Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-690/09 (M. K.)
Odluka donesena 19. 07. 2012.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Apelacija preuranjena
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-690/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 07. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 690/09, rješavajući apelaciju Markana Kneževića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Markana Kneževića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 000269 07 Rev od 22. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 07 53 P 000 269 05 od 7. septembra 2006. godine u dijelu koji se odnosi na isplatu doprinosa i troškova postupka zbog toga što je preuranjena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Markana Kneževića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 000269 07 Rev od 22. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 07 53 P 000 269 05 od 7. septembra 2006. godine u preostalom dijelu zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Markan Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, koga zastupa Marko Raguž iz Stoca, podnio je 9. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 000269 07 Rev od 22. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 53 P 000 269 05 od 7. septembra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 53 P 000 269 05 od 7. septembra 2006. godine usvojen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tuženi TGA Stolac d.o.o. (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da apelantu za period od 1. januara 2002. godine do 15. oktobra 2005. godine izvrši uplatu doprinosa u korist Fonda PIO Mostar u iznosu od 4.524,00 KM u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja. Preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog je odbijen (stav I izreke). Tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 831,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 7. septembra 2006. godine, kao dana presuđenja, pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja (stav II izreke). Istom presudom je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev koji glasi: „Utvrđuje se da je nezakonit, pa se kao takav poništava otkaz Ugovora o radu [apelanta] broj 06/X-O5 od 15. oktobra 2005. godine, jer je on nezakonito proglašen tehnološkim viškom, a pored toga, on je, zbog odbijanja da potpiše od tuženika pripremljenu izjavu od 19. oktobra 2004. godine kojom bi se odrekao naknade plaća i uplate doprinosa za razdoblje od 1. januara 2003. godine do 30. septembra 2004. godine, kao i zbog traženja svojih prava iz radnog odnosa, stavljen u nepovoljniji položaj, pa se nalaže tuženiku da [apelanta] vrati na odgovarajuće radno mjesto koje odgovara [apelantovoj] stručnoj spremi i da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa koja proizlaze iz ugovora o radu, u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja." Takođe je odbijen zahtjev da tuženi na ime plaće za razdoblje od 16. oktobra 2005. godine do 20. aprila 2006. godine apelantu isplati 1.710,65 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. novembra 2005. godine, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant u tužbi istakao da je bio uposlenik kod tuženog sve do 15. oktobra 2005. godine, kad mu je tuženi poslodavac otkazao ugovor o radu saotkaznim rokom od 14 dana uz obrazloženje da je sačinio spisak uposlenika koji predstavljaju tehnološki višak na kojem spisku je i apelant. Među strankama je bilo nesporno da je apelant bio zaposlen kod tuženog sve do 15. oktobra 2005. godine, kada je apelantu otkazan ugovor o radu, te da tuženi nije uplatio doprinose Fondu PIO za tužbeno traženje. Kako je naveo Općinski sud, sporan je bio otkaz ugovora o radu, te da li je on zakonit, da li je ugovor trebalo poništiti i apelanta vratiti na posao i uspostaviti mu sva prava iz radnog odnosa. Općinski sud je utvrdio da je odluka tuženog o otkazu ugovora zasnovana na zakonskim odredbama i izvedenim dokazima u dokaznom postupku: odluci o otkazu ugovora, informaciji o višku radnika dostavljenoj Vijeću zaposlenika, mišljenju Vijeća zaposlenika od septembra 2005. godine dostavljenom tuženom, kao i odluci tuženog o tehnološkom višku. Općinski sud je naveo da je čl. 100, 101. i 102. Pravilnika o radu tuženog propisan način otkazivanja ugovora o radu u slučajevima tehnološkog viška. Iz ovih dokaza je utvrđeno da je tuženi, u skladu sa navedenim članovima Pravilnika o radu, proveo zakonito postupak i donio zakonitu odluku. Naime, 5. septembra 2005. godine razmatran je prijedlog direktora na Nadzornom odboru tuženog u vezi sa tehnološkim viškom zaposlenika, te je toga dana sačinjen spisak viška zaposlenika. Dalje, tuženi je u Zakonom predviđenom roku od mjesec dana, odnosno 9. septembra 2005. godine, zatražio mišljenje Vijeća zaposlenika o tehnološkom višku koje je istog dana dalo svojemišljenje, pa je poslodavac 15. oktobra 2005. godine donio odluku o otkazu ugovora o radu apelantu. Sud je naveo da pismeni dokazi iz kojih proizlazi ovakvo stanje tuženog nisu opovrgnuti dokazima koji bi ukazivali na drugačije stanje, pa je pri utvrđenom činjeničnom stanju Općinski sud zaključio da je tuženi dokazao opravdanost otkaza ugovora o radu apelantu navedenim članom 87. stav 1. tačka 1. Zakona o radu. Sud je naveo da se, s obzirom na loše ekonomsko stanje poslodavca, njegov kapacitet i potrebu za manjim brojem zaposlenika, ukupno 100 (umjesto ranije 168), ne može očekivati od poslodavca da zaposli apelanta na druge poslove, ili da ga dodatno obrazuje radi obavljanja drugih poslova. Na osnovu navedenog, odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim apelant traži da se poništi rješenje o otkazu ugovora o radu i da se vrati na posao. Pošto je utvrđeno da otkaz apelantu nije dat nezakonito, odbijen je i dio tužbenog zahtjeva kojim apelant traži naknadu plaće koju bi ostvario da je radio za period od dobijenog otkaza do 20. aprila 2006. godine, odnosno do apelantovog vraćanja na posao u smislu člana 96. Zakona o radu. Pri ovakvom utvrđenom činjeničnom stanju Općinski sud je zaključio da je tuženi u cijelosti dokazao postojanje razloga za otkaz, a što je i njegova obaveza u smislu člana 91. Zakona o radu. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je utemeljio na odredbi čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP), a on se sastoji od troškova punomoćnika tužioca prema važećoj Advokatskoj tarifi. S obzirom na to da je apelant uspiosa 66,00% postavljenog tužbenog zahtjeva, to su mu u tom omjeru i dosuđeni troškovi postupka u iznosu od 831,60 KM.
4. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-GŽ-
06-001253 od 28. marta 2007. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, pobijana presuda djelimično preinačena tako da je u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na uplatu doprinosa, umjesto iznosa od 4.524,00 KM, dosuđen iznos od 5.106,40 KM za period od 1. januara 2002. godine do 20. aprila 2006. godine. Istom presudom je utvrđeno da je otkaz Ugovora o radu broj 06/X -05 od 15. oktobra 2005. godine nezakonit, pa je tuženom naloženo da apelanta vrati na odgovarajuće radno mjesto i isplati mu plaće za razdoblje od 16. oktobra 2005. godine do 20. aprila 2006. godine u iznosu od 1.710,65 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 15. novembra 2005. godine do isplate, te u dijelu troškova postupka tako da je dosuđena naknada, umjesto iznosa 831,60 KM, od 1.710,00 KM, a u preostalom dijelu apelantova žalba, te u cijelosti žalba tuženog su odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda potvrđena. Odbijen je i apelantov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 400,00 KM.
5. Kako je Kantonalni sud zaključio, članom 98. Zakona o radu propisana je obaveza poslodavca koji zapošljava više od 15 zaposlenika, a koji u naredna tri mjeseca ima namjeru da, zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga, otkaže ugovore o radu više od 10% zaposlenika, a najmanje petorici zaposlenika, da se konsultira sa vijećem zaposlenika, a ako ono nije osnovano, sa sindikatom koji predstavlja najmanje 10% zaposlenika. Ovakva obaveza propisana je i članom 23. Zakona o vijeću zaposlenika („Službene novine FBiH“ broj 38/04). Prema odredbama člana 24. stav 2. navedenog zakona, vijeće zaposlenika u roku od sedam dana od dana dostavljanja podataka iz stava 1. ovog člana o ovakvoj namjeri dostavlja primjedbe i prijedloge, kako bi rezultati konsultacija mogli utjecati na donošenje odluke. Stavom 3. istog člana određeno je da se smatra da vijeće zaposlenika nema primjedaba i prijedloga ako se u roku iz prethodnog stava ne izjasni o namjeri da se donese ovakva odluka. Navedeno je da iz dokumentacije u spisu proizlazi da je kod tuženog formirano Vijeće zaposlenika 13. septembra 2004. godine i da ono ima devet članova. Međutim, mišljenje o rješavanju pitanja viška zaposlenika dala su samo dva zaposlenika (mišljenje od 9. septembra 2005. godine upućeno direktoru tuženog). S obzirom na to da većina članova Vijeća zaposlenika (pet članova) od ukupnog broja nije sudjelovala u razmatranju pitanja viška zaposlenika, odnosno u postupku otkazivanja radnog odnosa onim zaposlenicima koji su proglašeni tehnološkim viškom, nego samo dvojica, prema mišljenju Kantonalnog suda, odluka o otkazu ugovora o radu donesena je protivno zakonskim odredbama o obavezi konsultovanja sa vijećem zaposlenika i kao takva je ništava (član 25. citiranog zakona). Kako je Kantonalni sud zaključio, pri takvoj odluci svi ostali apelantovi prigovori u odnosu na nezakonitost otkaza su bespredmetni. Pošto se radi o nezakonitom otkazu, tuženi je obavezan da, prema zaključku Kantonalnog suda, vrati apelanta na odgovarajuće poslove i da mu isplati naknadu plaće u visini plaće koju bi ostvario da je radio (član 96. stav 2. tačka 1. Zakona o radu).
6. U pogledu isplate doprinosa, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno dosudio apelantu isplate doprinosa za PIO i u tom smislu dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i Kantonalni sud. Međutim, prema tom osnovu pogrešno je dosuđen iznos od 4.524,00 KM za period od 1. januara 2002. godine do 15. oktobra 2005. godine, umjesto iznosa od 5.106,40 KM za period od 1. januara 2002. godine do 20 aprila 2006. godine, kako je utvrdio finansijski vještak, a čiji je nalaz u cijelosti prihvaćen, pa je u tom smislu ovaj dio pobijane presude preinačen. Pošto je apelant preciziranim tužbenim zahtjevom tražio doprinose upravo prema nalazu vještaka, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je odbijen dio iznad dosuđenog iznosa.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 53 0 P 000269 07 Rev od 22. januara 2008. godine revizija tuženog je uvažena, drugostepena presuda preinačena u dijelu kojim se utvrđuje da je otkaz Ugovora o radu broj 06/X-05 od 15. oktobra 2005. godine nezakonit, te da se tuženi obavezuje da apelanta vrati na odgovarajuće radno mjesto, koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, i isplati mu plaće za razdoblje od 16. oktobra 2005. godine do 20. aprila 2006. godine u iznosu od 1.710,65 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 15. novembra 2003. godine pa do isplate. Tako je u ovom dijelu apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U dijelu pobijane presude koji se odnosi na zahtjev zaisplatu doprinosa i troškova postupka, revizija tuženog je uvažena, drugostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje. U odnosu na primjenu materijalnog prava na tužbeni zahtjev kojim se traži poništavanje otkaza ugovora o radu, navedeno je da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio ovom dijelu tužbenog zahtjeva. Naime, kako je Vrhovni sud utvrdio, član 86. stav 1. tačka 5. Zakona o radu propisuje način prestanka ugovora o radu otkazom poslodavca, a članom 87. tog zakona je propisan otkaz ugovora o radu poslodavca u slučaju prestanka potrebe za obavljanjem određenog posla zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga. U tom smislu, na temelju činjeničnog utvrđenja, proizlazi da je tuženi otkaz ugovora o radu donio u skladu sa odredbom čl. 98. i 99. Zakona o radu, tj. da je Program zbrinjavanja viška radnika dostavio na konsultiranje Vijeću zaposlenika. U tom smislu je, kako je Vrhovni sud zaključio, Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je apelantovu žalbu u ovom dijelu pobijane prvostepene presude uvažio i prvostepenu presudu preinačio, utvrdivši da je otkaz ugovora o radu ništav, jer svi članovi Vijeća zaposlenika nisu dali svoje pismeno mišljenje. Tuženi kao poslodavac, prema mišljenju Vrhovnog suda, ispoštovao je zakonsku proceduru u pogledu mišljenja Vijeća zaposlenika i u skladu sa zakonskim ovlaštenjima otkazao ugovor o radu, pa je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u odluci drugostepenog suda kada je udovoljeno ovom dijelu tužbenog zahtjeva. Stoga je Vrhovni sud, primjenom člana 250. stav 1. ZPPFBiH, u ovom dijelu reviziju tuženog uvažio i drugostepenu presudu preinačio kao u izreci. U odnosu na revizijske prigovore kojim se pobija drugostepena presuda kojom je odlučivano o žalbama apelanta i tuženog u odnosu na zahtjev za uplatu doprinosa PIO, Vrhovni sud je ocijenio da nije potpuno utvrđeno činjenično stanje, pa je zbog toga pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Uplata doprinosa zaposlenicima koji su u radnom odnosu je obaveza koja proizlazi iz Zakona o doprinosima, te Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju , prema kojim je tuženi bio dužan za apelanta uplaćivati doprinose nadležnom Fondu za PIO FBiH. U tom smislu je nesporno da je apelant, dok je bio u radnom odnosu, imao pravo na uplatu i ove vrste doprinosa (penzijsko osiguranje), ali kako mu je otkazan ugovor o radu, prestalo mu je teći i pravo na uplatu doprinosa sa istekom otkaznog roka. Osim toga. Zakonom o naplati i djelimičnom otpisu dospjelih, a nenaplaćenih doprinosa za socijalno osiguranje (koji je stupio na snagu 2. juna 2006. godine) sa djejstvom na dospjele uplate propisan je drugačiji način obračuna i naplate doprinosa do stupanja na snagu tog zakona. Zbog navedenog, bilo je potrebno utvrditi postojanje uslova za primjenu navedenog propisa (koji je stupio na snagu u toku prvostepenog postupka) kako bi se onemogućilo dvostruko plaćanje doprinosa po istoj osnovi. U tom smislu, Vrhovni sud je uvažio reviziju i u odnosu na pravomoćno presuđeni dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na plaćanje doprinosa primjenom člana 250. stav 2. ZPPFBiH i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode apelanta i tuženog u odnosu na zahtjev za plaćanje doprinosa, imajući u vidu da se u sudskom postupku, u skladu sa Odlukom Ustavnog suda BiH broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, na koju se poziva prvostepeni sud u svojoj presudi, misli, prije svega, na pravo zaposlenog lica na plaćanje doprinosa, a ne na potraživanje. Zbog svega navedenog, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci primjenom odredbe čl. 248. i 250. stav 2. ZPPFBiH, te odlučio kao u izreci presude.
8. Apelant u apelaciji navodi da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je naveo da se „presuda Vrhovnog suda FBiH temelji na neutvrđenim činjenicama i da je rezultat arbitriranja jer uopće ne ulazi u suštinu problema“. Kako je apelant naveo, u njegovoj žalbi na prvostepenu odluku od 26. juna 2006. godine detaljno su navedeni svi žalbeni razlozi koji suštinski ukazuju na problem. Međutim, drugostepeni sud se, kako je naveo apelant, nije osvrtao na njegove ostale žalbene navode, već samo na navode vezane za primjenu odredaba Zakona o vijeću uposlenika i za činjenicu da je apelant bio sindikalni povjerenik, smatrajući ih dovoljnim za donošenje odluke o preinačenju prvostepene presude, odnosno za utvrđenje da je otkaz apelantu bio nezakonit. Apelant smatra da je otkaz dobio zbog nezakonitog postupanja poslodavca, što temelji, između ostalog, i na diskriminacijikojoj je bio izložen i koju zabranjuju kako međunarodni pozitivni propisi, tako i član 5. Zakona o radu FBiH. Apelant je, kako je navedeno u apelaciji, na zahtjev poslodavca odbio potpisati ponuđenu izjavu o njegovom odricanju od zaostalih plaća i doprinosa za razdoblje od 1. januara 2003. godine do 30. septembra 2004. godine, kada mu je poslodavac rekao, ukoliko ne potpiše tu izjavu, da će dobiti otkaz, a što se obistinilo nakon što je odbio potpisati izjavu. Kako je naveo apelant, on „navedenu izjavu o odricanju koja mu je ponuđena na potpis smatra ucjenjivačkom i diskriminirajućom, i kao kao takvu nezakonitu“. Ovime je apelant doveden u diskriminirajući, nepovoljniji položaj u odnosu na druge uposlenike, a što je članom 5. Zakona o radu zabranjeno.
9. Konačno, apelant je naveo da se apelacija odnosi i na tačku 2. Presude Vrhovnog suda FBiH u kojoj je navedeni sud neopravdano ukinuo prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odlučeno o uplati doprinosa, ističući da tuženi nije pokrenuo proceduru za potpisivanje sporazuma iz člana 16. Zakona o naplati i djelomičnom otpisu dospjelih, a nenaplećnih doprinosa za socijalno osiguranje, pa stoga nije ni bilo razloga da se presuda u tome dijelu ukine i vrati na ponovni postupak. Apelant posebno ističe da se osporenom Presudom Vrhovnog suda FBiH mijenja stav toga suda iz Odluke broj 53 0 P 000534 Rev od 8. maja 2008. godine, čime se dodatno ukazuje na nezakonitost presude i proizvoljnost u primjeni prava.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu u kojem je predmet meritorno okončan Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Općinski sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama razmotrili sve apelantove navode koje ponavlja u apelaciji, te dali vrlo iscrpne razloge za zaključak da je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđivanje nezakonitosti otkaza ugovora o radu, vraćanje na odgovarajuće poslove i zadatke i isplatu plaća za utuženi period uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o radu (čl. 86, 87, 98. i 99) i Zakona o vijeću uposlenika. Imajući u vidu navedene odredbe, te okolnost da su redovni sudovi utvrdili da je nesporno da je tuženi dokazao opravdanim otkaz ugovora o radu apelantu zbog lošeg ekonomskog stanja i potrebe za manjim brojem zaposlenika, pri čemu je utvrđeno da je apelantu ugovor o radu otkazan uz poštivanje zakonom propisane procedure, Ustavni sud u činjenicama konkretnog predmeta ne nalazi argumenete koji bi potvrđivali apelantove navode o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
Zabrana diskriminacije
14. Dalje, apelant navodi povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.
15. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, Serija A broj 31, st. 32. i 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drugačije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
16. Apelant smatra da je otkaz dobio zbog nezakonitog postupanja poslodavca, što temelji, između ostalog, i na izvršenoj diskriminaciji, jer je na zahtjev poslodavca odbio potpisati ponuđenu izjavu o njegovom odricanju od zaostalih plaća i doprinosa za razdoblje od 1. januara 2003. godine do 30. septembra 2004. godine, čime je doveden u diskriminirajući, nepovoljniji položaj u odnosu na druge uposlenike, a što je članom 5. Zakona o radu zabranjeno. Apelant se poziva i na Presudu Vrhovnog suda broj broj 53 0 P 000534 Rev od 8. maja 2008. godine, koju nije dostavio uz apelaciju, smatrajući da se osporenom presudom mijenja praksa koja je ustanovljena tom presudom.
17. Imajući u vidu zaključke Ustavnog suda vezane za apelantove tvrdnje o navodnoj povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, te okolnost da u konkretnom slučaju apelant u pogledu prava na nediskriminaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud konstatuje da je odnos poslodavca i zaposlenika ugovorni odnos i da je pravo poslodavca da ponudi a zaposlenik da prihvati ili odbije te uslove zapošljavanja. Također, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Preuranjenost
18. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član 16. st. 1 i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;
19. Prema prethodno iznesenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. U konkretnom slučaju, apelant se žali da su mu povrijeđena navedena ustavna prava i u dijelu presude Vrhovnog suda koji se odnosi na zahtjev za isplatu doprinosa i troškova postupka, u kom dijelu je revizija tuženog uvažena, drugostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje.
20. Budući da je Vrhovni sud u tom dijelu predmet vratio na ponovno suđenje Kantonalnom sudu, nesporno je da osporena presuda Vrhovnog suda ne predstavlja „odluku kojom je postupak u određenom predmetu završen“ jer je postupak o ovom dijelu apelacije u toku pred Kantonalnim sudom. Imajući u vidu navedeno, apelacija je u dijelu koji se odnosi na isplate doprinosa i troškova postupka, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, preuranjena.
21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić