Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-969/09 (D. D.)
Odluka donesena 19. 07. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-969/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 07. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP-969/09, rješavajući apelaciju Darka Desančića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Darka Desančića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-07-000323 od 4. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Darko Desančić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Momčilo Glamočanin, advokat iz Gradiške, podnio je 26. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000323 od 4. februara 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 10/03 od 16. januara 2004. godine, u postupku radi naknade štete, usvojen je tužbeni zahtjev „Sano“ Savremena ishrana životinja d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: tužitelj) i obavezan je apelant da tužitelju isplati iznos od 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 17. februara 2003. godine pa do isplate i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka. Istom je presudom odbijen apelantov protutžbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužitelj da mu na ime razlike između dogovorene i isplaćene plaće isplati iznos od 71.540,00 KM, te na ime naknade štete iznos od 4.500,00 KM kao i da mu naknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju presude je Osnovni sud je naveo kako je tokom postupka utvrdio da je apelant bio zaposlen kod tužitelja na temelju Ugovora o radu od 15. marta 2000. godine na radnom mjestu direktora. Tužitelj se bavi prodajom sredstava za savremenu ishranu životinja. U ugovoru o radu apelantu je određena plata u iznosu od 1.500,00 KM mjesečno, s tim što je usmeno dogovoreno da će apelant dobivati proviziju za prodanu robu, te na kraju godine, prema rezultatima poslovanja, i određenu nagradu. Osnovni sud je dalje naveo da je apelantu uredno isplaćivana plata, te da mu je na ime provizije isplaćen iznos od 46.417,80 KM.
4. U navedenom Ugovoru o radu, u članu 12., određeno je da radnik ne smije u razdoblju od 2 godine po eventualnom prekidu radnog odnosa sa poslodavcem za svoj ili tuđi račun, izravno ili posredno obavljati ili sklapati poslove pri kojima bi iskorištavao tehničko-tehnološko ili poslovno znanje, te osobitno poslovne veze koje je stekao pri radu ili u okviru rada kod poslodavca. Određeno je i da radnik ne smije trećim osobama davati savjete u smislu prethodne stavke te da je radnik obavezan tokom trajanja obaveze iz prethodnog stava (konkurentska klauzula) poslodaca odmah obavještavati o poslovima koje želi ili namjerava raditi, a poslodavac je u tom slučaju obavezan u roku od 15 dana da se službeno izjasni da li se na predmetne poslove odnosi konkurentska klauzula. Određeno je i da se radnik, ukoliko prekrši obaveze iz gornja dva stava, obavezuje poslodavcu isplatiti odštetu u paušalonom iznosu od 20.000,00 KM.
5. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je odlukom tužitelja od 24. jula 2002. godine apelant razriješen dužnosti direktora, a 7. oktobra 2002. godine je izvršena primopredaja između apelanta kao dotadašnjeg direktora i Suzane Topić, kao novog direktora. Tokom postupka je utvrđeno i da je tužitelj apelantu ponudio da potpiše novi Ugovor o radu za radno mjesto prodavača na terenu, da apelant nije pristao zaključiti ponuđeni ugovor o radu, nego je pismenim putem 12. novembra 2002. godine obavijestio poslodavca da daje otkaz Ugovora o radu sa 15. novembrom 2002. godine. Konačno, utvrđeno je da je apelant 15. novembra 2002. godine zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, koji se, pored ostalog, bavi trgovinom na veliko zrnastim proizvodima, sjemenjem i hranom za životinje.
6. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da je apelant povrijedio odredbu člana 12. ugovora o radu jer je zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca koji se bavi istom djelatnošću kao i tužilac i to istog dana kada je tužitelju otkazao ugovor o radu, a da tužioca nije obavijestio radi izjašnjenja da li se na novi posao odnosi konkurentska klauzula.
7. U odgovoru na apelantove navode da Ugovor o radu zaključen između tužitelja i apelanta 15. marta 2000. godine nije zakonit iz razloga što je konkurentska klauzula određena na trajanje od dvije godine, što po zakonu nije moguće, Osnovni sud je ukazao da apelantovi navodi nisu osnovani zbog toga što se smatra da vrijedi zakonsko određenje od jedne godine prema odredbi člana 102. stav 1. Zakona o radu (kojom je propisano da se poslodavac može sporazumjeti s radnikom da se radnik za određeno vrijeme nakon prestanka radnog odnosa, najduže do jedne godine, ne može zaposliti kod drugog poslodavca na teritoriju Republike ili na užem području, odnosno da ne može za svoj ili tuđi račun na istom teritoriju ili tuđi račun na istom teritoriju, odnosno području obavljati ili ugovarati poslove kojima se konkurira poslodavcu), posebno iz razloga što je do prestanka apelantovog radnog odnosa došlo njegovom voljom, budući da je apelant otkazao ugovor o radu, a tužitelj mu je ponudio zaključenje novog ugovora o radu pod uvjetima koji odgovaraju složenosti poslova koje bi obavljao na novom radnom mjestu, iz čega proizlazi da u konkretnom slučaju tužitelj kao poslodavac nije povrijedio ugovor o radu.
8. Okružni sud je, odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv presude prvostepenog suda, donio presudu broj Ž-183/04 od 13. oktobra 2010. godine kojom je žalbu djelimično usvojio i presudu Osnovnog suda broj Rs-10/03 od 16. januara 2004. godine preinačio u dijelu kojim je apelant obavezan naknaditi tužitelju štetu u iznosu od 20.000,00 KM i naknadniti mu troškove postupka na način da je taj dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan. U preostalom dijelu apelantova žalba je odbijena i potvrđen je odbijajući dio prvostepene presude.
9. U obrazloženju presude Okružni sud je ukazao da iz odredbe člana 102. stav 1. Zakona o radu proizlazi da klauzula konkurencije u sebi sadrži dva oblika: klauzulu u pogledu poslova te teritorijalnu klauzulu. Također je ukazano da konkurentska klauzula, ukoliko se ugovori, mora sadržavati i poslove na koje se odnosi, budući da predmet zabrane mogu biti svi poslovi koje poslodavac obavlja ili samo određeni poslovi i u tom slučaju moraju biti taksativno nabrojani, kao što i teritorij na kojem će djelovati mora biti jasno određen. Dalje, ukazano je i da su tužitelj i apelant, u odredbi člana 12. Ugovora o radu, ugovorili uopštenu poslovnu klauzulu konkurencije, bez da su određeno precizirali na koje se poslove, odnosno teritorij odnosi. Konačno, Okružni sud je ukazao da je tuženi naveo da je apelant zaključio Ugovor o radu s novim poslodavcem, ali nije priložio niti jedan dokaz o tome na koje je radno mjesto, odnosno na koje je poslove raspoređen apelant. S obzirom na činjenicu da u članu 12. navedenog Ugovora o radu nije precizirano koje poslove apelant ne smije obavljati, niti je tužitelj u postupku ponudio dokaze iz kojih je vidljivo kojim se poslovima apelant bavi kod novog poslodavca, Okružni sud je ukazao da tužitelj nije u skladu sa odredbom člana 7. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske", br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07- u daljem tekstu: ZPP) dokazao činjenice koje bi dale uporište za primjenu odredbe člana 102. Zakona o radu, pa je prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev tužioca.
10. Osporenom presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000323 od 4. februara 2009. godine uvažena je revizija koju je tužitelj izjavio protiv presude Okružnog suda broj Ž-183/04 od 13. oktobra 2010. godine, i drugostepena presuda preinačena na način da je apelantova žalba odbijena i potvrđena presuda Osnovnog suda broj 10/03 od 16. januara 2004. godine u dijelu u kojemu je apelant obavezan tužitelju naknaditi štetu u iznosu od 20.000,00 KM i troškove postupka. Istom je presudom apelant obavezan tužitelju naknaditi troškove revizijskog postupka.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da je na temelju stanja u spisu utvrdio da su stranke zaključile Ugovor o radu 15. marta 2000. godine i da, u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o radu, Zakon o radu nije bio ni donesen. Zakon o radu je objavljen 8. novembra 2000. godine u „Službenom glasniku Republike Srpske" broj 38/00 i stupio je na snagu osmog dana od dana objavljivanja. Stoga se zakonitost navedenog Ugovora o radu ne može cijeniti prema odredbama Zakona o radu, kako su to pogrešno učinili Okružni i Osnovni sud, nego prema odredbama Zakona o preduzećima koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o radu.
12. Navedeno je da, prema odredbi člana 88. stav 1. Zakona o preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 24/98, 62/02, 66/02, 38/03, 97/04 i 34/06),član ortačkog društva, komplementar komanditnog društva, član društva s ograničenom odgovornošću i član uprave, nadzornog odbora i odbora izvršnih direktora društva s ograničenom odgovornošću, akcionarskog društva i javnog preduzeća ne mogu imati to svojstvo niti biti zaposleni, odnosno prokuristi u bilo kom drugom preduzeću, odnosno drugom pravnom licu iste ili srodne djelatnosti koja bi mogla biti konkurentna, niti mogu biti preduzetnici koji obavljaju takvu djelatnost. U stavu 3. navedenog člana propisano je da se osnivačkim aktom, odnosno statutom preduzeća može utvrditi da zabrana iz stava 1. traje i poslije gubitka tog svojstva, ali ne duže od dvije godine. U stavu 4. tačka 4. određeno je da ako lice iz stava 1. ovog člana prekrši klauzulu konkurencije, preduzeće može tražiti naknadu štete.
13. Vrhovni sud je dalje naveo da iz sadržaja odredbe člana 12. Ugovora o radu od 15. marta 2000. godine proizlazi da je klauzula konkurencije koju su parnične stranke ugovorile u skladu sa odredbama člana 88. Zakona o preduzećima. Na temelju stanja u spisu je utvrđeno da je apelant razrješen dužnosti direktora odlukom nadležnog organa tužitelja od 24. jula 2002. godine, da je primopredaja između apelanta i novog direktora izvršena 7. oktobra 2002. godine, kao i da je tužitelj ponudio apelantu zaključenje novog ugovora o radu. Dalje je utvrđeno da apelant nije prihvatio ponuđeni novi ugovor o radu, da je pismenim putem 12. novembra 2002. godine otkazao ugovor o radu tužitelju, da je zaključio ugovor o radu sa novim poslodavcem 15. novembra 2002. godine, a da tužitelja nije obavijestio o toj namjeri, u skladu sa obavezom preuzetom članom 12. ugovora o radu. Prvostepeni sud je utvrdio da se apelantov novi poslodavac bavi istom djelatnošću kao tužitelj, pa je apelant bio dužan da se pridržava ugovorene klauzule konkurencije, bez obzira da li su poslovi koje je namjeravao obavljati kod novog poslodavca konkurentski ili ne.
14. Vrhovni sud je dalje naveo da je, s obzirom da je apelant na raspravi pred prvostepenim sudom učinio nespornim da je razriješen dužnosti direktora na lični zahtjev, neosnovan apelantov prigovor da je tužitelj povrijedio ugovor o radu na njegovu štetu i da se zbog toga ne može pozivati na klauzulu konkurencije. Prvostepeni sud je utvrdio, što stranke nisu sporile, da je apelantu uredno isplaćivana ugovorena plaća, da mu je isplaćena provizija prema ostvarenom ukupnom prometu robe u ukupnom iznosu od 46.418,80 KM i da mu je tužitelj ponudio novi ugovor o radu pod uslovima koji odgovaraju složenosti poslova koje bi obavljao, pa je pravilan i zaključak prvostepenog suda da je apelantov otkaz ugovora o radu tužiocu izraz njegove slobodne volje.
15. Na temelju navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je apelant, zaključivanjem ugovora o radu sa novim poslodavcem istog dana kada mu je prestao radni odnos kod tužitelja, prekršio klauzulu konkurencije iz člana 12. ugovora o radu od 15. marta 2000. godine, pa je dužan tužitelju isplatiti iznos od 20.000,00 KM na ime naknade štete u skladu sa ugovorom, zbog čega je revizija tužitelja uvažena i u pobijanom dijelu drugostepena presuda preinačena.
16. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Suština apelantovih navoda svodi se na tvrdnje o tome kako Vrhovni sud nije savjesno i brižljivo cijenio izvedene dokaze, odnosno da je „slučajno ili namjerno zanemario bitne činjenice iznoseći samo one koje idu u prilog da se revizija uvaži“. Apelant je ukazao da je Ugovor o radi od 15. marta 2000. godine koji je zaključio s tužiteljem nije u skladu s odredbom člana 88. stav 4. Zakona o preduzećima budući da je u navedenom ugovoru, u članu 12. određen fiksni iznos za naknadu u slučaju konkurencije, a apelant smatra da odredba navedenog člana podrazumjeva obavezu tužitelja da dokaže postojanje i visinu štete. Također, apelant je naveo da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili način na koji je prestao radni odnos, i ukazao da je na temelju Ugovora o radu od 15. marta 2000. godine njegova plaća iznosila 1.500,00 KM, te da mu je ponuđen novi Ugovor o radu sa osnovnom platom u iznosu od 500,00 KM koja je za apelanta bila „ponižavajuća osnovna plata“ i zbog čega se „izjasnio da ne prihvata uslove za promjenu Ugovora o radu“.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
20. Apelantovi navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje u suštini se svode na osporavanje načina na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje kada je usvojio reviziju tužitelja, odbio apelantovu žalbu i potvrdio presudu Osnovnog suda. Vezano za ove navode, Ustavni sud prvenstveno zapaža da Vrhovni sud u osporenoj presudi nije utvrđivao činjenično stanje, kako to smatra apelant, jer se revizija prema odredbama ZPP i ne može izjaviti iz tog razloga. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud samo ponovio činjenično stanje kakvo je utvrđeno u postupku pred prvostepenim sudom iz kojeg proizilazi da je apelant prekršio klauzulu konkurentnosti te dao jasno i detaljno obrazloženje vezano za pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Okružnog suda, zbog čega je u smislu člana 250. stav 1. ZPP i, preinačio odluku drugostepenog suda.
Prema mišljenju Ustavnog suda obrazloženje Vrhovnog suda je dovoljno jasno i zasnovano na zakonu, i ne može se smatrati proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić