Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3892/09 (M. S.)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3892/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP-3892/09, rješavajući apelaciju Milana Stankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Stankovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 K 012133 09 Kž 4 od 29. septembra 2009. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 K 012133 01 K od 7. jula 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Stanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, a kog zastupa Vladimir Raosavljević, advokat iz Banjaluke, podnio je 9. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 012133 09 Kž 4 od 29. septembra 2009. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 012133 01 K od 7. jula 2008. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi bilo odloženo izvršenje izrečene kazne zatvora do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-3892/09 od 12. jaunuara 2010. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Osnovni sud je presudom broj 71 0 K 012133 01 K od 7. jula 2008. godine apelanta oglasio krivim za krivično djelo ubistava u pokušaju iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske – posebni dio (u daljnjem tekstu: Krivični zakon RS), te mu izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. U dokaznom postupku na glavnom pretresu sud je saslušao oštećenog u svojstvu svjedoka, vještaka psihijatrijske struke, te uz saglasnost stranaka, pročitao iskaze osam svjedoka, nalaz i mišljenje vještaka psihijatrijske struke od 18. oktobra 2000. godine, nalaz o vještačenju vatrenog oružja, te tragova barutnih čestica, nalaz o vještačenju alkohola u krvi za oštećenog i apelanta, zapisnik o uviđaju sa lica mjesta, nalaz o rekonstrukciji događaja. Na temelju provedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je utvrdio da je apelan, nakon verbalnog konflikta sa oštećenim u svom lokalu, otišao do svoje kuće da bi uzeo pištolj sa namjerom da se obručana sa oštećenim. Nadalje, utvrđeno je da je apelant ispred svog lokala, bez ikakvog povoda od strane oštećenog, prijeteći mu da će ga ubiti, ispalio tri hica, a što je utvrđeno na osnovu zapisnika o uviđaju na licu mjesta i izjava dva svedoka, od kojih su dva pogodila oštećenog nanijevši mu teške tjelesne povrede. Sud je na temelju izjava tri svjedoka očevidca ocijenio neprihvatljivom apelantovu tvrdnju da je kod sebe cijelo vrijeme imao pištolj i da ga nije imao namjeru koristiti. Apelant je u toku postupka u više navrata mijenjao svoj iskaz na okolnosti kako se odigrao kritični događaj pred lokalom, dok je oštećeni u toku cijelog postupka ostao dosljedan svom prvobitnom iskazu, kojem je sud i poklonio vjeru s obzirom da je bio saglasan sa iskazima trojice svjedoka, te sa objektivnim dokazima provedenim u toku postupka. Nadalje, na temelju objektivnih dokaza utvrđeno je i mjesto sa kojeg je apelant pucao u oštećenog, odnosno da je između oštećenog i apelanta postojala razdaljina od 10 metara, pa je u vezi sa drugim provedenim dokazima, zaključeno da oštećeni nije davao povod za napad, odnosno da su neosnovani navodi odbrane da je apelant pucao u nužnoj odbrani. U pogledu apelantove sposobnosti da upravlja svojim postupcima, te procjene da li se kritične prilike nalazio u stanju jake razdraženosti sud je zaključio, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka pshijatra, da je kod apelanta u vrijeme izvršenja krivičnog djela sposobnost da shvati značaj djela i mogućnost da upravlja postupcima bile smanjene, ali ne bitno. Ovaj nalaz sud je cijenio i u odnosu na utvrđene činjenice da je od verbalnog sukoba između apelanta i oštećenog u lokalu pa do kritičnog događaja proteklo 15 minuta, da je apelant, nakon što se vratio sa pištoljem, bez stvarnog povoda, ponovo započeo sukob sa oštećenim, da je nakon ranjavanja oštećenog od prisutnih u kafani zatražio da ga stave u njegov auto i nakon toga ga odvezao u bolnicu. Na temelju provedenih dokaza sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne može primjeniti ni institut prekoračenja nužne odbrane jer je očigledno da nije predstojao napad na apelanta i da apelant nije bio u stanju jake razdraženosti. Također, ocjenjeno je da u konkretnom slučaju nije primjenjiv ni institut pokušaja ubistva na mah jer u trenutku izvršenja krivičnog djela kod apelanta intezitet afektnog stanja već oslabio. Prilikom odmjeravanja kazne sud je kao olakšavajuće okolnosti cijenio činjenicu da apelant nije osuđivan, smanjenu uračunljivost prilikom izvršenja krivičnog djela, doprinos oštećenog, činjenicu da je apelant otac dvoje malodobne djece, korektno držanje tokom postupka, te da je oštećenog materijalno pomagao tokom boravka u bolnici. Od otežavajućih okolnosti, sud je cijenio stav oštećenog koji je zahtjevao obeštećenje i krivično gonjenje. U pogledu vinosti, sud je zaključio da je apelant djelovao sa direktnim umišljajem, jer je bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje.

4. Okružni sud je presudom broj 71 0 K 012133 09 Kž od 29. septembra 2009. godine odbio kao neosnovane apelantovu i žalbu tužioca i potvrdio prvostepenu presudu. Neosnovanim su ocijenjeni apelantovi žalbeni navodi da prvostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama pa da je time počinjena bitna povreda odredaba Zakona o krivičnom postupku iz člana 364. stav 1. tačka 11. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud dao opsežnu analizu i ocjenu kao i razloge zašto prihvata odnosno ne prihvata određene dokaze. Po mišljenju Okružnog suda, ovo vrijedi i u pogledu iskaza tri svjedoka, koji su kritične večeri bili u društvu sa oštećenim, a koje je u žalbi apelant osporavao, tvrdeći da je sud važne činjenice utvrdio samo na temelju njihovih iskaza, da su oni samo podržavali oštećenog, te da nisu dati stvarni razlozi već da se radi o improvizaciji. Nadalje, neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a koji su u žalbi zasnovani na tezi da je apelant postupao u nužnoj odbrani. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je u apelantovom lokalu došlo do verbalnog obračuna između apelanta i oštećenog, a nakon čega je apelant otišao kući i donio pištolj. Prvostepeni sud je jasno ukazao na temelju kojih od provedenih dokaza je utvrdio navedeno. Odbrana nije dokazala, niti je u toku postupka dokazivala, da apelant nije otišao kući po pištolj, a što je i u žalbi zanemareno. Odbrana je u žalbi istakla da je oštećeni u izjavi ovjerenoj kod notara potvrdio da je djelo koje se apelantu stavlja na teret učinjeno u nužnoj odbrani, odnosno da je izvršenje krivičnog djela bilo uzrokovano nizom okolnosti za koje nije kriv samo apelant, te da ne traži njegovo krivično gonjenje. U pogledu ovih navoda, Okružni sud je zaključio da ovo nisu okolnosti koje potvrđuju da je apelant postupao u nužnoj odbrani. Najzad, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud kod odmjeravanja kazne pravilno cijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti. Činjenica da oštećeni, u njegovoj ovjerenoj izjavi priloženoj uz apelantovu žalbu, više ne traži krivično gonjenje jer je oštećeni bio suprotnog mišljenja na glavnom pretresu, kao i da je na javnoj sjednici pred ovim sudom izjavio da je i sam doprinijeo izvršenju krivičnog djela, nije od uticaja na odmjeravanje kazne jer je njegov doprinos već cijenjen kod odmjeravanja kazne.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povreda navedenog prava ogleda se po apelantu u povredi načela ravnopravnosti stranaka u postupku, kao i principa kontradiktornosti, neposrednosti i istine, a što je za posljedicu imalo i povredu prava na odbranu. Apelant ističe da je prvostepena presuda donijeta na „pretresu“ od 7. jula 2008. godine, odnosno nakon proteka više od 30 dana od prethodno održanog „pretresa“. Također, apelant navodi da je u prvostepenom postupku „održano dvadeset pretresa“ i da je između nekih od njih proticalo više od 30 dana, a da pri tom, u skladu sa članom 258. stav 3. Zakona o krivičnom postupku RS, sud nije pretres otpočinjao iznova i ponovo izvodio dokaze. U vezi s tim, apelant ističe da je poslije „pretresa“ od 17. septembra 2007. godine, naredni „pretres“ zakazan i održan 16. maja 2008. godine, a da na tom pretresu nije ponovo izveden niti jedan dokaz. Apelant smatra i da prvostepeni sud nije mogao zanemariti načelo neposrednosti i kontradiktornosti postupka, koje nalaže imperativna zakonska norma, te na glavnom pretresu od 3. jula 2007. godine samo pročitati iskaze svjedoka date na zapisnik od 5. septembra 2007. godine, te iskaz vještaka, i ako je za to postojala saglasnost stranaka.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je u postupku koji je prethodio donošenju osporenih odluka na njegovu štetu povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranka u postupku odnosno princip „jednakosti oružja“, princip neposrednosti i kontradiktornosti, princip istine, a što je sve rezultiralo i povredom prava na odbranu. Međutim, iz obrazloženja osporenih presuda kao ni iz apelantovih navoda ne može se zaključiti da je i jedan od ovih navoda apelant isticao u žalbi na prvostepenu presudu, te da je drugostepeni sud propustio da se izjasni o njima.

9. Ustavni sud podsjeća na svoju odluku u predmetu AP-476/04 17. decembra 2004. godine, gdje je zauzeto stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju bar u svojoj suštinskoj formi pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom.

10. Naime, u skladu relevantnim odredbama Zakona o krivičnom postupku drugostepeni sud prvostepenu presudu ispituje u onom dijelu u kom se ona pobija žalbom. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da je apelant prvostepenu presudu osporavao tvrdeći da je prekršen član 364. stav 1. tačka 11. Zakona o krivičnom postupku jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. U prilog ove tvrdnje apelant je u žalbi istakao da je sud poklonio vjeru iskazima trojice saslušanih svjedoka, bez davanja stvarnih razloga već improvizujući. Također, apelant je osporavao prvostepenu presudu tvrdeći da je činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno, s obzirom da je u postupku tvrdio da je postupao u nužnoj odbrani. Iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da su istaknuti žalbeni navodi detaljno raspravljeni i ocijenjeni neosnovanim. Najzad, iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da, s obzirom da je apelantova žalba bila izjavljena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, drugostepeni sud nije propustio da je cijeni i kao žalbu zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji (prošireno dejstvo žalbe). Apelant ne dovodi u pitanje zakonitost i pravilnost zaključaka drugostepenog suda u pogledu istaknutih žalbenih prigovora, niti tvrdi i u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz, da je osim ovih žalbenih navoda isticao i neke druge, o kojim je ovaj sud propustio da odluči, odnosno da je isticao navode na koje ukazuje u apelaciji, a da o njima nije odlučeno. Obzirom da u konkretnom slučaju apelant navedene prigovore prvi put ističe u apelaciji pred Ustavnim sudom, takvi prigovori su, po mišljenju Ustavnog suda, očigledno prima facie neosnovani te se neće ulaziti u njihovo dalje ispitivanje.

11. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3892/09 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio