Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2610/09 (N. N.)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2610/09

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2610/09, rješavajući apelaciju Nezira Nanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nezira Nanića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-002 938 od 17. aprila 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-Mal-06-011059 od 24. februara 2006. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Nezir Nanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-002 938 od 17. aprila 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-Mal-06-011059 od 24. februara 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda (nije dostavljena punomoć za zastupanje), od apelanta je 18. novembra 2009. godine zatraženo da dostavi dopunu apelacije. Apelant je 7. decembra 2009. godine dostavio traženu dopunu apelacije.

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Milorada Đurđevića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 18. novembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Općinski sud je 4. decembra 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju, tuženi 16. decembra 2009. godine, a Kantonalni sud 30. decembra 2009. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 6. januara 2010. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Općinskog suda broj 065-0-Mal-06-011059 od 24. februara 2006. godine odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tuženi obaveže da apelantu isplati iznos od 1.384,60 KM na ime naknade uloženih sredstava u stan u Sarajevu, u Gradačačkoj ulici broj 9, sa zakonskom zateznom kamatom u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate, počevši od 1. juna 2001. godine pa do isplate, sve uz naknadu troškova parničnog postupka. Također, predmetnom presudom apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 264,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

8. U obrazloženju presude navedeno je da je u toku postupka, na osnovu provedenih dokaza koji su precizirani u presudi, a naročito ocjenjujući zapisnik o primopredaji stana od 12. marta 1997. godine, Općinski sud utvrdio da je stručna komisija «Energoinvesta» d.d. Sarajevo, kao vlasnika stana, predala apelantu stan na korištenje 12. marta 1997. godine u ispravnom stanju sa svim pripadajućim elementima i bez ikakvih oštećenja u stanu, te, ako je apelant i vršio određenu adaptaciju, da se radi o luksuznim radovima, a ne o neophodnim radovima za osposobljavanje stana za uvjetno stanovanje.

9. Općinski sud je naveo da, zbog navedenog, nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, jer su taj nalaz i mišljenje u potpunoj suprotnosti sa zapisnikom iz marta 1997. godine, te naročito imajući u vidu činjenicu da su nalaz i mišljenje rađeni u novembru 2004. godine, što znači sedam godina nakon apelantovog ulaska u predmetni stan, kao i nakon ponovnog ulaska tuženog u stan kojem je stan, kao prijeratnom nositelju stanarskog prava, vraćen u posjed 29. maja 2001. godine, koji je u toku postupka kao dokaze da je on (a ne apelant) vršio ulaganja u predmetni stan nakon povrata stana priložio odgovarajuće fakture. Zatim, istaknuto je da ni iskazima poimenično navedenih svjedoka taj sud nije poklonio vjeru, jer su i ti iskazi, kako je obrazložio Općinski sud, u suprotnosti sa zapisnikom iz marta 1997. godine, kojim je upravo konstatirano i utvrđeno u kakvom je stanju stan bio u momentu predaje apelantu.

10. Općinski sud je obrazložio da, zbog svega navedenog, apelantu, shodno odredbama člana 18.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon), ne pripada pravo na naknadu uloženih sredstava na ime adaptacije stana koji bi činili nužne, odnosno neophodne radove u stanu radi dovođenja stana u stanje uvjetno za stanovanje, jer je stan u momentu apelantovog ulaska u predmetni stan ispunjavao uvjete za život i nije imao oštećenja koja bi apelant morao popravljati da bi u tom stanu stanovao, te je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev.

11. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 009-0-Gž-06-002 938 od 17. aprila 2009. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

12. U obrazloženju presude je navedeno da vrijednost predmeta spora u konkretnoj parnici iznosi 1.384,60 KM, te da se, stoga, smatra sporom male vrijednosti u smislu člana 429. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), budući da su sporovi male vrijednosti oni u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 3.000,00 KM. Dalje, Kantonalni sud je istakao da se, u smislu člana 433. stav 1. ZPP, presuda ili rješenje kojima se završava spor male vrijednosti mogu pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno da se ne mogu pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Shodno tome, Kantonalni sud je konstatirao da je, ocjenjujući sadržinski apelantovu žalbu, ustanovio da apelant prvostepenu presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja bez obzira na to što on u žalbi navodi da prvostepenu presudu pobija zbog pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredaba ZPP. Ovo zato što, prema obrazloženju Kantonalnog suda, navodima žalbe apelant, prije svega, dovodi u pitanje ocjenu izvedenih dokaza što čini činjenični prigovor, odnosno prigovor na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, što u predmetnim sporovima - sporovima male vrijednosti nije dopušteno u smislu navedenih odredaba ZPP, zbog čega se, dalje, apelantova žalba pokazuje nedopuštenom - neosnovanom. Kantonalni sud je naveo da je na utvrđeno činjenično stanje (koje se zbog navedenih razloga ne može pobijati žalbom) prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, budući da je ocjenom izvedenih dokaza ustanovio da apelant nije dokazao osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva.

13. Također, u presudi je istaknuto, čak i u situaciji kada bi taj sud apelantovu žalbu ispitivao u dijelu pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, što je nedopušteno, da bi i u toj situaciji apelantova žalba bila neosnovana. Naime, Kantonalni sud je naveo da, kao i prvostepeni sud, smatra da apelant ponuđenim i izvedenim dokazima u toku postupka pred prvostepenim sudom nije dokazao da je u predmetni stan vršio ulaganja na koja se u tužbi poziva, niti pak eventualnu visinu - njihovu vrijednost, jer je zapisnikom o apelantovom uvođenju u posjed predmetnog stana od 12. marta 1997. godine konstatirano da se predmetni stan predaje apelantu na korištenje u ispravnom stanju sa svim pripadajućim elementima. Kantonalni sud je istakao da do drugačije ocjene u tom pravcu ne mogu dovesti niti izjave samog apelanta, kao niti izjave saslušanih poimenično navedenih svjedoka, budući da su u suprotnosti sa sadržinom zapisnika od 12. marta 1997. godine, kao i to da je na apelantu teret dokazivanja predmetnih činjenica u situaciji kada ih je tuženi osporio, sve u smislu pravila o teretu dokazivanja iz čl. 123. i 126. ZPP, te da bi apelantova žalba, u situaciji kada bi i bila ocijenjena, ipak bila neosnovana. Dalje, sud je naveo da je neosnovana apelantova žalba i u dijelu u kojem se navodi da je prvostepeni sud počinio povredu odredaba ZPP, jer nije ocijenio sve izvedene dokaze. Ovo stoga što je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud ocijenio sve izvedene dokaze, te u obrazloženju prvostepene presude dao razloge zbog kojih određene dokaze prihvata, a druge ne prihvata, zbog čega je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenim činjenicama i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da je iz osporenih presuda vidljivo da su sudovi postupali suprotno odredbi člana 123. stav 2. ZPP, jer načelo slobodne ocjene dokaza podrazumijeva da sud nije vezan određenjima zakona koja se odnose na ustanovljena pravila o izboru pojedinih dokaznih sredstava i o rangiranju dokaza prema njihovoj dokaznoj snazi i kvalitetu, ali načelo te slobodne ocjene ne podrazumijeva potpuno i neograničeno arbitrarno djelovanje i postupanje suda, jer razlozi za određene stavove, mišljenja i «pretpostavke», odnosno pravila koja sud primjenjuje moraju biti objektivni i prihvatljivi. S tim u vezi, apelant smatra da su u konkretnom slučaju zaključci suda potpuno suprotni i logičnim razlozima i provedenim dokazima, jer ni na koji način tvrdnje tuženog u postupku nisu dokazane, zbog čega apelant smatra da osporene presude ne sadrže zadovoljavajuća obrazloženja. Zatim, apelant ukazuje da sudovi nisu vodili računa o tome da je u zapisniku o primopredaji stana navedeno da se stan predaje u ispravnom stanju, ali samo da bi se na taj i takav način spriječili radnici „Energoinvesta“ da potražuju od preduzeća bilo kakva novčana sredstva neophodna za opravke stana, što su mogli dokazati saslušanjem članova komisije koja je izvršila primopredaju. Također, apelant ističe da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo s obzirom na to da je odredbom člana 18.a navedenog zakona eksplicitno utvrđeno apelantovo pravo na povrat uloženih sredstava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima, te da je sud morao bez izuzetka primijeniti određenja člana 210. Zakona o obligacionim odnosima, jer je nesporno da je tuženi stekao imovinsku korist na apelantov račun i elementarni pravni razlozi i postulati pravičnosti, a pogotovo pravni sistem nalažu da se mora uspostaviti ranije stanje i da je sud dužan omogućiti apelantu da se obešteti.

b) Odgovor na apelaciju

15. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su svi navodi apelacije neosnovani i da apelaciju treba odbiti.

16. Općinski sud je naveo da u postupku nije došlo do kršenja odredaba Evropske konvencije, Ustava i ZPP.

17. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da su navodi apelacije neosnovani i proizvoljni, jer su sudovi postupali u skladu sa relevantnim odredbama zakona.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (»Službene novine FBiH« br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/04) relevantne odredbe glase:

Član 18. a Osoba čije je stanarsko pravo prestalo prema članu 2. ovog zakona, a koja je uložila svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u stanu, ima pravo povratiti ta sredstva od bivšeg nosioca stanarskog prava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ” br. 29/78 i 39/85 i “Službeni list RBiH” br. 2/92, 13/93 i 13/94). Postupak povrata sredstava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima može započeti od dana kada je prethodni nosilac stanarskog prava vratio stan u posjed.

19. U Zakonu o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-002 938 od 17. aprila 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. juna 2009. godine a apelacija je podnesena 14. augusta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama prekršeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

26. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da osporene odluke ne sadrže prihvatljiva obrazloženja u vezi sa prihvaćenim dokazima.

27. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje. U suprotnom, postoji kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).

28. Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). Ustavni sud ukazuje na to da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 8. ZPP). Pri tome, prema članu 123. ZPP, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev a sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

29. U konkretnom slučaju, uzimajući u obzir relevantne odredbe Zakona i ZPP citirane u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno obrazložili svoje odluke kada su odbili apelantov zahtjev, te da su sva navedena obrazloženja u skladu sa standardima Evropske konvencije. Pritom Ustavni sud ima u vidu da je prvostepeni sud dao detaljno obrazloženje zašto je neke dokaze prihvatio, a neke ne, odnosno zašto neke činjenice smatra dokazanim, a neke ne, te na osnovu kojih dokaza je zaključio da treba odbiti apelantov tužbeni zahtjev sa pozivom na relevantne odredbe materijalnog prava za koje Ustavni sud nije ustanovio da su proizvoljno primijenjene. Stoga, Ustavni sud smatra iznesene apelantove navode neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, također, ponudio odgovarajuće i na zakonskim odredbama zasnovano obrazloženje u pogledu nedopuštenosti osporavanja u žalbenom postupku utvrđenog činjeničnog stanja u sporovima male vrijednosti, kakav je bio i konkretan, pa Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

30. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje u predmetu broj AP 2297/06 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2297/06 od 13. septembra 2007. godine, objavljenu na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) i kao očigledno (prima facie) neosnovane odbacio apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu u postupku pred redovnim sudovima u kojima je odbijen njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi vrati novčana sredstva uložena u adaptaciju stana, jer u toku postupka pred sudovima nije dokazano da su uložena novčana sredstva bila neophodna kako bi se stan doveo u funkciju stanovanja, u smislu Zakona, već se radilo o luksuznim radovima. Imajući u vidu sve navedeno, kao i da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, niti iz činjenica predmeta proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, Ustavni sud apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje smatra neosnovanim.

31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno obrazložili svoje odluke, pri tom jasno navodeći razloge zašto su neke od izvedenih dokaza prihvatili, a neke ne, a apelant nije ponudio nikakve dokaze iz kojih bi proizlazila proizvoljna primjena materijalnog prava.

33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2610/09 (N. N.) | Sudska praksa | Aktio