Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3615/09 (Udruženje raseljenih lica i izbjeglica iz Novog Sarajeva)
Odluka donesena 19. 07. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3615/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 07. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 3615/09, rješavajući apelaciju Udruženja raseljenih i izbjeglih lica Novo Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Udruženja raseljenih i izbjeglih lica Novo Sarajevo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 018614 08 Pz od 23. septembra 2009.
godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 09 65 Ps 018614 06 Ps od 24. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Udruženje raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Sarajeva podnijelo je 20. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 018614 08 Pz od 23. septembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 09 65 Ps 018614 06 Ps od 24. oktobra 2007. godine. Apelant je 24. juna 2010. godine dopunio apelaciju.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 09 65 Ps 018614 06 Ps od 24. oktobra 2007. godine apelantu je naloženo da BH Telecomu d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) plati iznos od 3.057,85 KM sa zakonskom kamatom od dana dospijeća obaveza do dana isplate na iznos od 3.057,85 KM počevši od 8. aprila 2005. godine pa do isplate, te da naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 244,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Općinski sud je uvidom u račun utvrdio da je tužitelj apelantu ispostavio račun u kojem je konstatirano da je tužitelj sa svog fiksnog telefona u vremenu od 1. marta 2005. godine do 31. marta 2005. godine potrošio 2.428 impulsa i da je vrijednost impulsa sa ostalim troškovima 3.057,85 KM. Dalje, uvidom u opomenu Općinski sud je utvrdio da je tužitelj apelantu uputio opomenu za plaćanje navedenog iznosa i odredio rok plaćanja uz upozorenje da će se izvršiti raskid pretplatničkog broja, a naplatu potraživanja tražiti putem suda, te da je apelant tu opomenu primio 29. maja 2005. godine, što je utvrđeno na osnovu povratnice. S obzirom na navedeno, Općinski sud je, odlučujući o tužiteljevom tužbenom zahtjevu, na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je tužitelj apelantu odobrio korištenje fiksnog telefona i da je kod apelanta u navedenom vremenu sa fiksnog telefona potrošen određen broj impulsa, a da apelant nije ispunio svoje obaveze prema tužitelju, pa je zbog toga Općinski sud donio odluku kao u izreci presude. Općinski sud je ocijenio i druge dokaze provedene u toku postupka i utvrdio da oni nisu bitno utjecali na donošenje presude. Tako je Općinski sud ocijenio i apelantove navode i utvrdio da su tačni navodi da su apelantu tri lica krala impulse sa fiksnog telefona sa kojim je on raspolagao. Naime, na osnovu optužnice Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), te presude Općinskog suda kojom su okrivljeni proglašeni krivim, a ta presuda je postala pravosnažna sa 16. junom 2006. godine, utvrđeno je da su se navedena lica u periodu od 8. marta 2005. godine do 16. marta 2005. godine u ul. Hamdije Čemerlića broj 2 u Sarajevu, u namjeri sticanja protivpravne imovinske koristi, neovlašteno priključila na apelantovu pretplatničku liniju. Tom prilikom su uzeli i prisvojili 2.428 impulsa na koji način su oštetili vlasnika (apelanta) za iznos od 3.000,00 KM. Kako je naveo Općinski sud, članom 212. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) regulirano je da oštećeni svoja prava može ostvariti u građanskom postupku. Odluku o kamatama sud je donio na osnovu odredbi člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer je u postupku utvrđeno da je tuženi zakasnio sa plaćanjem dospjele obaveze.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 018614 08 Pz od 23. septembra 2009. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je ispitao osporenu odluku pa je nakon ocjene žalbenih navoda i stanja u spisu našao da iz stanja spisa proizlazi da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant bio korisnik fiksnog telefona na kojem je utvrđena potrošnja impulsa u dosuđenom iznosu. Kantonalni sud je utvrdio da taj iznos apelant nije platio tužitelju navodeći da su potrošnju izvršila druga lica koja su i krivično odgovarala i koja su osuđena u krivičnom postupku. Osim toga, apelant je u žalbi naveo da su pripadnici MUP-a i Kantonalno tužilaštvo utvrdili ko su počinioci i da apelantu nije jasno zbog čega sud u presudi navodi da je apelant trebao regresnom tužbom potraživati naknadu od lica koja su osuđena za bespravno korištenje njegovog telefona. Međutim, kako je Kantonalni sud naveo, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je udovoljio tužbenom zahtjevu i dao razloge koje kao valjane prihvata i Kantonalni sud. Kantonalni sud je zaključio da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da je tužitelj kao oštećena strana trebao pokrenuti regresnu tužbu protiv lica koja su neovlašteno koristila fiksni telefon koji koristi tuženi. Ostali apelantovi žalbeni navodi, prema ocjeni Kantonalnog suda, ne mogu utjecati na valjanost ove odluke, pa ih je Kantonalni sud odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu imajući u vidu odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPPFBiH).
4. Iako to nije izričito navedeno, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kako je naveo apelant, donošenjem ovakve presude Kantonalni sud je kao relevantan dokaz uzeo u obzir što je apelant korisnik fiksnog telefona i da je dužan platiti nastalu štetu tužitelju. Apelant navodi da je nesporno da je on korisnik fiksnog telefona, ali su potrošnju impulsa i dug od 3.057,85 KM počinila trojica neovlaštenih lica, i to u kasnim večernjim satima i noću, kada su apelantove prostorije bile zaključane. Iz uvida u spis i provođenja istrage Kantonalnog tužilaštva nedvosmisleno je utvrđeno da su se počinioci ovog krivičnog djela neovlašteno priključili na pretplatničku liniju tuženog i to izvan njegovih radnih prostorija (iz susjednog stana koji je bio devastiran) i sva trojica su krivično gonjeni i osuđeni na odgovarajuće kazne, iz čega nesumnjivo proizlazi da se u potpunosti isključuje apelantova odgovornost za počinjenu štetu tužitelju. Apelant smatra da je presuda Kantonalnog suda nepravična i nezakonita. Prilikom odlučivanja u ovoj pravnoj stvari, sud je zanemario veoma bitnu činjenicu koja je presudna za donošenje pravične presude, tj. da su počinioci izvršili krađu impulsa izvan apelantovih radnih prostorija i da su se neovlašteno priključili na njegovu pretplatničku liniju, da je nedvosmisleno utvrđeno ko su počinioci ovog krivičnog djela, sa imenima, prezimenima i adresama stanovanja, te da su kažnjeni za počinjeno krivično djelo. Stoga, apelant predlaže da se poništi presuda Kantonalnog suda, apelant oslobodi naknade štete tužitelju u iznosu od 3.057,85 KM sa kamatama uz naknadu troškova parničnog postupka i naloži tužitelju da podnese regresnu tužbu za počinjenu materijalnu štetu protiv počinioca neovlaštenog priključenja i krađe impulsa.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud navodi da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić