Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4043/09 (A. Z.)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4043/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 4043/09, rješavajući zahtjev Arifa Zahirovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Arifa Zahirovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 000307 09 Kž 3 od 30. septembra 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 K 000307 08 K od 24. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Arif Zahirović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Emina Biščević, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 000307 09 Kž 3 od 30. septembra 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 000307 08 K od 24. aprila 2009. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 K 000307 08 K od 24. aprila 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 04 0 K 000307 09 Kž 3 od 30. septembra 2009. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet godina i krivično djelo silovanja iz člana 203. stav 1. KZ FBiH za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci. Na osnovu člana 57. stav 1. KZ FBiH apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 21. augusta 2008. godine pa nadalje. Istom presudom apelant je na osnovu člana 299. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) oslobođen od optužbe da je počinio krivično djelo neovlaštenog držanja oružja ili eksplozivnih materijala iz člana 371. stav 1. KZ FBiH. Kantonalni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka, iskaza saslušanih svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke odlučio kao u izreci presude, utvrdivši da je apelant 4. marta 2009. godine uz upotrebu sile i uz prijetnju oružjem od oštećenog Bajre Zahirovića (u daljnjem tekstu: oštećeni) oduzeo novac u vrijednosti od 1.400.00 KM, na način što je oštećenog prvo izvukao iz njegovog vozila nakon čega mu je naredio da vozi u određenom pravcu, te mu je tokom vožnje oduzeo novac za što je ovaj sud dao jasne, potpune, uvjerljive i određene razloge na temelju čega je zaključio da je apelant počinio krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2., u vezi sa članom 31. KZ FBiH. Takođe, Kantonalni sud je utvrdio da je apelant Amiru Agić (u daljnjem tekstu oštećena) koja se nalazila u vozilu oštećenog prisilio na spolnu radnju za što je takođe oglašen krivim za počinjeno krivično djelo iz člana 203. stav 1. KZ FBiH. Okružni sud je na kraju zaključio da jedinstvena kazna zatvora izrečena apelantu kao u izreci presude odgovara težini i opasnosti počinjenih krivičnih djela, nastalim posljedicama i stepenu krivične odgovornosti apelanta, te smatra da će se tom kaznom u potpunosti postići svrha kažnjavanja.

3. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da apelant prvostepenu presudu pobija zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i odluke o krivičnoj sankciji. Vrhovni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode apelanta da je prvostepeni sud počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka, budući da su na glavnom pretresu kao predsjednik sudskog vijeća i član tog vijeća sudjelovale sudije koje su bile članovi vijeća koje je donijelo rješenje o produženju njegovog pritvora broj 04-0 K 000307 08 Kv od 17. novembra 2008. godine, pa stoga smatra da mu nije je sudio nezavisan i nepristrasan sud. S tim u vezi Vrhovni sud je ukazao da bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji samo u slučaju ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravomoćnom presudom izuzet iz suđenja. Naime, odredbom člana 25. stav 1. ZKP FBiH propisano je da u prvom stepenu sudi vijeće krivičnog odjeljenja suda sastavljeno od trojice sudija, pa smatra da apelant neosnovano žalbom ukazuje da je prvostepeni sud bio nepropisno sastavljen. Osim toga Vrhovni sud nalazi da apelant ni žalbom nije tvrdio da je u izricanju prvostepene presude sudjelovao sudija koji nije sudjelovao na glavnom pretresu ili koji je pravomoćnom odlukom izuzet od suđenja, niti isto proizilazi iz sudskog spisa, pa je očigledno da u konkretnom slučaju nisu učinjene povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka a) ZKP FBiH. Kantonalni sud je takođe ukazao da je odredbom člana 39. tačka f) ZKP FBiH propisano da sudija ne može vršiti sudijsku dužnost ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Osim toga iz odredbe člana 40. stav 2. ZKP FBiH proizilazi da se zahtjev za izuzeće sudija iz razloga propisanog članom 39. tačka f) ZKP FBiH može podnijeti samo do početka glavnog pretresa, a da u konkretnom slučaju ne samo da do početka glavnog pretresa nije podnesen zahtjev za izuzeće sudija, nego naprotiv u dva navrata prije početka glavnog pretresa 24. decembra 2008. godine i 6. februara 2009. godine nakon objavljivanja sastava sudskog vijeća, odbrana apelanta je izričito izjavila da nema primjedbi na sastav vijeća. Okolnost da su predsjednik vijeće i sudija član vijeća bili članovi vanraspravnog vijeća koji su u istom predmetu sudjelovali u donošenju rješenja o produženju pritvora apelantu kao optuženog po ocjeni ovog suda sama po sebi ne izaziva sumnju u njihovu nepristrasnost, jer se ne radi o istom nivou dokazanosti činjenica koji je potreban za donošenje rješenja o produženju pritvora i za donošenje presude, jer je za donošenje rješenja o produženju pritvora potrebno postojanje osnovane sumnje da je optuženi počino krivično djelo, a za donošenje osuđujuće presude izvjesnost u pogledu postojanja svih odlučnih činjenica. Vrhovni sud takođe smatra neosnovanim navode apelanta da su sudije kao članovi vanraspravnog vijeća koji su donijeli rješenje o produženju njegovog pritvora, još prije nego što je glavni pretres otpočeo imali formirano stajalište i mišljenje o konkretnom predmetu, jer sama činjenica da odbrana apelanta nije imala primjedbi na sastav sudskog vijeća jasno ukazuje, da nije smatrala da je ta okolnost da su predsjednik i član sudskog vijeća bili i članovi vanraspravnog vijeća koje je produžilo pritvor apelantu, izazivala njihovu sumnju u nepristrasnost vijeća. Vrhovni sud na temelju spisa predmeta prvostepenog suda takođe ne dovodi u pitanje pravilnost zaključka pravostepenog suda da je apelant od oštećenog uz upotrebu sile i uz prijetnju oružjem oduzeo novac, za što je po ocjeni ovog suda prvostepeni sud dao jasne, potpune, uvjerljive i određene razloge te je stoga zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio da je apelant počinio krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa članom 31. KZ FBiH. Takođe, Vrhovni sud smatra pravilnim stav prvostepenog suda da je apelant uz upotrebu sile i uz prijetnju oružjem da će napasti na život i tijelo oštećene istu prisilio na spolnu radnju, zbog čega je takođe oglašen krivim za počinjeno krivično djelo iz člana 203. stav 1. KZ FBiH. Ispitujući pobijanu presudu u odluci o izrečenoj kazni ovaj sud je imajući u vidu visinu pojedinačno utvrđene kazne za svako od počinjenih krivičnih djela zaključio da je izrečena kazna apelantu srazmjerna težini učinjenih krivičnih djela i stepenu njegove krivične odgovornosti.

4. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. Apelant prvenstveno ističe da nije imao pravično suđenje, budući da su predsjednik i član sudskog vijeća učestvovali u prethodnoj krivičnoj proceduri koja je prethodila glavnoj raspravi i donošenju osuđujuće presude, jer su bili članovi vanraspravnog vijeća u postupku donošenja rješenja kojim mu je pritvor produžen, zbog čega smatra da nije imao nezavisno i nepristrasno suđenje, budući da su kako navodi „već imali formirano mišljenje o predmetnom slučaju, odnosno da su već imali prejudiciran stav o njegovoj krivičnoj odgovornosti“. Dalje smatra da kako je nepristrasnost suda imerativni zahtjev člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ističe da je Vrhovni sud olako prešao preko ove povrede. Apelant takođe navodi da je prvostepena presuda donesena na temelju pogrešno ocjene dokaza tvdeći da je taj sud isključivo poklonio vjeru iskazu oštećene Amire Agić. Smatra da je „elementarno pravničko znanje da se sudska odluka zasniva na čvrstom, neupitnom i nespornom dokazu, što nije slučaj u konkretnom predmetu pa ističe da sud nije dokazao da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, jer se sudska odluka može zasnivati samo na izvedenim dokazima“ zbog čega navodi da mu je povrijeđeno i pravo na pretpostavku nevinosti.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi navoda apelanta da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što je u donošenju prvostepene presude učestvovao predsjednik i član sudskog vijeća koji su već odlučivali o produženju pritvora apelantu. U kontekstu ispitivanja apelacije, a u vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj Odluci broj AP 543/04 već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 543/04 od 28. juna 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 27/05). Ustavni sud je u citiranoj odluci istakao da: «Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava koji je u identičnom slučaju usvojio stav da [...] sama činjenica da je taj sudija, također, donosio odluke u istražnom postupku, uključujući rješenje koje se odnosi na vraćanje u pritvor, ne može se uzeti sama po sebi kao opravdanje za bojazan da on nije nepristran. Ono što je bitno su obim i priroda tih odluka». Također je istakao da je, u skladu sa citiranom konstatacijom, u predmetnoj situaciji Evropski sud utvrdio da nije povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Nortier protiv Holandije, presuda od 24. augusta 1993. godine, serija A, broj 267, str. 15, tačka 33). Dakle, predmetna procesno-pravna situacija nije navedenim odredbama ZKP eksplicitno predviđena kao razlog zbog kojeg bi se sudija obligatorno morao izuzeti iz učestvovanja na glavnom pretresu i, nakon toga, u donošenju odluke. Osim toga, a imajući u vidu navedeni stav Evropskog suda iz prethodne tačke, učestvovanje sudije u donošenju odluke o produženju pritvora, samo po sebi, ne može predstavljati okolnost koja bi mogla izazvati sumnju u njegovu nepristranost. Naime, potreban je veći stepen izvjesnosti koji u svakom konkretnom slučaju mora biti potkrijepljen relevantnim dokazima da bi se dovela u pitanje pravičnost takvog postupka. (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1246/07 od 22. oktobra 2009. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 18/10)

8. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz razloga što su sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, odnosno jer smatra da se osporene presude temelje isključivo na iskazu oštećene Amire Agić. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijeni izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/05). U konkretnom slučaju, Ustavni sud takođe zapaža da je prvostepeni sud proveo opsežan dokazni postupak da je za izvedene dokaze dao jasne i argumentirane razloge za svoje stavove, koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud, kako o činjeničnim utvrđenjima tako i o pravnim stavovima, odnosno relevantinim propisima koje je taj sud primjenio u obrazloženju osporene presude. Dakle, Ustavni sud smatra da su sudovi za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. U vezi sa ovim navodima apelanta Ustavni sud smatra da su isti neosnovani, jer su obrazloženja osporenih presuda u skladu sa standardima prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati, zbog čega zaključuje da su i ovi navodi apelanta neosnovani.

10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ponavlja da je prvostepeni sud izveo dokaze optužbe i odbrane, da je izvršio njihovu analizu, te da je na nesumnjiv način utvrdio da je apelant počinio predmetna krivična djela koji stav je potvrdio i Vrhovni sud. S obzirom na to da se navodi apelanta da mu je povrijeđeno pravo na „pretpostavku nevinosti“ zasnivaju isključivo na njegovom nezadovoljstvu zbog načina ocjene dokaza, Ustavni sud nalazi da takvi navodi ni na koji način ne pokreću pitanje iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, i da su očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Prema tome, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4043/09 (A. Z.) | Sudska praksa | Aktio