Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-958/09 (E. H.)
Odluka donesena 19. 07. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-958/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 07. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP-958/09, rješavajući apelaciju Enise Hadrović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Enise Hadrović podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-
08-001347 od 11. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Enisa Hadrović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Enver Baždar, advokat iz Sarajeva, podnijela je 30. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-001347 od 11. februara 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 065-0-P-07-001714 od 30. novembra 2007. godine usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev i obavezan „Šipad Export-Import“ za spoljnju i unutrašnju trgovinu i Export inžinjering d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici, na ime razlike plate za period od 8. juna 2005. godine do 20. decembra 2005. godine, isplatiti iznos od 7.595,33 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 12. marta 2007. godine pa do isplate. Tuženi je također obavezan da za apelanticu uplati razliku doprinosa Fondu penzijsko-invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Fond PIO/MIO) za period od 1. januara 2002. godine do 30. decembra 2005. godine u iznosu od 17.673,51 KM i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 250,00 KM.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica 12. marta 2007. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženog. Dalje je navedeno da je tokom postupka utvrđeno da su apelantica i tuženi zaključili Ugovor o radu broj 77/05 od 8. juna 2005. godine prema kojemu je apelantica raspoređena na poslove koordinatora u službi računovodstva i financija na neodređeno vrijeme. U članu 4. navedenog ugovora tuženi-poslodavac se obavezao da će apelantici isplaćivati osnovnu plaću prema koeficijentu 3,60, koja će za svaku godinu minulog rada biti uvećavana za 0,6%. Naznačeno je i da se osnovna plaća može mijenjati ovisno o ostvarenim rezultatima rada, u skladu sa Zakonom o radu i Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama zaposlenika i poslodavaca za djelatnost trgovine i turizma na području Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). Općinski sud je utvrdio da je Ugovor o radu zaključen u skladu s članom 21. Zakona o radu, te u skladu s članom 42. Pravilnika o radu tuženog.
4. Općinski sud je iz obračunske liste tuženog utvrdio da je apelantici u periodu juni-decembar 2005. godine isplaćena plaća u visini minimalnog primanja u iznosu od 2.371,00 KM. Također, nesporno je utvrđeno i da je tuženi u periodu od 1. januara 2002. godine do 30. decembra 2005. godine za apelanticu uplatio doprinose obračunate na temelju minimalne plaće. Nadalje, Općinski sud je ukazao na odredbu člana 68. Zakona o radu u kojoj je propisano da se plaća zaposleniku utvrđuje Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu, te na odredbu člana 69. Zakona o radu u kojoj je propisano da poslodavac zaposleniku ne može isplatiti manju platu od one utvrđene Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu.
5. U odgovoru na prigovor tuženog da je apelantica time što je primala najnižu plaću umjesto osnovne prešutno pristala na izmijene odredaba Ugovora o radu, Općinski sud je ukazao da je tokom postupka utvrdio da se taj ugovor nije izmijenio, te istakao da je tuženi dužan apelantici isplatiti platu u visini osnovne plate uvećane za koeficijent utvrđen Ugovorom o radu. Općinski sud je razliku između isplaćene plaće i plaće koja bi apelantici pripadala na temelju odredaba Ugovora o radu visinu naknade utvrdio na temelju nalaza sudskog vještaka financijske struke od 2. oktobra 2007. godine, na koji stranke nisu imale primjedbi.
6. Općinski sud je ukazao da je apelantica tužbom potraživala i isplatu razlike doprinosa Fondu PIO/MIO za period od 1. januara 2002. godine do 30. decembra 2005. godine, odnosno za period u kojemu je tuženi isplatio doprinose utvrđene na temelju najniže plate. Navedeno je da je apelantica ovaj zahtjev temeljila na odluci Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu. Vrhovni sud) od 19. aprila 2007. godine. Navedenom presudom je obavezan tuženi da apelantici za period 1. januara 2002. godine do 8. juna 2005. godine isplati razliku plaće u visini od 43.588,39 KM, koji predstavlja razliku između isplaćene plaće i osnovne plaće, utvrđene u Ugovoru o radu. Nakon 8. juna 2005. godine do 30. decembra 2005 godine, uplata doprinosa temeljila se na dijelu tužbenog zahtjeva u kome se potražuje razlika plate od visine isplaćene plate do plate utvrđene u Ugovoru o radu.
7. Tuženi je tokom postupka istakao prigovor zastare potraživanja za isplatu doprinosa za period 1. januara 2002. godine do 1. januara 2005. godine, uz obrazloženje da apelantica nije u roku iz člana
103. Zakona o radu podnijela tužbu nadležnom sudu u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njeno pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa.
8. Općinski sud je ukazao da je članom 120. stav 1. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu Zakon o PIO) propisano da je osnovica za obračun doprinosa penzijsko-invalidskog osiguranja bruto plata zaposlenika, te da navedeni doprinos uplaćuje isplatilac plaće prema članu 121. i to prilikom isplate svake plate, kako je propisano u članu 123. Navedeno je da je visina apelanticine plaće u periodu 1. januara 2002. godine do 8. juna 2005. godine, koja je osnovica za obračun doprinosa, utvrđena presudom Vrhovnog suda od 19. aprila 2007. godine, dakle, odlukom je utvrđena i plata koja bi bila temelj za utvrđivanje visine doprinosa u periodu za koji je tuženi istakao prigovor zastare potraživanja. Prijemom revizijske odluke, apelantica je saznala za povredu prava, odnosno za činjenicu da su joj doprinosi uplaćeni u manjem iznosu od onih koji bi bili obračunati u skladu sa članom 121. stav 1. Zakona o PIO/MIO, pa joj tek od tada počinju teći zastarni rokovi zbog čega je Općinski sud zaključio da prigovor zastare potraživanja nije osnovan pa je obavezao tuženog na isplatu ovih doprinosa u visini utvrđenoj nalazom vještaka.
9. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-001347 od 11. februara 2009. godine djelimično je uvažena žalba koju je tuženi podnio protiv presude Općinskog suda broj 065-0-
P-07-001714 od 30. novembra 2007. godine i prvostepena presuda je preinačena na način da je odbijen apelanticin zahtjev za uplatu razlike doprinosa Fondu PIO/MIO za period od 1. januara 2002. godine pa do 12. marta 2004. godine u iznosu od 9.356,56 KM, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, na temelju stanja u spisu utvrdio da je u postupku pred prvostepenim sudom nesporno utvrđeno da je tuženi za sporni period apelantici isplatio plaće u visini minimalnog primanja, te da je u periodu od 1. januara 2002. do 31. decembra 2005. godine izvršio uplatu doprinosa obračunate po osnovu minimalne plaće.
11. Kantonalni sud je, pozivajući se na odredbe čl. 68. i 69. stav 2. Zakona o radu utvrdio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantici pripada pravo na isplatu osnovne plaće u visini predviđenoj ugovorom o radu koja je utvrđena nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke.
12. Dalje, Kantonalni sud je naveo da tuženi osnovano ponavlja prigovor zastare potraživanja koji je isticao i u prvostepenom postupku, i to prigovor zastare potraživanja za isplatu razlike doprinosa Fondu PIO/MIO za period od 1. januara 2002. godine pa do 12. marta 2004. godine. Naime, tužbenim zahtjevom apelantica je potraživala isplatu razlike uplaćenih doprinosa za period od 1. januara 2002. pa do 30. decembra 2005. godine. Kantonalni sud je ukazao da navedena potraživanja, prema odredbi iz člana 106. Zakona o radu, zastarijevaju u roku od tri godine od dana kada je utvrđeno pravo na isplatu navedenih naknada, i ukazao da, s obzirom da se radi o novčanim potraživanjima iz radnog odnosa koja zastarijevaju u roku od tri godine od dana nastanka potraživanja, a tužba je podnesena 12. marta 2007. godine, proizlazi da je osnovan i prigovor zastare za isplatu razlike doprinosa za period od 1. januara 2002. godine pa do 12. marta 2004. godine, zbog čega mu je Kantonalni sud i udovoljio pa je u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu.
13. Apelantica smatra da je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica je navela da je Kantonalni sud dao kontradiktorno obrazloženje za svoju odluku o osnovanosti prigovora zastare. Naime, Kantonalni sud je naveo da pravo na „potraživanje isplate razlike doprinosa prema odredbi člana 106. Zakona o radu zastarijeva u roku od tri godine od dana kada tužitelju utvrđeno pravo na isplatu navedenih naknada, da bi odmah u slijedećem pasusu naveo da predmetno potraživanje zastarijeva u roku od tri godine od dana nastanka potraživanja“. Apelantica smatra da se, ukoliko se pođe od pretpostavke da potraživanje uplate razlike doprinosa predstavlja potraživanje iz radnog odnosa, postavlja pitanje od kada nastupa zastara, odnosno, hoće li zastara potraživanja nastupiti u roku od tri godine od dana od kada je apelantici utvrđeno pravo na isplatu ili u roku od tri godine od dana nastanka potraživanja. Apelantica smatra da početak zastare treba računati od dana kada joj je utvrđeno pravo na isplatu razlike doprinosa, odnosno od 19. aprila 2007. godine – dana kada je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u presudi broj 070-0-Rev-06-000602 utvrdio apelanticino pravo na isplatu razlike plaća od 1. januara 2002. godine do 8. juna 2005. godine, jer upravo na temelju razlike plaća apelantica potražuje i razliku doprinosa. Dalje, apelantica smatra da nije pravilan stav Kantonalnog suda da potraživanje uplate doprinosa, odnosno razlike doprinosa, predstavlja novčano potraživanje iz radnog odnosa
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Vezano za apelanticin navod o tome kako je Kantonalni sud, prilikom odlučivanja o prigovoru zastare koji je tuženi postavio vezano za apelanticino potraživanje za isplatu razlike doprinosa Fondu PIO/MIO, dao kontradiktorno obrazloženje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u dva pasusa samo različito formulirao interpretaciju člana 106. Zakona o radu, ali da te različite formulacije nisu kontradiktorne. Dalje, Ustavni sud zapaža i da je Kantonalni sud jasno odredio od kada počinju teći zastarni rokovi i to na način da je ukazao da pravo na potraživanje doprinosa, kao novčanih potraživanja iz radnog odnosa, zastarjeva u roku od tri godine od dana nastanka potraživanja. Konačno, Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji nije ponudila argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je tokom postupka pred redovnim sudovima na bilo koji način došlo do kršenja njenog prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticni navodi o kršenju prava imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić