Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3152/09 ("Aragosta Invest" d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 19. 07. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Građevinsko zemljište
- Vlasničko-pravni odnosi
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3152/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 07. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP-3152/09, rješavajući zahtjev "Aragosta Invest" d.o.o. Banja Luka i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije "Aragosta Invest" d.o.o. Banja Luka, GP Krajina a.d. Banja Luka i Gojka Beadera podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Uvp-09-000 187 od 28. augusta 2009. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Aragosta Invest" d.o.o. Banja Luka, kojeg zastupa Goran Marić advokat iz Banja Luke, GP Krajina a.d. Banja Luka i Gojko Beader (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Banja Luke, podnijeli su u periodu od 8. oktobra do 16. novembra 2009. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Uvp-09-000 187 od 28. augusta 2009. godine. Apelanti su takođe podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje presude Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-09-000 187 od 28. augusta 2009. godine do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-3152/09 od 17. decembra 2009. godine, kojom je odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
3. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3152/09. Spojene su apelacije: AP 3152/09, AP 3575/09 i AP 3578/09.
4. Ustavni sud podsjeća da je 13. maja 2009. godine, rješavajući apelaciju apelanta "Aragosta Invest" d.o.o. Banja Luka u predmetu broj AP-1659/08, donio Odluku o dopustivosti i meritumu, kojom je usvojio apelaciju apelanta, utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-07-000 105 od 16. aprila 2008. godine i predmet je vraćen Vrhovnom sudu koji je bio dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, u konkretnom slučaju Ustavni sud je utvrdio da je Vrhovni sud u skladu sa članom 38. Zakona o upravnim sporovima propustio dostaviti apelantu "Aragosta Invest" d.o.o. Banja Luka, zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-06-000 134 od 21. februara 2007. godine kao „protivnoj strani“ u predmetnom sporu. Prema tome, Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud samim tim što je propustio da dostavi zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude apelantu "Aragosta Invest" d.o.o. Banja Luka, onemogućio istog da kao zainteresirano lice u konkretnom upravnom sporu pred sud iznese argumente i dokaze u predmetu u kojem se odluka suda direktno tiče njegovih građanskih prava, čime je doveden u znatno podređen položaj u odnosu na ostale učesnike u upravnom sporu, pa je na taj način prekršen princip ravnopravnosti strana u postupku, koji je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Odluka Ustavnog suda, broj AP-1659/08 od 13. maja 2009. godine dostavljena je 29. juna 2009. godine, apelantovom advokatu Goranu Mariću i Vrhovnom sudu.
5. Vrhovni sud je postupajući u ponovnom postupku u skladu sa odlukom Ustavnog suda broj AP-1659/08 od 13. maja 2009. godine, odnosno rješavajući u upravnom sporu po tužbi apelanta Krajina a.d. Banja Luka, kao tužitelja protiv rješenja tužene Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) broj 04-475-153/05 od 27. decembra 2005. godine, u predmetu prvenstvenog prava korištenja građevinskog zemljišta te odlučujući i po zahtjevu zainteresiranih lica Nade i Miomira Petković iz Banja Luke (zainteresirana lica) za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-U-06-000 134 od 21. februara 2007. godine, Presudom broj 118-0-Uvp-09-000 187 od 28. augusta 2009. godine uvažio zahtjev zainteresiranih lica i Presudu Okružnog suda broj 011- 0-U-06-000 134 od 21. februara 2007. godine preinačio, tako što je tužbu tužitelja odbacio.
6. Vrhovni sud je nakon izvedenih dokaza utvrdio kao nesporno da apelant Krajina a.d. Banja Luka kao tužitelj nije vlasnik zemljišta za koje iz spisa predmeta proizilazi da je kao neizgrađeno građevinsko zemljište označeno kao k.č. br. 70/81 (koja je dio nove k.č. 4076/01), površine od 113 m2, upisano u z.k. ul. broj 12941 k.o. Banja Luka dato mu na korištenje, radi građenja Rješenjem Skupštine Grada Banja Luka broj 25-475-257/98 i 25-475-259/98 (jedno rješenje sa dva broja) od 29. decembra 1998. godine, koje apelant Krajina a.d. Banja Luka nije priveo svrsi građenja onako kako je to predviđeno navedenim rješenjem, već je navedeno zemljište Ugovorom broj Ov- 18754/05 od 22. augusta 2008. godine, ovjerenim kod Osnovnog suda u Banja Luci 7. decembra 2005. godine otuđio apelantu "Aragosta Invest" d.o.o. Banja Luka uz naknadu za dvosoban stan u izgrađenoj zgradi, tako da je ono sada u z.k. ul. broj 14057 k.o. Banja Luka evidentirano, sa pravom korištenja radi izgradnje objekta u cjelini u korist apelanta "Aragosta Invest" d.o.o. Banja Luka. Prema tome, Vrhovni sud je na osnovu člana 53. Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni list SR BiH“, br. 34/86, 1/90 i 29/90, te „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 29/94, 23/98 i 5/99) važećeg u vrijeme kad je predmetno zemljište dodijeljeno apelantu Krajina a.d. Banja Luka, ex lege zaključio da je tužitelj izgubio pravo korištenja predmetnog zemljišta, radi građenja, s obzirom da u šestogodišnjem roku na njemu nije izgradio nikakvu zgradu. Vrhovni sud je takođe utvrdio da gubitak tog prava slijedi i po odredbama člana 49. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 41/03), koji važio u vrijeme donošenja osporenog akta, kojim je regulisano da „fizičko, odnosno pravno lice, gubi pravo korištenja zemljišta radi građenja, ako u roku od jedne godine od pravosnažnosti rješenja o dodjeli zemljišta na korištenje radi građenja ne podnese zahtjev da mu se izda odobrenje za građenje, odnosno ako u roku od jedne godine od izdavanja odobrenja za građenje ne izvede pretežni dio radova na građevini tj. izgradnju sa prvom nadzemnom stropnom konstrukcijom“. Što se tiče zemljišta označeno kao k.č. br. 70/145 (koje takođe čini dio nove k.č. 4076/1), iz rješenja Skupštine Grada Banja Luke od 29. decembra 1998. godine, proizilazi da ovo zemljište nije dato na korištenje apelantu Krajina a.d. Banja Luka niti ima podataka da je to učinjeno nekim drugim aktom. Naprotiv, ono je u z.k. ul. broj 434 k.o. Banja Luka evidentirano kao pravo krištenja Rajne Đurđev sa udjelom 1/3 i Gojka Beader sa udjelom 2/3, a njegova površina nije 113 m2 nego 22 m2. Prema tome, Vrhovni sud je utvrdio da je očigledno da je ovo zemljište u katastru pogrešno evidentirano kao posjed apelanta Krajina a.d. Banja Luka, pa se ta činjenica (evidencija u katastru) ukazuje irelevantnom za postupak u ovoj pravnoj stvari. Imajući u vidu navedeno stanje stvari, Vrhovni sud smatra da osporenim aktom nije povrijeđeno nikakvo pravo apelanta Krajina a.d. Banja Luka, niti njegov neposredni interes zasnovan na zakonu, pa je njegovu tužbu sud na osnovu člana 22. tačka 3. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) odbacio. Vrhovni sud nalazi da se u zahtjevu za vanredno preispitivanje zainteresiranih lica pravilno ukazuje da predmet zahtjeva za prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi građenja može biti samo građevinska parcela, kako to proizilazi iz odredaba čl. 28. stav 1., 29., 31. i 32., te čl. 34. i 35. naprijed navedenog Zakona o građevinskom zemljištu, kao i odredbama čl. 27. stav 1., 30. stav 1., 31. i 32., te čl. 34. i 35. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske. Osim toga, Vrhovni sud smatra da stoji činjenica da jednu građevinsku parcelu može da čini više katastarskih parcela, kao što je to u ovom slučaju, ali o tome koje katastarske parcele čine određenu građevinsku parcelu, po službenoj dužnosti, dakle i bez posebnog zahtjeva stranke, odlučuje organ koji rješava zahtjev. Ovo iz razloga što građevinska parcela predstavlja pravnu cjelinu tako da pojedine katastarske parcele koje je čine ne mogu biti predmet posebnog zahtjeva. Što se tiče navoda Gojka Beadera i Rajne Đurđev,Vrhovni sud je zaključio da njima kao ranijim vlasnicima predmetnog zemljišta, svakako pripada pravo na naknadu po odredbama Zakona o eksproprijaciji, međutim u tom pravu se ne odlučuje u ovom već u posebnom postupku koji će uslijediti po službenoj dužnosti. Imajući u vidu navedeno stanje stvari, Vrhovni sud nalazi da su pobijanom presudom ostvareni razlozi iz člana 35. stav 2. ZUS, pa je stoga uvažio zahtjev zainteresiranih lica na osnovu odredbe člana 40. stav 1. i 2. tog zakona na način pobliže definisan kao u izreci presude.
7. Suština predmetnih apelacija jeste da sva tri apelanta smatraju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi povrede prava na pravično suđenje apelanti smatraju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava - Zakona o građevinskom zemljištu. Smatraju da je Vrhovni sud donio nezakonitu odluku, jer pogrešnom primjenom odredbi Zakona o građevinskom zemljištu utvrdio da je apelant Krajina a.d. Banja Luka izgubio pravo korištenja predmetnog zemljišta, i na taj način je zainteresiranim licima omogućio da se uknjiže kao vlasnici predmetnog zemljišta te da eventualno dobiju dozvolu za gradnju ili da predmetno zemljište otuđe. Svi apelanti smatraju da im je odlukom Vrhovnog suda nanesena šteta. Takođe navode da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na način na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, odredbe Zakona o građevinskom zemljištu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente kojim bi opravdali svoju tvrdnju da im je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovin i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelanti , također, ukazuju na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i prava iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, navodi apelanata u vezi sa povredom ovih prava identični su navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, te kako je takve navode Ustavni sud već ispitao u dijelu obrazloženja koji se odnosi na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, to Ustavni sud smatra da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić