Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4179/09 (S. I.)
Odluka donesena 19. 07. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4179/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 07. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 4179/09, rješavajući apelaciju Sretena Ilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64 /08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sretena Ilića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 K 001 184 09 Kž od 13. oktobra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 K 001184 07 K od 13. jula 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sreten Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupaju Jasminka Jovišević i Jadranka Ivanović, advokati iz Banja Luke, podnio je 31. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 K 001 184 09 Kž od 13. oktobra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 K 001184 07 K od 13. jula 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 89 0 K 001184 07 K od 13. jula 2009. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 89 0 K 001 184 09 Kž od 13. oktobra 2009. godine, apelantu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca, i istovremeno određeno da se navedena kazna neće izvršiti ako apelant u roku od 1 (jedne) godine od dana pravomoćnosti presude ne učini novo krivično djelo. Osnovni sud je utvrdio da je apelant 21. novembra 2006. godine u ulici Ive Andrića bb u Istočnom Sarajevu u restoranu motela „Terex“, fizički napao Daraka Vučića (u daljnjem tekstu: oštećeni), nanijevši mu tom prilikom tjelesne povrede u predjelu glave u vidu nagnječenja glave i razderotina na tjemenu, i nagnječenje desne slabine. Osnovni sud je zaključio da je apelant na taj način počinio krivično djelo Tjelesne povrede iz člana 155. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 49/05 i 108/04, u daljnjem tekstu: KZ RS).
3. U obrazloženju presude je navedeno da je Okružno tužilaštvo u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) optužnicom broj Kt-33/07 od 29. oktobra 2007. godine, koja je djelimično izmjenjena na glavnom pretresu održanom 9. jula 2009. godine, optužilo apelanta zbog učinjenog krivičnog djela Tjelesne povrede iz člana 155. stav 1. KZ RS, pobliže opisanim kao u izreci presude. Osnovni sud je dalje naveo da je u dokaznom postupku izveo dokaze; saslušanjem oštećenog i apelanta kao optuženog u svojstvu svjedoka, saslušanje svjedoka Radenka Dubravca, Danijela Vržine i Milenka Macanovića, proveo vještačenje od strane vještaka medicinske struke primariusa dr. Ratomira Golijanina na okolnost tjelesnih povreda oštećenog, čitanjem nalaza i mišljenja pomenutog vještaka od 2. februara 2007. godine, izvršio uvid u specijalistički nalaz KC Istočno Sarajevo broj 4451 od 21. novembra 2006. godine, kao i u druge materijalne i nematerijalne dokaze, nakon čega je utvrđeno da je svjedočenje oštećenog jasno, potpuno i uvjerljivo, i da je potkrijepljeno materijalnim dokazima. Osnovni sud je takođe utvrdio da su svi saslušani svjedoci saglasni da su međuljudski odnosi apelanta i oštećenog već ranije bili narušeni, koju činjenicu potkrepljuju i izvedeni materijalni dokazi. Sud je ocijenio da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio sposoban za rasuđivanje i mogućnost da shvati i razumije značaj svojih radnji, te da je bio potupo sposoban da donosi odluke i da shvati i razumije značaj svojih radnji, jer niti jedan dokaz takav zaključak suda ne dovodi u sumnju i ne ukazuju suprotno. Činjenica koju je istakla odbrana apelanta, da je apelant po struci pilot i da je kritičnog dana prevozio članove Vlade RS-a, te da je zbog sukoba bila ugrožena bezbijednost letenja, ovom sudu ne pružaju nikakav osnov za utvrđivanje istinitosti optužnog akta niti to dovodi u sumnju iskaze svjedoka i svih ostalih dokaza provedenih na glavnom prestresu. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da je apelant svjesno i sa namjerom, dakle sa umišljajem počinio predmetno krivično djelo, pa je cijeneći konkretne radnje izvršenja krivičnog djela, i imajući u vidu opšta pravila o odmjeravanju kazne iz člana 37. KZ RS-a, apelantu kao optuženom izrekao uslovnu osudu, utvrđujući kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, sa rokom provjere od jedne godine. Prilikom izbora krivične sankcije sud je od olakšavajućih okolnosti cijenio, da apelant nije ranije osuđivan, njegovu obrazovanost kao licu zaposlenom na veoma odgovornom radnom mjestu i činjenicu da se radi o porodičnom čovjeku i ocu petoro djece. Kako u ovom postupku nije utvrđena visina štete, koja je pričinjena oštećenom, Osnovni sud je oštećenog uputio da u parničnom postupku ostvari imovinsko pravni zahtjev, shodno članu 108. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS).
4. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da su neosnovani navodi apelanta upućeni na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, Okružni sud je utvrdio da su iskazi svjedoka odbrane i oštećenog u mnogim elementima saglasni, da nalaz vještaka medicinske struke i drugi materijalni dokazi imaju potpuno uporište za utvrđenje suda da je apelant na način opisan kao u izreci prvostepene presude tjelesno povrijedio oštećenog, da je prvostepeni sud pri tome pravilno interpretirao sadržaj svih dokaza, te rukovodeći će se odredbom člana 287. stav 2. ZKP RS-a cijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa je na osnovu takve ocjene izveo pravilan zaključak o dokazanosti svih odlučnih činjenica. Analizirajući pobijanu presudu u dijelu odluke o krivičnoj sankciji, a vezano za prigovore iz žalbe, da sud nije utvrdio na strani apelanta kao optuženog nijednu otežavajuću okolnost, ovaj sud smatra da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve okolnosti koje su od uticaja za opredjeljenje vrste krivično pravne sankcije i visine kazne, što opravdava izricanje uslovne osude apelantu sa utvrđenom kaznom zatvora kao u izreci pobijane presude, za koju se po ocjeni tog suda osnovano može očekivati da će se istom postići svrha kažnjavanja.
5. Apelant je naveo da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenih prava zasniva na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava, KZ RS-a. Smatra da su presude utemeljene na proizvoljnoj ocjeni dokaza, da je izreka prvostepene presude nerazumljiva jer je opis tjelesne povrede nerazumljiv, a kako navodi tjelesna povreda mora biti jasno opisana, kao i da nalaz vještaka medicinske struke primarijusa dr. Ratomira Golijanina nije dat u skladu sa pravilima struke i nauke.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U svezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni KZ RS-a i proizvoljnoj ocjeni dokaza, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju dovoljno jasno obrazložili svoje presude primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, KZ RS-a, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da mu je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje neosnovani.
10. Dalje, Ustavni sud naglašava, u vezi s apelacionim navodima koji se odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza na kojima su sudovi temeljili svoje odluke, da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom i nije dovela do kršenja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da su Osnovni i Okružni sud u svojim presudama u potpunosti opisali proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Osnovni sud je, analizirajući sve predložene i izvedene dokaze u smislu načela slobodne ocjene dokaza, dao logično i uvjerljivo obrazloženje zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne, koje je kao pravilno i zakonito izvedene prihvatio i Okružni sud. Ovo se naročito odnosi na iskaze svjedoka, nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke. Osim toga, nesporno je da su i Osnovni i Okružni sud u toku postupka omogućili apelantu da predloži sve dokaze. Ustavni sud smatra da se, suprotno apelantovim navodima, ovakva ocjena dokaza sudova ne doima očigledno proizvoljnom, te da osporene presude sadrže obrazloženje koje u cijelosti ispunjavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa ovim navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić