Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3194/09 («Valentino» vulkanizerska radnja u vlasništvu Lovre Oršolića)
Odluka donesena 19. 07. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Zastara
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3194/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 07. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 3194/09, rješavajući apelaciju «Valentino» vulkanizerske radnje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Valentino” vulkanizerske radnje podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Mals 004134 09 Pz od 14. jula 2009. godine i presude Općinskog suda u Orašju broj 25 0 Mals 004134 06 Mals od 8. maja 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Valentino» vulkanizerska radnja u vlasništvu Lovre Oršolića (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tolisa, kojeg zatupa Sanela Hidanović advokat iz Odžaka, podnio je 9. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Mals 004134 09 Pz od 14. jula 2009. godine i presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 Mals 004134 06 Mals od 8. maja 2009. godine.
2. Apelant je kod Općinskog suda pokrenuo parnični postupak protiv Federacije Bosne i Hercegovine zastupane po Federalnom pravobranilaštvu (u daljnjem tekstu: tužena), radi isplate duga. U tužbi je navedeno da je apelant sa tuženom bio u ugovornom odnosu pružajući vulkanizerske usluge i da je 21. januara 2001. godine tuženoj ispostavio račun na iznos od 2.297,00 KM. Budući da tužena nije izvršila svoju obavezu plaćanja a da je rok dospijeća istekao 30. januara 2001. godine, predložio je da sud po provedenom postupku obaveže tuženu da mu isplati dug sa kamatama i troškovima postupka. Tužena je osporila postavljeni tužbeni zahtjev i istakla prigovor zastare potraživanja, budući da je usluga izvršena u novembru 2000. godine a tužba podnesena 17. januara 2006. godine, pa je nesporno nastupio zastarni rok od tri godine. Osim toga, tužena je istakla da je apelant bio u obavezi predmetno potraživanje prijaviti u unutrašnji dug te je predloženo da se o toj činjenici zatraži dokaz, kako eventualno apelant ne bi dvostruko namirio svoje potraživanje.
3. Općinski sud je presudom broj 25 0 Mals 004134 06 Mals od 8. maja 2009. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, odbio u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja. Odlučujući o istaknutom prigovoru zastare potraživanja, Općinski sud je ocijenio da je osnovan iz razloga što je na računu broj 1.6/2000 od 21. januara 2001. godine kojeg je apelant dostavio tuženoj, konstatovano da su fakturisane izvršene vulkanizerske usluge za period od 11. januara do 21. novembra 2000. godine, a tužba sudu je podnesena 17. januara 2006. godine. Odredbom člana 374. stav 2. preuzetog Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kako je dalje navedeno, regulisano je da zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu, pa stoga rok zastare teče za posljednju izvršenu uslugu od 21. novembra 2000. godine. U konkretnoj situaciji, po ocjeni Općinskog suda, treba primijeniti odredbu člana 371. ZOO prema kojoj potraživanje apelanta zastarijeva za pet godina a ne odredba člana 374. stav 1. ZOO shodno kojoj međusobna potraživanja društveno pravnih lica zastarijevaju za tri godine. Ovo iz razloga što je fizičko lice vlasnik apelanta koje je pružalo usluge tuženoj. S obzirom da je posljednja usluga izvršena 21. novambra 2000. godine, zadnji rok za potraživanje apelanta bio je 21. novembar 2005. godine, a kako je tužba podnesena tek u januaru 2006. godine nema dvojbe da je potraživanje zastarjelo, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev odbijen.
4. Kantonalni sud je presudom broj 25 0 Mals 004134 09 Pz od 14. jula 2009. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Naosnovan je po ocjeni Kantonalnog suda žalbeni navod prema kojem je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 371. ZOO prema kojoj potraživanja zastarijevaju za pet godina, s obzirom da je poslednja usluga izvršena u novembru 2000. godine, pri čemu nije od uticaja što je račun izdat tek u januaru 2001. godine, a tužba podnesena u januaru 2006. godine. U tom smislu je pravilno primijenjena odredba člana 374. stav 2. ZOO kojom je regulisano da zastara teče za svaku isporuku robe, rad ili uslugu odvojeno, zbog čega je i apelantov tužbeni zahtjev odbijen.
5. Apelant smatra da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i djelotvoran pravni lijek iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav
1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i član 13. Evropske konvencije. Povrede navedenih prava apelant vidi u činjenici što su sudovi raspravljali o nečemu što među strankama nije bilo sporno a radi se o vremenu nastanka obaveze plaćanja, pogrešno primijenjujući odredbe ZOO kojima je regulisano vrijeme nastanka obaveze, zanemarujući da je vulkanizerske usluge pružao kontinuirano.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima apelanta da su mu pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeni zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, u navedenim presudama data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na osnovanost prigovora zastare potraživanja, primjenom relevantnih odredaba ZOO zbog kojeg je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelant također ističe da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Obzirom na zaključke iznesene u prethodnim stavovima ove odluke, proizilazi da su navodi apelanata vezani za povredu prava na djelotvoran pravni lijek paušalni, budući da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe, pa se u konkretnom slučaju ne dovodi u sumnju dostupnost efektivnog pravnog lijeka, te su navodi apelanta i u tom dijelu prima facie neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić