Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3803/09 (N. L.)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3803/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 3803/09, rješavajući apelaciju Nikole Ljubenka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Nikole Ljubenka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 339 od 17. septembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-07-000 332 od 11.

decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-P-06-000-204 od 7. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nikola Ljubenko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kog zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 7. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 339 od 17. septembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž- 07-000 332 od 11. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-P-06-000-204 od 7. juna 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 095-0-P-06-000-204 od 7. juna 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se poništi rješenje AD Fabrika mašina i odlivaka Trebinje (u daljnjem tekstu: prvotužena) o korišćenju stana za drugotuženog Simu Ukropinu (u daljnjem tekstu: drugotuženi) od 22. februara 2006. godine za stan u Trebinju, ulica Jovana Cvijića broj 30-38, sprat prvi, stan broj 7, površine 34 metra kvadratna (u daljnjem tekstu: sporni stan), te da ono ne proizvodi pravno dejstvo, pa da se prvotužena obaveže da izvrši ponovnu zakonitu raspodjelu spornog stana pravilnim bodovanjem kriterijuma radnog staža za drugotuženog, te da se apelantu naknade troškovi parničnog postupka.

3. Apelant je u tužbi naveo da je sve do penzionisanja bio radnik prvotužene. Prvotužena je 18. jula 2005. godine raspisala oglas za dodjelu jednog jednosobnog stana koji se nalazi u Trebinju. Nakon sprovedene procedure, razmatranja prijave kandidata, prvostepena stambena komisija je donijela rang-listu od 16. avgusta 2005. godine prema kojoj je na prvom mjestu sa 1.080 bodova bio drugotuženi, a apelant na drugom mjestu sa 1.063 boda. Apelant je, kako se dalje navodi u prvostepenoj presudi, prigovorio utvrđenim bodovima po osnovu radnog staža smatrajući da je drugotuženom moglo biti priznato najviše 400 bodova po osnovu radnog staža, tj. za 40 godina radnog staža, a ne 420 kako mu je to priznato. Naime, u radnoj knjižici upisana mu je 41 godina i 11 mjeseci radnog staža, te takođe da mu nije moglo biti priznato 30 bodova po osnovu nezaposlenosti bračnog supružnika jer na okolnost nezaposlenosti nije priloženo uvjerenje biroa za zapošljavanje, a što se inače tražilo uslovima konkursa. Osnovni sud je naveo da je nesporno među strankama da je drugotuženom u radnu knjižicu upisan staž od 41 godine i 11 mjeseci, a što jasno i proizilazi iz rješenja Fonda za PIO Republike Srpske, Filijala u Trebinju, od 1. oktobra 2002. godine, pa prvotužena smatra da je doslovnom primjenom člana 12 Pravilnika o rješavanju stambenih potreba prvotužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik) drugotuženom pravilno priznato 420 bodova, tj. po 10 bodova za 42 godine staža. Međutim, kako je dalje naveo Osnovni sud, apelant je smatrao da se drugotuženom nije nikako moglo priznati više od 400 bodova po tom osnovu jer je samim članom 20 Pravilnika, između ostalog, predviđeno da se godine sprovedene u penziji izjednačavaju sa godinama radnog staža (do 40 godina), pa da se, dakle, ni drugotuženom nije moglo prihvatiti više od 40 godina staža. Prema ocjeni Osnovnog suda, bez obzira na to što Zakon o radu nije bio na snazi u momentu penzionisanja drugotuženog, koji je istakao da je penzionisan 1999. godine, a rješenje Fonda PIO od 1. oktobra 2002. godine bilo je samo prevođenje penzije, Osnovni sud je ipak prihvatio da se dakle može prihvatiti da se poslodavac i radnik mogu sporazumjeti da radnik ostaje na radu i po isteku navršenih 40 godina penzijskog staža. Prema tome, sud smatra da se drugotuženom mogao priznati ukupan staž do penzionisanja, odnosno priznati 420 bodova po tom osnovu. Činjenica da poslodavac, po mišljenju Osnovnog suda, prema članu 12 navedenog Pravilnika godine provedene u penziji izjednačava sa godinama radnog staža (do 40 godina) ne vode same zaključku da se isto odnosi i na ostale radnike, a kakav je slučaj sa drugotuženim. Poslodavac je, naime, htio pogodovati onim radnicima koji su penzionisani bez navršenih 40 godina penzijskog staža, da se i njima prihvati da se nalaze u radnom odnosu, s tim da to može biti najviše 40 godina, tj. ukupno 400 bodova.

4. Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-07-000 332 od 11. decembra 2007. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Kako je naveo Okružni sud, u ovoj parnici, prije svega, sporno je da li je prvotužena prilikom sačinjavanja liste bodova pravilno primijenila odredbu člana 12 Pravilnika. Apelant je kao žalbeni navod od odlučnog značaja isticao da je prvostepeni sud nepravilno tumačio odredbu člana 12 Pravilnika, jer su drugotuženom, suprotno navedenoj odredbi Pravilnika, priznati i bodovi za navršeni staž preko 40 godina. Kako je dalje utvrdio Okružni sud, među parničnim strankama nije sporno da je u vrijeme raspodjele spornog stana na snazi bio Pravilnik koji je Upravni odbor prvotužene donio na sjednicama održanim 24. aprila 1999. i 10. avgusta 2000. godine, a koji se nalazi u spisu predmeta. Tumačeći odredbe Pravilnika koji je bio osnova raspodjele spornog stana, Okružni sud je zaključio da se kod obračuna radnog staža u obzir ne uzima sav staž osiguranika (radni staž i posebni staž) koji je uveden u radnu knjižicu radnika do dana zaključivanja konkursa za raspodjelu stanova ili kredita za stambenu izgradnju (stav 4). Godine provedene u penziji izjednačavaju se sa godinama radnog staža (do 40 godina), a što je propisano u stavu 5 Pravilnika. Kako nije sporno da je drugotuženom u vrijeme raspisivanja oglasa za raspodjelu spornog stana bio uveden u radnu knjižicu staž osiguranja u iznosu od 41 godinu, 11 mjeseci i jedan dan, a kako to proističe i iz navedenog rješenja o njegovom penzionisanju od 1. oktobra 2002. godine, onda je prvotužena, prema mišljenju Okružnog suda, pravilno primijenila citiranu odredbu člana 12 stav 4 Pravilnika, kao što ju je i prvostepeni sud pravilno tumačio, pa je drugotuženom pravilno uzet u obzir sav staž osiguranja koji mu je bio uveden u radnu knjižicu do dana zaključivanja konkursa za raspodjelu predmetnog stana. Prema mišljenju Okružnog suda, apelant se pogrešno u žalbi poziva na odredbu stava 5 člana 12 Pravilnika kojom je propisano da se godine provedene u penziji izjednačavaju sa godinama radnog staža (do 40 godina), jer je drugotuženi napunio staž osiguranja u iznosu od 41 godinu, 11 mjeseci i jedan dan prije nego što je i raspisan konkurs za raspodjelu stana. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da navedena odredba stava 5 člana 12 Pravilnika ima u vidu samo slučajeve kad radnik prije penzionisanja nije napunio 40 godina radnog staža, a što nije slučaj sa drugotuženim. Takođe, Okružni sud smatra da je neosnovan žalbeni navod i u pogledu ocjene dokaza suda na osnovu kojih je prvostepeni sud izveo zaključak da je drugotuženom pravilno priznato 30 bodova po osnovu nezaposlenosti njegove supruge. Iz izvedenih dokaza nesumnjivo proizilazi da supruga drugotuženog nije bila zaposlena, za šta je prvostepeni sud, prema ocjeni Okružnog suda, za taj zaključak dao vrlo jasne razloge. Okružni sud je zaključio da iz izloženog proizilazi da prvostepeni sud nije povrijedio odredbe čl. 8, 123 i 191 stav 4 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPPRS), kako se navodi u žalbi, te da je pravilno ocijenio izvedene dokaze, pri čemu nije došlo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ni do pogrešne primjene materijalnog prava, pa je Okružni sud žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu na osnovu ovlašćenja iz odredbe člana 226 ZPPRS.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 339 od 17. septembra 2009. godine apelantova revizija je odbijena. Kako je utvrdio Vrhovni sud, u konkretnom slučaju među strankama nije sporno da je u vrijeme zaključenja konkursa za raspodjelu spornog stana u radnu knjižicu drugotuženog bilo upisano 41 godina, 11 mjeseci i jedan dan staža osiguranja, što se prema stavu 3 člana 12 Pravilnika prvotužene računa kao 42 godine penzijskog staža, kao i da je supruga drugotuženog nezaposlena i da nije prijavljena birou za zapošljavanje radnika. Kod takvog stanja činjenica, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je u postupku sačinjavanja rang-liste redoslijeda prvenstva za raspodjelu spornog stana prvotužena pravilno utvrdila broj bodova drugotuženog po osnovu staža osiguranja (ukupno 420 bodova za 42 godine staža osiguranja) i po osnovu nezaposlenog bračnog supružnika (30 bodova). Vrhovni sud je naveo da je netačna apelantova tvrdnja da su kod bodovanja drugotuženom priznate godine provedene u penziji i provedene na radu, te da mu je za to moglo biti priznato ukupno 40 godina staža osiguranja, odnosno 400 bodova. Naime, među strankama je nesporno da je u vrijeme zaključenja konkursa za raspodjelu spornog stana i sačinjavanja rang-liste prioriteta drugotuženi već bio u penziji i u radnu knjižicu mu je bilo upisano ukupno 41 godina, 11 mjeseci i jedan dan staža osiguranja po rješenju Fonda PIORS od 1. oktobra 2002. godine. Stoga se, prema ocjeni Vrhovnog suda, na drugotuženog nije moglo primijeniti ograničenje priznavanja bodova po osnovu penzijskog staža do 40 godina iz odredbe člana 12 st. 5 Pravilnika prvotužene, koja se odnosi na lica koja su penzionisana sa manje od 40 godina penzijskog staža i kojima se godine provedene u penziji dodaju na godine staža osiguranja stečene po osnovu godina provedenih na radu i tada po ta dva osnova im se ukupno može priznati do 40 godina staža, odnosno ukupno 400 bodova (za svaku godinu staža osiguranja po 10 bodova prema stavu 1 tog člana). Vrhovni sud smatra da je pogrešan apelantov stav da je prvotužena prilikom raspodjele spornog stana obračun bodova po tom osnovu trebala vršiti prema uslovima za ostvarenje prava na starosnu penziju propisanim Zakonom o penzijsko-invalidskom osiguranju i Zakonom o radu i zbog toga da se drugotuženom može priznati maksimalno 40 godina staža osiguranja, odnosno 400 bodova po tom osnovu. Takođe, prema ocjeni Vrhovnog suda, pogrešan je apelantov stav da supruzi drugotuženog nije trebalo priznati svojstvo nezaposlenog lica samo zbog činjenice da nije prijavljena na evidenciju biroa za zapošljavanje radnika, kad je među strankama nesporno da je ona faktički bila nezaposlena. Iz navedenih razloga, Vrhovni sud smatra da je apelantova revizija neosnovana, pa je primjenom odredbe člana 248 ZPPRS odlučeno kao u izreci presude.

6. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da mu je osporenim sudskim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer mu radi utvrđivanja njegovih prava, kao što je pravo na dodjelu stana, nije omogućen suštinski pristup sudu, kao i donošenje zakonite odnosno pravične sudske odluke. Apelant smatra da mu je očigledno pogrešnom i proizvoljnom primjenom materijalnog prava sudskom odlukom onemogućeno ostvarivanje osnovnih ljudskih prava kao što je pravo na stan. Prema njegovom mišljenju, pravilnim tumačenjem odredbi Pravilnika može se jasno i nedvosmisleno zaključiti da se kod obračuna radnog staža uzima u obzir sav staž osiguranja koji je uveden u radnu knjižicu do dana objavljivanja konkursa. Međutim, u drugom stavu dato je ograničenje tih godina odnosno tog staža do 40 godina, pa se može zaključiti da se za konkretnu namjenu, bez obzira na upisani staž u radnoj knjižici, u slučaju preko 40 godina radnog staža može priznati za bodovanje maksimalno 40 godina. Ova norma je utvrđena jer je data u važećem Zakonu o radu kao i tada važećem Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju u kom je regulisano da ugovor o radu prestaje ostvarenjem prava na starosnu penziju kad osiguranik navrši 40 godina staža osiguranja (muškarac). Dakle, prema apelantovoj ocjeni, sudovi su van svake razumne sumnje očigledno pogrešno i proizvoljno primijenili materijalno pravo, jer bi se tumačenjem normi, kako to sudovi zaključuju, dovelo do diskriminacije i postojanja dvije grupe lica koja se različito tretiraju prilikom uzimanja radnog staža u obzir. Apelant je zaključio da je propisima koji su bili na snazi, kao i opštim aktom, staž osiguranja za muškarca bio ograničen sa navršenih 40 godina, a sudovi su pogrešno primijenili drugo materijalno pravo koje nije važilo u vrijeme nastanka spora.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3803/09 (N. L.) | Sudska praksa | Aktio