Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-762/09 (S. M., M. A., M. P., R. G., H. K. i drugi)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-762/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije, Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 762/09, rješavajući apelacije Salema Macića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Salema Macića, Muhameda Avdovića, Mejre Pošković, Razije Grizović, Hase Kajana, Mensuda Makeljića, Asima Balalića, Jasmina Velagić, Ibrahima Sokolovića, Ibrahima Maksića, Marije Letoš, Brate Letoša, Mire Jašarevića, Ismeta Ovčine, Emina Emkića, Ibre Bjelavca, Zagorke Karić, Šeće Habibija, Envera Alajbegovića i Božice Kasumović podnesene protiv:

Presuda Kantonalnog suda u Mostaru br. 58 0 P 023245 08 Gž od 27. januara 2009. godine br. 58 0 P 023342 08 Gz od 19. marta 2009. godine, Gž 58 0 P 023386 09 Gz od 21. maja 2009. godine, 58 0 P 023665 09 Gz od 21. maja 2009. godine, 58 0 P 024287 09 Gž od 21. avgusta 2009. godine, 58 0 P 023487 09 Gž od 21. avgusta 2009. godine, 58 0 P 023350 09 Gž od 21. avgusta 2009. godine, 58 0 P 024251 09 Gž od 26. avgusta 2009. godine, 58 0 P 023384 09 Gž od 25. avgusta 2009. godine, 58 0 P 023508 09 Gž od 25. avgusta 2009. godine, 58 0 P 023387 09 Gž od 25. avgusta 2009. godine, 58 0 P 023237 09 Gž od 26. avgusta 2009. godine, 58 0 P 023468 09 Gž od 31. avgusta 2009. godine, 58 0 P 023505 09 Gž od 4. septembra 2009. godine, 58 0 P 023475 09 Gž od 4. septembra 2009. godine, 58 0 P 023380 09 Gž od 17. novembra 2009. godine, 58 0 P 023666 09 Gž od 18. februara 2010. godine i 58 0 P 023639 10 Gž od 1. jula 2010. godine, te

Presuda Općinskog suda u Mostaru br. 07 58 P 023342 00 P od 19. decembra 2008. godine, 07 58 P 023386 00 P od 28. oktobra 2008. godine, 07 58 P 023665 00 P od 16. oktobra 2008. godine, 07 58 P 024287 00 P od 4. maja 2009. godine, 07 58 P 023487 00 P od 20. aprila 2009. godine, 07 58 P 023350 00 P od 4. maja 2009. godine, 07 58 P 024251 00 P od 15. januara 2009. godine, 07 58 P 023384 00 P od 8. aprila 2009. godine, 07 58 P 023508 00 P od 15. decembra 2008. godine, P-023387/00 od 15. oktobra 2008. godine, 07 58 P 023237 00 P od 6. januara 2009. godine, 07 58 P 023468 00 P od 19. marta 2009. godine, 07 58 P 023505 01 P od 19. decembra 2008. godine, 07 58 P 023475 01 P od 28. oktobra 2008. godine, 07 58 P 023380 00 P od 25. februara 2009. godine, 07 58 P 023639 00 P od 12. februara 2010. godine i 07 58 P 023380 00 P od 14. maja 2009. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Salem Macić, Muhamed Avdović, Mejra Pošković, Razija Grizović, Haso Kajan, Mensud Makeljić, Asim Balalić, Jasmin Velagić, Ibrahim Sokolovića, Ibrahima Maksić, Marija Letoš, Brato Letoš, Miro Jašarević, Ismet Ovčina, Emin Emkić, Ibro Bjelavac, Zagorka Karić, Šećo Habibija, Enver Alajbegović i Božica Kasumović, svi zastupani po advokatima iz Mostara iz Advokature «Ćupina & Co» d.o.o. Mostar, podnijeli su u periodu od 12. marta 2009. godine do 23. jula 2010. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 58 0 P 023245 08 Gž od 27. januara 2009. godine br. 58 0 P 023342 08 Gz od 19. marta 2009. godine, Gž 58 0 P 023386 09 Gz od 21. maja 2009. godine, 58 0 P 023665 09 Gz od 21. maja 2009. godine, 58 0 P 024287 09 Gž od 21. avgusta 2009. godine, 58 0 P 023487 09 Gž od 21. avgusta 2009. godine, 58 0 P 023350 09 Gž od 21. avgusta 2009. godine, 58 0 P 024251 09 Gž od 26. avgusta 2009. godine, 58 0 P 023384 09 Gž od 25. avgusta 2009. godine, 58 0 P 023508 09 Gž od 25. avgusta 2009. godine, 58 0 P 023387 09 Gž od 25. avgusta 2009. godine, 58 0 P 023237 09 Gž od 26. avgusta 2009. godine, 58 0 P 023468 09 Gž od 31. avgusta 2009. godine, 58 0 P 023505 09 Gž od 4. septembra 2009. godine, 58 0 P 023475 09 Gž od 4. septembra 2009. godine, 58 0 P 023380 09 Gž od 17. novembra 2009. godine, 58 0 P 023666 09 Gž od 18. februara 2010. godine i 58 0 P 023639 10 Gž od 1. jula 2010. godine, te presuda Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 07 58 P 023342 00 P od 19. decembra 2008. godine, 07 58 P 023386 00 P od 28. oktobra 2008. godine, 07 58 P 023665 00 P od 16. oktobra 2008. godine, 07 58 P 024287 00 P od 4. maja 2009. godine, 07 58 P 023487 00 P od 20. aprila 2009. godine, 07 58 P 023350 00 P od 4. maja 2009. godine, 07 58 P 024251 00 P od 15. januara 2009. godine, 07 58 P 023384 00 P od 8. aprila 2009. godine, 07 58 P 023508 00 P od 15. decembra 2008. godine, P-

023387/00 od 15. oktobra 2008. godine, 07 58 P 023237 00 P od 6. januara 2009. godine, 07 58 P 023468 00 P od 19. marta 2009. godine, 07 58 P 023505 01 P od 19. decembra 2008. godine, 07 58 P 023475 01 P od 28. oktobra 2008. godine, 07 58 P 023380 00 P od 25. februara 2009. godine, 07 58 P 023639 00 P od 12. februara 2010. godine i 07 58 P 023380 00 P od 14. maja 2009. godine.

2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP-

762/09, AP 975/09, AP-1747/09, AP-1759/09, AP-2800/09, AP-2802/09, AP-2803/09, AP-2896/09, AP-2898/09, AP-2969/09, AP-2970/09, AP-3003/09, AP-3005/09, AP-3024/09, AP-3054/09, AP-

3853/09, AP-1269/10 i AP-3179/10 spoji u jedan predmet pod brojem AP-762/09, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda po istom pitanju, povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.

3. Presudama Općinskog suda, navedenim u dispozitivu ove odluke, djelimično su usvojeni tužbeni zahtjevi apelanata podneseni protiv JP «Elektroprivreda BiH» Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužena) i JP «Elektroprivreda HZ HB» Mostar (u daljnjem tekstu: drugotužena) radi naknade štete nastale 16. decembra 1999. godine, uslijed pojave tzv. „plavnog vala“ i prekomjernog izlijevanja rijeke Neretve, pa su tužene obavezane da apelantima, na ime naknade materijalne štete, isplatiti iznose pobliže navedene u dispozitivima osporenih presuda sa zakonskom zateznom kamatom, te im naknaditi troškove parničnog postupka. Sa viškom tužbenog zahtjeva apelanti su odbijeni preko dosuđenog iznosa. U obrazloženju presuda je istaknuto da tokom postupka među strankama nije bilo sporno da je temeljem zapisnika o procjeni oštećenja rađenog od strane komisije na predmetnim nekretninama i pokretnim stvarima, procijenjena šteta u iznosima navedenim u dispozitivima presuda, te da je temeljem te procjene apelantima na ime jednokratne novčane pomoći isplaćeni pojedinačni iznosi (u ovisnosti od visine štete) navedeni u obrazloženjima presuda. Prema ocjeni Općinskog suda (osim u predmetima AP-762/09, AP-975/09, AP-3003/09, AP-1269/10 i AP-

3179/10), navedene isplate su, iako naslovljene kao „jednokratna pomoć“, imale karakter naknade štete jer je upravo i izvršena na temelju komisijskog pregleda i procjene svih oštećenja na objektu, pokretnim i nepokretnim stvarima, čime je umanjen obim štete na imovini apelanata. Dalje je Općinski sud istakao da je međupresudom Kantonalnog suda broj Gž.17/04 od 22. februara 2004. godine, potvrđenom Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj Rev.660/05 od 12. septembra 2006. godine, riješen osnov u pogledu odgovornosti tuženih za štetu proizašlu iz štetnog događaja, preciznije izlijevanja rijeke Neretve 16. decembra 1999. godine, pa samim tim i za štetu pričinjenu na pokretnim i nepokretnim stvarima apelanata.

4. Uvidom u zapisnike o oštećenjima sačinjene od strane Komisije općine Stari Grad Mostar (u daljnjem tekstu: Komisija), koji su urađeni neposredno nakon štetnog događaja, sa jasnom specifikacijom oštećenja koja su u većem dijelu podudarna onim oštećenjima konstatiranim i od strane komisije prvotužene, a temeljem Nalaza i mišljenja vještaka Ahmeda Bebanića, te iskaza apelanata i svjedoka utvrđeno je da je uslijed ostvarenog protoka vode od Q-2360 m2/sec i nastala šteta na pokretnim i nepokretnim stvarima apelanata. Temeljem Nalaza i mišljenja vještaka Adisa Tojage, zapisnika o pričinjenoj šteti sačinjen od strane Komisije i zapisnika o procjeni oštećenja prvotužene utvrđeno je da je posljedicom manevriranja u lancu hidro-energetskog sistema na Neretvi dana 16. decembra 1999. godine na objektima apelanata nastala šteta. Međutim, Općinski sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 206. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da kada je nedvojbeno da je štetu prouzrokovala neka od dvije ili više određenih osoba, koje su na neki način povezane, a ne može se utvrditi koja je od njih prouzrokovala štetu, te osobe odgovaraju solidarno, jer je u konkretnom slučaju suodgovornost svakog od tuženih utvrđena u tačnom omjeru 85% : 15%. Općinski sud je još pojasnio da kod nesporne činjenice da je iz istog osnova prvotužena apelantima već isplatila iznose označene kao „jednokratna pomoć“, pa su slijedom toga apelanti i odbijeni sa viškom tužbenog zahtjeva u tom dijelu, izuzev u predmetima AP-762/09, AP-3003/09 i AP-1269/10 u kojima Općinski sud nije „jednokratnu pomoć“ prvotužene okarakterisao kao naknadu štete te je apelantima dosudio i iznose u visine te pomoći. Odluke o troškovima parničnog postupka sud je temeljio na odredbi člana 386. st. 2. i člana 387. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), imajući u vidu stepen odgovornosti tuženih.

5. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka podnesenim protiv prvostepenih presuda, Kantonalni sud je presudama, navedenim u dispozitivu ove odluke, odbio žalbe kao neosnovane, osim u predmetima AP-762/09, AP-975/09, AP-3003/09, AP-1269/10 i AP-3179/10 u kojima je žalbe prvotužene djelimično uvažio i prvostepene presude preinačio u pogledu dosuđenog iznosa na ime naknade materijalne štete po osnovu „jednokratne pomoći“, dok je u predmetima AP-1759/09 i AP-

2898/09 Kantonalni sud prvostepene presude preinačio u pogledu dosuđenih kamata (dana kada počinju teći). Naime, Kantonalni sud je istakao da je prvotužena konkretnom uplatom iznosa na ime „jednokratne pomoći“ isplatila dio štete, pa je tako postupila sa pažnjom dobrog domaćina u skladu sa odredbom člana 18. ZOO-a, jer je preduzela sve mjere i aktivnosti da smanji štetu i njene posljedice, pa budući da su apelanti primili novčane iznose, sasvim je irelevantno da li su ti iznosi evidentirani kao jednokratna pomoć ili nakanda štete, kod činjenice da se zna njihova prava svrha i namjena. U pogledu dosuđenih troškova postupka, Kantonalni sud je istakao da su odluke prvostepenog suda, osim u predmetima AP-762/09, AP-975/09, AP-3003/09, AP-1269/10 i AP-3179/10, pravilne i na zakonu zasnovane, jer je prvostepeni sud troškove postupka dosudio prema uspjehu u postupku u visini propisanoj advokatskom tarifom o čemu je prvostepeni sud dao valjane i jasne razloge koje je u cijelosti prihvatio i taj sud.

6. Apelanti smatraju da im osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacija se ističe da je osporenim presudama odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa na ime „jednokratne pomoći“, zbog pogrešne primjene materijalnog prava od stane Općinskog i Kantonalnog suda što je dovelo do povrede navedenih prava apelanata. Apelacijama se ukazuje na pogrešan stav sudova da se isplaćeni iznosi na ime jednokratne pomoći trebaju uračunati u ukupan iznos štete. U apelacijama se još navodi da se prije predmetnih postupaka vodio postupak u predmetima tzv «plavnog vala» u kojem je utvrđeno da su prvotužena i drugotužena odgovorne za štetu i to prvotužena 85%, a drugotužena 15%. U apelacijama se, također, navodi da su tužene tokom trajanja postupka tvrdile da nisu odgovorne za nastalu štetu, te da isplaćeni iznosi predstavljaju jednokratnu pomoć prvotužene u znak solidarnosti, pa je, shodno navedenom, u konrektnom slučaju trebala biti primijenjena odredba člana 211. ZOO-a. Apelacijama se pobijaju i odluke o dosuđenim troškovima.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelanata da im je pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li su postupci u cjelini bili pravični u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud podsjeća da je isto ili slično činjenično i pravno pitanje kao u predmetnim apelacijama već razmatrao rješavajući predmet AP 1987/09 (vidi, Odluka o dopustivosti od 6. decembra 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U citiranoj odluci Ustavni sud je apelaciju odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu, uz obrazloženje da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U citiranoj odluci Ustavni sud je također istakao da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka, te je još navedeno da, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati, pa je Ustavni sud zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. S obzirom na to da se i u predmetnim slučajevima apelacije odnose na isto ili slično činjenično i pravno pitanje, kao što je to bio slučaj u predmetu broj AP 1987/09, Ustavni sud se u kontekstu povrede prava apelanata na pravično suđenje i prava na imovinu u odnosu na odbijajući dio, poziva na obrazloženje i razloge date u Odluci broj AP 1987/09, budući da se ti razlozi mogu u cijelosti primijeniti i na ovu odluku.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U pogledu zahtjeva pojedinih apelanata da im Ustavni sud dosudi troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizilazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-762/09 (S. M., M. A., M. P., R. G., H. K… | Sudska praksa | Aktio