Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3402/09 (S.O.)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Troškovi postupka
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3402/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 3402/09, rješavajući apelaciju S. O. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.O. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 012726 09 Gž od 20. oktobra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S.O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prače, podnio je, 2. novembra 2009. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 012726 09 Gž od 20. oktobra 2009. godine. Apelant je 11. i 17. novembra 2011. godine dostavio dopune apelacija. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje rješenja Općinskog suda broj 45 0 P 012726 09 P od 4. aprila 2009. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP3402/09 od 20. aprila 2011. godine kojom je odbio zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

3. Općinski sud u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je rješenjem broj 45 0 P 012726 09 P od 4. aprila 2009. godine, utvrdio da je apelantova tužba podnesena protiv Hilme Popovića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete zbog klevete povučena. Obavezan je apelant da naknadi troškove spora tuženom u iznosu od 10.108,80 KM sa pripadajućim zakonskim kamatama počev od dana donošenja rješenja pa do isplate sve u roku od 30 dana od dana dostavljanja rješenja pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

4. U obrazloženju rješenja Općinski sud je istakao da je odlukom Ustavnog suda broj AP-

2759/06 od 26. februara 2009. godine, usvojena apelacija tuženog i utvrđena povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i ukinute presude Kantonalnog suda broj Gž-59/05 od 14. marta 2005. godine i Općinskog suda broj P-378/04 od 18. novembra 2004. godine te predmet vraćen Općinskom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije. Općinski sud je naveo da je zakazao pripremno ročište za 26. august 2009. godine, međutim punomoćnik apelanta je pismenim podneskom povukao tužbu čemu se tuženi nije protivio pa je doneseno rješenje kao u dispozitivu u smislu odredbe člana 59. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03 do 19/06). Tuženi je tražio naknadu troškova parničnog postupka navodeći pravne radnje koje je preduzeo njegov advokat. Općinski sud je zaključio da tuženom pripada naknada za sastav odgovora na tužbu, za pristup advokata na pripremnim ročištima i ročištima za glavnu raspravu, za sastav žalbe, revizije i apelacije što sve ukupno iznosi 10.108,80 KM.

5. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepenog rješenja izjavio apelant, Kantonalni sud je rješenjem broj 45 0 P 012726 09 Gž od 20. oktobra 2009. godine, žalbu apelanta djelomično uvažio i rješenje Općinskog suda broj 45 0 P 012726 09 P od 4. aprila 2009. godine, preinačio tako što je obavezao apelanta da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.578,91 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. septembra 2009. godine do isplate u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

6. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da je prvostepenim rješenjem pravilno odlučeno da je apelant obavezan naknaditi troškove postupka jer je povukao tužbu protiv tuženog pismenim podneskom od 26. augusta 2009. godine. Kantonalni sud je dalje istakao da je tuženi tražio naknadu troškova parničnog postupka ali kako su pravne radnje bile poduzete od strane advokata nije se mogao izjasniti o visini nego je zatražio rok od sedam dana za dostavu troškovnika. Tuženi je u okviru ostavljenog roka dostavio troškovnike punomoćnika advokata Amre Gurda i Mine Kusturice za troškove nastale u postupku a troškovnici su sadržavali opredijeljene zahtjeve kako po vrsti tako i po visini. Odredbom člana 396. stav 5. Zakona o parničnom postupku, kako je dalje navedeno, propisano je da u slučaju ako povlačenje tužbe nije izvršeno na raspravi zahtjev za naknadu troškova postupka se može staviti u roku od 15 dana od prijema obavještenja o povlačenju. Tuženi je primio obavještenje o povlačenju na pripremnom ročištu pa je pravilan zaključak prvostepenog suda da je povlačenje izvršeno van rasprave a da je tuženi o tome obaviješten 26. augusta 2009. godine i da je zahtjev za naknadu troškova predajom troškovnika u kojem su opredijeljeni troškovi po visini i vrsti istaknut u roku od 15 dana blagovremen.

7. Kantonalni sud je dalje istakao da su djelomično osnovani žalbeni navodi apelanta da visina dosuđenih troškova spora nije zakonita. Naime, Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 387. stav

2. Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da će se troškovi nagrade advokata odmjeriti prema propisanoj tarifi ali je odredbom člana 1 stav 1 Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije BiH («Službene novine FBiH» broj 18/05), propisano da nagrada advokatima za pruženu pravnu pomoć za jednu pravnu radnju ne može prelaziti jednomjesečni prosječni lični dohodak u Federaciji BiH. Prvostepenim rješenjem je visina nagrade za pojedine pravne radnje advokata–punomoćnika tuženog utvrđena prema odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata ali isti prelaze jednomjesečni prosječni lični dohodak u Federaciji BiH pa je tako prvostepeno rješenje rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. Kantonalni sud je na osnovu odredbe člana 235. tačka 3. Zakona o parničnom postupku žalbu djelomično uvažio i prvostepeno rješenje preinačio i na osnovu člana 1. i 2. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi visinu troškova postupka za nagradu punomoćniku-advokatu odmjerio u visini prosječnog mjesečnog ličnog dohotka u Federaciji BiH koliko je on iznosio u vrijeme poduzete pravne radnje a prema statističkim podatcima objavljenim u Službenim novinama Federacije BiH. Tako su tuženom obračunati troškovi postupka za nagradu punomoćniku-advokatu za odgovor na žalbu (534,73 KM), za pristup pripremnom ročištu (270,00 KM i 534,36 KM), za pristup glavnoj raspravi (536,91 KM), za sastav žalbe (541,97 KM), za sastav revizije (546,91 KM) i za sastav apelacije (641,03 KM) odnosno ukupno 3.578,91 KM. Kantonalni sud je preinačio i početak toka zakonske zatezne kamate jer je prvostepeno rješenje doneseno 4. septembra 2009. godine. Na kraju je Kantonalni sud istakao da nisu osnovani navodi žalbe apelanta da je visinu nagrade advokatu trebalo utvrditi prema vrijednosti spora od 2.000,00 KM jer je vrijednost spora u tužbi označena na iznos od 50.000,00 KM i nije se mijenjala tokom cijelog postupka pa se troškovi za nagradu punomoćnika advokata utvrđuju prema toj vrijednosti a ne prema uspjehu apelanta u parnici a kako on to tvrdi. Kantonalni sud nije usvojio zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava žalbe obzirom da je sa žalbom uspio u neznatnom dijelu i zbog toga što je povukao tužbu pa mu ne pripada naknada troškova postupka pa ni troškova za sastav žalbe.

8. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant je istakao da je Kantonalni sud pogrešno primijenio procesni i materijalni zakon te nepravilno utvrdio troškove spora i visinu istih obzirom da su troškovi obračunati u odnosu na vrijednost spora u iznosu od 50.000,00 KM a ne 2.000,00 KM. Također je istakao da je nezakonito dosuđen iznos od 546,91 KM na ime podnesene revizije, iznos od 614,03 KM na ime podnesene apelacije Ustavnom sudu, iznos od 270,00 KM za ročište koje je odloženo i zakonske zatezne kamate od 4. septembra 2009. godine na dosuđenu naknadu. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju poništi osporeno rješenje i predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovno rješavanje.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, apelant se žali na odluku o troškovima parničnog postupka u kojem je on povukao tužbu i u kojem je prema njegovom mišljenju, redovni sud pogrešno obračunao troškove postupka. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odlučujući o žalbi apelanta žalbu djelomično uvažio i preinačio prvostepeno rješenje tako što je apelanta obavezao da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.578,91 KM primjenjujući prilikom odmjeravanja troškova postupka relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku, Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije BiH i Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata. Ustavni sud smatra da je redovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3402/09 (S.O.) | Sudska praksa | Aktio