Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3691/09 (P. C.)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3691/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP-3691/09 rješavajući apelaciju Petra Cikojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Cikojevića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 003421 09 Gž od 16. septembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Petar Cikojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Imotskog, kojeg zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šain advokati iz Čitluka, podnio je 26. novembra 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 003421 09 Gž od 16. septembra 2009. godine.

2. Apelant je podnio tužbu 25. juna 2007. godine, Općinskom sudu u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), protiv «Uniline» d.o.o. Grude (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate iz radnog odnosa. U tužbi je naveo da je sa tuženim u julu 2002. godine zaključio menadžerski ugovor i da je tuženi 3. novembra 2005. godine donio odluku o otkazu tog ugovora, pri čemu mu nisu isplaćene plaće za period od maja do oktobra 2005. godine, mjesečni bonus, putni troškovi i otpremnina. Tuženi je osporio postavljeni tužbeni zahtjev ističući da je apelant prekršio obaveze iz menadžerskog ugovora pa mu ne pripada pravo na otpremninu. Osim toga, tuženi je istakao da su apelantu isplaćene plaće a u pogledu zahtjeva za isplatu otpremnine istakao je, opreza radi, prigovor zastare potraživanja.

3. Općinski sud je presudom broj 64 0 P 003421 07 P pd 17. aprila 2009. godine obavezao tuženog da apelantu isplati na ime razlike plaće iznos od 381,61 KM, toplog obroka 20,16 KM i otpremnine 3.586,88 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe 21. juna 2007. godine do konačne isplate. Istom presudom je odbijen kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na godišnji bonus u iznosu od 1.511,20 KM. Iz obrazloženja presude proizilazi da je u postupku izveden dokaz uvidom u menadžerski ugovor od 1. jula 2002. godine, odluku o otkazu ugovora o menadžmentu od 3. novembra 2005. godine, zapisnik od 1. decembra 2005. godine, obračun plaća za period od maja do septembra 2005. godine, ugovor o radu od 1. februara 2000. godine, rješenje o izricanju pismene opomene apelantu, bilancu stanja za 2004. godinu, obračun plaće i Pravilnik o radu tuženog, te je proveden dokaz finansijskim vještačenjem. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se tiče razlike plaće, Općinski sud je donio odluku na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, kojeg stranke nisu osporile a ocijenjen je tačnim i objektivnim. U pogledu dijela zahtjeva koji se tiče otpremnine Općinski sud je utvrdio da apelant nije primio otpremninu na način kako je regulisano menadžerskim ugovorom, Zakonom o radu i Općim kolektivnim ugovorom za teritorij FBiH, pa je u ovom dijelu zahtjevu apelanta udovoljeno u iznosu od 3.586,88 KM. U odnosu na zahtjev koji se tiče godišnjeg bonusa, Općinski sud je zahtjev odbio budući da odredba člana 7. menadžerkog ugovora propisuje da isplata bonusa ovisi o realizaciji godišnjih ciljeva u izvršenju posla. U konkretnoj situaciji nije bilo podataka o realizaciji tih ciljeva, niti je u tom pogledu apelant dostavio bilo kakav dokaz, zbog čega je ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva odbijen.

4. Kantonalni sud je presudom broj 64 0 P 003421 09 Gž od 16. septembra 2009. godine uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio na način da je odbijen apelantov zahtjev za isplatu otpremnine u iznosu od 3.586,88 KM. Preinačena je i odluka o troškovima postupka pa je tuženi dužan apelantu naknaditi iznos od 639,64 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 1.689,62 KM. Kantonalni sud je ocijenio da je žalba osnovana jer iz stanja prvostepenog spisa i pobijane presude proizilazi da je apelantu odlukom o otkazu ugovora o menadžmentu od 3. novembra 2005. godine otkazan menadžerski ugovor zbog kršenja preuzetih obaveza iz ugovora. Utemeljeno je žalba ukazala, kako je istakao Kantonalni sud, da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je apelantu dosudio otpremninu, budući da je apelantu otkazan ugovor o menadžmentu, pa mu ne pripada pravo na isplatu otpremnine. To pravo je apelant u konkretnoj situaciji mogao štititi kroz rok od jedne godine prema odredbi člana 103. Zakoan o radu, što je propustio, budući da je tužba podnesena 25. juna 2007. godine a menadžerski ugovor je otkazan u novembru 2005. godine, na što je žalba utemeljeno ukazala. Pravo na otpremninu nema zaposlenik kojem poslodavac otkaže ugovor o radu zbog kršenja obaveza iz radnog odnosa ili neispunjenja obaveza ugovora o radu, kako je propisano u odredbi člana

100. Zakona o radu, zbog čega je prvostepena presuda u tom dijelu preinačena i tužbeni zahtjev odbijen.

5. Apelant smatra da mu je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povrede navedenih prava apelant obrazlaže proizvoljnom primjenom materijalnog prava i to odredaba Zakona o radu u pravnom odnosu koji je proistekao povodom menadžerskog ugovora i otkaza istog. Kantonalni sud je zanemario da se menadžerski ugovor otkazuje pod ugovorenim uslovima i ne može se poistovjećivati sa ugovorom o radu, pa se stoga na konkretan pravni odnos nije ni mogao primijeniti Zakon o radu već odredbe menadžerskog ugovora.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i imovinu, koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj odluci naveo jasno i detaljno obrazloženje zbog čega apelantov zahtjev za isplatu otpremnine nije osnovan. Naime,u navedenoj presudi data su jasna i logična obrazloženja u pogledu sadržaja menadžerskog ugovora na kojem je apelant zasnovao svoj tužbeni zahtjev, koji je proistekao iz radnog odnosa sa tuženim, pa su shodno tome primijenjene odredbe Zakona o radu. Obrazloženje presude Kantonalnog suda Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3691/09 (P. C.) | Sudska praksa | Aktio