Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3368/09 (S. C.)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3368/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 3368/09, rješavajući apelaciju S. C., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. C. podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. Rev-16/09 od 28. augusta 2009. godine, Gž-24/07 od 13. marta 2009. godine i P-146/05 od 18.

januara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. C. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mrkonjić-Grada, koju zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 27. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Rev-16/09 od 28. augusta 2009. godine, Gž-24/07 od 13. marta 2009. godine i P-146/05 od 18. januara 2007. godine.

2. Presudom Suda BiH broj P-146/05 od 18. januara 2007. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Obavještajno-sigurnosne agencije BiH broj 01-5776/132 od 29. decembra 2004. godine i broj 07-1410 od 14. februara 2005. godine (u daljnjem tekstu: tužena) uz obavezivanje tužene da apelanticu vrati na njeno prijašnje radno mjesto u skladu sa njenim stručnim sposobnostima ili mogućnostima tužene, te da joj isplati iznos od 13.440,00 KM sa zakonskom kamatom od presuđenja do isplate. Također, apelantica je obavezana da tuženoj naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.827,00 KM u roku od 15 dana. Pošto je izvršio uvid u sve pročitane materijalne dokaze i njihov sadržaj ocijenio na način naveden u odredbi člana

13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 36/04, u daljnjem tekstu: ZPP pred Sudom BiH), to jest savjesno i brižljivo svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, Sud BiH je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, apelantici je radni odnos prestao 31. decembra 2004. godine na osnovu Rješenja tužene broj 01-5776/132 od 29. decembra 2004. godine. Protiv ovog rješenja apelantica je blagovremeno izjavila žalbu koju je Rješenjem broj 07-1410 od 14. februara 2005. godine tužena odbila kao neosnovanu. Tužbu za poništenje rješenja na osnovu kojeg joj je prestao radni odnos kod tužene apelantica je podnijela preporučenom pošiljkom od 21. marta 2005. godine. Prema tome, kako je zaključio Sud BiH, nije protekao rok od godinu dana iz člana 83. stav 5. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04 i 48/05) u kojem je apelantica mogla zatražiti zaštitu svog povrijeđenog prava iz radnog odnosa, pa je tužba blagovremena. Kako je utvrdio Sud BiH, nije sporno između stranaka da je u procesu reorganizacije bivših entitetskih službi i stvaranja jedinstvene organizacije na nivou države apelantica zatečena na radnom mjestu tehničke sekretarice, da je završila gimnaziju opšteg smjera i položila javni ispit. Dalje, nesporno je utvrđeno da je radni odnos apelantice prestao nakon što je formirana jedinstvena obavještajna služba na nivou države, da joj je tužena isplatila na ime otpremnine iznos od 2.238,00 KM, te da su, nakon ukidanja Organizacione jedinice Potcentar Banja Luka, bez zaposlenja ostale i sve apelantičine kolege koje su s njom radile, a imale su srednju stručnu spremu (u daljnjem tekstu: SSS). U ovom predmetu, kako je utvrdio Sud BiH, sporne su pravno relevantne činjenice da li su rješenja tužene, čije je poništenje predmet tužbenog zahtjeva, donesena u skladu sa važećim materijalnopravnim propisima, ili su njima povrijeđena određena prava koja pripadaju apelantici po osnovu radnog odnosa, te da li je tužena dužna uspostaviti apelantici radnopravni status i isplatiti joj na ime dospjelih plaća ukupan iznos od 13.440,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Sud BiH je zaključio da je neprihvatljiva tvrdnja apelantičinog punomoćnika da je rješenje na osnovu kojeg joj je prestao radni odnos nezakonito zbog toga što tužena nije pokušala iznaći alternativno rješenje za apelantičino zapošljavanje nakon ukidanja njenog radnog mjesta, što je zanemarila njene ostvarene rezultate rada, socijalne i materijalne prilike, te što nije poštivala otkazni rok od 30 dana. Vezano za ove navode, Sud BiH je utvrdio da ne postoji zakonski osnov za obavezu tužene, kao specifične ustanove, da apelantici pokuša naći odgovarajuće zaposlenje u srodnim službama, institucijama i organima države. Prema ocjeni Suda BiH, zato je neosnovan apelantičin stav da je tužena, donoseći rješenje o prestanku radnog odnosa, povrijedila odredbu člana 72. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine, jer tužena nije bila obavezna poštivati otkazni rok od 30 dana. Naime, u slučaju prestanka radnog odnosa zbog viška radne snage u smislu odredbe člana 55. Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH (u daljnjem tekstu: OSABiH) apelantici je bila dužna isplatiti otpremninu, što je i učinila. Što se tiče apelantičinih navoda koji se odnose na njene socijalne i materijalne prilike, Sud BiH je ocijenio da ove okolnosti ne mogu biti presudne za odluku o izboru kandidata, pogotovo kada se ima u vidu specifičnost poslova iz nadležnosti tužene. Ni u tužbi, ni u toku provedenog parničnog postupka apelantica nije ukazala konkretnim činjenicama da je tužena prilikom donošenja pobijanog rješenja zanemarila ili pogrešno ocijenila bilo koji bitni elemenat na osnovu kojeg bi bila dužna zadržati apelanticu u radnom odnosu među 172 primljena uposlenika sa SSS. Prema tome, kako je zaključio Sud BiH, donošenjem pobijanih rješenja tužena nije povrijedila odredbe čl. 72, 78, 79, 87. i 88. Zakona o radu u institucijama BiH, član 44. stav 1. tačka a) Zakona o OSABiH i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Sud BIH je posebno istakao da apelantici radni odnos nije prestao zbog toga što je pripadnica određenog naroda, već zbog ukidanja organizacione jedinice u kojoj je bila zaposlena, pa, prema tome, i njenog radnog mjesta. Zakonska obaveza poslodavca je da prilikom izbora zaposlenika, pored opštih i posebnih propisanih uslova, vodi računa i o nacionalnoj strukturi u Bosni i Hercegovini. Pošto nije dokazano da su rješenja tužene nezakonita, Sud BiH je odbio tužbeni zahtjev za njihovo poništenje. U ovakvoj situaciji ne postoji ni pravni osnov za obavezivanje tužene da apelanticu vrati na njeno prijašnje radno mjesto ili u skladu sa njenim stručnim sposobnostima, te da joj isplati na ime naknade plaće iznos od 13.440,00 KM za period od 1. januara 2005. godine do presuđenja, pa je i ovaj dio tužbenog zahtjeva odbijen.

3. Presudom Suda BiH broj Gž-24/07 od 13. marta 2009. godine apelantičina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Prema ocjeni drugostepenog vijeća Suda BiH, prvostepeni sud je utvrdio da je Pravilnikom o unutrašnjoj sistematizaciji tužene predvideno samo jedno radno mjesto sa SSS, koju posjeduje i apelantica, i to administrativnog radnika, te da je u postupku smanjenja radnih mjesta za koje je propisana SSS tužena u radni primila 172 zaposlenika bivših entitetskih službi, dok je višak bio 239 zaposlenika, među kojima i apelantica. Time je prvostepeni sud, prema ocjeni drugostepenog vijeća Suda BiH, pravilno i potpuno utvrdio bitne činjenice za odlučivanje o tužbenom zahtjevu koje je ocijenio shodno članu 13. ZPP pred Sudom BiH i stoga je neosnovan prigovor žalbe o pogrešno i nepotpuno utvrdenom činjeničnom stanju. Za svoju presudu, prema mišljenju drugostepenog vijeća Suda BiH, prvostepeni sud je naveo jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu materijalnih i procesnih propisa, koje je u cijelosti prihvatilo i drugostepeno vijeće. Ocjenjujući pobijana rješenja, prema ocjeni drugostepenog vijeća, prvostepeni sud je utvrdio da pri njihovom donošenju tužena nije povrijedila odredbe čl. 72, 78, 79, 87, i 88. Zakona o radu u institucijama BiH, člana 44. stav 1. tačka a) Zakona o OSABiH i člana 14. Evropske konvencije i da je prestanak radnog odnosa apelantice posljedica ukidanja službe u kojoj je ona radila, a ne njene nacionalne pripadnosti. Sve navedene razloge iz pobijane presude prihvata i drugostepeno vijeće, jer imaju uporište u izvedenim dokazima i citiranim normama Zakona o OSABiH i Zakona o radu u institucijama BiH. Drugostepeno vijeće je zaključilo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da ne postoji zakonski osnov koji obavezuje tuženu da apelantici pokuša naći odgovarajuće zaposlenje u srodnim službama, institucijama i organima države s obzirom na to da je apelantica, u skladu sa članom 99. stav 1. Zakona o OSABiH, kao zaposlenica entitetske službe preuzeta dok generalni direktor ne donese konačnu odluku o njihovom statusu i zasnivanju radnog odnosa u Agenciji nakon procesa provjere predviđenog u članu 101. istoga zakona. Na preuzete zaposlenike ne primjenjuje se član 44. stav 1. tačka a) Zakona o OSABiH koji propisuje pravo na stalni radni odnos. Dakle, tužiteljica je preuzeta u radni odnos kod tužene do okončanja procesa provjere i time tužena nema zakonsku obavezu da zbrine apelanticu u drugim državnim organima i institucijama, ili da je prekvalifikuje. Direktor tužene je bio ovlašten da odlučuje o radnopravnom statusu preuzetih zaposlenika, ocjenjujući njihovu školsku spremu, kriterije za provjeru za zaposlenje, radna mjesta predviđena sistematizacijom, poštujući da struktura zaposlenih odražava nacionalnu strukturu stanovnika BiH prema posljednjem popisu stanovništva. Konačno, kako je zaključilo drugostepeno vijeće Suda BiH, apelantica pred prvostepenim sudom nije dokazala da je tužena pri donošenju pobijanih rješenja pogrešno ocijenila bilo koji bitni element na osnovu kojih bi bila dužna zadržati apelanticu u radnom odnosu, niti je zaključak suda o zakonitosti rješenja doveden u pitanje žalbenim navodima. Pošto apelantica nije izabrana kao kandidat u postupku provjere, drugostepeno vijeće je zaključilo da ne postoji pravni osnov da se apelantica vrati na prijašnje radno mjesto, ili rasporedi u skladu sa stručnim sposobnostima, a pošto je rješenje o prestanku radnog odnosa zakonito, prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je odbio apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće od prestanka radnog odnosa do presuđenja u iznosu od 13.440,00 KM.

4. Presudom Suda BiH broj Rev-16/09 od 28. augusta 2009. godine, koju je apelantica primila 31. augusta 2009. godine, apelantičina revizija je odbijena. Prema ocjeni revizijskog vijeća, drugostepeno vijeće je postupilo u skladu sa materijalnim procesnim zakonom kada je uvažilo činjenično stanje utvrđeno u prvostepenoj presudi, kao i materijalnopravne propise na koje se to vijeće u svojoj presudi pozvalo, te apelantičinu žalbu odbilo kao neosnovanu. Za takvu odluku drugostepeno vijeće je u pobijanoj presudi navelo pravilne i potpune razloge kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu materijalnih propisa i procesnih odredaba, koje je u cijelosti usvajlo i revizijsko vijeće. Nakon obavljenog procesa provjere, tužena je donijela Rješenje broj 01- 5776/132 od 29. decembra 2004. godine prema kojem je apelantici prestao radni odnos 31. decembra 2004. godine, a protiv kojeg je apelantica izjavila žalbu koju je Rješenjem broj 07-1410 od 14. februara 2005. godine tužena odbila kao neosnovanu. Prema mišljenju revizionog vijeća, ovu odluku tužena nije donijela zbog diskriminacije prema nacionalnoj osnovi, kako to apelantica neosnovano smatra, nego zbog toga što je ukinuta organizaciona jedinica prijašnje entitetske službe u kojoj je bila zaposlena, to jest Potcentar Banja Luka. Dalje, osnivanjem OSABiH i prestankom rada entitetskih obavještajnih službi smanjen je broj radnika za koje je propisana SSS, što je kao posljedicu imalo da je preuzet jedan broj zaposlenika, a ostao je višak zaposlenika sa tom spremom, među kojima je i apelantica, koja je radila na radnom mjestu tehničkog sekretara koje je ukinuto prestankom rada navedene organizacione jedinice, zbog specifične nadležnosti i ekonomskih prilika u uslovima reorganizacije. Suprotno apelantičinim navodima, tužena nije bila obavezna, a nije bila ni u mogućnosti, da apelanticu rasporedi na drugo radno mjesto, ili da je osposobi za rad na drugim poslovima. Kako zaključuje revizijsko vijeće, na preuzete zaposlenike, u koju kategoriju je ulazila i apelantica, ne primjenjuje se odredba člana 44. stav 1. tačka a) Zakona o OSABiH koja propisuje pravo na stalni radni odnos. Revizijsko vijeće je utvrdilo da nije sporno da odredba člana 37. stav 3. navedenog zakona propisuje obavezu tužene da struktura zaposlenih u OSABiH odražava nacionalnu strukturu stanovništva BiH prema posljednjem popisu stanovništva, ali to ne znači da je apelantica diskriminisana na nacionalnoj osnovi, jer je i njoj omogućeno da pod istim uslovima učestvuje u popunjavanju radnih mjesta prema kriterijima sigurnosne provjere, pa se ne može raditi o povredi člana 14. Evropske konvencije, kao ni navedene odredbe člana 2. Ustava BiH, kako to neosnovano apelantica smatra. Kako je već navedeno, a što proizlazi iz pravilnih utvrđenja u presudama oba nižestepena vijeća, osnovni razlog prestanka rada apelantice je ukidanje njenog radnog mjesta s obzirom na ishod rezultata provjere u kojoj je ona učestvovala ravnopravno sa ostalim kandidatima, te značajno smanjenje uposlenika sa SSS nakon izvršene transformacije i formiranja OSABiH umjesto ranijih entitetskih sigurnosnih službi. Suprotno apelantičinim navodima, prema ocjeni revizijskog vijeća, oba nižestepena vijeća pravilno smatraju da je direktor tužene, nakon izvršene provjere, koristio svoje diskreciono pravo kada je dao prednost kandidatima za koje je utvrdio da će uspješnije obavljati poslove u skladu sa novom organizacijom i sistematizacijom radnih mjesta.

5. Apelantica je navela da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo s obzirom na to da nisu prihvatili činjenicu da je Bosna i Hercegovina, odnosno OSABiH, donijela rješenje o prestanku radnog odnosa, prije svega, u suprotnosti sa odredbom člana 14. Evropske konvencije. Svojim podneskom od 14. novembra 2006. godine OSABiH je priznala da je moralo doći do transformacije zbog neravnomjerne nacionalne zastupljenosti, što znači da je osnovni razlog za prestanak radnog odnosa apelantice njena nacionalna pripadnost. Apelantica navodi da je nelogično da se prvostepeno, drugostepeno i revizijsko vijeće Suda BiH postavljaju kao zaštitnici prema OSA-i BiH, pokušavajući čak notornu činjenicu prikazati u drugom svjetlu, što ne samo da nije logično već predstavlja i pravni apsurd. Apelantica zaključuje da, zbog određenih transformacija u državi i društvu, radnici ne treba da trpe enormno štetne posljedice, i to ne zbog toga što su loši radnici već zbog toga što nemaju, navodno, podobnu nacionalnu pripadnost.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Apelantičini navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, u suštini, svode se na osporavanje načina na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo kada je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tužene uz obavezivanje tužene da apelanticu vrati na njeno prijašnje radno mjesto u skladu sa njenim stručnim sposobnostima ili mogućnostima tužene, te da joj isplati iznos od 13.440,00 KM sa zakonskom kamatom od presuđenja do isplate. Sud BiH je detaljno obrazložio razloge za donošenje svojih odluka, ističući da se radi o organizaciono-pravnim pitanjima pri formiranju OSA na nivou države Bosne i Hercegovine usljed čega je jednom broju zaposlenika u dotadašnjim entitetskim službama, među kojima je i apelantica, prestao radni odnos. U pogledu ostalih apelantičinih navoda, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dovoljno jasno obrazložio svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelantica u apelaciji, takođe, navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju apelantica smatra da je diskriminisana na nacionalnoj osnovi s obzirom na to da je osnovni razlog prestanka radnog odnosa njena nacionalna pripadnost. S obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da iz apelacija proizlazi da se apelantica žali da joj je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Ustavni sud zapaža da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman, ili upotrebe sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi, Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A broj 25, stav 226).

32. Ustavni sud smatra da apelantičino ukazivanje na odredbe člana 37. stav 3. Zakona o OSA-i BiH koji propisuje obavezu da struktura zaposlenih mora odgovarati nacionalnoj strukturi stanovništva BiH prema posljednjem popisu stanovništva ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je apelantica diskriminisana u postupku. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju, imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali na to da su relevantni zakoni u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni, a budući da apelantica nije ponudila nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njenoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na zabranu diskriminacije a u vezi sa pravom na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i apelanatičini navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3368/09 (S. C.) | Sudska praksa | Aktio