Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3314/09 (P. M.)
Odluka donesena 19. 07. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Troškovi postupka
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3314/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 07. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 3314/09, rješavajući apelaciju Pere Martinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pere Martinovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 025060 09 Gž od 25. septembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Pero Martinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa ZOU Sesar-Ćurić- Miletić iz Mostara, podnio je 26. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 025060 09 Gž od 25. septembra 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 025060 06 P od 21. novembra 2008. godine obavezan je apelant platiti tužitelju JP „Elektroprivreda HZ Herceg-Bosna“ d.d. Mostar ( u daljnjem tekstu: tužitelj) za utrošenu električnu energiju za račun broj 04/08 iznos od 45,82 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. oktobra 2008. godine kao dana preinačenog tužbenog zahtjeva pa do isplate, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 52,70 KM, sve u roku od 30 dana. Preko dosuđenog iznosa tužitelj je odbijen. Istom presudom je obavezan tužitelj isplatiti apelantu troškove postupka u iznosu od 702,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da se iz činjeničnog supstrata tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva vidi da je predmet utuženja potraživanje po osnovu isporučene i prodate električne energije, a prema pojedinačnim računima za 09/95 do 10/05, specificiranim u tužbi i preciziranim tužbenim zahtjevom, za period od septembra 1995. do februara 2006. godine specificiranim u analitičkoj kartici knjigovodstva tuženika, a prema kojima ukupno dugovanje tuženog iznosi 9.072,27 KM. Navedeno da je apelant istakao prigovor zastare potraživanja. Općinski sud je, dalje, istakao da se, prema odredbi člana 93. stav 2. Općih uvjeta za isporuku električne energije („Službene novine FBiH“ broj 35/99), pod danom nastanka obaveze plaćanja podrazumijeva dan očitovanja mjernih uređaja na osnovu čega se vrše obračun i fakturiranje za isporučene količine električne energije, pa je iz ispostavljenih računa sa jasno naznačenom količinom utrošene električne energije, te obračunom njihove cijene prema važećoj tarifi nesporno da su potraživanja dospjela. Ali, isto tako, prema članu 378. stav 1. tačka 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ovakva potraživanja za isporučenu energiju zastarijevaju za jednu godinu od njihovog dospijeća. Prema odredbi člana 360. ZOO, zastarjelošću prestaje pravo da se zahtijeva ispunjenje obaveze, a ona nastupa kada protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je povjeritelj mogao zahtijevati ispunjenje obaveze. Uvidom u karticu analitičkog knjigovodstva, te kopije neplaćenih i plaćenih računa Općinski sud je utvrdio da tuženi nije platio račun broj 04/08 u iznosu od 45,82 KM, a koji nije obuhvaćen zastarom, pa apelant ukupno duguje tužitelju iznos od 45,82 KM, a preko dosuđenog iznosa tužitelj je odbijen. Prema odredbi člana 277. ZOO, Općinski sud je dosudio tužitelju na dosuđeni iznos od 45,82 KM i zakonsku zateznu kamatu počevši od 1. oktobra 2008. godine kao dana preinačenja tužbe. Konačno, Općinski sud je tužitelju naknadio troškove postupka koji se sastoje od takse na presudu zbog propuštanja u iznosu od 52,70 KM a prema odredbi člana
388. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPPFBiH).
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 P 025060 09 Gž od 25. septembra 2009. godine, koje je apelant primio 5. oktobra 2009. godine, žalba tužitelja je uvažena i odluka o troškovima postupka preinačena tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Kako je naveo Kantonalni sud, pošto je apelant istakao prigovor zastare sa kojim je uspio, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da su zastarjela sva potraživanja tužitelja dospjela prije 30. septembra 2006. godine s obzirom na to da je tužba podnesena 13. oktobra 2006. godine. Dakle, zastarjela su sva potraživanja dospjela do 13. oktobra 2005. godine, pa je jedino nezastarjelo potraživanje nastalo po računu 04/08 u iznosu od 45,82 KM, koji je apelant i obavezan da plati. Imajući navedeno u vidu, prvostepeni sud je obavezao tužitelja da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 702,00 KM primjenom člana 386. stav 2. ZPPFBiH. Kantonalni sud je utvrdio da ovakav zaključak prvostepenog suda nije pravilan i na to je, prema mišljenju Kantonalnog suda, u žalbi osnovano ukazano. Naime, odredbom člana 386. stav 2. ZPPFBiH propisano je da, ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove, ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova. Prema sudskoj praksi, djelomičan uspjeh stranke u parnici i srazmjeran dio troškova postupka treba ocjenjivati ne samo kvantitativno već i kvalitativno kako s obzirom na osnov, tako