Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3860/09 (B. H., N. H. i Ž. H.)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3860/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP-3860/09, rješavajući apelaciju Brankice Holjevac i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Brankice Holjevac, Nenada Holjevca i Željke Holjevavc podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 131 od 15. septembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Brankica Holjevac, Nenad Holjevac i Željka Holjevac (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zagreba, a koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Miodrag Deretić i Draško Zec iz Prijedora, podnijeli su 7. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 131 od 15. septembra 2009. godine.

2. Osnovni sud u Prijedoru je presudom broj P-224/05 od 25. oktobra 2006. godine a koja je u cjelini potvrđena presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-06-001822 od 31. oktobra 2007. godine, odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev G.P. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kojim je tražila da se utvrdi da je po osnovu održaja postala vlasnik nekretnina bliže označenih u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) a što su apelanti dužni priznati i izdati joj valjanu ispravu za prijepis nekretnina na njeno ime u odgovarajućim registrima nekretnina. U obrazloženju presude je konstatovano da je među strankama bilo sporno ko je vlasnik spornih nekretnina, jer je tužiteljica tvrdila da je nekretnine lično kupila od ranijeg vlasnika i da se smatra savjesnim posjednikom preko 20 godina, a čime je stekla vlasništvo po osnovu održaja. Apelantica Brankica Holjevac je tvrdila da su sporne nekretnine kupljene isključivo sredstvima prednika apelanata i njenim, i da su kao takve, po osnovu kupoprodajnog ugovora iz 1983. godine zaključenog sa prethodnim vlasnikom, upisane kao vlasništvo prednika apelanta Matije Holjevca. Na temelju provedenih dokaza prvostepeni sud je zaključio da je nesporno da je tužiteljica posjednik predmetnih nekretnina od 1983. godine i da je 2003. godine protekao rok od 20 godina po kom savjestan posjednik nekretnine na kojoj drugi ima pravo vlasništva stiče pravo vlasništava u smislu člana 28. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZoSPO). Međutim, na temelju provedenih materijalnih dokaza utvrđeno je da je u vrijeme kupovine sporne nekretnine prednik apelanata podigao kredit, a na temelju čega je zaključeno da je on svojim sredstvima kupio spornu nekretninu, te se i uknjižio kao njen vlasnik. Shodno navedenom, zaključeno je da i ako apelantica drži u posjedu sporne nekretnine od 1983. godine tj. preko 20 godina, da je znala da nekretnine koje drži u posjedu nisu njeno vlasništvo, već vlasništvo njenog pokojnog sina, a na temelju čega je zaključeno da nisu ispunjeni uslovi za sticanje prava vlasništva dosjelošću.

3. Okružni sud u Banja Luci je još istakao da tužiteljica nema vlasnički posjed iako je rok od 20 godina neprekidnog i faktičkog posjeda protekao jer je znala da je vlasnik spornih nekretnina njen sin i da on ima osnov (ugovor o kupoprodaji) kao i način sticanja (upis u zemljišnu knjigu). Tvrdnja tužiteljice da je kupoprodajni ugovor, zaključen između prethodnog vlasnika i prednika apelanta, njenog sina, bio fiktivan u pogledu sticanja nekretnine i da je stvarni kupac odnosno sticalac bila ona po ocjeni suda ukazuju na nedostatke ugovora o kupoprodaji i to samo u dijelu koji se odnosi na sticanje nekretnine u smislu člana 66. Zakona o obligacionim odnosima, ali ne mogu biti osnov za udovoljenje tužbenom zahtjevu u skladu sa članom 28. stav 4. ZoSPO. S obzirom na navedeno, bez značaja za odlučenje u konkretnom slučaju je ocijenjeno raspravljanje pitanja ko je obezbijedio novčana sredstva za kupovinu sporne nekretnine.

4. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-08-000 131 od 15. septembra 2009. godine uvažio reviziju tužiteljice, preinačivši obje nižestepene presude tako što se tužbeni zahtjev tužiteljice usvaja i utvrđuje da je tužiteljica po osnovu održaja stekla pravo vlasništva sa 1/1 dijela na spornim nekretninama a što su apelanti dužni priznati i trpiti uknjižbu tužiteljice u odgovarajućim registrima. U obrazloženju presude je konstatovano da su nižestepeni sudovi kao nesporno utvrdili da je pravni prednik apelanata upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnina, ali da nije u njihovom posjedu od vremena sticanja (1983. godine), kao i da sporne nekretnine od 1983. godine posjeduje tužiteljica. Nadalje, ukazano je da shodno članu 28. stav 4. ZoSPO savjesni posjednik stiče pravo vlasništva protekom vremena od 20 godina. Nižestepeni sudovi su utvrdili da tužiteljica nije savjestan posjednik i ako je duže od 20 godina u neprekidnom i neometanom posjedu spornih nekretnina. Međutim, pri ovakvom zaključku po ocijeni Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su zanemarili činjenicu da apelanti tužiteljici nisu osporili kvalitet posjeda. U vezi s tim je ukazano da je članom 72. ZoSPO propisano da se savjesnost posjeda pretpostavlja čak i u slučaju kada je treći uknjižen kao vlasnik nekretnine. Shodno navedenom, neprihvatljivim je ocijenjen stav nižestepenih sudova da je u konkretnom slučaju posjed tužiteljice nesavjestan. Okolnost da je prednik apelanata u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik sama po sebi ne dovodi u pitanje savjesnost posjeda tužiteljice, jer je ona i pored toga, mogla biti u opravdanom uvjerenju da ima zakonit naslov za sticanje prava vlasništva (član 20. ZoSPO), a na što upućuju i provedeni dokazi. Nadalje, ukazano je da nije bilo sporno da je tužiteljica zasnovala neposredni posjed nekretnine od zaključenja kupoprodajnog ugovora tj. od 1983. godine i da je od njenog ulaska u posjed proteklo vrijeme potrebno za sticanje prava svojine održajem. Po ocijeni Vrhovnog suda tužiteljica je imala volju za sticanje prava vlasništva, te kroz svo vrijeme posjedovanja spornih nekretnina, smatrala je da su to njene nekretnine i tako se odnosila prema njima. Shodno navedenom, zaključeno je da je ispunjena pretpostavka savjesnosti državine, te da apelanti u ovoj parnici nisu dokazali suprotno.

5. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode da je Vrhovni sud zanemario činjenicu da je tužiteljica tužbu podnijela šest godina nakon smrti svog sina, njihovog prednika, pa da se opravdano postavlja pitanje zašto, ukoliko je smatrala da su sporne nekretnine njene, to nije učinila za njegovog života tj. do 1999. godine. Nadalje, apelanti tvrde da je tužiteljica u spornoj nekretnini, a uz suglasnost prednika apelanta i apelantice Brankice Holjevac, boravila od 1991. godine i to kada se vratila iz Zagreba gdje je imala prijavljeno i prebivalište, zajedno sa svojim drugim suprugom. U prilog ove tvrdnje priložena je kopija prijave prebivališta izdata na ime tužiteljice iz 1985. godine. Shodno navedenom apelanti zaključuju da tužiteljica nije mogla steći pravo vlasništva na spornim nekretninama jer ih nije posjedovala u kontinuitetu, a pogotovo ne od 1983. godine. Nadalje, apelanti ističu da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da je tužiteljica bila svjestan posjednik jer od početka kupovine spornih nekretnina između tužiteljice i njenog sina, prednika apelanta, te apelantice Brankice Holjevac nije bilo sporno da su nekretnine vlasništvo prednika apelanata. Nadalje, apelanti ističu da su tužiteljica i njen drugi suprug po povratku iz Zagreba predniku apelanta i njima zabranili da dolaze u Dubicu, kao i da je suprug tužiteljice prijetio pištoljem da će ih, „ukoliko dođu iz Zagreba sve pobiti“. Apelanti zaključuju da posjed spornih nekretnina od strane tužiteljice i njenog drugog supruga od 1991. godine niti je bio savjestan, niti je bio pošten, a niti je proteklo vrijeme potrebno za sticanje prava vlasništva putem održaja.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelanti u suštini smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da su nižestepene presude preinačene jer je u skladu sa članom 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku ocijenjeno da je činjenično stanje pravilno utvrđeno ali da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Nadalje, iz obrazloženja osporene presude proizilazi da je Vrhovni sud ukazao da su nižestepeni sudovi zanemarili član 72. stav 3. ZoSPO kojim je regulisano da se savjesnost posjeda pretpostavlja čak i u slučaju kada je treći uknjižen kao vlasnik nekretnine, a da apelanti u toku postupka nisu osporavali kvalitet posjeda tužiteljice. Ovakav zaključak Vrhovnog suda apelanti niti jednim navodom ne dovode u pitanje, odnosno ne navode da su u toku postupka nudili dokaze kojim su osporavali kavalitet posjeda tužiteljice, pa da takvi dokazi nisu bili provedeni ili da je njihovo provođene neosnovano odbijeno.

10. U vezi sa navodima iz apelacije da tužiteljica nije ostvarila kontinuirani posjed u trajanju od 20 godina s obzirom da je imala prijavljeno prebivalište u Zagrebu a o čemu je uz apelaciju priložena i kopija prijave prebivališta iz 1985. godine, te da njen posjed nije bio savjestan s obzirom na prijetnje upućene od supruga tužiteljice i zabranu dolaska u Dubicu, Ustavni sud najprije primjećuje da apelanti ne tvrde da su na ove činjenice ukazivali u postupku pred redovnim sudovima, a da ih oni nisu cijenili ili su neosnovano odbili da ih cijene. Također, apelanti ne navode da im ove činjenice nisu bile poznate i u vrijeme kada je vođen postupak pred redovnim sudovima pa da su nezakonito bili spriječeni da ih u postupku i predoče. S tim u vezi Ustavni sud se poziva na svoju odluku u predmetu AP-476/04 17. decembra 2004. godine, gdje je zauzeto stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju bar u svojoj suštinskoj formi pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom. Obzirom da u konkretnom slučaju apelanti navedene prigovore prvi put ističu u apelaciji pred Ustavnim sudom, takvi prigovori su, po mišljenju Ustavnog suda, očigledno prima facie neosnovani te se neće ulaziti u njihovo dalje ispitivanje.

11. Imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3860/09 (B. H., N. H. i Ž. H.) | Sudska praksa | Aktio