229. stav 2. ZPP-a, na način da je dosuđena otpremnina za period radnog staža kod tužene.
5. Apelantice smatraju da im je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, navele su da je osporena presuda nezakonita i da je prilikom donošenja presude proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. To obrazlažu prije svega pogrešnim stavom Okružnog suda prema kojem su one bile dužne da dokazuju pravno sljedništvo tužene, zbog čega im se nedostatak tog dokaza ne može staviti na teret. Osim toga, proizvoljnost u primjeni materijalnog prava vide i u činjenici što im je dosuđena otpremnina samo za period koje su provele u radnom odnosu kod tužene.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima apelanica o povredi prava na pravično suđenje i imovinu, koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud odlučujući u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijanog prava i stranačku sposobnost, utvrdio da apelanticama ne pripada pravo na naknadu otpremnine za ukupan radni staž već samo za period od deset godina, koje su proveli u radnom odnosu kod tužene. Osim toga, Okružni sud je jasno istakao da je na osnovu odredbe člana 123. ZPP-a svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev te da je stoga obaveza apelantica bila da dokažu pravno sljedništvo i pasivnu legitimaciju tuženog za sporni period, dakle period ukupnog radnog staža, budući da period koji su provele u radnom odnosu kod tužene i za koji im je utvrđena visina otpremnine, nije ni bio sporan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Okružni sud za svoj zaključak dao jasno i detaljno obrazloženje, te da u osporenoj odluci nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja činjenica ili kod primjene materijalnog prava.
10. Ustavni sud također ukazuje da apelantice u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su djelimično nezadovoljne ishodom konkretnog postupka koji se odnosi na naknadu na ime otpremnine. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić