Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-796/09 (B. G., T. S., L. F., N. K. i R. A.)
Odluka donesena 19. 07. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Pasivna legitimacija
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 386
- Zakon o radu · čl. 106
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-796/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 07. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 796/09, rješavajući apelaciju Bahrije Grbić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bahrije Grbić, Tarika Skopljaka, Lejle Frtuna, Nedžada Kadrića i Redžiba Alijagića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001629 od 3. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-000 778 od 31. avgusta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj P: 383/05 od 9. marta 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bahrija Grbić, Tarik Skopljak, Lejla Frtuna, Nedžad Kadrić i Redžib Alijagić (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Visokog, koje zastupa Faruk Ćosović, advokat iz Visokog, podnijeli su 16. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001629 od 3. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tesktu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-000 778 od 31. avgusta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P: 383/05 od 9. marta 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P: 383/05 od 9. marta 2007. godine obavezani su Osnovna škola „Alija Nametak" Buci (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da apelantima solidarno isplate ukupan iznos od 69.325,05 KM, i to: na ime razlike plaće za period od 1. aprila 2002. godine do 31. marta 2005. godine Bahriji Grbić iznos od 11.956,54 KM, Tariku Skopljaku iznos od 11.421,99 KM, Lejli Frtuna iznos od 15.457,77 KM, Nedžadu Kadriću iznos od 13.497,04 KM i Redžibu Alijagiću iznos od 10.724,28 KM, na ime razlike naknade za ishranu (u daljnjem tekstu: topli obrok) za navedeni period Bahriji Grbić iznos od 680,43 KM, Tariku Skopljaku iznos od 762,73 KM, Lejli Frtuna iznos od 798,27 KM, Nedžadu Kadriću iznos od 737,71 KM i Redžibu Alijagiću iznos od 164,94 KM, te na ime razlike naknade plaće za korištenje godišnjeg odmora (u daljnjem tekstu: regres) za 2002, 2003. i 2004. godinu svakom apelantu/apelantici po 621,07 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. aprila 2005. godine pa do isplate, kao i da im naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 2.707,00 KM.
3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da su apelanti podnijeli tužbu ovom sudu 21. aprila 2005. godine protiv prvotužene i drugotuženog radi isplate isplate potraživanja iz radnog odnosa. Općinski sud je utvrdio da su apelanti bili zaposlenici prvotužene, te da su primali topli obrok i regres u iznosima koji su bili manji od iznosa utvrđenih čl. 30-40. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji BiH („Službene novine FBiH“ broj 53/00, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Općinski sud je, na osnovu provedenog vještačenja vještaka finansijske struke Sabine Bećarević na okolnosti postavljenog tužbenog zahtjeva apelanata, utvrdio da apelantima pripada razlika između isplaćenih plaća i najniže plaće za utuženi period, razlika između isplaćene naknade za topli obrok i regres u odnosu na iznose propisane Kolektivnim ugovorom. Općinski sud je ukazao da se odredbom čl. 30, 37. i 38. Kolektivnog ugovora zaposlenicima garantuje isplata najniže plaće, naknada za regres na ime korištenja godišnjeg odmora u visini najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH i naknada za topli obrok koji ne može biti manji od 25% prosječne plaće u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 31. Kolektivnog ugovora utvrđeno da osnovica za obračun plaće ne može biti niža od 70% prosječne plaće u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, te da je prvotužena imala mogućnost, ali i obavezu da direktnom primjenom odredaba Kolektivnog ugovora obračuna plaću apelantima s obzirom na to da je ona odrediva, a Kolektivni ugovor sadrži dovoljno parametara za takav obračun. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka financijske struke, koji je izvršio obračun visine osnovne plaće prema odredbama Kolektivnog ugovora, i tužbeni zahtjev apelanata koji je u svemu bio usaglašen sa nalazom vještaka u cijelosti usvojio. Sud je, također, istakao da je imao u vidu odredbe Aneksa o privremenom odgađanju primjene jednog broja članova Kolektivnog ugovora za koje je ocijenio da su bez značaja za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, budući da je tužbenim zahtjevom apelanata obuhvaćen kasniji period, tj. period nakon prestanka važenja navedenog aneksa. U odnosu na prigovor zastare predmetnih potraživanja u smislu odredbe člana 106. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03), koji su podnijeli tuženi, sud je naveo da je tužba apelanata podnesena u zakonom propisanom roku i da, prema članu 106, nije nastupila zastara potraživanja, budući da se potraživanja odnose na period od 1. aprila 2002. godine do 31. marta 2005. godine.
4. Također, Općinski sud je naveo da je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotuženog. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je, prema odredbi člana 8. st. 2, 6. i 7. Zakona o osnovnoj školi („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ broj 5/04), kanton osnivač škole kao javne ustanove u državnoj svojini, te da se prava i obaveze između škole i osnivača uređuju ugovorom u skladu sa aktom o osnivanju. Dalje je navedeno da obaveze iz stava 6. navedenog člana Zakona u ime Skupštine vrši Vlada Kantona, a prema odredbi člana 9. st. 1. i 2. istog zakona osnivač škole obezbjeđuje sredstva potrebna za osnivanje i rad škole, te da osnivač posebno obezbjeđuje financiranje plaća nastavnika. Općinski sud je istakao da je Vlada Zeničko-dobojskog kantona svojim zaključkom iz 2002. godine dala obavezna uputstva prvotuženoj u pogledu načina obračuna plaća i naknada za topli obrok, te da je prvotužena postupala u okviru obaveznih uputstava koje je dobila od drugotuženog i plaću i naknade isplaćivala u okviru sredstava koja joj je odobrio drugotuženi. Zbog navedenog, Općinski sud ocjenjuje da tuženi solidarno odgovaraju za obavezu naknade razlike toplog obroka i regresa predviđenih Kolektivnim ugovorom kao minimumom ispod kojeg poslodavac ne može ići. Sud je odluku o kamatama donio na osnovu odredbe člana 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, a odluku o troškovima postupka na osnovu odredbe člana 386. („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP). Imajući u vidu sve navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu presude.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-000 778 od 31. avgusta 2007. godine žalba drugotuženog je uvažena i prvostepena Presuda Općinskog suda broj P: 383/05 od 9. marta 2007. godine preinačena u dijelu kojim je ovaj tuženi obavezan na solidarnu isplatu utuženih iznosa, i to tako da se tužbeni zahtjev apelanata odbija kao neosnovan u odnosu na drugotuženog. Istom presudom je odbijena kao neosnovana žalba prvotužene i prvostepena presuda potvrđena, a zahtjev apelanata za naknadu troškova podnošenja odgovora na žalbu je odbijen.
6. Kantonalni sud je, u obrazloženju drugostepene presude, naveo da su osnovani žalbeni navodi drugotuženog da on nije pasivno legitimisan u ovom predmetu. Naime, među strankama je nesporno da su apelanti zaposlenici prvotužene i da sa njome imaju zaključene ugovore o radu. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je prvotužena pravno lice u smislu odredbe člana 1. stav 3. Zakona o osnovnoj školi, te je ona u cijelosti odgovorna za izvršavanje svojih obaveza koje ima prema zaposlenicima, a ne drugotuženi, koga je prvostepeni sud pogrešno obavezao kao solidarnog dužnika. U prilog svom zaključku da drugotuženi nije u obligacionopravnom odnosu sa apelantima, već da taj odnos postoji između apelanata i prvotužene, Kantonalni sud je istakao da je ovakav stav usvojio i Vrhovni sud u više svojih donesenih odluka, kojeg podržava i ovaj sud. Slijedeći navedeno, Kantonalni sud je primjenom odredaba člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP odlučio kao u prvom stavu dispozitiva drugostepene presude. U pogledu ostalih žalbenih navoda drugotuženog, Kantonalni sud je istakao da su nebitni zbog toga što je njegova žalba uvažena po osnovu činjenice da on nije pasivno legitimisan u predmetnom postupku. U odnosu na žalbene navode prvotužene kojima se osporava zakonitost prvostepene presude, Kantonalni sud je naveo da su oni neosnovani, te da je prvostepeni sud s razlogom i ispravno odlučio da navedeni nalaz i mišljenje vještaka financijske struke prihvati u cijelosti, jer se navedeni vještak prilikom vještačenja striktno držao odredaba Kolektivnog ugovora, koji je za obje ugovorne strane (poslodavci i zaposlenici) obavezan i mora se u cijelosti primijeniti bez obzira na materijalne mogućnosti poslodavaca. Navod prvotužene da navedeni Kolektivni ugovor nije primjenljiv zbog nepostojanja materijalne mogućnosti za njegovo poštivanje je neosnovan, jer taj ugovor obavezuje ugovorne strane na ispunjenje svih obaveza iz ugovora, bez obzira na materijalno stanje ugovornih strana. Kantonalni sud je zaključio da je odgovorio na sve žalbene navode prvotužene, pa je primjenom odredbe člana 226. ZPP odlučeno kao u drugom stavu dispozitiva ove presude. Zahtjev apelanata za naknadu troškova podnošenja odgovora na žalbe prvotužene i drugotuženog Kantonalni sud je odbio kao neosnovan, ističući da je podnošenje odgovora na žalbu pravo, a ne obaveza suprotne strane, odnosno da su apelanti mogli, ali nisu morali podnijeti odgovor na žalbe (član 214. stav 1. ZPP).
7. Protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 31. avgusta 2007. godine apelanti i prvotužena su izjavili reviziju. Revizijom su apelanti pobijali drugostepenu presudu u dijelu u kojem je odbijen njihov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog zbog razloga propisanih odredbom člana 240. st. 1. i 2. ZPP sa prijedlogom da se revizija uvaži i pobijana presuda preinači, te drugotuženi obaveže kao solidarni dužnik na plaćanje dosuđenih iznosa. Prvotužena je revizijom pobijala drugostepenu presudu u odnosu na sve apelante u dijelu u kojem je odlučeno da im se isplate dosuđeni iznosi na ime predmetnih potraživanja iz radnog odnosa, i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se revizija uvaži, nižestepene presude u pobijanom dijelu ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje, odnosno da se one preinače i odbije tužbeni zahtjev apelanata.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001629 od 3. februara 2009. godine odbijene su kao neosnovane revizije apelanata i prvotužene izjavljene protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 31. avgusta 2007. godine.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nisu prihvatljivi revizijski prigovori prvotužene da je pobijana presuda utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, nižestepeni sudovi su pravilno postupili kada su zahtjeve apelanata ocijenili u skladu sa odredbama Općeg kolektivnog ugovora Federacije Bosne i Hercegovine i Kolektivnog ugovora, odnosno kada je apelantima utvrđeno pravo na isplatu osnovne plaće i dosuđena razlika između pripadajućeg iznosa osnovne plaće i isplaćenog iznosa od prvotužene, kao i razlika za topli obrok i regres, i to između isplaćenog iznosa i onog koji tužiocima pripada prema odredbama Kolektivnog ugovora, kao granskog ugovora, i kroz obrazloženje pobijane presude su dati razlozi zašto drugostepeni sud smatra da je žalbom pobijana prvostepena presuda pravilna i na zakonu osnovana, kao i razlozi zašto žalba prvotužene nije osnovana i te razloge u cijelosti prihvata i ovaj sud. Dalje je navedeno da je obračun osnovne plaće izvršio vještak financijske struke u svom nalazu i mišljenju na osnovu kojih su nižestepeni sudovi utvrdili visinu razlike između one koju je prvotužena isplatila i one koju je trebalo isplatiti prema odredbama citiranog (Kolektivnog) ugovora koji je obavezujući za prvotuženu, pa su, stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, neosnovani revizijski prigovori prvotužene. Također, Vrhovni sud je istakao da revizija apelanata nije osnovana, jer je i u tom dijelu drugostepena presuda utemeljena na pravilnoj primjeni prava, imajući u vidu da su apelanti sa prvotuženom kao poslodavcem zasnovali radni odnos, pa je ona i obveznik prema apelantima u ostvarenju njihovih prava, pri čemu nije relevantan odnos finansiranja između prvotužene i drugotuženog, koji nema nikakvog utjecaja na apelante s obzirom na to da su apelanti u pravnom odnosu sa prvotuženom kao poslodavcem.
10. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ističu da je pogrešan stav Kantonalnog suda i Vrhovnog suda da drugotuženi nije pasivno legitimisan u predmetnom radnom sporu zbog toga što nije poslodavac apelantima s obzirom na to da je, prema mišljenju apelanata, drugotuženi osnivač prvotužene i da je drugotuženi taj koji financira prvotuženu kako u pogledu troškova vezanih za plaće nastavnog osoblja, tako i u pogledu ostalih materijalnih troškova. Dalje su apelanti naveli da se, slijedeći odlučenja Kantonalnog i Vrhovnog suda, postavlja logično pitanje: „Ukoliko se ne može obavezati kanton na isplatu plaće, a škola nema vlastiti žiro-račun preko kojeg obavlja poslovanje kao druga pravna lica, od koga će se onda tužitelji-apelanti naplatiti?“ Slijedeći navedeno, apelanti su predložili Ustavnom sudu da osporene presude ukine i predmet vrati na ponovni postupak prvostepenom sudu, odnosno sam meritorno odluči u okviru svoje nadležnosti.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koje se, prema mišljenju apelanata, ogleda u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se povreda prava na pravično suđenje i imovinu, prema navodima iz apelacije, ogleda u načinu na koji su Kantonalni sud i Vrhovni sud odlučili, odnosno primijenili materijalno pravo u pogledu statusa drugotuženog kao stranke u predmetnom parničnom postupku. Također, Ustavni sud primjećuje da su navode identične apelacionim apelanti isticali i u postupku pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom, te da su, prema mišljenju Ustavnog suda, ti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na vlastitu praksu iz odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 384/03 od 21. januara 2004. godine, broj AP 101/04 od 18. januara 2005. godine i broj AP 1331/09 od 20. decembra 2011. godine (dostupne na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba ) u kojim je, u odnosu na pitanje da li je kanton pasivno legitimisan kod zaposlenika u javnim ustanovama čiji je on osnivač, između ostalog, zaključeno da ne postoji povreda prava na pravično suđenje kad su redovni sudovi, zbog nedostatka pasivne legitimacije, zaključili da kanton nije poslodavac i da apelanti nisu bili kod njega u radnom odnosu. Dalje se navodi da su javne ustanove pravna lica koja samostalno odgovaraju za svoje obaveze. Na ovaj zaključak ne utječe ni činjenica da kanton finansira javne ustanove.
15. Dalje, Ustavni sud podsjeća i na vlastitu praksu iz Odluke o dopustivosti broj AP 3267/07 od 11. februara 2010. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba) u kojoj su bila pokrenuta ista pravna pitanja kao u predmetnoj apelaciji u pogledu prigovora nedostatka prasivne legitimacije na strani kantona kao drugotuženog u predmetnom parničnom postupku. U navedenoj odluci (stav 9) Ustavni sud je zaključio da: U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno i detaljno obrazložio zbog čega je preinačio prvostepenu presudu prihvatajući prigovor pasivne legitimacije na strani drugotuženog. Naime, Kantonalni sud je zaključio da kako se u ovoj pravnoj stvari radi o isplati razlike plaća, naknade toplog obroka i naknade za korištenje godišnjeg odmora, to, u smislu odredaba čl. 39. i 41. Zakona o ustanovama, drugotuženi nije pasivno legitimisan, budući da nije apelantov poslodavac. Dalje, to ne znači da drugotuženi, kao osnivač i voditelj trezorskog poslovanja, nije dužan apelantu isplatiti dosuđeni iznos naknada.
16. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U odnosu na navode apelanata koji se tiču načina izvršenja drugostepene presude kojom je preinačena prvostepena presuda i koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda u revizionom postupku, Ustavni sud podsjeća, u smislu citiranog stava Ustavnog suda iz Odluke broj AP 3267/07, da činjenica da Kanton kao drugotuženi nije bio pasivno legitimisan u predmetnom parničnom postupku, ne znači, ujedno, da on, kao osnivač prvotužene i voditelj trezorskog poslovanja, nije dužan apelantima isplatiti dosuđene iznose na ime potraživanja iz radnog odnosa, te, stoga, Ustavni sud apelante upućuje da svoja prava utvrđena u parničnom postupku ostvare u izvršnom postupku, uzimajući pritom u obzir zaključke Ustavnog suda iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1472/07 od 22. oktobra 2009. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba).
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić