Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1698/12 (M.A.)
Odluka donesena 19. 07. 2012.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Upravni spor
- Protjerivanje stranaca
- Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
- Obavještenje o na jeziku koji razumije
- Habeas corpus – postupak
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu · čl. 88
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Zakon o dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1698/12
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 07. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1698/12, rješavajući apelaciju M. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M.A., podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 008457 12 Uvp od 7.
marta 2012. godine i S1 3 U 008457 12 Uvp od 2. februara 2012.
godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M.A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Eritreje, kojeg zastupa Udruženje «Vaša prava BiH», ured u Sarajevu, podnio je 8. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 008457 12 Uvp od 7. marta 2012. godine i S1 3 U 008457 12 od 2. februara 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 14. maja 2012. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 24. maja 2012. godine, a Ministarstvo 22. maja 2012. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 6. juna 2012. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodna razmatranja vezana za postupak protjerivanja
6. Rješenjem Ministarstva-Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP- 1/18.6-07.3-95/11 od 28. novembra 2011. godine apelantu je određeno protjerivanje s teritorije BiH na period od dvije godine, te mu je istovremeno naloženo da napusti teritoriju Bosne i Hercegovine u roku od osam dana od dana dostavljanja konačne odluke o protjerivanju, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Navedeno rješenje je doneseno primjenom člana 88. stav 1. tačka a) u vezi s članom 16. stav 1. tačka a) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu («Službeni glasnik BiH» broj 36/08 u daljnjem tekstu: Zakon). Navedenim zakonskim odredbama je propisano da «strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako je u BiH pokušao ući ili je ušao nezakonito ili je ostao u BiH nakon isteka roka važenja vize ili odobrenja boravka ili nakon proteka vremena važenja prava na bezvizni boravak ili je pokušao prekršiti ili je prekršio propise o prelasku državne granice pri izlasku iz BiH», i da se «nezakonitim ulaskom u BiH smatra ako stranac pređe ili pokuša preći državnu granicu izvan graničnog prelaza otvorenog za međunarodni saobraćaj ili izvan graničnog prelaza namijenjenog za saobraćaj između BiH i susjednih država ako je državljanin susjedne države i nije drugačije određeno međunarodnim sporazumom, ili izvan vremena u kojem granični prijelaz radi ili prije proteka roka u kojem ne može ući u BiH». Navedeno je da je Služba utvrdila da to lice nije evidentirano prilikom prelaska državne granice BiH, čime je utvrđeno da je apelant nezakonito prešao granicu BiH i time prekršio član 16. stav 1. tačka a) Zakona. Apelant je na zapisnik o obavljenom intervjuu s neregularnim migrantom dao podatke o sebi, te naveo da je nakon što je nelegalno boravio u R Srbiji došao u BiH bez identifikacionih dokumenata.
7. Ministarstvo je Rješenjem broj UP-2-06-07-162/11 od 23. decembra 2011. godine, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Rješenja Službe broj UP-1/18.6-07.3-95/11 od 28. novembra 2011. godine, žalbu odbilo kao neosnovanu, te je potvrdilo prvostepeno rješenje.
8. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, istaknuto da je uvidom u dokaze prvostepenog spisa, tj. u Rješenje Službe broj UP-1/18.9-07.3-196/11 od 21. novembra 2011. godine, utvrđeno da je NN lice, bez identifikacionih dokumenata, stavljeno pod nadzor radi utvrđivanja identiteta. Navedeno je da su apelanta sa još dva lica, 21. novembra 2011. godine, kontrolirali službenici Policijske stanice Kostajnica, MUP RS, kada je utvrđeno da apelant nije imao identifikacione dokumente. Na osnovu zapisnika o obavljenom razgovoru sačinjenog sa strancem-apelantom, 21. novembra 2011. godine, utvrđeno je da je apelant iz Eritreje krenuo prije godinu dana za Švedsku. Nakon određenog vremena apelant je naveo da je došao u Srbiju gdje je boravio u Banji Koviljači, a zatim krenuo za Republiku Hrvatsku. Nakon što su boravili u nekoj zabačenoj kući blizu granice došli su u BiH pješačenjem i vožnjom čamcem. Dalje je utvrđeno da apelant nije evidentiran prilikom prelaska državne granice, odnosno da je ilegalno prešao državnu granicu, te je na taj način počinio povredu člana 16. stav 1. tačka a) Zakona, što je i sam apelant potvrdio u svojoj izjavi koju je dao na Zapisnik broj 18.9-07.8-1836/11 21. novembra 2011. godine, tako da je, kako je ocijenio prvostepeni organ, «u ovom slučaju primjena člana 88. stav 1. tačka a) Zakona u potpunosti opravdana». Cijeneći sve navedeno, Ministarstvo sigurnosti zaključilo je da je Služba pravilno i potpuno utvrdila činjenično stanje i pravilno primijenila materijalno pravo, jer je nesporno utvrđeno da apelant nije evidentiran prilikom prelaska državne granice BiH, da je ilegalno prešao državnu granicu i na taj način povrijedio odredbu člana 16. stav 1. tačka a) Zakona, što je prilikom intervjua i potvrdio, pa je u konkretnom slučaju potpuno opravdana primjena člana 88. stav 1. tačka a) Zakona. Imajući u vidu da je u toku prvostepenog postupka apelant 29. novembra 2011. godine iskazao namjeru da traži međunarodnu zaštitu, ocijenjeno je da se prema odredbi člana 92. stav 2. Zakona rješenje o protjerivanju može izvršiti tek kada se steknu uvjeti koji su propisani članom 117. Zakona.
Postupak ograničenja kretanja okončan osporenim presudama
9. Rješenjem Ministarstva broj UP-1-07/1-41-1-47-1/11 od 15. decembra 2011. godine, koje je doneseno «po izraženoj namjeri za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu [apelanta], državljanina Eritreje, podnesene 29. novembra 2011. godine» apelantu kao podnosiocu zahtjeva za međunarodnu zaštitu ograničeno je kretanje na period od 90 dana, tj. od 22. decembra 2011. godine do 20. marta 2012. godine zabranom kretanja izvan Ustanove za prihvat stranaca–Imigracionog centra u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu:. Imigracioni centar). Istim rješenjem je određeno da tužba ne odlaže izvršenje rješenja.
10. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant 29. novembra 2011. godine izrazio namjeru da Službi podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu. Prethodno je Rješenjem broj UP- 1/18.9-07.3-159/11 od 21. novembra 2011. godine apelantu određena mjera stavljanja pod nadzor radi utvrđivanja identiteta. Navedena mjera određena je na period od 21. novembra 2011. godine do 21. decembra 2011. godine. Dalje je navedeno da je uvidom u Rješenje Službe broj UP-1/18.6- 07.3-95/11 od 28. novembra 2011. godine utvrđeno da je apelantu izrečena mjera protjerivanja s teritorije BiH na period od dvije godine, te je prezentiran sadržaj tog rješenja i istaknuto je da je apelant, nakon što mu je Služba izrekla mjeru protjerivanja, 29. novembra 2011. godine podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu. S obzirom na navedeno činjenično stanje zaključeno je da Služba sumnja da je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen s ciljem da se odgodi izvršenje odluke o protjerivanju ili o izručenju ili predaji iz BiH, jer je zahtjev mogao biti znatno ranije podnesen, te je i određena mjera ograničenja kretanja na vremenski period koji je određen u dispozitivu rješenja. Naglašeno je da je članom 114. stav 1. tačka (c) i članom 110. stav 3. tačka (d) Zakona propisano da se kretanje podnosiocu zahtjeva za međunarodnu zaštitu može privremeno ograničiti ako je ograničenje kretanja potrebno radi obezbjeđenja odluke o protjerivanju iz BiH.
11. Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 008457 12 U od 2. februara 2012. godine, odlučujući o apelantovoj tužbi protiv Rješenja Ministarstva broj UP-1-07/1-41-1-45-4/11 od 15. decembra 2011. godine, tužbu odbio kao neosnovanu.
12. U obrazloženju presude je, između ostalog, istaknuto da je osporenim rješenjem tuženog, apelantu kao tražitelju međunarodne zaštite ograničeno kretanje izvan Imigracionog centra, na period od 90 dana, i to od 22. decembra 2011. godine do 20. marta 2012. godine. Ponovljeno je da je apelantu navedena mjera određena zbog toga što mu je rješenjem od 28. novembra 2011. godine Služba izrekla mjeru protjerivanja s teritorije BiH, pa je Ministarstvo ocijenilo da je apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen s ciljem da se odgodi izvršenje mjere protjerivanja. Iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da se kretanje podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu može ograničiti, ako postoje osnovi sumnje da se radi o očiglednoj obmani ili zloupotrebi postupka podnosioca zahtjeva radi sticanja međunarodne zaštite, kako je to određeno članom 110. (odbijanje međunarodne zaštite) stav 3. tačka d) Zakona. Dalje je navedeno da iz podataka spisa, što nije sporno ni navodima tužbe, proizlazi da je apelant-stranac ilegalno ušao na teritoriju BiH, te mu je rješenjem Službe od 21. novembra 2011. godine određena mjera nadzora zbog postojanja sumnje u istinitost navoda o njegovom identitetu, jer prilikom kontrole policijskih službenika nije posjedovao identifikacione dokumente. Stoga je apelantu kao strancu koji nezakonito boravi na teritoriji BiH, a to proizlazi iz obrazloženja osporenog rješenja, nadležna služba, Rješenjem broj UP-1/18.6-07.3-95/11 od 28. novembra 2011. godine, izrekla mjeru protjerivanja u trajanju od dvije godine. U toku žalbenog postupka protiv rješenja o protjerivanju, apelant je 29. novembra 2011. godine iskazao namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu.
13. Sud BiH je ocijenio da je pravilan zaključak Ministarstva da su se stekli uvjeti da se apelantu ograniči kretanje kao tražitelju međunarodne zaštite, zabranom kretanja izvan prostora Imigracionog centra, jer se radi o licu koje je ilegalno ušlo na teritoriju BiH bez identifikacionih dokumenata. Sud BiH je prihvatio navedenu argumentaciju Ministarstva, te istakao «da su time po ocjeni ovog vijeća opravdani razlozi za prihvatanje stava da se radi o osobi u odnosu na koju je neophodno odrediti ograničenje kretanja u vrijeme dok se rješava o njegovom statusu, koju mogućnost konačno propisuje i Zakon. Međutim, iako su se stekli uvjeti za izricanje navedene mjere apelantu, prema zaključku ovog vijeća navedena mjera se mogla odrediti iz drugih razloga, a ne iz razloga koji se navode pozivom na odredbu člana 110. stav 1. točka c), jer mjera ograničenja kretanja u konkretnom slučaju mogla se odrediti radi utvrđivanja identiteta». Sud BiH se u navedenom kontekstu pozvao na član 114. stav 1. točka e) Zakona kojom je propisano da, ukoliko se ukaže potrebnim, kretanje podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu može biti privremeno ograničeno radi utvrđivanja identiteta podnosioca zahtjeva. Obrazloženo je da se potreba za ovakvom mjerom ograničenja cijeni prema okolnostima svakog konkretnog slučaja i predstavlja diskreciono pravo organa koji odlučuje o izricanju ovakve mjere.
14. Sudsko vijeće je ukazalo na odredbu člana 98. stav 1. Zakona kojom je propisano da se radi provođenja ovog zakona osnivaju imigracioni centri, centri za smještaj podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu i lica kojima je odobrena privremena zaštita, centri za smještaj žrtava trgovine ljudima kao i druge ustanove specijalizirane za prihvat stranaca. Sud BiH je zaključio da iz navedene zakonske definicije jasno proizlazi da i tražioci međunarodne zaštite mogu biti smješteni privremeno u centre za smještaj tražilaca međunarodne zaštite, sve do okončanja postupka po zahtjevu za međunarodnom zaštitom. Sudsko vijeće je zaključilo da, u okolnostima konkretnog slučaja zbog činjenice da je apelant prešao granicu BiH ilegalno bez identifikacionih dokumenata, predstavlja okolnost koja ukazuje na potrebu izricanja mjere ograničenja kretanja do utvrđivanja apelantovog stvarnog identiteta i statusa. Dalje je navedeno da je mjera ograničenja kretanja osnovana zbog toga što je pitanje kretanja stranaca javni domen države i njenih organa. Ocijenjeno je da se ograničenjem kretanja apelantu-strancu koji je ilegalno ušao na teritoriju BiH bez identifikacionih dokumenata u zakonom predviđenoj proceduri, kao što je konkretna, ne vrijeđaju ljudska prava, jer država ima pravo da prema apelantu preduzima zakonom propisane mjere, na način i po postupku kako je to određeno osporenim rješenjem, prema Zakonu, Ustavu BiH i Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, prava stranaca na slobodu kretanja mogu biti djelomično ili potpuno ograničena u skladu sa zakonom, u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu u interesu države. Apelantu je kretanje ograničeno na 90 dana, što ukazuje na mogućnost prestanka mjere ograničenja kretanja, čim prestanu uvjeti za njeno određivanje.
15. Sud BiH je naglasio da, iako je u konkretnom slučaju mjera ograničenja kretanja osnovana, opravdana i u skladu s važećim Zakonom, Zakon razlikuje status lica koje je samo iskazalo namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu i lica koje je podnijelo zahtjev za međunarodnu zaštitu. Obrazloženo je da je navedeno bitno zbog razlikovanja organa koji nadzire status stranca u određenom periodu. Istaknuto je da je članom 107. st. 1. do 4. Zakona propisano da se namjera podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu može iskazati na graničnom prelazu ili u BiH u organizacionim jedinicama Službe, pri čemu Služba izdaje potvrdu o izraženoj namjeri podnošenja zahtjeva za azil i određuje pravac kretanja i rok koji je potreban da bi stranac lično podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu. Dalje, st. 5. do 7. Zakona propisano je da se zahtjev za međunarodnu zaštitu podnosi lično Ministarstvu u sjedištu, a podnosilac zahtjeva registruje i izdaje mu se dokument kojim se potvrđuje da je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu i taj dokument se smatra odobrenjem boravka do donošenja pravosnažne ili konačne odluke o zahtjevu. Zaključeno je da Zakon razdvaja iskazivanje namjere i podnošenja zahtjeva, i to u kontekstu službi koje postupaju, odnosno iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da je organizaciona jedinica Služba nadležna za status stranca koji se nađe na teritoriji BiH i u momentu kada iskaže namjeru da podnese zahtjev, dok je Ministarstvo u sjedištu nadležno za status stranca poslije podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu. To znači da nadležna Služba, ako postoje razlozi da se kretanje stranca nadzire, može sve do podnošenja zahtjeva za azil izricati mjere iz svoje nadležnosti u skladu s članom 99. Zakona, odnosno mjeru stavljanja pod nadzor stranca ili produženje te mjere, a nakon podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu Ministarstvo u sjedištu može, ako postoje razlozi da se nadzire kretanje stranca, da izrekne mjeru iz svoje nadležnosti iz člana 114. Zakona, odnosno mjeru ograničenja kretanja. Navedeno proizlazi i iz odredbe člana 107. stav 7. Zakona kojom je propisano da, ako je strancu koji izrazi namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu ili koji i podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu, već određeno stavljanje pod nadzor, činjenica pozivanja na međunarodnu zaštitu ne utiče na određivanje ni na izvršenje stavljanja pod nadzor.
16. Sudsko vijeće Suda BiH je ukazalo da je, u smislu člana 35. stav 1. u vezi s članom 34. stav
1. Zakona o upravnim sporovima BiH, ispitalo zakonitost konačnog upravnog akta u granicama zahtjeva iz tužbe. Istaknuto je da je predmet odlučivanja u konkretnom upravno-sudskom sporu samo pravilnost i zakonitost odluke Ministarstva o ograničenju kretanja, te je na osnovu utvrđenih činjenica ocijenjen kao pravilan zaključak tuženog Ministarstva.
17. Sud BiH je u Apelacionom upravnom vijeću, odlučujući o apelantovom zahtjevu za preispitivanje sudske odluke-presude vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 008457 12 U od 2. februara 2012. godine, donio Presudu broj S1 3 U 008467 12 Uvp od 7. marta 2012. godine kojom je odbio kao neosnovan zahtjev za preispitivanje sudske odluke, te da Apelaciono upravno vijeće, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja u spisu, «nalazi da je pobijana presuda vijeća za upravne sporove pravilna i zakonita, jer se zasniva na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni zakona». Dalje je obrazloženo da iz stanja spisa proizlazi da je Ministarstvo ograničilo kretanje apelantu na period od 90 dana, kao i da je apelantu prethodno rješenjem Službe od 21. novembra 2011. godine određena mjera stavljanja pod nadzor radi utvrđivanja identiteta na period od 21. novembra 2011. godine do 21. decembra 2011. godine, a da je rješenjem Službe od 28. novembra 2011. godine apelantu zbog ilegalnog ulaska na teritoriju BiH izrečena mjera protjerivanja iz BiH, da bi apelant 29. novembra 2011. godine Službi iskazao namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu.
18. Sud BiH je ocijenio neosnovanim apelantove navode da mu je istovremeno s iskazivanjem namjere traženja azila izrečena mjera protjerivanja, budući da iz činjenica predmeta «jasno i nedvosmisleno proizlazi da je apelant podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu Službi za poslove sa strancima, Ministarstva sigurnosti BiH 29. novembra 2011. godine, jedan dan nakon donošenja rješenja Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.6-07.3 -95/11 od 28. novembra 2011. godine kojim mu je izrečena mjera protjerivanja iz BiH sa zabranom ulaska i boravka na teritoriji BiH u periodu od dvije godine, što sasvim jasno ukazuje da je on imao namjeru da na ovaj način odgodi izvršenje odluke o protjerivanju, izručenju ili predaji iz BiH, s obzirom da je jasno da je zahtjev za međunarodnu zaštitu mogao biti podnesen znatno ranije». Dalje je istaknuto da je pravilna ocjena vijeća za upravne sporove Suda BiH da je Ministarstvo pravilno zaključilo da su se stekli uvjeti da se ograniči apelantovo kretanje, jer se radi o licu koje je ilegalno ušlo na teritoriju BiH, bez identifikacionih dokumenata i da se, samim tim, radi o osobi u odnosu na koju je neophodno odrediti ograničenje kretanja u vrijeme dok se rješava o njegovom statusu, a sve u skladu s članom
114. Zakona. Ukazano je da je odredbama člana 114. stav 1. točka c) i člana 110. stav 3. točka d) Zakona propisano da se kretanje podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu može privremeno ograničiti ako je ograničenje kretanja potrebno da bi se osigurala odluka o protjerivanju. Također, član 107. stav 7. Zakona propisuje da ako je strancu, koji izrazi namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu ili koji podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu, već određeno stavljanje pod nadzor, činjenica pozivanja na međunarodnu zaštitu ne utiče na određivanje ni na izvršenje stavljanja pod nadzor.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija). Smatra da je lišen slobode uz proizvoljne i paušalne razloge Službe za poslove sa strancima, a zatim Ministarstva sigurnosti i Suda BiH. Apelant je istakao da je od 22. decembra 2011. do 20. marta 2012. godine faktički bio lišen slobode jer mu je bilo zabranjeno kretanje izvan Imigracionog centra koji se uopće ne razlikuje od zatvora. Po njegovom mišljenju, izraz «ograničavanje kretanja» unutar Imigracionog centra zapravo predstavlja lišavanje slobode, a ni u kojem slučaju ograničavanje kretanja. Smatra da mjera ograničavanja kretanja nije izrečena u zakonom provedenom postupku niti se može podvesti pod izuzetke navedene u odredbi člana 5. stav 1. tač. a. do f. Evropske konvencije. Naime, izrečenu mjeru Služba je utemeljila na osnovi koja se tiče protjerivanja, a Sud BiH je ovom dodao i osnovu koja se tiče utvrđivanja njegovog stvarnog identiteta. Međutim, odluka o njegovom protjerivanju nije konačna i obavezujuća, budući da taj postupak traje, pa stoga nije ni obavezujuća, zbog čega smatra da je izrečena mjera u suprotnosti s odredbom člana 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije. Naime, njegov identitet je utvrđen na temelju njegove izjave, a mjera protjerivanja nije konačna, iz čega proizlazi zaključak da nije imala svrhu i da uopće nije bila potrebna. Apelant smatra da je mjera ograničenja kretanja, faktički lišavanje slobode, rezultat povreda upravnog postupka, jer u konkretnom slučaju nisu cijenjene individualne okolnosti budući da je potpuno irelevantna činjenica što je nelegalno ušao u BiH, kako je propisano u odredbi člana 108. Zakona koju je Sud BiH potpuno zanemario. Osim toga, apelant smatra da je proizvoljno lišen slobode, pri čemu Sud BiH u pobijanim presudama nije uzimao u razmatranje zakonitost lišavanja slobode niti je uzimao u obzir njegove navode iz tužbe, koji se moraju cijeniti individualno i u svakom konkretnom slučaju posebno. Apelant je naveo «da postojanje razloga, da bi se izrekla mjera ograničenja nisu utvrđivani, niti mu je data mogućnost da se izjasni o okolnostima dolaska u BiH», što po apelantovom mišljenu pokazuje «da se radilo o automatskoj i paušalnoj mjeri ograničenja kretanja, što je dovelo do lišavanja slobode».
20. Apelant je u apelaciji, navodeći presude Evropskog suda, indirektno ukazao na kršenje člana 5. stav 2. Evropske konvencije, međutim nije jasno istakao u čemu vidi kršenje u konkretnoj situaciji. U pogledu člana 5. stav 4. Evropske konvencije apelant je ukazao na propuštanje Suda BiH da razmotri zakonitost lišavanja slobode, odnosno zbog čega se pravna osnova pobijanih presuda temelji na Zakonu, što je, po njegovom mišljenju, u odnosu na tražitelje azila isključeno. Osim toga, apelant ukazuje da mu je pobijanim presudama povrijeđeno i pravo na slobodu kretanja zagarantirano članom 2. Protokola broj 4 Evropske konvencije. Svako ograničavanje kretanja mora biti zasnovano na jasnim zakonskim odredbama i mora biti neophodno potrebno. U konkretnom slučaju, nije utvrđeno da li je ograničavanje njegovog kretanja bilo neophodno. Također, apelant smatra da je žrtva nezakonitog ograničavanja slobode protivno članu 5. Evropske konvencije, te u smislu člana 5. stav 5. Evropske konvencije traži 6.000,00 KM na ime odštete «budući da je lišen slobode na 90 dana, iako nije postojao nikakav razlog niti zakonski osnov za ovu mjeru».
b) Odgovori na apelaciju
21. Sud BiH smatra da u konkretnom slučaju nisu povrijeđene odredbe iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije iz razloga koji su navedeni u presudama koje se pobijaju apelacijom.
22. Ministarstvo sigurnosti je u odgovoru na apelaciju navelo da pitanje imigracija i azila jedne zemlje spada u domen javnog prava u kojem država ima mogućnost primjene odgovarajućih mjera ili postupaka prema stranim državljanima. U kontekstu konkretnog slučaja, Ministarstvo sigurnosti je podsjetilo da je apelant ilegalno ušao u BiH, zbog čega mu je izrečena mjera smještaja u Imigracioni centar, a nakon donošenja rješenja o protjerivanju izrečena mu je mjera ograničenja kretanja. Izrečena mjera, kako je dalje navedeno, nije nikakva sankcija već se zasniva na zakonom zasnovanoj normi u slučaju kada postoji bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu spriječio da se izvrši rješenje o protjerivanju. Inače, kako je dalje navedeno, pitanje protjerivanja je odvojen postupak i ne treba ga sagledavati u kontekstu ograničavanja kretanja apelanta. Osim toga, mjera protjerivanja se ne može provesti sve dok se osoba nalazi u postupku međunarodne zaštite.
23. U vezi s navodima apelacije kojima apelant ukazuje na navodno kršenje člana 5. stav 2. Evropske konvencije, Ministarstvo sigurnosti je istaklo da su neosnovani i nekorektni, jer je maternji jezik apelanta trigrgna (tigrinja) koji nije uobičajen i nije bilo lako odmah pronaći osobu – prevodioca. Međutim, i pored tih poteškoća, apelantu je omogućeno da bude saslušan na okolnost zahtjeva za međunarodnu zaštitu i na okolnost njegovih namjera kada je ilegalno ušao u BiH, uz pomoć prevodioca za njegov maternji jezik. Osim toga, Ministarstvo sigurnosti smatra da je upitna i pravna osnova na temelju koje je pokrenuta apelacija budući da apelant nije ni uhapšen niti mu je određen pritvor, već mu je izrečena mjera ograničenja kretanja propisana zakonom. Ministarstvo smatra da je iznos koji apelant potražuje na ime nezakonitog lišavanja slobode paušalan i nema uporište niti u zakonu niti u bilo kojem propisu u BiH.
V. Relevantni propisi
24. U Zakonu o kretanju i boravku stranaca i azilu («Službeni glasnik BiH» broj 36/08) relevantne odredbe glase:
Član 16.
(Nezakonit ulazak u BiH) Nezakonitim ulaskom u BiH smatra se ako stranac:
a) pređe ili pokuša preći državnu granicu van graničnog prelaza otvorenog za međunarodni saobraćaj ili van graničnog prelaza namijenjenog za saobraćaj između BiH i susjednih država ako je državljanin susjedne države i nije drugačije određeno međunarodnim sporazumom, ili van vremena u kojem granični prelaz radi ili prije proteka roka u kojem ne može ući u BiH;
b) izbjegne ili pokuša izbjeći graničnu kontrolu;
c) pri prelasku državne granice upotrijebi tuđu, nevažeću odnosno nevaljanu putnu ispravu;
d) organu nadležnom za kontrolu prelaska državne granice navede neistinite podatke;
e) uđe u državu za vrijeme trajanja mjere protjerivanja.
Član 87. st. 1. i 2.
(Mjera protjerivanja) (1)Protjerivanje je mjera kojom se strancu nalaže izlazak iz BiH i zabranjuje ulazak i boravak u BiH u određenom vremenskom periodu koji ne može biti kraći od jedne ni duži od pet godina.
(2)Period zabrane ulaska i boravka iz stava 1. ovog člana može, na zahtjev stranca, biti skraćen ili zabrana ulaska ukinuta u slučaju kada su ispunjeni sljedeći uvjeti:
kada je strancu mjera protjerivanja izrečena prvi put, i kada je stranac dobrovoljno napustio BiH i snosio sve troškove vezane za proceduru povratka u zemlju uobičajenog mjesta povratka.
Član 88. stav 1. tačka a) (Razlozi za izricanje mjere protjerivanja) Strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako:
a) je u BiH pokušao ući ili je ušao nezakonito ili je ostao u BiH nakon isteka roka važenja vize ili odobrenja boravka ili nakon proteka vremena važenja prava na bezvizni boravak, ili je pokušao prekršiti ili je prekršio propise o prelasku državne granice pri izlasku iz BiH;
Član 114. stav 1. tač. c) i e) i stav 3.
(Ograničenje kretanja podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu) (1)Ukoliko se pokaže potrebnim, kretanje podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu može biti privremeno ograničeno u slučaju ako:
c)postoje osnovi sumnje da se radi o očiglednoj obmani ili zloupotrebi postupka kako je određeno odredbom člana 110. (odbijanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu) stavom 3. ovog zakona;
e) je ograničenje kretanja neophodno radi utvrđivanja identiteta podnosioca zahtjeva;
(3)Mjera ograničenja kretanja podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu određuje se rješenjem Ministarstva u sjedištu. Ograničenje kretanja može da bude na snazi sve dok traju razlozi za njegovo određivanje, ali najduže 90 dana. U naročito opravdanim okolnostima, mjera ograničenja kretanja može se produžiti za još ukupno 90 dana. Ograničenje kretanja po osnovu sprječavanja širenja zaraznih bolesti može trajati dok postoje razlozi zbog kojih je određeno, što se u navedenim rokovima preispituje.
25. U Zakonu o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10) relevantne odredbe glase:
Član 29.
O upravnim sporovima Sud rješava na nejavnoj sjednici.
Zbog složenosti sporne stvari, ili ako inače nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, Sud može riješiti da se održi usmena rasprava (u daljem tekstu: rasprava).
Iz razloga navedenih u stavu 2. ovog člana i stranka može predložiti da se održi rasprava.
Član 35.
Zakonitost pobijanog konačnog upravnog akta Sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tom nije vezan razlozima tužbe.
Na ništavost konačnog upravnog akta Sud pazi po službenoj dužnosti.
Ako Sud utvrdi (ocijeni) da je pobijani konačni upravni akt ništavan, poništit će ga, a ako su razlozi ništavosti sadržani i u prvostepenom upravnom aktu, poništit će i taj akt.
VI. Dopustivost
26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 008457 12 Uvp od 7. marta 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. marta 2012. godine a apelacija je podnesena 8. maja 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. Apelant pobija presude Suda BiH kojima je potvrđeno rješenje Ministarstva o ograničenju kretanja van Imigracionog centra, počevši od 22. decembra 2011. godine do 20. marta 2012. godine, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Pravo na slobodu i sigurnost
31. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d)Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
32. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
f. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode osobe u cilju sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak deportacije ili ekstradicije.
2. Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
33. U konkretnom slučaju, apelant je osoba kojoj je ograničena sloboda kretanja na osnovu izrečene mjere, i to zabranom kretanja izvan Imigracionog centra na period od 90 dana, počevši od 22. decembra 2011. do 20. marta 2012. godine. Prethodno mu je, kako proizlazi iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, izrečena mjera stavljanja pod nadzor radi utvrđivanja identiteta na period od mjesec dana, i to od 21. novembra do 21. decembra 2011. godine.
34. Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti iz člana 5. Evropske konvencije osigurava pojedincu zaštitu od proizvoljnog miješanja države u njegovo pravo na slobodu kao fundamentalno ljudsko pravo (vidi Evropski sud, Aksoy protiv Turkey, presuda od 18. decembra 1996, stav 76, Izvještaji 1996-VI), te da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Iz teksta člana 5. Konvencije jasno proizlazi da se garancije koje sadrži primjenjuju prema svima, a u stavu 1. tač. od a. do f. data je iscrpna lista dozvoljenih osnova kada pojedinac može biti lišen slobode i kada će lišavanje slobode biti zakonito ako potpada pod jedan od ovih osnova (vidi Evropski sud, Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva /GC/, broj 13229/03, stav 43, ECHR 2008). S tim u vezi, Ustavni sud smatra da predmetna apelacija pokreće pitanje postojanja dozvoljene osnove za lišavanje slobode, te pitanje pokretanja postupka u kojem će biti suštinski i proceduralno preispitana zakonitost lišavanja slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije. Član 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije
35. Ustavni sud ponavlja da član 5. Evropske konvencije osigurava pojedincu zaštitu od proizvoljnog miješanja države u njegovo pravo na slobodu kao fundamentalno ljudsko pravo, te da jedan od izuzetaka sadržanih u članu 5. stav 1. tačka f. dozvoljava državi da kontroliše slobodu stranca u imigracionom kontekstu. Navedena odredba ne zahtijeva da se pritvor smatra neophodnim, na primjer kako bi se spriječilo da osoba počini krivično djelo ili pobjegne. U tom smislu, sve što se zahtijeva je da postupak protjerivanja bude u toku i da se ažurno vodi (vidi Evropski sud, Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 15. novembra 1996. godine, st. 112-113). Također, lišavanje slobode mora biti zakonito. Tamo gdje se postavi pitanje „zakonitosti“ pritvora, uključujući pitanje da li je vođen „zakonom propisani postupak“, Konvencija se u biti poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava. Međutim, poštivanje nacionalnog prava nije dovoljno: svako lišavanje slobode, pored toga, treba da bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinca od proizvoljnog postupanja - a pojam „proizvoljnosti“ u članu 5. stav 1. proširuje se i mimo nedostatka poštivanja nacionalnog prava, tako da lišavanje slobode može biti zakonito u smislu domaćeg prava ali je i dalje proizvoljno i u suprotnosti s Konvencijom (vidi Evropski sud, Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (CG), broj 13229/03, stav 67, 29. januar 2008. godine).
36. U vezi sa navodima apelacije, Ustavni sud podsjeća na odluku Evropskog suda u predmetu Al Hamdani protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, aplikacija broj 31098/10, presuda od 7. februara 2012. godine). Naime, razmatrajući pitanje kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti u odnosu na tog aplikanta, Evropski sud je, između ostalog, naveo da je aplikant stavljen pod nadzor 23. juna 2009. godine jer su nadležni organi utvrdili da predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost, dakle u vrijeme kada postupak aplikantovog protjerivanja još uvijek nije bio pokrenut. S tim u vezi Evropski sud je zaključio da zadržavanje aplikanta pod nadzorom u periodu od 23. juna 2009. godine pa do pokretanja postupka deportacije 8. novembra 2010. godine nije opravdano s aspekta člana 5. stav 1.f. Evropske konvencije, budući da je zadržavanje pod nadzorom opravdano jedino u slučaju dok traje postupak protjerivanja. Međutim, Evropski sud je u istom predmetu zaključio da nema kršenja navedenog člana Evropske konvencije zbog zadržavanja aplikanta pod nazorom u periodu nakon pokretanja postupka deportacije, te je odbio navode o kršenju prava iz tog člana.
37. Također, Ustavni sud napominje da je Evropski sud u predmetu Longa Yonkeu protiv Latvije (vidi Evropski sud, aplikacija broj 57229/09, presuda od 15. novembra 2011. godine), razmatrajući zakonitost pritvora u periodu od 2. novembra 2009. godine do 9. januara 2010. godine koji je aplikantu bio određen na osnovu naredbe o deportaciji, utvrdio da je pritvor određen na osnovu Zakona o imigraciji zbog činjenice da je aplikant prekršio pravila o boravku u zemlji. Evropski sud je u navedenoj odluci ukazao da aplikantov boravak u Latviji predstavlja kršenje domaćeg zakona, da su domaće vlasti izabrale postupak za udaljavanje iz zemlje – pritvor koji je izvršila Državna granična služba nakon kojeg je uslijedila naredba o deportaciji a taj postupak je izričito određen zakonom. Domaći zakon je u tom pogledu, kako je istakao Evropski sud, dovoljno jasan i precizan, budući da se stranac koji je pritvoren zbog kršenja pravila o boravku u zemlji mora suočiti s deportacijom. Stoga, kako je zaključio Evropski sud, aplikantov pritvor u navedenom periodu (od 2. novembra 2009. do 9. januara 2010. godine) radi deportacije je bio u skladu s postupkom koji je propisan zakonom, te je bio zakonit zbog čega Sud nije našao povredu člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
38. U pogledu konkretnog predmeta i osporenih presuda Suda BiH, Ustavni sud zapaža da je predmet odlučivanja upravno-sudskog spora iz kojeg su proizašle osporene presude bila pravilnost i zakonitost odluke o ograničenju apelantovog kretanja, dakle i razloga zbog kojih je apelantu izrečena mjera ograničenja kretanja. S tim u vezi, Sud BiH je ocijenio da je odluka Ministarstva sigurnosti čiju je pravilnost i zakonitost cijenio, pravilna, jer je apelant lice koje je ilegalno (nezakonito) prešlo granicu BiH, bez identifikacionih dokumenata, zbog čega mu je odmah izrečena mjera stavljanja pod nadzor (21. novembra 2011. godine) radi utvrđivanja identiteta, a po službenoj dužnosti je 28. novembra 2011. godine, dakle u vrijeme dok je trajala mjera stavljanja pod nadzor (od 21. novembra do 21. decembra 2011. godine), apelantu izrečena mjera protjerivanja s teritorije BiH sa zabranom ulaska u periodu od dvije godine, računajući od dana napuštanja teritorije.
39. Sud BiH je, potvrđujući rješenje Ministarstva sigurnosti kojim je apelantu ograničeno kretanje radi izvršenja odluke o protjerivanju, ocijenio da se radi o osobi u odnosu na koju je neophodno ograničiti kretanje u vrijeme dok se rješava o statusu te osobe i dok se ne utvrdi njegov stvarni identitet. Apelant je nesporno iskazao namjeru da podnese zahtjev za azil, ali tek po prijemu rješenja o protjerivanju, pa je Sud BiH u postupku ocjene pravilnosti i zakonitosti rješenja kojim je apelantu izrečena mjera ograničenja kretanja ocijenio da je zahtjev za azil podnesen s ciljem da se odgodi izvršenje odluke o protjerivanju, budući da je takav zahtjev mogao biti podnijet i znatno ranije.
40. Prema stanovištu Evropskog suda, svako lišavanje slobode u smislu člana 5. stav 1. tačka f. bit će opravdano samo onoliko dugo dok je u toku postupak deportacije. Ako se pak postupak deportacije ne vodi s potrebnom marljivošću, lišavanje slobode više neće biti dozvoljeno u smislu navedene odredbe. (Vidi Evropski sud, Quinn protiv Francuske, presuda od 22. marta 1995. godine, Serija A, br. 311, p. 19, stav 48; Kolompar protiv Belgije, presuda od 24. septembra 1992. godine, Serija A, br. 235-C, p. 55, stav 36.)
41. Iz obrazloženja osporenih presuda ne može se zaključiti da su javne vlasti zanemarile obavezu da postupak deportacije vode marljivo, odnosno da ispoštuju zakonom propisanu proceduru u pogledu uvjeta koji moraju biti ispoštovani da bi jedno lice bilo deportovano iz BiH. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH u osporenim presudama detaljno razmotrio činjenice konkretnog predmeta te zaključio da je mjera ograničenja osnovana, kako iz razloga utvrđivanja stvarnog apelantovog identiteta tako i zbog izvršenja odluke o protjerivanju, te da je apelantu kretanje ograničeno na period od 90 dana, što ukazuje na mogućnost prestanka mjere ograničenja kretanja čim prestanu uvjeti za njeno određivanje. U tom smislu, apelantova situacija se u svjetlu člana 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije razlikuje od predmeta Al Hamdani protiv Bosne i Hercegovine u dijelu u kojem je Evropski sud našao kršenje ovog prava jer postupak protjerivanja još nije bio pokrenut, odnosno čini ga sličnim s predmetom Longa protiv Latvije, u kojem Evropski sud nije pronašao kršenje jer je aplikantu pritvor određen zbog izvršenja odluke o deportaciji.
42. Naime, u konkretnom slučaju je apelantu ograničeno kretanje zbog već pokrenutog postupka protjerivanja iz čega proizlazi zaključak da se radi o zakonitom ograničenju apelantove slobode, što je dopušteno članom 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije, kako je zaključio i Evropski sud u već citiranoj odluci Al Hamdani protiv Bosne i Hercegovine. U lišavanju slobode apelanta nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na osnovu odredbi čl. 110. stav 3. tačka d) i 114. stav 1. tačka c) Zakona, dakle nezakonitog ulaska na teritoriju BiH bez identifikacionih dokumenata, zbog čega mu je izrečena mjera protjerivanja s teritorije BiH, što je s aspekta člana 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije, opravdano. Također, apelantu je kretanje ograničeno na period od 90 dana što ukazuje na mogućnost prestanka mjere ograničenja kretanja kad prestanu uvjeti za njeno određivanje.
43. Osim toga, Sud BiH je u pobijanoj presudi istakao da se radi provođenja Zakona (član 98) osnivaju imigracioni centri, centri za smještaj podnosilaca zahtjeva za međunarodnu zaštitu i lica kojima je odobrena privremena zaštita (...) iz čega proizlazi zaključak da i tražioci međunarodne zaštite mogu biti smješteni privremeno u centre za smještaj, do okončanja postupka o zahtjevu za međunarodnu zaštitu. Zbog navedenog, sudsko vijeće Suda BiH je mišljenja da je u okolnostima konkretnog slučaja nesporno utvrđeno da je apelant granicu prešao nezakonito i da ta okolnost ukazuje na potrebu izricanja mjere ograničenja kretanja do utvrđivanja njegovog stvarnog identiteta i njegovog statusa. Također, Sud BiH je naglasio razliku u pogledu postupanja organa koji rješava status lica koje je samo iskazalo namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu i lica koje je podnijelo zahtjev za međunarodnu zaštitu. Naime, u prvom slučaju postupa Služba i ona je nadležna da nadzire kretanje stranca i izriče mjere u skladu s odredbom člana 99. Zakona sve do podnošenja zahtjeva za azil. Poslije podnošenja zahtjeva, nadležnost prelazi na Ministarstvo sigurnosti, koje opet može izricati neophodne mjere, odnosno u smislu odredbe člana 114. Zakona ograničiti kretanje.
44. Kada su u pitanju navodi apelacije koji se tiču odredbe člana 5. stav 2. Evropske konvencije, koja svakome ko je uhapšen garantira da će odmah, na jeziku koji razumije biti obaviješten o razlozima hapšenja i optužbama protiv njega, Ustavni sud zapaža da apelant u navodima apelacije, osim što je istakao praksu Evropskog suda citirajući nekoliko odluka u kojima se Evropski sud bavio vremenom u kojem se moraju dati razlozi za lišavanje slobode, ničim nije doveo u pitanje garancije koje pruža ovaj član Evropske konvencije. Osim toga, iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizlazi da su Ministarstvo sigurnosti i Služba obezbijedili apelantu saslušanje na maternjem jeziku, tigrinja jeziku, saslušavši ga na okolnost nezakonitog ulaska na teritoriju BiH i iskazane namjere za međunarodnu zaštitu.
45. Također, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju ispoštovana i apelantova neophodna proceduralna prava, jer je Rješenje o stavljanju pod nadzor broj UP-1/18.9-07.3-196/11 od 21. novembra 2011. godine, radi utvrđivanja identiteta a zatim rješenje o ograničenju kretanja na period od 90 dana radi protjerivanja, bilo predmet sudskog preispitivanja u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, a u povodu isticanja istih ili sličnih navoda u kontekstu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, smatrao da su „ispoštovana i neophodna proceduralna prava apelanta, uključujući i habeas corpus postupak iz stava 4. člana 5. Evropske konvencije, jer je rješenje o stavljanju pod nadzor bilo predmet sudskog preispitivanja“ (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, odluke o dopustivosti AP 1470/09 od 24. juna 2009. godine, AP 2306/09 od 17. septembra 2009. godine, AP 1499/09 od 24. juna 2009. godine). Ovakvom zaključku u svim slučajevima je prethodila ocjena da se radilo o zakonitom lišavanju slobode, na način i u postupku propisanim zakonom, a u smislu člana 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije.
46. Prema navedenom, Ustavni sud smatra da ni u okolnostima konkretnog slučaja ne postoje razlozi da odstupi od ranije zauzetog stava da je udovoljeno proceduralnim garancijama u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, odnosno da apelantu nije bila uskraćena mogućnost sudskog preispitivanja odluka o određivanju mjere ograničenja kretanja.
47. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je ograničenje kretanja apelantu na period od 90 dana, zabranom kretanja izvan Imigracionog centra, određeno u skladu sa standardima sadržanim u članu 5. Evropske konvencije te da apelantu nije povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
48. U pogledu navoda koji se odnose na povredu prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ponovo naglašava da je odluka stavljanja apelanta pod nadzor a zatim odluka kojom mu se ograničava kretanje na period od 90 dana u Imigracionom centru izvršeno na osnovu odluke Službe, odnosno Suda, za koje je u prethodnim tačkama ove odluke zaključeno da su donesene uz poštivanje proceduralnih zahtjeva i da su zasnovane na relevantnim odredbama Zakona i ZUP-a. Budući da apelant i ove navode suštinski zasniva na nezakonitosti rješenja o ograničenju kretanja, o čemu je Ustavni sud u prethodnim stavovima ove odluke dao obrazloženje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje ovaj dio apelantovih navoda.
49. S obzirom da Ustavni sud u konkretnom slučaju nije našao povrede prava na koja se apelant žalio, Ustavni sud neće razmatrati apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete.
VIII. Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije kada je apelantu mjera ograničenja kretanja koja se izvršava u Imigracionom centru, kao specijaliziranoj ustanovi za prihvat i smještaj stranaca, izrečena u svrhu utvrđivanja identiteta i osiguranja izvršenja mjere protjerivanja pod uvjetima i u postupku propisanim Zakonom. Također, ne postoji povreda prava iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije jer je apelantu, angažiranjem prevodioca, omogućeno da bude saslušan na maternjem (tigrinja) jeziku. Osim toga, nema povrede iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer apelantu nije bila uskraćena mogućnost da odluku kojom mu je izrečena mjera ograničenja kretanja preispita sud.
51. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić