Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2589/09 („Krajina-osiguranje“ a.d. iz Banje Luke)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Naknada štete
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
  • Materijalna šteta
  • Nematerijalna šteta
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2589/09

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2589/09, rješavajući apelaciju „Krajina-osiguranja“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Krajina-osiguranja“ a.d. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000 088 od 8. jula 2009.

godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 0011-0-Gž-08- 000258 od 16. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 071-0-P-07-000610 od 7. decembra 2007. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Krajina-osiguranje“ a.d. iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 12. avgusta 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 088 od 8. jula 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000258 od 16. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-07-000610 od 7. decembra 2007. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje navedenih presuda protiv apelanta i zabranio Osnovnom sudu da sprovede izvršenje po rješenjima br. 071-0-I-08-016 720 od 5. avgusta 2008. godine i 071-0-I-08-016 719 od 15. septembra 2008. godine do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2589/09 od 8. septembra 2009. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda, Okružnog suda, Vrhovnog suda i Miroslava Prerada, advokata iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: punomoćnik tužioca), kao druge strane u postupku, zatraženo je 31. avgusta 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud i punomoćnik tužioca su 14. septembra 2009. godine dostavili odgovore na apelaciju, a Osnovni sud i Okružni sud 17. i 24. septembra 2009. godine.

5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Osnovnog suda, Okružnog suda, Vrhovnog suda i punomoćnika tužioca dostavljeni su apelantu 15. juna 2012. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:

7. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Radojke Kalaš, Vida Kalaša, Jove Kalaša, Milje Kalaš, Jovana Petričevića, Luce Komarac, Ivice Komarca, Mate Komarca, Tomislava Komarca, Stipe Komarca, Branke Komarac, Katice Komarac, Ljubice Komarac i Marice Komarac (u daljnjem tekstu: tužioci ili tužioci R.K., V.K., J.K., M.K., J.P., L.K., I.K., M.K., T.K., S.K., B.K., K.K., Lj.K. i M.K.) protiv apelanta i Milenka Majdančića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi naknade materijalne i nematerijalne štete, Osnovni sud je, u ponovnom postupku, donio Presudu broj 071-0-P-07-000610 od 7. decembra 2007. godine. Donesenom presudom obavezan je apelant da zajedno sa ranije obavezanim drugotuženim, po Presudi istog suda broj P-1563/02 od 28. februara 2006. godine, tužiocima na ime naknade štete solidarno isplati ukupan iznos od 259.184,75 KM po osnovima (podizanje nadgrobnog spomenika i troškovi sahrane, duševne patnje zbog smrti bliskog lica-supruga i oca i izgubljena dobit) i u iznosima bliže navedenim u izreci presude, sve sa zakonskim zateznim kamatama počev od 28. februara 2006. godine pa do isplate. Takođe, obavezani su apelant i drugotuženi da tužiteljki L.K. na ime materijalne štete za uništeno vozilo solidarno nadoknade iznos od 11.657,14 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. avgusta 1986. godine pa do konačne isplate. Istom presudom obavezan je apelant da solidarno sa ranije obavezanim drugotuženim po Presudi broj P-l563/02 od 28. februara 2006. godine tužiocima solidarno nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 61.000,00 KM, kao i troškove predmetnog postupka u iznosu od 3.840,00 KM. Preostali dio postavljenog tužbenog zahtjeva tužilaca Osnovni sud je odbio kao neosnovan.

8. U obrazloženju presude je navedeno da je u ovom predmetu 28. februara 2006. godine Osnovni sud donio Presudu broj P-1563/02 kojom je djelimično udovoljeno zahtjevima tužilaca i kojom su obavezani apelant i drugotuženi da solidarno tužiocima nadoknade materijalnu i nematerijalnu štetu po osnovima i u iznosima bliže navedenim u izreci te presude. Navedenu presudu Okružni sud je ukinuo u dosuđujućem dijelu u odnosu na apelanta, kao i u odbijajućem dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužiteljke L.K. za naknadu materijalne štete na ime uništenog automobila. Osnovni sud je, u ponovnom postupku koji je okončan donošenjem osporene presude, u odnosu na drugotuženog odlučio samo o zahtjevu za naknadu materijalne štete na ime uništenog automobila.

9. Dalje, Osnovni sud je istakao da je na osnovu sprovedenih dokaza, u smislu odredbe člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je među strankama nesporno da je drugotuženi 4. avgusta 1986. godine, u mjestu Dubrave na putu Banja Luka - Bosanska Gradiška, upravljajući teretnim automobilom skrivio saobraćajnu nezgodu. Pored toga, nesporno je i da su u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi poginuli Josip Komarac (suprug tužiteljke L.K. i otac tužilaca I.K., M.K., T.K., S.K., B.K., K.K., Lj.K. i M.K.) i Milan Kalaš (suprug tužiteljke R.K., a otac tužilaca V.K., J.K. i M.K.), te da je povrijeđen J.P. Dalje, nesporno je i da je protiv drugotuženog vođen krivični postupak u Osnovnom sudu u Gradišci, te da je on Presudom broj K-16/87 od 14. septembra 1987. godine proglašen krivim za prouzrokovanu saobraćajnu nezgodu. Slijedeći to, Osnovni sud je istakao da se odgovornost drugotuženog zasniva na odredbama člana 12 ZPP, jer je sud vezan za odgovornost koja je utvrđena u krivičnom postupku.

10. Osnovni sud je naveo da je vozilo drugotuženog bilo osigurano za štete prema trećim licima kod tadašnjeg ZOIL-a „Sarajevo“ - Filijala Banja Luka, na osnovu Ugovora o osiguranju broj 4005483 za period od 25. marta 1986. do 25. marta 1987. godine. Dalje, Osnovni sud je istakao da je apelant pravni sljednik bivšeg ZOIL-a „Sarajevo“ koji je, kao poslovna jedinica ove osiguravajuće kuće, svojim osnivanjem preuzeo imovinu i sredstva matične kuće, te samim tim je odgovoran prema trećim licima, a svi ostali prigovori su prigovori koji mogu da se upute matičnoj kući radi dokazivanja eventualnih potraživanja u određenim regresnim zahtjevima, te rješavanju diobnog bilansa. Stoga je, kako je zaključio Osnovni sud, apelant odgovoran za štetu iz predmetnog udesa, solidarno sa drugotuženim.

11. Takođe, Osnovni sud je naveo da je imao u vidu i činjenicu da apelant kao osiguravač odgovara do „najnižeg limita pokrića" iznosa na koje se mora ugovoriti osiguranje od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima pri upotrebi motornog vozila, koji je u momentu štetnog događaja za autobuse i teretna vozila iznosio 10.000.000 tadašnjih dinara. Navedeno je da je u ovom postupku u Presudi broj P-l563/02 od 28. februara 2006. godine Osnovni sud bio utvrdio limit pokrića na bazi pariteta dinar - DM, na osnovu Odluke Saveznog izvršnog vijeća o određivanju iznosa na koje se mora ugovoriti osiguranje od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima pri upotrebi motornih vozila (u daljnjem tekstu: Odluka SIV-a), koja je bila na snazi u vrijeme štetnog događaja. U vezi s tim, navedeno je da je Odluka SIV-a donesena 21. jula 1983. godine, te da je Osnovni sud utvrdio limit pokrića na dan donošenja odluke, tj. 25. jula 1983. godine, u iznosu od 297.100,00 DM za teretna vozila, a prema podacima Narodne banke Srbije, kada je paritet jugoslovenski dinar - DM iznosio: 3.365,13 jugoslovenskih dinara = 100 DM. Dalje je navedeno da Okružni sud Rješenjem broj 011-0.Gž-06-001201 od 26. februara 2007. godine nije prihvatio ovakav stav suda, jer je smatrao da se treba primijeniti paritet dinar - DM u vrijeme zaključenja ugovora, 28. marta 1986. godine, te da se treba utvrđivati apelantova obaveza u okvirima iznosa od 70.125,20 DM, zbog čega je predmet vraćen na ponovni postupak. Prilikom usvajanja„ovakvog“ stava, kako je navedeno u presudi Osnovnog suda, Okružni sud se pozvao na Odluku Vrhovnog suda broj Rev-12/2001 od 22. februara 2002. godine. Međutim, kako je naveo Osnovni sud, ovakav pravni stav Okružnog suda nije osnovan, jer se Vrhovni sud u predmetnoj revizionoj odluci pozvao na načelno shvatanje Saveznog suda i republičkih vrhovnih sudova bivše SFRJ broj 8/88, koje je usvojeno na 39. zajedničkoj sjednici u Subotici. Navedeno je da istaknuti pravni stav Vrhovni sud nije prihvatio, te da je u Odluci broj Rev - 98/00 od 16. maja 2003. godine istakao da su najniži osigurani iznosi iz odluka SIV–a, zbog inflatornih kretanja, u velikom procentu obezvrijeđeni u periodu od njenog donošenja do štetnog događaja, odnosno zaključenja ugovora, usljed čega bi, u slučajevima ograničavanja naknade iz osiguranja, osigurana suma u vrijeme zaključenja ugovora bila očigledno na štetu oštećenih u saobraćajnoj nezgodi, a u nekim kasnijim osiguranim slučajevima i besmislena zbog permanentnog obezvređivanja iznosa iz odluke SIV-a zbog promjene vrijednosti dinara.

12. Slijedeći to, Osnovni sud je zaključio da je novčani ekvivalent iznosa od 10 miliona jugoslovenskih dinara u vrijeme donošenja Odluke SIV-a za teretna vozila iznosio 297.100,00 DM po zvaničnom kursu, te da se, shodno tome, apelantov osiguranik, u konkretnoj pravnoj stvari drugotuženi, morao u vrijeme zaključenja ugovora sa apelantom osigurati od odgovornosti u okviru stvarne vrijednosti najniže sume osiguranja osiguravajućeg pokrića koja je bila propisana navedenom odlukom SIV-a, prema službenom kursu jugoslovenski dinar-DM na dan zaključenja ugovora o osiguranju. Osnovni sud je, dalje, naveo da je utvrdio limit pokrića tako što je njegovu visinu utvrdio prema paritetu jugoslovenski dinar - DM u vrijeme donošenja odluke, te tako utvrđenu protivvrijednost u DM valuti smatrao kao stvarnu vrijednost na koju se drugotuženi osigurao prilikom zaključenja ugovora o osiguranju od auto-odgovornosti kod apelanta. Navedeno je da je ovakav pravni stav usvojio i Vrhovni sud u svojoj Presudi broj Rev 30105 od 27. marta 2007. godine u kojoj je izraženo mišljenje da je intencija donosioca odluke da se u periodu važenja odluke, od donošenja pa do prestanka važenja, najniža suma pokrića na koju se imaju osigurati sopstvenici vozila od auto-odgovornosti zadrži na istom nivou. Stoga je i u ovom postupku, kako je naveo Osnovni sud, apelantova odgovornost ocijenjena u okviru limita pokrića prema paritetu jugoslovenski dinar - DM, u vrijeme donošenja odluke, a koja je bila na snazi u vrijeme štetnog događaja, odnosno u vrijeme zaključenja ugovora koji je, prema podacima Narodne banke Srbije, 25. jula 1983. godine iznosio 3.365,13 jugoslovenskih dinara = 100 DM, te je primjenom ovog pariteta najniža suma - limit pokrića u vrijeme štetnog događaja, a prema vremenu kad je odluka objavljena, tj. 25. jula 1983. godine, iznosio 297.100,00 DM.

13. U pogledu apelantovih navoda da je predmetnoj saobraćajnoj nezgodi doprinio i poginuli Josip Komarac, Osnovni sud je istakao da je na ovu okolnost saslušan vještak saobraćajne struke koji je ostao u cijelosti pri nalazu datom u predmetu broj Ki-155/86 od 26. oktobra 1986. godine. Osnovni sud je naglasio da, nakon saslušanja vještaka, nije utvrdio nijednu novu činjenicu koja bi upućivala na postojanje doprinosa poginulog vozača kombija štetnom događaju, jer je drugotuženi prilikom prelaska svojim vozilom iz suprotnog smjera na saobraćajnu traku poginulog stvorio iznenadnu nesavladivu prepreku za njega i samim tim doprinio nastanku saobraćajne nezgode. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da tužiteljka L.K. nije dokazala da je sopstvenik vozila, Osnovni sud je istakao da nasljednik u momentu smrti ostavioca postaje sopstvenik, a činjenica da predmetno vozilo nije ušlo u ostavinsku masu ne utiče na aktivnu legitimaciju tužiteljke L.K., jer predmet ostavinske mase je imovina koja je podobna za nasljeđivanje, a uništeno vozilo nije bilo predmet zaostavštine, jer je bilo uništeno za čije uništenje su odgovorni tuženi prema pravilima odgovornosti za naknadu štete. Budući da potraživanje materijalne štete prelazi i na nasljednike, to je u ovoj pravnoj stvari tužiteljka L.K., kao zakonski nasljednik pokojnog supruga, aktivno legitimisana da potražuje naknadu štete koja je nastala na imovini njenog prednika.

14. Prilikom odlučivanja o postavljenom tužbenom zahtjevu, Osnovni sud se pozvao na odredbe čl. 154, 155, 185, 189 stav 2, 190, 196 i 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), navodeći njihov sadržaj, te dovodeći te odredbe u kontekst predmetnog spora. Osnovni sud je, dalje, naveo da je prilikom donošenja odluke o visini štete koju je dosudio tužiocima prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke s obzirom na utvrđenje da su poginuli izdržavali svoje supruge i djecu, zbog čega im pripada pravo na isplatu po osnovu izgubljenog izdržavanja. Osnovni sud je naveo da je tužiocima dosudio i materijalnu štetu u vidu izgubljene dobiti-izdržavanja, zatim, po osnovu troškova sahrane bliskog srodnika i troškova podizanja nadgrobnog spomenika, te tužiteljki L.K. i materijalnu štetu za uništeno vozilo, a nematerijalnu štetu svim tužiocima po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti bliskog lica (izuzev za tužioca J.P.).

15. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-08-000258 od 16. maja 2008. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu, ukinuo prvostepenu presudu u dosuđujućem i odbijajućem dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za naknadu štete tužioca J.P. i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, a u preostalom dijelu prvostepenu presudu preinačio samo u pogledu početka dospijeća zateznih kamata, tako da je odlučio da se računa počev od 7. decembra 2007. godine, kao dana donošenja prvostepene presude, pa do isplate. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne zaključke Osnovnog suda. Dalje, Okružni sud je istakao da je, i prema njegovoj ocjeni, ispravan pravni zaključak Osnovnog suda u pogledu apelantove odgovornosti. Naime, navedeno je da su tužioci imali uslovni zahtjev čije ostvarenje je zavisilo od nastupanja osiguranog slučaja, pa oni imaju pravo na isplatu novčanog potraživanja nakon što se osigurani događaj desio. Pošto se radi o stečenom potraživanju, ono može da se smatra imovinom tužilaca, a pravo tužilaca bilo bi povrijeđeno odlukom Osnovnog suda da apelant nije obavezan da plati štetu.

16. Okružni sud je naglasio da je nesporno da osiguravajuća društva „Sarajevo-osiguranje" i „Krajina-osiguranje" nisu nikad zaključila ugovor koji reguliše reorganizaciju njihove strukture i statutarne promjene. Međutim, kako je dalje istakao Okružni sud, niko ne može da se oslobodi svojih obaveza samo zbog toga što faktičke promjene statusa nisu pravno regulisane. Strogo formalnim tumačenjem i primjenom prava (na čemu insistira apelant u žalbi) došlo bi do izbjegavanja zakonskih obaveza, a što nije u skladu sa članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U tom smislu, Okružni sud je ukazao i na praksu Ustavnog suda u Odluci broj U 35/00 od 26. juna 2003. godine, kao i Vrhovnog suda u Presudi broj 118-0-Rev-06-000 082 od 19. maja 2006. godine. Navedeno je da je apelant odgovoran za nastalu štetu tužiocima prema pravilima osiguranja od odgovornosti na osnovu odredaba čl. 940 i 941 ZOO.

17. Dalje, Okružni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da je nastupila zastarjelost potraživanja štete na ime izgubljenog izdržavanja tužilaca. S tim u vezi, navedeno je da je odredbom člana 377 stav 1 ZOO propisano da, ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Predmetna šteta je prouzrokovana krivičnim djelom protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 186 stav 5 Krivičnog zakona SRBiH („Službeni list SRBiH" broj 16/77) za koje je drugotuženi proglašen krivim, a za ovo krivično djelo je navedenom odredbom propisana kazna zatvora do osam godina. S tim u vezi, navedeno je da je postupak protiv drugotuženog okončan donošenjem Presude broj K- 16/87 od 14. septembra 1987. godine, a tužba u ovom parničnom predmetu protiv apelanta je podnesena 25. februara 1987. godine. Budući da je zastarjelost prekinuta pokretanjem postupka krivičnog gonjenja, u smislu odredaba člana 377 stav 2 ZOO, rok zastarjelosti ponovo je počeo da teče nakon donošenja osuđujuće krivične presude 14. septembra 1987. godine.

18. Takođe, prema ocjeni Okružnog suda, Osnovni sud je pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučivao o istaknutom prigovoru podijeljene odgovornosti. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke jasno proizilazi da se vozilo oštećenog u trenutku saobraćajne nezgode kretalo svojom desnom kolovoznom trakom, udaljeno od desne ivice kolovoza 0,55 metara, a od srednje linije kolovoza 0,70 metara a da je vozilo kojim je upravljao drugotuženi prešlo na desnu kolovoznu traku kojom se kretalo vozilo oštećenog, da taj prelaz nije izazvan tehničkim svojstvima vozila niti puta. Do sudara je došlo na desnoj kolovoznoj traci u smjeru kretanja oštećenog, odnosno na lijevoj kolovoznoj traci u smjeru kretanja okrivljenog, a položaj vozila oštećenog je u trenutku sudara bio apsolutno propisan, jer se vozilo nalazilo na svojoj kolovoznoj traci, a položaj vozila drugotuženog bio je nepropisan. Navedeno je da je, prema nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, oštećeni prekoračio brzinu kretanja za 20 km na čas. Međutim, kako je dalje istakao Okružni sud, pravilan je zaključak Osnovnog suda da je osnovni uzrok saobraćajne nezgode bilo nepropisano kretanje vozila kojim je upravljao drugotuženi i da u konkretnoj saobraćajnoj situaciji prekoračenje brzine od 20 km na čas vozila kojim je upravljao oštećeni nije doprinijelo nastanku saobraćajne nezgode.

19. Dalje, Okružni sud je istakao da nisu osnovani prigovori o nedostatku stranačke sposobnosti na strani tužiteljke L.K. za zahtjev za naknadu štete zbog uništenog kombija, budući da se njena aktivna legitimacija zasniva na odredbama člana 426 ZOO u vezi sa članom 43 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Navedeno je da su tuženi odgovorni za ovu štetu solidarno, apelant kao osiguravač, u smislu odredaba člana 940 ZOO, a drugotuženi na osnovu odredaba člana 154 u vezi sa članom 178 ZOO. Takođe, Okružni sud je istakao da u cijelosti prihvata utvrđenje prvostepenog suda u pogledu činjenica koje se tiču zahtjeva tužilaca za naknadu nematerijalne štete i smatra da je Osnovni sud, odlučujući o ovim zahtjevima, pravilno primijenio odredbe čl. 200 i 201 ZOO. Pored toga, Okružni sud je naveo da je apelant u postupku koji je prethodio donošenju osporene prvostepene presude predložio da se od austrijskog penzionog fonda pribave podaci o visini primanja svih tužilaca od tog fonda. Prvostepeni sud je ovaj apelantov predlog odbio, jer apelant nije dokazao da je tokom postupka pokušao da pribavi te isprave. Stav Osnovnog suda kojim je odbijen apelantov predlog da sud pribavi isprave od označenih organa u Austriji i prema zaključku Okružnog suda je zasnovan na pravilnoj primjeni odredaba člana 134 ZPP. Slijedeći to, nije osnovan apelantov žalbeni prigovor da je opisanim postupanjem prvostepenog suda onemogućen da raspravlja pred sudom.

20. Dalje, Okružni sud je istakao da je pozivanjem na pravni stav iz Odluke Vrhovnog suda broj Rev-98/00 od 16. maja 2003. godine Osnovni sud osiguranu sumu, koja je bila propisana Odlukom SIV-a broj 39/83 od 21. jula 1983. godine na 10.000.000 jugoslovenskih dinara, konvertovao u čvrstu valutu na dan donošenja odluke i tako utvrdio da je osigurana suma na dan donošenja odluke SIV-a iznosila 297.100,00 DM za teretna motorna vozila. Budući da je apelant u žalbi istakao da se osigurana suma utvrđuje na dan štetnog događaja i pri tome se pozvao na Odluku Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000513 od 30. marta 2007. godine, Okružni sud je naveo da je u odlukama Vrhovnog suda na koje se poziva prvostepeni sud i apelantova žalba u pogledu utvrđivanja visine sume osiguranja usvojen isti pravni stav. Naime, u tim odlukama, kako je utvrdio Okružni sud, Vrhovni sud je usvojio stav da se osigurana suma propisana u dinarima konvertuje u njemačke marke prema zvaničnom kursu na dan donošenja odluke, te da je, shodno tome, osiguranik u vrijeme zaključenja ugovora sa osiguravačem morao da ugovori osiguranje u dinarskoj protivvrijednosti osigurane sume izražene u DM, a utvrđene prema kursu dinar - DM na dan donošenja odluke o visini osigurane sume. Slijedeći to, kako je naglasio Okružni sud, pravno je relevantan limit osiguranja koji se morao ugovoriti u vrijeme zaključenja ugovora o osiguranju od auto-odgovornosti koji se utvrđuje na taj način što se vrijednost osigurane sume, izražena u DM kao čvrstoj valuti na dan obračuna, utvrđena po kursu na dan donošenja odluke, konvertuje u dinare na dan zaključenja ugovora, te se tako utvrđena suma osiguranja stavlja u odnos sa obimom štete u vrijeme nastanka štetnog događaja. Shodno iznesenom, šteta iz predmetnog štetnog događaja pokrivena je sumom osiguranja koju u konkretnom slučaju predstavlja iznos od 297.100,00 DM, utvrđen konverzijom dinarskog iznosa sume osiguranja propisanom za teretna vozila na dan donošenja odluke SIV-a kojom je ta suma bila propisana.

21. Pored toga, Okružni sud je naveo da je, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, preinačio odluku o zakonskoj zateznoj kamati na dosuđene iznose tužiocima po osnovu naknade nematerijalne i materijalne štete, a naveo je i da je odluka o troškovima parničnog postupka zasnovana na pravilnoj primjeni odredaba čl. 386 i 387 ZPP.

22. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0Rev-09-000 088 od 8. jula 2009. godine odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne zaključke Osnovnog i Okružnog suda. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da nema osnova za primjenu odredaba o podijeljenoj odgovornosti za nastalu štetu. Takvo utvrđenje je, i prema stavu Vrhovnog suda, rezultat ocjene izvedenih dokaza od nižestepenih sudova. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da ni činjenica da su nižestepeni sudovi svotu osiguranja iz odluke SIV-a, koja je važila u vrijeme štetnog događaja, valorizovali u čvrstu valutu DM, a zatim u KM prema kursu važećem na dan donošenja te odluke, a ne prema kursu na dan nastanka predmetne štete, ne predstavlja retroaktivnu primjenu te odluke, pa tako ni odredba člana 186 ZOO. Naime, radi se o utvrđenju stvarne vrijednosti ispod koje se nije moglo ugovoriti osiguranje od odgovornosti za štete učinjene trećim licima upotrebom teretnog motornog vozila, u smislu odredaba člana 53 tada važećeg Zakona o osnovima sistema osiguranja imovine i lica („Službeni list SFRJ“ broj 24/76), a ne izmjeni tih propisa, niti o njihovoj retroaktivnoj primjeni. Takođe, Vrhovni sud je istakao da treba imati u vidu i činjenicu da je tadašnjim osiguravačima bila otvorena mogućnost da, s obzirom na inflatorna kretanja u bivšoj SFRJ, kao vid monetarne politike, u skladu sa tim, određuju premiju osiguranja u smislu odredaba čl. 897, 912 i 913 ZOO, tako da ona bude u određenoj srazmjeri prema stvarnoj vrijednosti pomenutog limita u vrijeme njegovog određenja. Dalje je Vrhovni sud naveo da je stav nižestepenih sudova suštinski i stav Vrhovnog suda, koji je već ranije u svojim presudama (br. Rev-12/00, Rev-45/00 Rev-11/00 i Rev-19/00) i iznio. Pored toga, Vrhovni sud je naglasio da se, i prema njegovom stavu, propisana minimalna suma osiguranja valorizuje u čvrstu valutu prema vremenu kada je ona određena, a ne prema vremenu nastanka štetnog događaja, kako su to utvrdili i nižestepeni sudovi. Stoga su, kako je zaključio Vrhovni sud, neosnovani apelantovi prigovori da je dosuđena naknada štete tužiocima veća od svote osiguranja i da, s tim u vezi, i troškovi postupka nisu pravilno određeni.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede njegovih prava iz čl. I/2, II/1, II/2 i prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Takođe, apelant je naveo da je pobijanim odlukama došlo do povrede člana 2 stav 2 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i člana 2 stav 3 tačka c), kao i čl. 14 i 26 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. U obrazloženju svojih tvrdnji apelant u vrlo obimnoj apelaciji, prije svega, ističe da su presude sva tri suda nepravilne i nezakonite, te da su njima povrijeđena njegova ustavna prava. Prilikom vođenja ovog postupka, prema apelantovim navodima, počinjene su brojne povrede procesnog i materijalnog zakona. Apelant smatra da je Osnovni sud trebalo da utvrdi i doprinos vozača kombija nastanku nezgode, jer je građanska odgovornost šira od krivične, te da je utvrđena šteta za sljednike poginulog Josipa Komarca trebalo da bude „manja za 20%“ u smislu odredbe člana 192 ZOO, jer je notorna činjenica, kakao je naveo apelant, „da je brzina bila manja, to bi i posljedice bile manje“. Zatim je, prema apelantovom tumačenju, pogrešno primijenjeno materijalno pravo kako u pogledu odgovornosti, tako i u pogledu obaveze apelanta kao osiguravača da odgovara do visine sume osiguranja koja je važila na dan štetnog događaja, 4. avgusta 1986. godine, ili, u krajnjem slučaju, na dan zaključenja ugovora o obaveznom osiguranju prema odluci SIV-a. Apelant tvrdi da su redovni sudovi nepravilno utvrdili i visinu štete koju treba da plati apelant i pri tome su se pozivali na stavove koji nisu zakoniti, jer su utvrđivali „nepravilno revalorizovanu sumu osiguranja retroaktivno“. Apelant, dalje, prigovara da su mu povrijeđena ljudska prava zbog toga što je sud proizvoljno primijenio «nepostojeće materijalno pravo, odredbe čl. 186, 897, 922, 940 i 941 ZOO i visinu apelantove obaveze, jer je to protivno tada važećem zakonu-propisu koji nije mogao da bude retroaktivno izmijenjen». Dalje, apelant ističe da su sve presude nezakonite i nerazumljive, protivrječne i kontradiktorne, jer ne sadrže argumentovane i odlučne činjenice u pogledu važeće sume osiguranja, momenta nastanka ugovora, načina utvrđenja sume osiguranja, kao i načina utvrđenja izgubljene zarade za neke od tužilaca. Apelant, zatim, elaborira zbog čega smatra da retroaktivno određivanje sume pokrića u konkretnom slučaju nije dozvoljeno, te u apelaciji navodi primjere odluka drugih sudova za koje iznosi stav da su drugačije riješili sličnu situaciju. Apelant ističe da smatra da je stvarni iznos štete, odnosno njegova obaveza iznos od 51.758,76 DM/KM sa zakonskom kamatom od dana presuđenja do isplate, a ne iznos koji je dosuđen osporenim presudama, tj. „iznos od 279.627,57 KM sa troškovima spora od 64.840,00 KM uz kamate od približno 500.000,00 KM“.

b) Odgovor na apelaciju

24. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud i Okružni sud su istakli da ostaju u cijelosti pri razlozima iz obrazloženja svojih odluka, te da smatraju da u sprovedenom postupku nisu povrijeđena apelantova ustavna prava.

25. Osnovni sud je istakao da je postupak pred prvostepenim sudom sproveden u skladu sa pravilima ZPP u kojem je omogućeno parničnim strankama da iznesu sve činjenice i izvedu sve dokaze kojima dokazuju te činjenice i da u toku postupka ničim nije doveden u pitanje položaj apelanta kao stranke u postupku.

26. Punomoćnik tužilaca je istakao da apelant uporno „daje neke svoje teoretske konstrukcije oko principa kako suditi“. Naveo je da je apelant sve to već isticao u nižestepenim postupcima koje osporava kao nezakonite, tj. nezasnovane na materijalnopravnim propisima. No, kako je dalje istakao punomoćnik tužilaca, apelant stalno zanemaruje stavove i tumačenja materijalnopravnih propisa za konkretni slučaj koji su dali Vrhovni sud SR Bosne i Hercegovine, odnosno danas, kao baštinici te prakse i tumačenja, sudovi Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine.

V. Relevantni propisi

27. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 12. stav 3.

U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.

Član 134. st. 1. i 3.

Stranka je dužna da sama podnese ispravu na koju se poziva za dokaz svojih navoda.

Ako se isprava nalazi kod državnog organa ili pravnog lica kome je povjereno vršenje javnog ovlašćenja, a sama stranka ne može izdejstvovati da se isprava preda ili pokaže, sud će po prijedlogu stranke narediti tom organu, odnosno licu, da ispravu dostave sudu

28. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Osnovi odgovornosti Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Obična šteta i izmakla korist Član 189. st. 1. i 3.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Izgubljena zarada i troškovi liječenja i sahrane Član 193. stav 1.

(1) Ko uzrokuje nečiju smrt dužan je nadoknaditi uobičajene troškove njegove sahrane.

Pravo lica koje je poginuli izdržavao Član 194.

(1) Lice koje je poginuli izdržavao ili redovno pomagao, a i ono koje je po zakonu imalo pravo zahtijevati izdržavanje od poginulog, ima pravo na naknadu štete koju trpi gubitkom izdržavanja, odnosno pomaganja.

(2) Ova se šteta nadoknađuje plaćanjem novčane rente čiji se iznos odmjerava s obzirom na sve okolnosti slučaja, a koji ne može biti veći od onoga što bi oštećenik dobivao od poginulog da je ostao u životu.

Novčana naknada Član 200. stav 1.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog […] smrti bliskog lica, te za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i o njenom odsustvu.

Novčana naknada drugim licima Član 201. stav 1.

(1) U slučaju smrti nekog lica sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.

Potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom Član 377. stav 1.

(1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknade štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

Osigurani slučaj Član 898. stav 1.

(1) Događaj s obzirom na koji se zaključuje osiguranje (osigurani slučaj) mora biti budući, neizvjestan i nezavisan od isključive volje ugovarača.

Dužnost plaćanja i primanja premije Član 912. stav 1.

(1) Ugovarač osiguranja dužan je platiti premiju osiguranja, ali je osiguravač dužan primiti isplatu premije od svakog lica koje ima pravni interes da ona bude plaćena.

29. Odluka o određivanju iznosa na koje se mora ugovoriti osiguranje od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima pri upotrebi motornih vozila („Službeni list SFRJ“ broj 25/76) u relevantnom dijelu glasi:

1. Najniži osigurani iznosi na koje je korisnik, odnosno sopstvenik motornog vozila dužan, u smislu člana 51. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica, da se osigura od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima, iznose po jednom štetnom događaju, i to:

1) 5,000.000 za autobuse i teretna vozila ; [… ]

30. Odluka o izmjeni Odluke o određivanju iznosa na koje se mora ugovoriti osiguranje od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima pri upotrebi motornih vozila („Službeni list SFRJ“ broj 39/83 od 25. jula 1983. godine) u relevantnom dijelu glasi:

1. U odluci o određivanju iznosa na koje se mora ugovoriti osiguranje od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima pri upotrebi motornih vozila („Službeni list SFRJ“ broj 25/76) u tački 1. odredbe pod 1. i 2.

mijenjaju se i glase:

„1) 10,000.000 – za autobuse i teretna vozila; [ … ] 2) Ova odluka stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u 'Službenom listu SFRJ'.“

VI. Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

33. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 088 od 8. jula 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. avgusta 2009. godine a apelacija je podnesena 12. avgusta. 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

35. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da su mu njima prekršena prava iz čl. I/2, II/1, II/2 i prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na pravično suđenje i imovinu iz člana 6 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Takođe, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 2 stav 2 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i član 2 stav 3 tačka c), kao i čl. 14 i 26 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (…).

38. Ustavni sud ističe da je nesporno da se u predmetnom parničnom postupku odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i stoga su član 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjivi. Dalje, Ustavni sud primjećuje da se apelantovi navodi da su redovni sudovi, donoseći osporene odluke, povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje suštinski odnose na njegovo nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava.

39. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02), a Ustavni sud se, u okviru apelacione nadležnosti, bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

40. Ustavni sud, prije svega primjećuje, a što je u odgovoru na apelaciju naglasio i punomoćnik tužilaca, da su navodi apelacije, faktički, ponovljeni navodi iz redovnog postupka, te da su na sve te navode redovni sudovi već odgovorili u osporenim odlukama.

41. Dalje, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su sudovi na tri sudske instance vrlo detaljno razmotrili sva pitanja koja apelant ponavlja u apelaciji, te da su dali veoma jasna i razložna obrazloženja zbog čega ne mogu da se prihvate apelantovi navodi o tome da se u konkretnom slučaju radilo o podijeljenoj odgovornosti za nastalu štetu, budući da je, prema apelantovim navodima, građanska odgovornost šira od krivične. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je odredbom člana 12 stav 3 ZPP propisano da je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim. Budući da je nesporno da je povodom predmetne saobraćajne nezgode Presudom broj K-16/87 od 14. septembra 1987. godine drugotuženi proglašen krivim, redovni sud je vezan za tu odluku. Nezavisno od toga, Ustavni sud, takođe, primjećuje da je u redovnom postupku na ovu okolnost saslušan vještak saobraćajne struke koji je vještačio predmetnu saobraćajnu nezgodu tokom krivične istrage u predmetu broj Ki-155/86, te koji je ostao pri sačinjenom nalazu od 26. oktobra 1986. godine. Osnovni sud je naglasio da, nakon saslušanja vještaka, nije utvrdio nijednu novu činjenicu koja bi upućivala na postojanje doprinosa poginulog vozača kombija štetnom događaju, jer je drugotuženi prilikom prelaska svojim vozilom iz suprotnog smjera na saobraćajnu traku poginulog stvorio iznenadnu nesavladivu prepreku za njega i samim tim doprinio nastanku saobraćajne nezgode.

42. Osim toga, redovni sudovi su, takođe, u sve tri osporene odluke dali iscrpna obrazloženja o tome zašto su usvojili tužbeni zahtjev i naložili apelantu da zajedno sa drugotuženim, koji je obavezan ranije donesenom Presudom u istom predmetu broj P- 1563/02 od 28. februara 2006. godine, solidarno naknade materijalnu i nematerijalnu štetu tužiocima, budući da je tokom postupka utvrđeno da su poginuli izdržavali svoje supruge i djecu. U odnosu na visinu dosuđene naknade na ime materijalne i nematerijalne štete, Ustavni sud, takođe, primjećuje da su sudovi jasno obrazložili zašto su dosudili određene iznose svakom od pojedinih tužilaca, te da su posebnu pažnju posvetili apelantovim prigovorima u vezi sa „minimalnom sumom osiguranja“ i da su, u vezi s tim, utvrdili da je apelantov prigovor o retroaktivnoj primjeni prava u cijelosti neosnovan. Naime, redovni sudovi su utvrdili, suprotno apelantovim navodima, da je nanesena šteta iz predmetnog štetnog događaja pokrivena sumom osiguranja koju u konkretnom slučaju predstavlja iznos od 297.100,00 DM, a koji je utvrđen konverzijom dinarskog iznosa sume osiguranja propisanog za teretna vozila na dan donošenja odluke SIV-a kojom je ta suma bila propisana.

43. Dakle, sudovi su, suprotno apelacionim navodima, potpuno utvrdili relevantne činjenice i na njih primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe ZOO i odluku SIV-a koje su se primjenjivale i u vrijeme nastupanja štetnog događaja, te jasno obrazložili zašto su zaključili da je apelant obavezan da naknadi nastalu štetu tužiocima. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud posebno ispitao apelantove navode o „retroaktivnoj primjeni propisa“, te s tim u vezi dao jasno obrazloženje iz kojeg proizlazi zašto su i ovi apelentovi navodi neosnovani.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su Osnovni sud, Okružni sud i Vrhovni sud o svojim zaključcima dali dovoljna, jasna i precizna obrazloženja u svojim odlukama, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, već dovoljnim i prihvatljivim u smislu prava na obrazloženu odluku kao elementa prava na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da apelant svojim navodima ni na koji način nije doveo u pitanje poštivanje prava na pravično suđenje, niti je ponudio bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je u konkretnom slučaju na bilo koji način to pravo prekršeno, već je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije na koje se apelant pozvao.

Ostali navodi

45. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz čl. I/2, II/1, II/2 i II/3k) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 14 Evropske konvencije, kao i člana 2 stav 2 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i člana 2 stav 3 tačka c), kao i čl. 14 i 26 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju čl. I/2, II/1, II/2 i II/3k) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 14 Evropske konvencije, kao i člana 2 stav 2 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i člana 2 stav 3 tačka c), kao i čl. 14 i 26 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima neosnovani.

VIII. Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

47. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2589/09 („Krajina-osiguranje“ a.d. iz Banje… | Sudska praksa | Aktio