i s obzirom na visinu usvojenog, odnosno odbijenog tužbenog zahtjeva. Prvostepeni sud je uspjeh stranaka ocijenio samo kvantitativno zbog čega je donio odluku da tužitelj apelantu plati srazmjeran dio troškova postupka. Ako se djelomičan uspjeh stranaka u ovoj parnici ocjenjuje i kvalitativno, proizlazi da je tužitelj 13. oktobra 2006. godine podnio tužbu, jer tuženi u periodu od 1. marta 1996. do 30. septembra 2006. godine gotovo da nije plaćao utrošenu električnu energiju, odnosno prije podnošenja tužbe platio je dug prema računima za period od maja do septembra 2006. godine, a to je svega pet računa. Nakon podnošenja tužbe platio je dug za decembar 2007. godine, januar i februar 2008. godine, a plaćanje ovog duga nije obuhvaćeno uređenim tužbenim zahtjevom. Prema tome, apelant nije uredno izvršavao svoje obaveze prema tužitelju, pa su postojali opravdani razlozi za podnošenje tužbe, a pošto tuženi nije platio ni većinu duga koji nije zastario, postojali su razlozi i za povećanje perioda u kojem se traži plaćanje duga. Apelantov uspjeh u sporu zasniva se, prema ocjeni Kantonalnog suda, na prigovoru zastare, a to znači da njegov dug zbog zastare nije prestao, već je, prema mišljenju Kantonalnog suda, pretvoren u naturalnu obavezu, čijim ispunjenjem dužnik ne bi platio nedugovano, kako proizlazi iz člana 367. ZOO. Zastarom samo prestaje pravo vjerovnika da traži ispunjenje obaveze ukoliko se dužnik pozove na zastaru, kako je propisano u članu 360. ZOO. Iz obrazloženja prvostepenog suda proizlazi da je cjelokupan iznos od 3.500,53 KM, u kojem dijelu je odbijen tužbeni zahtjev, odbijen samo zbog zastare. Stoga se može zaključiti da je apelant dao povod za tužbu, da je podnošenjem tužbe tužitelj barem prekinuo zastarijevanje duga, koji još nije bio zastario, da apelant većinu duga koji nije zastario nije platio, pa je opravdano da se djelomičan uspjeh stranaka u ovom sporu u pogledu troškova postupka ocjenjuje u jednakom omjeru, tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Stoga je žalba tužitelja uvažena i odluka o troškovima postupka preinačena, a na osnovu člana 235. stav 1. tačka 3. ZPPFBiH.
4. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Pobijanim presudama nisu priznati troškovi apelantovog punomoćnika iako je tuženik u sporu uspio sa više od 95%, pa ovakvo odlučivanje nižestepenih sudova predstavlja opasnu sudsku praksu, te apelant smatra da zbog tog razloga ni na koji način nižestepene pobijane odluke nisu utemeljene na zakonu, jer praktično uskraćuju apelantu jedno od njegovih temeljnih prava, koje mu je zagarantirano odredbama ZPPFBiH, koji jasno kaže da će se troškovi u postupku dosuditi u skladu sa uspjehom stranaka u parnici zbog čega apelant smatra da je ovakvim postupanjem suda stavljen u neravnopravan položaj usljed takvog nezakonitog postupanja.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. U vezi sa apelantovim navodima koji se isključivo odnose na pogrešnu primjenu procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da je gotovo identično pravno pitanje Ustavni sud razmatrao u svojoj Odluci broj AP 365/09 od 14. marta 2012. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) i pri tome zaključio: U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud svoju odluku, kojom je preinačio prvostepenu presudu u pogledu troškova postupka, dovoljno jasno obrazložio, a Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge odlučenja uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, iz osporene presude Kantonalnog suda proizlazi da je Kantonalni sud svoju odluku da svaka stranka snosi svoje troškove prema uspjehu u sporu primjenom odredaba člana 386. stav 2. ZPP, a ne člana 386. stav 1. ZPP, obrazložio stavom da se apelantov uspjeh u sporu zasniva na prigovoru zastare potraživanja i da je, zbog istaknutog prigovora zastare u jednom dijelu tužbenog zahtjeva, prestalo pravo tužioca da traži ispunjenje obaveze (član 360. ZOO). S druge strane, da se uspjeh tužioca u sporu zasniva na činjenici da je apelant dao povod za tužbu, da je podnošenjem tužbe tužitelj prekinuo zastarijevanje duga koji još nije bio zastario, te da apelant na ime nezastarjelog duga nije bio platio šest mjesečnih računa u ukupnom iznosu od 699,36 KM, te je zaključio da se djelimičan uspjeh stranaka u ovom sporu u pogledu troškova postupka ocjenjuje u jednakom omjeru, tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (član 386. stav 2. ZPP). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo proizvoljnosti u obrazloženju koje je dao Kantonalni sud u pogledu primjene člana 386. stav 2. ZPP. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, niti su iz činjenica predmeta vidljivi bilo kakvi procesni nedostaci i primjena materijalnog i procesnog prava na apelantovu štetu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.
8. Ustavni sud zaključuje da se izneseni stavovi mogu primijeniti i u konkretnom slučaju. Stoga, imajući u vidu stavove iz Odluke Ustavnog suda broj AP 365/09, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić