Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4167/09 (D. T.)
Odluka donesena 19. 07. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4167/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 07. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 4167/09, rješavajući apelaciju Dragoslava Tadića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragoslava Tadića podnesena protiv protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini, broj 83 0 K 001134 09 Kž od 6. novembra 2009. godine i presude Osnovnog suda u Zvorniku, broj 83 0 K 001134 07 K od 26. januara 2009.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragoslav Tadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, koga zastupa Vera Lazić, advokat iz Zvornika i Duško Tomić, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 83 0 K 001134 09 Kž od 6. novembra 2009. godine i presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 83 0 K 001134 07 K od 26. januara 2009. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio obustavljanje izvršenja presude Osnovnog suda, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.
2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-4167/09 od 11. februara 2010. godine, kojom je odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Osnovnog suda, broj 83 0 K 001134 07 K od 26. januara 2009. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj 83 0 K 001134 09 Kž od 6. novembra 2009. godine, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela - utaja poreza i doprinosa iz člana 287. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), pa mu je sud uz primjenu navedenih zakonskih odredbi i čl. 5., 28., 32. stav 1., 37. stav 1., 38. stav 1. tačka 2. i 39. stav 1. tačka 4. KZ RS izrekao kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) mjeseca. Istom presudom apelant je na osnovu člana 99. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 1.190,00 KM, a na osnovu člana 108. stav 3. ZKP RS, oštećena Republika Srpska je sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućena na parnicu.
4. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je sud postupajući po optužnici Okružnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), broj Kt-104/07 od 13. jula 2007. godine koja je potvrđena od strane sudije za prethodno saslušanje 28. augusta 2007. godine¸ nakon izvedenih brojnih matrijalnih i nematerijalnih dokaza, iskaza svjedoka Lazara Simića, Mirčete Aleksića, Miće Đukića, Dejana Savića, uvida u nalaz i mišljenje vještaka grafološke struke Ljubomira Gogića, vještaka ekonomske struke Radivoja Ikonića te drugih dokaza, i nakon održanog javnog, glavnog pretresa utvrdio da je apelant u toku 2002. godine u svojstvu odgovornog lica u D.O.O. „Trnovica promet“ iz Zvornika, u namjeri da izbjegne potpuno plaćanje poreza na promet, u svom knjigovodstvu prikazao promet motornog ulja sa preduzećima „Apold“ Banja Luka, „Elios“ Sarajevo, „Nermin“ D.O.O. Sarajevo, „Megrakop“ Livno, „Ikea C“ Mostar, lažno prikazujući da roba služi za dalju prodaju, pa je oglašen krivim da je radnjama izvršenja pobliže opisanim u tačkama a), b), c), d) i e) izreke presude, počinio krivično djelo-utaja poreza i doprinosa iz člana člana 287. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS-a, za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) mjeseca. Na navedeni način (utajom poreza i doprinosa) utvrđeno je da je apelant oštetio budžet Republike Srpske u ukupnom iznosu od 99.515,09 KM. Osnovni sud je prilikom određivanja visine kazne kao olakšavajuće okolnosti na strani apelanta cijenio njegove lične i porodične prilike, činjenicu da nije ranije osuđivan, dok od otežavajućih okolnosti sud nije našao ništa, pa mu je primjenom člana 39. stav 1. tačka 4. KZ RS kaznu zatvora ublažio ispod zakonskog minimuma propisanu za navedeno krivično djelo, smatrajući da je izrečena kazna zatvora srazmjerna stepenu krivične odgovornosti, te da će se izrečenom kaznom zatvora postići svrha kažnjavanja iz člana 5. i 28. KZ RS-a. radi generalne i specijalne prevencije krivičnih djela.
5. U obrazloženju presude Okružnog suda je navedeno da je ovaj sud ocijenio da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio odredbe krivični zakon, kada je utvrdio da se u radnjama apelanta opisanim u svim tačkama izreke pobijane presude stiču svi bitni zakonski elementi krivičnog djela-utaja poreza i doprinosa, pa je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da je prvostepenom presudom na njegovu štetu povrijeđen krivični zakon, da je osporenom presudom došlo do bitnih povreda odredaba krivičnog postupka i da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanja.
6. Apelant je naveo da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenih prava zasniva na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava, KZ RS-a. Apelant takođe navodi da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj ocjeni dokaza koja se ogleda u činjenici da se radi o događaju iz 2002. godine, pa se postavlja pitanje da li je on u vrijeme poslovanja sa spornim firmama znao, ili je morao da zna, ili je uopšte mogao da zna da posluje da tkz. fiktivnim firmama. Smatra da nije imao razloga da sumnja da su navedene firme fiktivne i da je za tu činjenicu saznao naknadno, i to tek nakon provjera koje je izvršila policija.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U svezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni KZ RS-a i proizvoljnoj ocjeni dokaza, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje presude primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, KZ RS-a, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da mu je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjeni KZ RS-a neosnovani.
11. Dalje, Ustavni sud naglašava, u vezi s apelacionim navodima koji se odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza na kojima su sudovi temeljili svoje odluke, da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom i nije dovela do kršenja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da su Osnovni i Okružni sud u svojim presudama u potpunosti opisali proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Osnovni sud je, analizirajući sve predložene i izvedene dokaze dao logično i uvjerljivo obrazloženje zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne, koje je kao pravilno i zakonito izvedene prihvatio i Okružni sud. Ovo se naročito odnosi na iskaze svjedoka, nalaz i mišljenje vještaka grafološke i ekonomske struke. Osim toga, nesporno je da su i Osnovni i Okružni sud u toku postupka omogućili apelantu da predloži sve dokaze u svoju korist. Prema tome, Ustavni sud smatra da se suprotno apelantovim navodima, ovakva ocjena dokaza sudova ne doima proizvoljnom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić