Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3235/09 (S. L. a.d. Kostajnica)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3235/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 3235/09, rješavajući apelaciju S. L. a.d. Kostajnica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. L. a.d. Kostajnica podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-08-000 704 od 23. septembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. L. a.d. Kostajnica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kostajnice, koga zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banje Luke, podnio je 16. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 704 od 23. septembra 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Novom Gradu ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 076-0-P- 06-000 063 od 26. septembra 2006. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice B. R. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kojim je tražila da se poništi apelantovo Rješenje broj 07-01/2005 od 28. marta 2005. godine kao nezakonito, te da se apelant obaveže da tužiteljicu vrati na radno mjesto konfekcionara ili drugo radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i apelantovim potrebama. Dalje, istom presudom je obavezan apelant da tužiteljici isplati naknadu po osnovu neisplaćenih plaća u iznosu od 250,00 KM mjesečno počev od 1. aprila 2005. godine pa do vraćanja na posao sa zakonskom zateznom kamatom za svaki mjesečni iznos počev od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate. Zatim, apelant je obavezan da nadležnom fondu uplati doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje na ime tužiteljice i naknadi joj troškove parničnog postupka. Kako je naveo Osnovni sud, predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice za zaštitu prava iz radnog odnosa, tj. odlučivanje o zakonitosti rješenja o otkazu ugovora o radu, vraćanju tužiteljice na posao i isplata plaća po osnovu nezakonitog otkaza ugovora o radu. Raspravljajući o tužbenom zahtjevu, prvostepeni sud je utvrdio da je tužba blagovremena, u smislu odredbe člana 105. Zakona o radu («Službeni glasnik RS» br. 38/00, 40/00, 47/02, 39/03 i 66/03; u daljnjem tekstu: ZOR), a da je apelant, donoseći rješenje o prestanku radnog odnosa tužiteljici zbog navršenih 35 godina penzijskog staža, postupio suprotno odredbi člana 112. stav 1. tačka 4. ZOR-a. Zbog tih razloga, Osnovni sud je utvrdio da je predmetno rješenje nezakonito, pa ga je poništio i naložio apelantu da tužiteljicu vrati na rad, u smislu odredbe člana 117. stav 1. ZOR-a. Zatim, Osnovni sud je utvrdio da je nezakonitom odlukom o prestanku radnog odnosa apelant onemogućio tužiteljicu da radi i ostvaruje zaradu, čime je tužiteljica pretrpjela štetu u vidu izgubljene zarade u visini od 250,00 KM mjesečno. Osnovni sud je dosudio tužiteljici ovu naknadu u skladu sa postavljenim zahtjevom i kamatom na navedeni iznos od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa do isplate, u smislu člana 277. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93 i 3/96,u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje, odlučujući o visini naknade plaće u spornom periodu, Osnovni sud je prihvatio kao dokazan mjesečni iznos od 250,00 KM koji je utvrđen tokom dokaznog postupka saslušanjem parničnih stranaka i uvidom u obračun penzijskog osnova za tužiteljicu Fonda PIORS - Filijala Prijedor broj 0001039504164 od 8. novembra 2005. godine. Odlučujući o kamati, Osnovni sud je dosudio kamatu na pojedinačne mjesečne iznose počev od dana dospijeća za svaki pojedinačni mjesečni iznos s obzirom na to da plaće imaju karakter obročnih davanja koja dospijevaju svakog mjeseca. Osnovni sud je tako odlučio imajući u vidu Zakon o visini stope zatezne kamate («Službeni glasnik RS» broj 19/01), kao i odredbu člana 277. ZOO koja propisuje da dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i kamatu. Konačno, odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje tužiteljice, Osnovni sud je dosudio njihovu isplatu imajući u vidu da je radnik aktivno legitimisan da traži od suda da apelanta obaveže da mu uplati doprinose, imajući pri tome u vidu, između ostalog, i odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine.

3. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-06- 000 828 od 22. decembra 2007. godine prvostepena presuda je djelimično preinačena u dijelu odluke o isplati neisplaćenih plaća, tako što je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu po osnovu neisplaćenih plaća u iznosu od 250,00 KM mjesečno počev od 1. aprila 2005. godine, a u ostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena. Pošto je tužiteljici doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa zbog odlaska u starosnu penziju sa navršenih 35 godina penzijskog staža, Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda u tom dijelu pravilna i zasnovana na odredbama člana 112. stav 1. tačka 4. ZOR-a i člana 46. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik RS“ br. 34/05 i 64/04). Naime, članom 112. ZOR-a je propisano da ugovor o radu prestaje da važi kada radnik navrši 40 godina penzijskog staža ili 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja. Dalje, članom 46. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju je propisano da pravo na starosnu penziju stječe osiguranik kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja. Zbog izloženog, Okružni sud je zaključio da je odluka prvostepenog suda kojom je poništeno predmetno rješenje kao nezakonito i naloženo apelantu da vrati tužiteljicu na rad pravilna i zakonita i Okružni sud ju je u cijelosti prihvatio. Međutim, kako je naveo Okružni sud, tužiteljica u prvostepenom postupku nije izvodila dokaze radi utvrđivanja relevantnih činjenica za usvajanje njenog zahtjeva za naknadu štete zbog izgubljene zarade u periodu od 1. aprila 2005. godine pa do vraćanja na posao. Zbog toga je prihvaćen kao osnovan apelantov žalbeni navod da se u parničnom postupku primjenjuje raspravno načelo prema kojem stranke, a ne sud, imaju inicijativu za izvođenje dokaza kojim se utvrđuju činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, odnosno da tužiteljica nije pružila sudu dokaze na okolnost visine prouzrokovane štete u vidu izgubljene zarade. Zbog izloženog, Okružni sud je usvojio apelantovu žalbu u dijelu koji se odnosi na naknadu štete zbog izgubljene zarade i preinačio prvostepenu presudu tako što je taj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice odbijen, a u skladu sa odredbom člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku RS («Službeni glasnik RS» broj 53/03, u daljnjem tekstu: ZPPRS).

4. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 704 od 23. septembra 2009. godine revizija je uvažena, drugostepena presuda preinačena u dijelu kojim je apelantova žalba djelimično uvažena i odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži naknadu po osnovu neisplaćenih plaća u iznosu od 250,00 KM mjesečno počev od 1. aprila 2005. godine do vraćanja na posao, tako što je apelantova žalba u ovom dijelu odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Kako je Vrhovni sud zaključio, osnovan je prigovor revizije da ne stoji zaključak drugostepenog suda da tužiteljica nije dokazala, odnosno izvodila dokaze radi utvrđivanja činjenica relevantnih za usvajanje njenog zahtjeva za naknadu štete zbog izgubljene zarade u periodu od 1. aprila 2005. godine do vraćanja na rad. Ovi revizijski navodi tužiteljice, prema ocjeni Vrhovnog suda, ukazuju na povredu odredaba parničnog postupka učinjenu pred drugostepenim sudom, a ne na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica na pripremnom ročištu održanom pred prvostepenim sudom 8. augusta 2006. godine na okolnost visine naknade izgubljene zarade predložila provođenje dokaza saslušanjem parničnih stranaka i čitanjem obračuna penzijskog osnova za tužiteljicu od 8. novembra 2005. godine i da je prvostepeni sud rješenjem odredio provođenje ovih dokaza na glavnoj raspravi. Tužiteljica je na glavnoj raspravi održanoj 5. septembra 2006. godine saslušana u svojstvu parnične stranke i na okolnost visine plaće koju je ostvarivala, a izvela je i dokaz čitanjem obračuna penzijskog osnova od 8. novembra 2005. godine. Zbog nedolaska uredno obaviještenog apelantovog zakonskog zastupnika, prvostepeni sud je, pozivajući se na odredbu člana 166. ZPPRS, rješenjem na glavnoj raspravi odlučio da se neće provesti dokaz saslušanjem apelantovog zakonskog zastupnika. Pošto je tužiteljica, saslušana u svojstvu parnične stranke, iskazala da joj je plaća iznosila od 250,00 do 280,00 KM, zavisno od mjeseca, i pošto ovaj dio njenog iskaza apelant nije osporio, prvostepeni sud je, prema mišljenju Vrhovnog suda, imao dovoljno osnova za zaključak da bi tužiteljica da je radila u spornom periodu ostvarivala zaradu u iznosu od najmanje 250,00 KM mjesečno i bez finansijskog vještačenja. Istina, Osnovni sud se u razlozima svoje odluke pozvao i na obračun penzijskog osnova od 8. novembra 2005. godine kojim je utvrđena osnovica za obračun penzijskog osnova u iznosu od 255,84 KM, a što nije dokaz o visini plaće koju bi ostvarivala tužiteljica da je radila u spornom periodu. Međutim, zbog već navedenih razloga, to, kako je zaključio Vrhovni sud, nije utjecalo na odluku u ovom sporu. S obzirom na to da je tužiteljici radni odnos prestao na nezakonit način, prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je apelant, u smislu člana 117. ZOR-a, dužan da joj isplati naknadu izgubljene plaće od nezakonitog prestanka radnog odnosa do vraćanja na rad. Zbog navedenih razloga, proizlazi da je zaključak drugostepenog suda da tužiteljica nije predlagala ni izvela dokaze radi utvrđenja činjenica na kojim temelji zahtjev za naknadu izgubljene zarade proizvoljan i u suprotnosti sa provedenim dokazima uslijed čega, prema zaključku Vrhovnog suda, nije bilo uslova za primjenu odredbe iz čl. 7. i 123. ZPPRS. Konačno, pošto je, zbog pogrešne primjene navedenih odredaba parničnog postupka, drugostepeni sud izveo pogrešan zaključak da tužiteljica nije dokazala činjenice relevantne za usvajanje njenog tužbenog zahtjeva, ostvaren je revizijski razlog iz člana 240. stav 1. tač. 1. i 2. ZPPRS, pa je primjenom odredbi čl. 249. stav 1. i 250. stav 1. ZPPRS odlučeno kao u izreci.

5. Apelant smatra da je pobijanom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da pobijana odluka nije pravilna, jer nije jasno na osnovu čega je sud utvrdio da se označeni iznos od 1.000,00 KM odnosi na «tužbeni zahtjev tužiteljice koji se ne odnosi na novčani iznos». Tužiteljica se, prema apelantovom mišljenju, u reviziji o tome nije izjasnila, pa sud nije imao nikakvog osnova da tumači volju tužiteljice i da zaključi da se iznos od 1.000,00 KM ne odnosi na novčani dio tužbenog zahtjeva. Također, apelant navodi da je pobijana odluka oprečna sama sebi, jer se sud poziva na član 321. stav 2. ZPPRS u kome je propisano da « ... kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužilac naznačio u tužbi». Prema apelantovom mišljenju, sudska taksa se plaća na osnovu dijela tužbenog zahtjeva, pa se kao vrijednost spora uzima vrijednost naznačena u tužbi, a u ovom slučaju to je iznos od 1.000,00 KM. Znači, kako dalje navodi apelant, označavajući vrijednost spora, tužiteljica je označila vrijednost spora u odnosu na osnovni dio tužbenog zahtjeva, a to je poništenje odluke o prestanku radnog odnosa zbog čega je reviziju trebalo odbaciti kao nedozvoljenu. Prema tome, Vrhovni sud je trebalo da reviziju tužiteljice odbaci kao nedozvoljenu u skladu sa odredbama ZPPRS i vlastitom sudskom praksom. Postupajući na navedeni način, Vrhovni sud je, prema apelantovoj ocjeni, povrijedio njegovo pravo na ravnopravnost pred sudom i na pravičan postupak, jer je očigledno proizvoljno primijenio materijalno pravo, utvrdivši da je revizija dozvoljena iako naznačena vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 10.000,00 KM i pri tome ne dajući razloge zbog kojih je revizija dozvoljena. Također, prema apelantovom mišljenju, povreda prava na pravičan postupak ogleda se u činjenici da je sud očigledno proizvoljno primijenio materijalno pravo i ZPPRS, jer je dosudio tužiteljici nešto što ona tužbom nije tražila i na taj način izašao van okvira tužbenog zahtjeva. Isto tako, oprečno je obrazloženje presude samo sebi i izreci presude. Apelant navodi da je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 405/04 u istom slučaju utvrdio povredu apelantovog prava na pravičan postupak zbog čega apelant traži da Ustavni sud u ovom slučaju postupi na isti način u odnosu na presudu Vrhovnog suda. Stoga, apelant traži da Ustavni sud usvoji apelaciju i poništi osporenu presudu Vrhovnog suda.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci jasno i detaljno obrazložio razloge zbog kojih apelantovi navodi o revizijskoj odluci nisu osnovani. Naime, u navedenoj presudi Vrhovnog suda data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na razloge zašto je drugostepena presuda preinačena u dijelu kojim je apelantova žalba djelimično uvažena i odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži naknadu po osnovu neisplaćenih plaća u iznosu od 250,00 KM mjesečno počev od 1. aprila 2005. godine do vraćanja na posao. Vrhovni sud je zaključio da je apelantova žalba u ovom dijelu neosnovana, pa je prvostepenu presudu potvrdio. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant izjasnio da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3235/09 (S. L. a.d. Kostajnica) | Sudska praksa | Aktio