Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3144/09 (S. Š.)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3144/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP-3144/09, rješavajući apelaciju Selme Šatara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Selme Šatara podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 009572 09 Gž od 17. augusta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Selma Šatara (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Goražda, podnijela je 8. oktobra 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 009572 09 Gž od 17. augusta 2009. godine.

2. Borislav Dženopoljac (u daljnjem teklstu: tužitelj) je Općinskom sudu u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio tužbu protiv apelantice, radi utvrđenja. U tužbi je naveo da je Mustafa Zlatić (u daljnjem tekstu: poklonodavac) sa apelanticom zaključio ugovor o poklonu 14. jula 2008. godine, kojim je apelantica u vlasništvo stekla nekretnine u posjedovnom listu broj 2439/03 KO Goražde a da je već bio u toku postupak izvršenja pred Općinskim sudom u Sarajevu tužitelja kao tražitelja izvršenja protiv pokolonodavca kao izvršenika. Općinski sud u Sarajevu se 7. jula 2008. godine oglasio mjesno nenadležnim za postupanje u izvršnom postupku budući da se nekretnine obuhvaćene prijedlogom za izvršenje nalaze u Goraždu, nakon čega je cio spis ustupljen mjesno nadležnom Općinskom sudu. U tom rješenju je izričito navedeno da je tužitelj prijedlogom za izvršenje od 3. jula 2008. godine promijenio dotadašnji predmet izvršenja i kao novi označio nekretninu upisanu u posjedovnom listu broj 2439/03 KO Goražde. Općinski sud je donio rješenje o izvršenju 2. septembra 2008. godine, nakon čega je prilikom zabilježbe izvršenja u zemljišnim knjigama utvrđeno da je poklonodavac ugovorom o poklonu raspolagao nekretninama na način da je nekretnine prenio u vlasništvo apelantice sa dijelom 1/1. Tužitelj je predložio je da se utvrdi da je ugovor o poklonu zaključen između apelantice kao pokolonoprimca i njenog oca-poklonodavca, bez pravnog dejstva prema tužitelju i da je apelantica dužna trpiti da se u izvršnom postupku tužitelj u cijelosti namiri iz imovine upisane u posjedovnom listu broj 2439/03 KO Goražde. Apelantica je osporila postavljeni tužbeni zahtjev ističući da predmetne nekretnine koje je dobila u vlasništvo ugovorom o poklonu ne mogu biti predmet izvršenja.

3. Općiski sud je donio presudu broj 45 0 P 009572 08 P od 8. maja 2009. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, odbijen zahtjev za proširenje tužbe na novog tuženog i tužitelj obavezan da apelantici naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude, Općinski sud je istakao da iz petita tužbenog zahtjeva proizilazi da se u suštini radi o poništenju kupoprodajnog pravnog odnosa jer će apelantica po provedenom postupku izvršenja putem prodaje nekretnine izgubiti pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Stoga, kako je dalje navedeno, Općinski sud smatra da je za raspravljanje i odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari odlučna pravna kvalifikacija pravnog odnosa temeljem kojeg je izvršen prenos vlasništva sa poklonodavca na apelanticu. Općinski sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju u pitanju stvarno-pravni odnos između apelantice i poklonodavca, te je režim sticanja, prestanka i ograničenja vlasništva uređen Zakonom o vlasničko-pravnim odnosima, te da stoga nisu ispunjeni uslovi da se prema odredbama Zakona o obligacioniom odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) tužbeni zahtjev usvoji.

4. Kantonalni sud je presudom 45 0 P 009572 09 Gž od 18. augusta 2009. godine uvažio žalbu tužitelja i preinačio prvostepenu presudu na način što je utvrđeno da je bez pravnog dejstva prema tužitelju ugovor o poklonu zaključen 14. jula 2008. godine između pokolonodavca i apelantice kao poklonoprimca, te je apelantica dužna trpiti i priznati pravo tužitelju da se u izvršnom postupku pokrenutim pred Općinskim sudom u cijelosti namiri iz imovine upisane u posjedovnom listu broj 2439/03 KO Goražde. U obrazloženju ove presude je navedeno da je predmet spora između parničnih stranaka zahtjev tužitelja za pobijanje pravnih radnji dužnika (poklonodavca) koji je poklonio nekretnine svojoj kćerki-apelantici. Tužitelj je podnio tužbu za pobijanje a pobijanje je institut koji povjeriocu pruža pravo da pobija valjana imovinskopravna raspolaganja insolventnog dužnika. To podrazumijeva da se određena pravna radnja dužnika prema njemu (povjeriocu) oglasi bez dejstva. Tužitelj je podnošenjem tužbe kao tuženu označio apelanticu, dakle lice u čiju korist je preduzeta radnja koja se pobija, što je u skladu s odredbom člana 283. st. 2. i 3. ZOO. Po ocjeni Kantonalnog suda, osnovani su navodi žalbe kojima se dovodi u pitanje pravilnost zaključaka prvostepenog suda a time i odluke, jer se prema odredbi člana 280. stav 1. ZOO pod pravnom radnjom podrazumijeva svaki postupak dužnika usljed kojeg se imovina u nečiju korist materijalno smanjuje i usljed koje on dolazi u teži procesno pravni položaj. Pojam pravne radnje je širi od pojma pravnog posla i obuhvata sve postupke dužnika kojima je njegova imovina umanjena a to umanjenje koristi nekom trećem licu. Iz tih razloga, kako je dalje navedeno, zaključenim ugovorom o poklonu apelantica i poklonodavac nisu sačinili nikakav pravni akt zbog kojeg ne bi bilo mjesta podnošenju konkretne tužbe. Naime, poklonodavac je sačinio ugovor o poklonu nakon što je tužitelj pokrenuo postupak izvršenja po pravosnažnoj presudi, zbog čega je tužitelj tužbom pokrenuo postupak za pobijanje njegovih pravnih radnji u cilju namirenja svoje tražbine kako bi prema sebi otklonio posljedice zaključenja ugovora o poklonu, kada je imovina izvršenika-poklonodavca prešla u imovinu tužene. Kod takvih utvrđenja, prvostepeni sud je prema shvatanju Kantonalnog suda, morao prvo provjeriti da li je potraživanje tužitelja dospjelo, da li je ugovorom o poklonu preduzeta radnja na štetu tužitelja i da li je tom radnjom osujećeno izvršenje po pravosnažnoj presudi. Iz dokaza provedenih u prvostepenom postupku proizilazi, kako je dalje obrazloženo, da su ispunjeni uslovi koje propisuje odredba člana

280. ZOO. Tužitelj je naime pokretanjem izvršnog postupka dokazao dospjelost potraživanja a dokazima o provđenju izvršenja dokazao je nemogućnost naplate. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao odredbu člana 280. stav 1. ZOO prema kojoj «svaki povjerilac čije je potraživanje dospjelo za isplatu i bez obzira kad je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika kada je preduzeta na štetu povjerioca». U tom smislu, svi navodi žalbe koji dovode u pitanje savjesnost odnosno nesavjesnost ugovarača, cijene se osnovanim. Iz navedenih razloga, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, zbog čega je prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev tužitalja usvojen.

5. Apelantica smatra da joj je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenja navedenih prava pelantica obrazlaže proizvoljnom primjenom materijalnog prava, budući da su prvostepeni i drugostepeni sud na bazi istih čijenica donijeli dvije potpuno kontradiktorne presude.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima apelantice o povredi prava na pravično suđenje i imovinu, koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u postupku odlučivanja o žalbi tužitelja za svoje odlučenje istakao detaljne, jasne i precizne razloge, iz kojih je proizašao zaključak da je žalba osnovana te da je prvostepeni sud na bazi potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno primijenio materijalno pravo, zbog čega je prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev usvojen. Iz obrazloženja osporene presude ne može se zaključiti, kako apelantica ističe, da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu proizvoljna, niti Ustavni sud smatra da je obrazloženje osporene presude u bilo kom dijelu proizvoljno. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3144/09 (S. Š.) | Sudska praksa | Aktio