Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3309/09 (D. S.)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Nema povrede
Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Šta se ne smatra domom
  • Stanarsko pravo
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3309/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 3309/09, rješavajući apelaciju Dragane Stanković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragane Stanković podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 000419 08 U od 25. septembra 2009. godine, rješenja Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-Sanskog Kantona broj 11/2-23-507-UP-2/08 od 6. aprila 2009. godine i rješenja Općine Bihać-Službe za imovinsko pravne poslove i katastar nekretnina broj 04/1-23-7-230/07 od 22. augusta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragana Stanković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beograda, R Srbija, podnijela je 26. oktobra 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 000419 08 U od 25. septembra 2009. godine, rješenja Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-Sanskog Kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 11/2-23-507-UP-2/08 od 6. aprila 2009. godine i rješenja Općine Bihać-Službe za imovinsko pravne poslove i katastar nekretnina (u daljnjem tekstu: Služba) broj 04/1-23-7-230/07 od 22. augusta 2008. godine.

2. Mile Zorić (u daljnjem tekstu: otac apelantice) podnio je 20. jula 1998. godine, Službi zahtjev za vračanje u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo a koji se nalazi u Bihaću, ul. Bihaćkih branilaca broj 48 ulaz 2, površine 37m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

3. Rješenjem Službe broj 3/36-372-1003 od 6. decembra 1999. godine ocu apelantice vraćen je predmetni stan. Pivremenom korisniku R.Š. prestaje pravo korištenja predmetnog stana uz obavezu da mu se dodijeli privremeni smještaj.

4. Otac apelantice podnio je i zahtjev za potvrđivanje stanarskog prava na predmetnom stanu Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) koja je odlukom broj 703-3469-1/1 od 6. februara 2001. godine potvrdila da je otac apelantice bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, utvrdila pravo ocu apelantice i članovima njegovog porodičnog domaćinstva pravo da stupe u posjed stana.

5. Na zahtjev oca apelantice Služba je donijela zaključak broj 04/23-1991/2 od 11. juna 2001. godine kojim se dozvoljava izvršenje odluke CRPC i kojim se predmeti stan vraća u posjed ocu apelantice te je naloženo privremenom korisniku da u roku od 90 dana napusti predmetni stan. Služba je predmetni stan preuzela od privremenog korisnika 9. oktobra 2002. godine a dopisom od 10. oktobra 2002. godine koji je apelant primio 21. oktobra 2002. godine, obavijestila oca apelantice da je predmetni stan oslobođen od lica i stvari i da u roku od 30 dana od prijema obavijesti pristupi u Službu radi preuzimanja predmetnog stana u posjed.

6. Apelantica je 24. maja 2007. godine podnijela zahtjev da se uvede u posjed predmetnog stana navodeći da je njen otac umro 25. decembra 2002. godine, i da iz tog razloga nije uveden u posjed predmetnog stana.

7. Rješenjem Službe broj 04/1-23-7-230/07 od 22. augusta 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj 11/2-23-507-UP-2/08 od 6. aprila 2009. godine, odbijen je zahtjev apelantice za uvođenje u posjed predmetnog stana vlasništvo JP «Željeznice» Federacije BiH-

Direkcija Bihać, kao neosnovan.

8. U obrazloženju rješenja Služba je istakla da je na osnovu provedenih dokaza utvrdila da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svog oca–nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, niti je to bila na dan 30. april 1991. godine. Naime, Služba je navela da je iz akta MUP Bihać utvrđeno da apelantica nema prijavljeno prebivalište na području Općine Bihać, da je uvidom u MKV utvrđeno da je 27. septembra 1986 godine zaključila brak sa Radojicom Stankovićem u Beogradu, da ima prijavljeno mjesto prebivališta u Beogradu u ul. Vojvode Stepe broj 622 od 10. novembra 1986. godine a što je utvrđeno dopisom nadležnog ministarstva Republike Srbije od 5. jula 2008. godine. Također je Služba istakla da je svjedok-stanar zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan R.K. u svojoj izjavi naglasila da od 1984 godine živi u susjedstvu i da apelantica nije nikada živjela sa ocem već njegova supruga Rista Zorić .

9. Služba je citirala član 6. stav 1 Zakona o stambenim odnosima (Službene novine Federacije BiH» br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) kojim je propisano da se članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava smatraju lica koja sa nosiocem stanarskog prava trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi domaćinstva a ostala su u istom stanu, dok su u stavu 2 taksativno nabrojana lica koja se smatraju članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava te zaključila da je zakonska presumpcija da ta lica trajno žive i stanuju sa nosiocem stanarskog prava. Osim toga je navedeno da je odredbom člana 3. stav 1 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije BiH», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01) propisano da nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva ima pravo na povrat u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Na osnovu provedenih dokaza i primjenom navedenih zakonskih odredbi Služba je zaključila da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svoga oca i da nema pravo na uvođenje u posjed predmetnog stana.

10. Ministarstvo je prihvatilo činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku te zaključilo da je Služba pravilno primijenila materijalno pravo i za svoje odlučenje dala odgovarajuće razloge. Ministarstvo je istaklo da se članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava smatra samo ono lice koje zajedno sa nosiocem stanarskog prava trajno i neprekidno stanuju u stanu a ne i lica koja samo povremeno navraćaju u stan. Služba je pravilno utvrdila da apelantica nije živjela u zajedničkom domaćinstvu sa svojim ocem koji je umro 25. decembra 2002. godine već je sa njim živjela supruga te shodno tome nema pravo na uvođenje u posjed predmetnog stana. U odnosu na žalbene navode apelantice da je u prvostepenom postupku bilo nedostataka, Ministarstvo je istaklo da je u konkretnom slučaju bitna činjenica da li je apelantica bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava a na osnovu stanja u spisima nesporno je utvrđeno da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva a što je utvrđeno ne samo na osnovu izjave svjedoka već i na osnovu akta MUP Bihać od 3. aprila 2008. godine i note Ministarstva inostranih poslova Republike Srbije od 1. jula 2008. godine.

11. Odlučujući o tužbi kojom je apelantica pokrenuli upravni spor protiv rješenja Ministarstva broj 11/2-23-507-UP-2/08 od 6. aprila 2009. godine, Kantonalni sud je presudom broj 01 0 U 000419 08 U od 25. septembra 2009. godine tužbu odbio kao neosnovanu.

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je uvidom u predmetni spis utvrđeno da je otac apelantice 20 jula 1998. godine, podnio zahtjev za povrat predmetnog stana koji je proglašen napuštenim, da je u zahtjevu naveo da se vraća sam, da je 6. decembra 1999. godine utvrđeno pravo na povrat ocu apelantice u predmetni stan. Također je navedeno da je predmetni stan oslobođen od lica i stvari 9. oktobra 2002. godine da je obavijest o tome otac apelantice primio 21. oktobra 2002. godine, međutim stan nije preuzeo jer je umro 25. decembra 2002. godine. Zahtjev za povrat stana pored oca apelantice podnijela je i bivša supruga Rista Zorić 2. oktobra 2003. godine, međutim odlukom prvostepenog organa od 13. oktobra 2003. godine, ista je odbijena sa zahtjevom. Kantonalni sud je dalje istakao da apelantica nije učinila vjerovatnim da je bila član porodičnog domaćinstva svog oca-nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu te je zaključeno da ne ispunjava uslove predviđene članom 6. Zakona o stambenim odnosima i članom 3. stav 1 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. U pogledu navoda apelantice da kao jedini zakonski nasljednik iza umrlog oca ima pravo na uvođenje u posjed predmetnog stana, Kantonalni sud je istakao da su ovi navodi neosnovani jer otac apelantice nije bio vlasnik predmetnog stana već samo nosilac stanarskog prava a čiji član domaćinstva nije bila apelantica.

13. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3. e), f), i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica također smatra da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kao i pravo na povratak izbjeglica i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i u vezi s tim, Aneks VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Apelantica je istakla da je do povrede navedenih prava došlo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te je nezadovoljna obrazloženjem presude Kantonalnog suda. Apelantica je navela da je bila član domaćinstva nosioca stanarskog prava u vrijeme kada je njen otac dobio na korištenje predmetni stan 1985 godine i da je jedina nasljednica svog oca o čemu posjeduje ostavinsko rješenje. Apelantica također smatra da je postupak povrata predmetnog stana koji je pokrenuo njen otac trajao predugo jer je proteklo četiri godine i tri mjeseca od podnošenja zahtjeva do odluke kojom se predmetni stan vrača u posjed njenom ocu te je istakla «da je prvostepeni upravni organ postupao po zakonskim odredbama njen otac bi za života vratio stan u posjed i isti otkupio te bi pravo na predmetni stan imala i temeljem nasljedstva, pored istaknutog osnova-kao član porodičnog domaćinstva».

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. U vezi sa navodima apelantice da je obrazloženje odluke Kantonalnog suda nedovoljno Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Također, Ustavni sud primjećuje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud zapaža da je suprotno navodima apelantice Kantonalni sud odgovorio na svaki tužbeni navod i za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

17. Vezano za navode apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

18. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sud u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, organi uprave i redovni sud su obrazložili iz kojih razloga je odbijen zahtjev apelantice kojim je tražila da se uvede u posjed predmetnog stana. U obrazloženju osporenih odluka navedeno je da je u toku postupka utvrđeno da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svog oca nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu niti je to bila na dan 30 aprila 1991. godine, da od 1986 godine nakon zaključenja braka sa Radojicom Stankovićem ima prijavljeno mjesto prebivališta u Beogradu, da nema prijavljeno prebivalište na području Općine Bihać i da nikada nije živjela sa ocem u predmetnom stanu te da ne ispunjava uslove propisane članom 6. Zakona o stambenim odnosima i članom 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima da se uvede u posjed predmetnog stana. Također je obrazloženo da apelantičin otac nije bio vlasnik predmetnog stana već nosilac stanarskog prava te da je pozivanje apelantice da ona kao jedini zakonski nasljednik umrlog oca ima pravo na uvođenje u posjed predmetnog stana, neosnovano.

19. Ustavni sud također zapaža da je apelantica nezadovoljna i dužinom upravnog postupka koji je vođen po zahtjevu njenog oca za povrat predmetnog stana. Apelantica nije učestvovala u tom postupku te shodno tome, Ustavni sud smatra da apelantica u konkretnom slučaju nije lice koje bi moglo apelacijom osporavati dužinu predmetnog postupka budući da se u tom postupku nije odlučivalo o njenim pravima niti obavezama. Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

20. U vezi sa navodima o kršenju prava na poštivanje doma iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 8. Evropske konvencije Ustavni sud zapaža da se navodi apelantice u vezi sa eventualnim kršenjima ovog prava zasnivaju na istim navodima koji su izneseni u vezi sa pravom na pravično suđenje. Ustavni sud također zapaža da predmetni stan ne predstavlja dom apelantice obzirom da je osporenim odlukama utvrđeno da apelantica nema pravo na uvođenje u posjed predmetnog stana jer nikada nije živjela u predmetnom stanu niti je bila član porodičnog domaćinstva svog oca-nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu već je od 1986 godine prijavljena i živi sa suprugom u stanu koji se nalazi u Beogradu ul. Vojvode Stepe 622 i koji predstavlja njen dom. S obzirom da je u prethodnim stavovima ove odluke zaključeno da su navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno neosnovani Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem prava na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 8. Evropske konvencije, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi sa drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Apelantica nije navela u odnosu na koje pravo joj je navodno uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek, pa se samo može zaključiti da se ovi navodi odnose na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelantica imala i koristila mogućnost izjavljivanja propisanog pravnog lijeka (žalba i tužba) a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali ishodom koji bi za nju bili pozitivni ne znači da su ti pravni lijekovi nedjelotvorni ili da su apelantici na bilo koji način bili uskraćeni. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelantice očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, međutim ni na koji način nije obrazložila svoje navode o kršenju ovog prava, niti je navela u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ovo pravo. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelantice očigledno (prima facie) neosnovani.

Ostali navodi

23. U vezi sa navodom apelantice da je osporenim odlukama došlo do povrede njenog prava iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i, s tim u vezi, Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud napominje da je članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine propisano da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove u skladu s garancijama prava iz Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, U konkretnom slučaju nesporno je utvrđeno da je apelantica 1986. godine odselila u Beograd odnosno da nema status izbjeglice i raseljenog lica te s obzirom na to da apelantica osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudila bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazali na eventualnu povredu ovog prava Ustavni sud zaključuje da apelantica nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovog prava zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

24. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3309/09 (D. S.) | Sudska praksa | Aktio