Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3772/09 (A. M.)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3772/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP-3772/09, rješavajući apelaciju Avde Muftića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Avde Muftića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-

000 716 od 14. oktobra 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-001006 od 10. juna 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 071-0-P-07-000322 od 4. marta 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Avdo Muftić (u daljnjem tekstu: apelant), a kog zastupa Simo Tošić, advokat iz Banjaluke, podnio je 2. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 716 od 14. oktobra 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001006 od 10. juna 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-07-000322 od 4. marta 2008. godine. Apelant je dopunio apelaciju 20. aprila i 3. septembra 2010. godine i 26. maja 2011. godine.

2. Osnovni sud je presudom broj 071-0-P-07-000322 od 4. marta 2008. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se D.P. (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da mu preda u posjed stan koji se nalazi u Banjaluci, u ulici Nikole Pašića broj 78 (u daljnjem tekstu: sporni stan).

3. Iz obrazloženja presude proizilazi da je apelant tužbeni zahtjev za predaju u posjed spornog stana temeljio na činjenici da je zaključio ugovor o otkupu stana, te da tuženi u stanu boravi bespravno. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je Zada Muftić, tetka tuženog i apelantova sestra, bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu i da je tuženi od 1986. godine živio s njom u stanu, da se brinuo o njoj i da je s njom zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju 14. avgusta 1990. godine. Nadalje, utvrđeno je da je tuženi ostao da živi u stanu i nakon njene smrti, te da nadležni stambeni organ kao ni vlasnik stana nisu tražili njegovo iseljenje. Tuženi je iz spornog stana nasilno izbačen 1993. godine. Nadalje, utvrđeno je da je tuženi uveden u posjed spornog stana, sa tri člana svog domaćinstva i sa apelantom 21. septembra 2001. godine. Apelant se obratio davaocu stana radi prenosa stanarskog prava na spornom stanu na njega. Davalac stana je odluku o prenosu stanarskog prava na apelanta donio 22. juna 2004. godine, nakon čega je apelant zaključio ugovor o zakupu spornog stana, a potom i ugovor o otkupu, na osnovu čega je podnio zahtjev za upis spornog stana u knjigu položenih ugovora a što do danas nije učinjeno. Najzad, utvrđeno je da se pred istim sudom vodi postupak po tužbi tuženog kojom on traži poništenje odluke o prenosu stanarskog prava na apelanta, ugovora o zakupu i ugovora o otkupu spornog stana, kao i da je davalac spornog stana pokrenuo postupak protiv apelanta radi utvrđenja ništavosti istih akata i da ovi postupci nisu okončani.

4. Osnovni sud je zaključio da odlučenje o konkretnom tužbenom zahtjevu zavisi od raspravljanja prethodnog pitanja, a što je, shodno članu 12. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i učinio. Prvo pitanje koje je raspravljeno kao prethodno bilo je da li je tuženi na spornom stanu stekao stanarsko pravo. Osnovni sud je zaključio da je tuženi stakao stanarsko pravo na temelju člana 30. stav 1. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO). U vezi s tim je ukazano da je tuženi postao bespravni korisnik spornog stana 11. avgusta 1991. godine smrću nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Nadalje, ukazano je da je tuženi u spornom stanu živio nesmetano sve do 1993. godine kada je bio nasilno izbačen iz njega. Nakon smrt nosioca stanarskog prava davalac stana na korištenje nije u roku od tri godine zahtijevao njegovo iseljenje od nadležnog stambenog organa, a nije to učinio ni u daljnjem roku od pet godina podnošenjem tužbe sudu. Protekom roka od osam godina, a u skladu sa članom 30. ZOSO, bespravno useljeno lice po samom zakonu stiče stanarsko pravo. U slučaju tuženog rok od osam godina protekao je prije 17. maja 2001. godine tj. prije stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova, pa je zaključeno da je tuženi stekao stanarsko pravo na spornom stanu prije stupanja na snagu ovog zakona. Nadalje, ukazano je da je vrijeme od nasilnog izbacivanja tuženog iz predmetnog stana pa do povrataka u stan (21. septembar 2001. godine) računato kao vrijeme korištenja spornog stana u smislu člana 30. ZOSO, jer je u postupku utvrđeno da tuženi nije imao stvarnu volju da napusti sporni stan, već da je postojala stvarna volja i tada kao i danas da ga koristi, s obzirom da ni nakon izbacivanja iz spornog stana nije napuštao grad. Shodno navedenom zaključeno je da su postojale objektivne okolnosti koje su tuženog spriječile u korištenju stana, odnosno da se sporni stan ima smatrati „domom“ tuženog u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U prilog ovog zaključka ukazano je da je u spornom stanu živio od 1986. godine sa nosiocem stanarskog prava, da je nastavio da ga koristi i nakon smrti nosioca stanarskog prava, da ga je bez svoje volje napustio 1993. godine ali da i tada ostaje u Banjaluci, da svoj dom nije zasnovao na nekom drugom mjestu, te da je povratkom u sporni stan iskazao namjeru da zaštiti svoja prava na njemu, kao i postojanje trajne i čvrste veze sa spornim stanom koji smatra svojim jedinim „domom“.

5. Sljedeće pitanje koje je kao prethodno raspravio Osnovni sud ticalo se valjanosti ugovora o otkupu stana koji je apelant zaključio sa davaocem stana na korištenje. Osnovni sud je zaključio da je ovaj ugovor ništav jer je protivan Zakonu o privatizaciji državnih stanova, te Zakonu o obligacionim odnosima. U vezi s tim je ukazano da je tuženi stekao stanarsko pravo na spornom stanu prije nego što je donijeta odluka o prenosu stanarskog prava na apelanta, kao i da je ova odluka donijeta u vrijeme kada se stanarsko pravo nije moglo steći tj. nakon stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova. Shodno navedenom, zaključeno je da su ništavi i ugovor o zakupu spornog stana odnosno o njegovom otkupu a koje je apelant zaključio sa davaocem stana na korištenje.

6. Okružni sud je presudom broj 011-0-Gž-08-001006 od 10. juna 2008. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu potvrdio prvostepenu presudu. U obrzaloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tuženi stekao stanarsko pravo na spornom stanu protekom roka od osam godina u smislu člana 30. ZOSO. U vezi s tim je ukazano da je u postupku utvrđeno da je tuženi od 1986. godine živio sa sada umrlim nosiocem stanarskog prava u spornom stanu, da je 1991. godine zaključio i ugovor o doživotnom izdržavanju kao i da nakon smrti nosioca stanarskog prava davalac stana na korištenje nije pokrenuo postupak njegovog izbacivanja iz spornog stana. Nadalje, utvrđeno je da je tuženi protiv svoje volje izbačen iz spornog stana uslijed ratnih dešavanja i kao pripadnik druge nacionalnosti zbog čega je trpio neprijatnosti i bio prinuđen da čak promijeni i prezime. Najzad, čim su se stekle zakonske mogućnosti za to, tuženi se, zajedno sa svojom porodicom, vratio u sporni stan u kom i danas živi. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da je ispravno stajalište prvostepenog suda da se i vrijeme kada je istjeran iz stana pa do povratka ima računati u rok iz člana 30. ZOSO. Imajući u vidu da se rok od osam godina iz člana 30. ZOSO ima računati od smrti nosioca stanarskog prava tj. 11. avgusta 1991. godine, proizilazi da je on protekao sa danom 11. avgust 1999. godine, kada je tuženi po samom zakonu stekao stanarsko pravo. Slijedom navedenog, tužilac u trenutku podnošenja zahtjeva za povrat spornog stana (13. septembar 1999. godine), kao ni u trenutku prenosa stanarskog prava (22. jun 2004. godine) nije imao osnov za preuzimanje navedenih radnji. Formalno postojanje zaključenog ugovora o otkupu stana ne može uticati na činjenicu da je tuženi prije njegovog zaključivanja a na temelju samog zakona stekao stanarsko pravo. Nadalje, Okružni sud je ukazao da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje sestre nosioca stanarskog prava. U vezi s tim je ukazano na iskaze samog apelanta od 18. maja 2006. godine i 4. aprila 2008. godine u kojim je izjavio da ne zna kad mu je umro otac (1978. godine), ni kada je umrla sestra (1991. godine) jer mu to niko nije javljao, a što bi bilo logično da zna s obzirom na tvrdnju da je živio u zajedničkom domaćinstvu prvo sa ocem, a zatim i sa sestrom. U prilog neprihvaćanja ove apelantove tvrdnje ukazano je i da je sam izjavio da je dvije godine prije posljednjeg rata penzionisan u Sarajevu, da je živo u Austriji i Banjaluci, te da je navraćao kod pokojne sestre. Nadalje, ukazano je i na iskaze saslušanih svjedoka, I.V., A.K., N.V. dugogodišnjih stanara zgrade u kojoj se nalazi sporni stan, koji su i lično poznavali porodicu Muftić, a koji su potvrdili da je nakon smrti oca nosilac stanarskog prava bila Zada Muftić, te da posle očeve smrti apelant nije živio s njom. Najzad, u svom iskazu svjedok S.K., rođaka stranaka, je potvrdila da je apelant bio član porodičnog domaćinstva svog oca ali da je isto napustio nakon majčine smrti, a što je, po iskazu samog apelanta bilo „preko 30 godina prije očeve smrti“. Shodno navedenom, zaključeno je da posjedovanje dokumenta koja su apelantu izdata na adresi spornog stana ne može nadomjestiti faktičko življenje koje nije bilo relalizovano između apelanta i nosioca stanarskog prava.

7. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-08-000 716 od 14. oktobra 2009. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud se u cjelini saglasio sa razlozima i obrazloženjima te načinom na koji su nižestepeni sudovi riješili kao prethodna pitanja sticanje stanarskog prava na spornom stanu na ime tuženog. S tim u vezi Vrhovni sud je ukazao da iz dokaza u spisu proizilazi da je sporni stan vraćen u posjed tuženom i ako je zahtjev podnio apelant i da on od tada neprekidno živi u njemu, da se tuženi prema spornom stanu odnosi kao prema svom domu koji nikad nije dobrovoljno napustio i u njega se vratio čim su se stekli zakonski uslovi za to. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da se sporni stan ima smatrati domom tuženog u smislu Evropske konvencije. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio ispravnim i način na koji su nižestepeni sudovi riješili prethodno pitanje koje se odnosilo na pravnu valjanost ugovora o otkupu stana koji je apelant zaključio sa davaocem stana na korištenje. U vezi s tim je ukazano da iz utvrđenih činjenica porizilazi da apelant nikad nije živio u stanu sa nosiocem stanarskog prava, preminulom Zadom Muftić, kao član njenog porodičnog domaćinstva. Shodno navedenom, apelant i nije mogao u postupku prenosa stanarskog prava postati nosilac stanarskog prava i otkupiti predmetni stan. Nadalje, ukazano je da je utvrđeno da je ugovor o otkupu stana zaključen u vrijeme kada je stan bio u sporu po tužbi tuženog za poništenje odluke davaoca stana na korištenje o prenosu stanarskog prava na apelanta i ugovora o zakupu spornog stana koji je zaključio apelant, pred Osnovnim sudom pod brojem P-1388/04. Shodno navedneom, zaključeno je da je ugovor o otkupu stana zaključen suprotno članu 9. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova, prema kojoj se ne može otkupiti stan u državnoj svojini na kom je sporno stanarsko pravo do pravosnažnog okončanja spora. Najzad, Vrhovni sud je ukazao da odluka sudova o prethodnim pitanjima – pravu tuženog na nesmetano korištenje spornog stana i pravna valjanost ugovora o otkupu stana koji je apelant zaključio sa davaocem stana na korištenje, ima pravno dejstvo samo u ovoj parnici. Također, ukazano je da ovim rješenjima niti jednoj od strana nije uskraćeno pravo da u posebnim postupcima izdejstvuju meritornu odluku sa opštim dejstvom o navedenim pravnim pitanjima.

8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant smatra da mu je uskaraćeno pravo na dom jer ne može ući u posjed spornog stana i ako je ispoštovao cjelokupnu zakonsku proceduru prilikom otkupa stana i upisan je u knjigu uloženih ugovora. Nadalje, apelant osporava postojanje ugovora o doživotnom izdržavanju koji je tuženi zaključio sa njegovom sestrom 1991. godine, te način na koji su redovni sudovi utvrdili da je tuženi sporni stan bespravno koristio osam godina. Apelant ističe da mu je kao vlasniku stana uskraćena mogućnost da uđe u posjed spornog stana, a da su sudovi osporenim odluka nevlasniku omogućili da ga koristi bez pravnog osnova.

9. U dopuni apelacije od 20. aprila 2010. godine apelant je priložio kopije dokumenata (odluku o prenosu stanarskog prava, ugovor o zakupu stana, ugovor o otkupu stana i dr.) a kao dokaze u prilog svojih navoda.

10. U dopuni apelacije do 3. septembra 2010. godine apelant je priložio kopije dokumenta koja su se ticala svojstva nosioca stanarskog prava, postupka povrata stana, otkupa stana, svoja lična dokumenta. Apelant je ponovio tvrdnje da su osporene odluke nezakonite te da mu se uskraćuje pravo na sporni stan i ako je njegov zakonski vlasnik.

11. U dopuni apelacije od 26. maja 2011. godine apelant je ponovo priložio odluku o prenosu stanarskog prava, potvrdu mjesta prebivališta i uvjerenja o kretanju.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na dom, a koji se u suštini svode na tvrdnju da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

15. U konkretnom slučaju apelant je tužbeni zahtjev za predaju spornog stana u posjed temeljio na činjenici da je zaključio ugovor o otkupu stana i da tuženi u stanu boravi bespravno. Redovni sudovi su, koristeći se ovlaštenjem iz člana 12. ZPP, o tužbenom zahtjevu odlučili raspravljajući kao prethodno pitanje: sticnaje stanarskog prava na strani tuženog i pravnu valjanost ugovora o otkupu stana. Iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizilazi da je zaključeno da je ugovor o otkupu stana ništava jer je zaključeno suprotno članu 9. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova, a koji reguliše da se ne može otkupit stan u državnoj svojini na kom je sporno stanarsko pravo sve dok spor ne bude okončan. S tim u vezi je ukazano je da je u postupku utvrđeno da je ugovor o otkupu stana zaključen u vrijeme kada je već bio u toku parnični postupka u predmetu broj P-1388/04 pred Osnovnim sudom a po tužbi tuženog radi poništenja odluke o prenosu stanarskog prava na apelanta i ugovora o zakupu spornog stana koji je apelant zaključio. Apelant niti jednim navodom u apelaciji ovu činjenicu nije doveo u pitanje. Najzad, Ustavni sud ukazuje na dio obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda u kom je izričito konstatovano da ni apelanta ni tuženog ništa ne sprečava da u posebnim postupcima rasprave pitanje sticanja stanarskog prava na strani tuženog i pravne valjanosti ugovora o otkupu stana koji je apelant zaključio i tako o ovim pitanjima ishoduju konačene meritorne odluke. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3772/09 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio