Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3852/09 (N. D.)
Odluka donesena 19. 07. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Zastara
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3852/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 07. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP-3852/09, rješavajući apelaciju Nenada Dubočanina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nenada Dubočanina podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 046302 09 Gž od 14. oktobra 2009. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 046302 99 P od 10. jula 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nenad Dubočanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velikog Blaškog, a kog zastupa Vid Dujaković, advokat iz Banjaluke, podnio je 9. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 046302 09 Gž od 14. oktobra 2009. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 046302 99 P od 10. jula 2009. godine.
2. Osnovni sud je presudom broj 71 0 P 046302 99 P od 10. jula 2009. godine a koja je u cjelini potvrđena presudom Okružnog suda broj 71 P 046302 09 Gž od 14. oktobra 2009. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se Republika Srpska – Ministarstvo finansija (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da mu nadoknadi štetu za pretrpljene fizičke bolove, strah i buduće duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti u pojedinačno označenim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. novembra 1991. godine kao dana ranjavanja pa do isplate, te da mu nadoknadi troškove postupka. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, poizilazi da je Osnovni sud ocijenio kao osnovan prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženi. U vezi s tim je ukazano da je članom 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za 3 godine od kada je oštećeni saznao za štetu i za lice koje je štetu prouzrokovalo, a u svakom slučaju za pet godina. Kako se štetni događaj desio 27. novembra 1991. godine, uz uvažavanje činjenice da apelant nije mogao podnijeti tužbu prije 19. juna 1996. godine (Odluka Narodne skupštine RS od 19. juna 1996. godine o ukidanju ratnog stanja kao i stanja neposredne ratne opasnosti na teritoriji RS), Osnovni sud je zaključio da je apelantova tužba od 29. juna 1999. godine podnijeta nakon proteka roka zastare, tj. da je rok zastare istakao 19. juna 1999. godine. Pri tom ukazano je da se apelant nije obraćao tuženom ni zahtjevom za obeštećenje van spora a kako bi ovaj rok prekinuo. Neosnovanim su ocijenjeni apelantovi navodi da se rokovi zastare imaju cijeniti prema odredbama Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o naknadi materijalne i nematerijalne štete). S tim u vezi je ukazano da su navedenim zakonom propisani rokovi za podnošenje zahtjeva za obeštećenje van sudskog spora, odnosno rokovi za podnošenje zahtjeva Pravobranilaštvu RS radi rješavanja naknade štete u vansudskom postupku, a da se u sudskom postupku primjenjuju odredbe ZOO prilikom ocijene prigovora zastare. Najzad, ukazano je da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke utvrđeno da je apelant godinu dana nakon ranjavanja saznao za posljedice povrjeđivanja, a koje se ogledaju i u umanjenju životne aktivnosti, odnosno da su dobile oblik konačnog stanja, a na temelju čega je zaključeno da je i završeno liječenje. Shodno navedenom zaključeno je da su protekli i subjektivni i objektivni rokovi za podnošenje tužbe.
3. Okružni sud je još istakao da iz stanja spisa proizilazi da je prvostepeni sud, postupajući u skladu sa čl. 4. i 5. Zakona o naknadi materijalne i nematerijalne štete spis dostavio Pravobranilaštvu RS, a koje je 3. novembra 2008. godine spis vratilo sudu, uz obrazloženje da štetni događaj desio izvan perioda koji je regulisan naprijed navedenim zakonom, a zbog čega nisu nadležni da postupaju u konkretnom slučaju. Nadalje, ukazano je da je šteta nastala 27. novembra 1991. godine a da je apelant tužbu podnio 29. juna 1999. godine, pa da je zaključak prvostepenog suda da je protekao rok zastarjelosti, shodno članu 376. stav 1. ZOO pravilan. S tim u vezi je ukazano da je u skladu sa članom 383. ZOO došlo do prekida toka zastarjelosti do 19. juna 1996. godine, ali da je od tada pa do podnošenja tužbe 29. juna 1999. godine protekao trogodišnji rok a čime je došlo i do zastarjelosti potraživanja.
4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te garancije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da su redovni sudovi prigovor zastarjelosti istaknut od tuženog trebali raspraviti u skladu sa odredbama Zakona o naknadi materijalne i nematerijalne štete. U vezi s tim ističe da je članom 1. navedenog zakona produžen rok za podnošenje zahtjeva za naknadu štete licima po čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete prouzrokovane u periodu ratnih dejstava, te da je članom 8. istog zakona regulisano da pravo na naknadu štete imaju lica čiji su tužbeni zahtjevi po tom osnovu zaprimljeni u sudu zaključno sa 19. junom 2001. godine. Shodno navedenom, apelant smatra da su bili ispunjeni i svi uslovi za blagovremenost tužbe. U vezi s tim ističe da je ranjen 27. novembra 1991. godine, kao pripadnik bivše JNA odnosno oružanih snaga RS, a da je tužbu podnio po osnovu ranjavanja. Nadalje, apelant ističe da prigovor zastarjelosti nije mogao biti raspravljen u skladu sa članom 376. ZOO. U vezi s tim ističe da u njegovom slučaju subjektivni rok iz navedenog člana nije mogao ni početi teći jer je nepoznato lice koje mu je štetu pričinilo, odnosno da se mogao primijeniti samo objektivni rok zastarjelosti od pet godina a koji je počeo teći 19. juna 1996. godine i protekao 19. juna 2001. godine. Nadalje, apelant smatra da se Republika Srpska zakonskim rješenjima iz čl. 1. i 8. Zakona o naknadi materijalne i nematerijalne štete, a u smislu čl. 365. i 366. ZOO odrekla već nastale zastarjelosti. Nadalje, apelant smatra da pravo na nematerijalnu štetu po osnovu budućih duševnih bolova zbog umanjenja životnih aktivnosti počev od dana podnošenja tužbe nije zastarjelo, odnosno da će ova šteta trajati do kraja njegovog života. Najzad, apelant smatra da je bivša država srušena na nelegalan i nelegitiman način, a što je sankcionisano kao teško krivično djelo protiv naroda i države, pa da je zastarjelost trebalo cijeniti shodno zakonskom roku za zastarjelost krivičnog gonjenja odnosnog krivičnog djela.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa tvrdnjama apelanta da mu je pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisan, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić