Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3466/09 (R. Ć.)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otpremnina
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3466/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 3466/09, rješavajući apelaciju Radojke Ćelić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radojke Ćelić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 046217 09 Gž od 28. augusta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71-0-P-046217-05-P od 29. januara 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radojka Ćelić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mrkonjić-Grada, koju zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić-Grada, podnijela je 9. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 046217 09 Gž od 28. augusta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71-0-P-046217-05-P od 29. januara 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71-0-P-046217-05-P od 29. januara 2009. godine djelimično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev, te je poništeno kao nezakonito Rješenje predsjednika Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu broj Su-399/04 od 30. decembra 2004. godine i obavezana tužena Republika Srpska - Ministarstvo pravde, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena), da apelantici za vremenski period od 1. maja 2005. godine do 14. maja 2007. godine isplati na ime naknada neisplaćenih plata ukupan iznos od 14.446,70 KM. Osim toga, tužena je obavezana da navedeni iznos isplati apelantici sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospjelosti svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate, te da se apelantici za period od 1. januara 2005. godine do 14. maja 2007. godine uplate doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje, a sve u roku od 15 dana od dana donošenja ove odluke pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Međutim, dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu za regres za 2005. godinu u iznosu od 188,40 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2006. godine, i za 2006. godinu u iznosu od po 188,40 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2007. godine pa do isplate, kao i na naknadu na ime razlike otpremnine zbog penzionisanja u iznosu od 5.590,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. maja 2007. godine pa do isplate, odbijen je.

3. Navedeno je da je apelantica izričito istakla u svom prigovoru na rješenje o prestanku radnog odnosa, kao i tokom postupka da nije željela da se koristi pogodnostima propisanim navedenim odredbama Zakona o PIO, te da tužena nije imala osnova za donošenje osporenog rješenja, jer, shodno navedenom, apelantičin radni odnos, u smislu člana 190. Zakona o PIO, mogao je prestati samo pod uslovom da to apelantica isključivo zahtijeva. Dakle, na osnovu navedenih zakonskih odredaba, apelantici nije mogao prestati radni odnos sa navršenih 36 godina, četiri mjeseca i sedam dana penzijskog staža, pa je na osnovu toga Osnovni sud odlučio kao u izreci presude. Shodno navedenom, prema mišljenju Osnovnog suda, apelantica ima pravo na naknadu štete u visini zarade koju bi ostvarila da joj radni odnos nije prestao, a sve u smislu člana 97. Zakona o radu i člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud je, takođe, obavezao tuženu da apelantici za navedeni period uplati doprinose za PIO na navedene novčane iznose, a imajući u vidu činjenicu da zasnivanjem radnog odnosa nastaje obligacionopravni odnos između poslodavca i zaposlenika, kojim, između ostalog, za poslodavca nastaje obaveza da uplati doprinose za penzijsko i zdravstveno osiguranje. Osnovni sud je, dalje, ocijenio da je dio apelantičinog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu novčane naknade za regres za godišnji odmor za 2005. godinu u iznosu od 188,40 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2006. godine, i za 2006. godinu u iznosu od 188,40 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2007. godine pa do isplate, neosnovan, budući da apelantica nije dokazala rješenjem o godišnjem odmoru da ima pravo na ovo potraživanje.

4. Dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu razlike otpremnine apelantice na ime penzionisanja u iznosu od 5.590,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. maja 2007. godine pa do isplate, Osnovni sud je odbio kao neosnovan. Navedeno je da je u toku postupka utvrđeno da je apelantici isplaćen iznos od 1.820,00 KM na ime naknade za otpremninu, a što je apelantica i navela u svom podnesku od 18. februara 2008. godine. Naime, prema ocjeni Osnovnog suda, apelantica ima pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju, što, u smislu odredbe člana 112. tačka 4. Zakona o radu (član 125. stav 1. tačka 4. Zakona o radu - prečišćeni tekst), predstavlja jedan od razloga za prestanak ugovora o radu propisanih zakonom zbog ispunjenja uslova za ostvarivanje prava na penziju propisanih zakonom. Kako je, dalje, naveo Osnovni sud, ovaj vid otpremnine u slučaju prestanka ugovora o radu radi odlaska radnika u penziju propisan je odredbom člana 55. tačka 7. Opšteg kolektivnog ugovora, a njena visina, prema ovoj odredbi, obračunava se u skladu sa čl. 39. do 43. Opšteg kolektivnog ugovora. Dalje, ovaj vid otpremnine je propisan i članom 127. stav 2. Opšteg kolektivnog ugovora u kojem se visina otpremnine izračunava u visini 1/3 prosječne mjesečne plate radnika isplaćene u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca. Kako je zaključio Osnovni sud, s obzirom na to da je u konkretnom slučaju u pitanju kategorija otpremnine zbog odlaska u penziju, sud je, uzimajući u obzir i stav Vrhovnog suda RS naveden u Odluci broj 118-0-REV-08-000 363 od 26. maja 2008. godine, odlučio kao u izreci ove presude.

5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 046217 09 Gž od 28. augusta 2009. godine, koju je apelantica primila 19. septembra 2009. godine, apelantičina žalba je djelimično uvažena, te je prvostepena presuda djelimično preinačena u odbijajućem dijelu, tako što se tužena obavezuje da apelantici isplati naknadu za regres za 2005. i 2006. godinu u iznosima od po 188,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom na način preciziran u izreci presude, a apelantičina žalba u preostalom dijelu je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u preostalom odbijajućem dijelu u pogledu otpremnine. Takođe, Okružni sud je žalbu tužene odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio u pobijanom dosuđujućem dijelu. Konačno, tužena je obavezana da apelantici naknadi troškove prvostepenog i drugostepenog parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.985,00 KM u roku od 15 dana od dostavljanja ove presude, pod prijetnjom izvršenja.

6. Kako je naveo Okružni sud, članom 48. Posebnog kolektivnog ugovora za oblast pravosuđa („Službeni glasnik RS" broj 13/98) propisano je da poslodavac zaposlenim na teret materijalnih troškova poslovanja isplaćuje, pored ostalog, regrese za korištenje godišnjeg odmora - u visini tri najniže cijene rada u mjesecu koji prethodi mjesecu otpočinjanja korištenja godišnjeg odmora (tačka 6), te otpremninu prilikom odlaska u penziju - u visini trostruke prosječne plate radnika zaposlenih u organu pravosuđa (tačka 8). Navedene odredbe kolektivnih ugovora su imperativnog karaktera, jer primanja radnika po osnovu regresa i otpremnine nisu predviđena samo kao mogućnost već kao pravo radnika i obaveza poslodavca, pa je tužena kao poslodavac bila dužna da planira sredstva i izvrši isplate po navedenim osnovima, a sama činjenica da nisu obezbijeđena sredstva za regres nije razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva. Zbog navedenih razloga, Okružni sud je zaključio da je osnovana apelantičina žalba u pogledu regresa, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je apelantici dosuđen regres za 2005. i 2006. godinu u iznosu od po 188,40 KM, koji je utvrdio vještak ekonomske struke V. Ž. na čiji nalaz zastupnik tužene nije imao primjedaba na glavnoj raspravi.

7. Vezano za isplatu otpremnine, Okružni sud je naveo da apelantica neosnovano potražuje razliku od otpremnine, pozivajući se na odredbe člana 127. Zakona o radu, jer se ta zakonska odredba odnosi na prestanak radnog odnosa zbog prestanka potrebe za radom radnika, a prilikom odlaska radnika u penziju primjenjuju se navedene odredbe Kolektivnog ugovora, pa je žalba u tom dijelu odbijena kao neosnovana. U pogledu troškova postupka, apelantici su priznati troškovi za sastav samo jedne tužbe, jer nije bilo potrebe da pokreće dva parnična postupka i poslije predlaže spajanje parnica, a nisu joj priznati ni troškovi za sudsku taksu, jer se na tužbu i presudu radi zaštite prava iz radnog odnosa ne plaća sudska taksa, te budući da su apelantičina novčana potraživanja akcesornog karaktera u odnosu na primarni tužbeni zahtjev, a u spisu nema dokaza da je apelantica eventualno platila sudsku taksu. Na osnovu izloženog, primjenom čl. 226, 229. tačka 4, te čl. 386. i

397. ZPPRS, Okružni sud je donio presudu kao u izreci.

8. Apelantica je navela da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kako je apelantica navela, u obrazloženju prvostepene presude u pogledu otpremnine navodi se da je tužena apelantici pravilno obračunala otpremninu u skladu sa članom 55. tačka 7. Opšteg kolektivnog ugovora. Dalje, u obrazloženju presude Okružnog suda navodi se da se prilikom odlaska radnika u penziju otpremnina obračunava na osnovu odredaba kolektivnog ugovora, pa da je, stoga, neosnovan apelantičin zahtjev za isplatu razlike otpremnine. Ovakav pravni stav nižestepenih sudova je, prema apelantičinom mišljenju, pogrešan i zasnovan na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Prema tome, kako je navela apelantica, tužena je apelantici trebala obračunati otpremninu u skladu sa članom 127. Zakona o radu (prečišćeni tekst), koji bi u tom slučaju iznosio utuženi iznos. Apelantica smatra da su plate i druga primanja radnika utvrđena i aktima poslodavca - Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu, pa zbog pogrešnog pravnog stava, nižestepeni sudovi u ovom predmetu nisu utvrđivali elemente za obračun otpremnine - prosjek plata u Osnovnom sudu Mrkonjić-Grad, pa ni iz jednog dokaza ne proizlazi na osnovu čega je tužena izvršila obračun otpremnine, a to je bila obavezna da dokaže. Apelantica, stoga, smatra da su presude redovnih sudova nerazumljive i nezakonite u vezi sa otpremninom, tako da se u pogledu otpremnine može smatrati da presude i ne sadrže obrazloženje. Iz navedenog proizlazi da su odluke nižestepenih sudova zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i odredaba ZPPRS, čime je povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje i imovinu, pa apelantica predlaže Ustavnom sudu da presudu Okružnog suda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno odlučivanje.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi primijenili materijalno pravo u pogledu apelantičine otpremnine, pozivajući se na odredbe Zakona o radu, kao i na odredbe Opšteg kolektivnog ugovora. Naime, redovni sudovi su utvrdili da apelantica neosnovano potražuje razliku otpremnine, pozivajući se na odredbe člana 127. Zakona o radu, jer se ta zakonska odredba odnosi na prestanak radnog odnosa usljed prestanka potrebe za radom radnika, a prilikom odlaska radnika u penziju primjenjuju se navedene odredbe Kolektivnog ugovora, pa je žalba u tom dijelu odbijena kao neosnovana. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3466/09 (R. Ć.) | Sudska praksa | Aktio