Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1684/12 (T.G.)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Upravni spor
  • Protjerivanje stranaca
  • Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
  • Obavještenje o na jeziku koji razumije
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1684/12

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1684/12, rješavajući apelaciju T.G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija T.G., podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 008460 12 Uvp od 7.

marta 2012. godine i S1 3 U 008460 12 U od 19. januara 2012.

godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-1-07/1-41-1-46-2/11 od 15. decembra 2011. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.9-07.3-197/11 od 21. novembra 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. T.G. (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Udruženje „Vaša prava BiH“ podnio je 8. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 008460 12 Uvp od 7. marta 2012. godine i S1 3 U 008460 12 U od 19. januara 2012. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-1-07/1-41-1- 46-2/11 od 15. decembra 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Ministarstva je 16. i 17. maja 2012. godine zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH i Ministarstvo su 23. i 25. maja 2012. godine dostavili odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju proslijeđeni su apelantu 11. juna 2012. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

a)Postupak protjerivanja

6. Rješenjem Ministarstva, Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba), broj UP-1/18.9-07.3-197/11 od 21. novembra 2011. godine, apelantu je radi utvrđivanja identiteta određena mjera stavljanja pod nadzor u Imigracioni centar u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Imigracioni Centar) na period od 21. novembra do 21. decembra 2011. godine. Navedeno rješenje je doneseno nakon što je apelant sa još dvije osobe kontroliran 21. novembra 2011. godine i utvrđeno je da ne posjeduju identifikacione dokumente.

7. Rješenjem Službe broj UP-1/18.6-07.3-92/11 od 28. novembra 2011. godine apelant, državljanin Eritreje, protjeruje se s teritorije BiH, te mu se nalaže da u roku od osam dana napusti BiH. Istim rješenjem apelantu se zabranjuje ulazak u BiH i boravak na teritoriji BiH na period od dvije godine. Služba je navela da je utvrdila da apelant nije evidentiran prilikom prelaska granice, tako da je počinio nezakonit ulazak u BiH propisan odredbama člana 16. tačka a) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Iz apelantove izjave slijedi da je on državljanin Eritreje, te da je nakon što je nelegalno boravio u R Srbiji došao u BiH i da nema identifikacione dokumente. Služba je istakla da je odredbama člana 88. stav 1. tačka a) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu propisano da strancu može biti izrečena mjera protjerivanja ako je pokušao ući ili je ilegalno ušao u zemlju, zbog čega je donio predmetno rješenje.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UP-2-06-07- 2-160/11 od 23. decembra 2011. godine kojim je žalbu odbilo i potvrdilo prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je istaklo da, u skladu s odredbama člana 88. stav 1. tačka a) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako je u BiH pokušao ući ili je ušao nezakonito, ili ako je ostao u BiH nakon isteka roka važenja vize, ili odobrenja boravka, ili nakon proteka vremena važenja prava na bezvizni boravak, ili je pokušao prekršiti ili je prekršio propise o prelasku državne granice pri izlasku iz BiH. U skladu s odredbama člana 16. stav 1. tog zakona, nezakonitim ulaskom u BiH smatra se prelazak ili pokušaj prelaska državne granice izvan graničnog prijelaza otvorenog za međunarodni promet, ili izvan graničnog prijelaza namijenjenog za promet između BiH i susjednih država, ili izvan vremena u koje granični prijelaz radi, ili prije proteka roka u kojem ne može ući u BiH. Ministarstvo je dalje navelo da iz spisa slijedi da je 21. novembra 2011. godine utvrđeno da je NN osoba bez identifikacionih dokumenata, prema ličnoj izjavi u pogledu imena i prezimena, apelant, državljanin Eritreje, te da je stavljen pod nadzor radi utvrđivanja identiteta. Ministarstvo je navelo da je u toku prvostepenog postupka apelant 29. novembra 2011. godine iskazao namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu, o čemu je dobio potvrdu koja važi do 7. decembra 2011. godine i u kojoj je naznačeno da apelant do tog datuma mora lično podnijeti zahtjev za međunarodnu zaštitu Sektoru za azil.

9. Iz dostavljene dokumentacije slijedi da je ovaj postupak u toku.

b) Postupak ograničavanja kretanja

10. Rješenjem Službe broj UP-1/18.9-07.3-197/11 od 21. novembra 2011. godine apelantu je, radi utvrđivanja identiteta, određena mjera stavljanja pod nadzor u Imigracioni centar na period od 21. novembra do 21. decembra 2011. godine.

11. Rješenjem Ministarstva broj UP-1-07/1-41-1-46-2/11 od 15. decembra 2011. godine apelantu je ograničeno kretanje na period od 90 dana počevši od 22. decembra 2011. godine do 20. marta 2012. godine, sa zabranom kretanja izvan prostora Imigracionog centra. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je apelant iskazao namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu 29. novembra 2011. godine, da je Rješenjem Službe od 21. novembra 2011. godine apelantu određena mjera stavljanja pod nadzor radi utvrđivanja identiteta na period od 21. novembra do 21. decembra 2011. godine smještajem u Imigracioni centar, da mu je Rješenjem od 28. novembra 2011. godine izrečena mjera protjerivanja, te da Služba sumnja da je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen s ciljem odgode izvršenja rješenja o protjerivanju ili izručenju ili predaji iz BiH, a zahtjev je mogao biti podnesen znatno ranije. U skladu s navedenom apelantu je određena mjera ograničenja kretanja u smislu odredaba člana 114. stav 1) tačka c) i člana 110. stav 3. tačka d) koje propisuju da kretanje podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu može privremeno biti ograničeno, ako je ograničenje kretanja potrebno da bi se osigurala odluka o protjerivanju.

12. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 008460 12 U od 19. januara 2012. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva. U obrazloženju presude Sud BiH je istakao da je Ministarstvo apelantu ograničilo kretanje u smislu člana 114. stav 1. tačka c) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Iz spisa slijedi da je apelant ilegalno ušao u BiH, da je 21. novembra 2011. godine kontroliran i da je tada utvrđeno da nije imao identifikacione dokumente, te da mu je Služba izrekla mjeru stavljanja pod nadzor u Imigracioni centar radi utvrđivanja identiteta. Apelant je izjavio da je državljanin Eritreje, odakle je krenuo u namjeri da stigne u Englesku, da je iz Makedonije došao u R Srbiju gdje je nekoj osobi platio da ga sa još tri osobe preveze do R Hrvatske. U R Hrvatskoj su bili pet dana kada je došla neka osoba i čamcem ih prevezla preko rijeke na čijoj obali ga čekalo vozilo koje ga je vozilo oko 25 km, nakon čega je saznao da se nalazi u BiH. Također, iz spisa slijedi da je apelantu izrečena mjera protjerivanja, te da je apelant iskazao namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu. Sud BiH je istakao da je Ministarstvo pravilno zaključilo da su se stekli uvjeti za ograničenje kretanja apelantu, jer se radi o osobi koja je ilegalno ušla na teritoriju BiH bez identifikacionih dokumenata i na koju se mogu primijeniti odredbe člana

114. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Iako su se stekli uvjeti za izricanje navedene mjere, Sud BiH je istakao da je ovu mjeru trebalo odrediti radi utvrđivanja identiteta, a ne pozivati se na član 110. stav 3. tačka d) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. U skladu s odredbom člana 114. stav 1. tačka e) tog zakona, ukoliko je potrebno, kretanje podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu može biti privremeno ograničeno u slučaju utvrđivanja identiteta, a potreba za ovakvom mjerom cijeni se prema okolnostima konkretnog slučaja i predstavlja diskreciono pravo organa koji vodi postupak. Sud BiH je naveo da se u smislu člana 98. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu radi provođenja ovog zakona osnivaju imigracioni centri, centri za smještaj podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, centri za smještaj žrtava trgovine ljudima kao i druge ustanove specijalizirane za prihvat stranaca. Iz navedenog slijedi da i tražitelji međunarodne zaštite mogu biti smješteni privremeno u centre za smještaj tražitelja međunarodne zaštite, do okončanja postupka po zahtjevu za međunarodnu zaštitu. Sud BiH je istakao da, kako je apelant ilegalno prešao granicu bez identifikacionih dokumenata, to predstavlja okolnost koja ukazuje na potrebu izricanja mjere ograničenja kretanja do utvrđivanja apelantovog stvarnog identiteta i statusa. Ova mjera je utemeljena zato što pitanje kretanja stranaca spada u javni domen države, tako da se ograničenjem kretanja strancu koji je ušao ilegalno na teritoriju BiH bez identifikacionih dokumenata u zakonom predviđenoj proceduri ne vrijeđaju ljudska prava stranca, jer država ima pravo da poduzima mjere u skladu sa Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu.

13. Osim toga, Sud BiH je naveo da je potrebno ukazati na razliku između osobe koja je podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu i osobe koja namjerava podnijeti zahtjev za međunarodnu zaštitu. Naime, članom 107. st. 1-4. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu propisano je da se namjera podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu može iskazati na graničnom prijelazu ili u BiH u jedinicama Službe, tako da Služba izdaje potvrdu o izraženoj namjeri podnošenja zahtjeva za azil i određuje pravac kretanja i rok koji je potreban da bi stranac lično podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu. Ta potvrda se smatra odobrenjem boravka za određeni rok, a Služba bez odgađanja prosljeđuje primjerak potvrde Ministarstvu. Dalje, st. 5-7. istog člana propisano je da se zahtjev za međunarodnu zaštitu podnosi lično Ministarstvu koje mu izdaje dokument da je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu i taj dokument se smatra odobrenjem boravka do donošenja konačne odluke o zahtjevu. Dakle, zakon razlikuje iskazivanje namjere i podnošenje zahtjeva u smislu nadležnosti, tako da je Služba nadležna za stranca koji se nađe teritoriji BiH i iskaže namjeru da podnese zahtjev, dok je Ministarstvo nadležno za status stranca poslije podnošenja zahtjeva. S tim u vezi Služba može, ako postoje razlozi, nadzirati kretanje stranca u smislu člana 99. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, odnosno izreći mjeru stavljanja stranca pod nadzor ili produženje te mjere, a nakon podnošenja zahtjeva Ministarstvo može izreći mjeru iz svoje nadležnosti, odnosno iz člana 114. navedenog zakona, tj. mjeru ograničenja kretanja. To proizlazi i iz odredbe člana 107. stav 7. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu kojom je propisano da, ako je strancu koji izrazi namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu, već određeno stavljanje pod nadzor, činjenica pozivanja na međunarodnu zaštitu ne utječe na određivanje ni na izvršenje stavljanja pod nadzor.

14. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za preispitivanje sudske odluke, Sud BiH je donio Presudu broj S1 3 U 008460 12 Uvp od 7. marta 2012. godine kojom je zahtjev odbio. U obrazloženju Presude, Sud BiH je naveo da nisu utemeljeni apelantovi navodi, jer je apelantu istovremeno s iskazivanjem namjere da traži azil izrečena mjera protjerivanja budući da je apelant ilegalno ušao u BiH, da je 21. novembra 2011. godine kontroliran i nije imao dokumente, nakon čega mu je izrečena mjera stavljanja pod nadzor, te mjera protjerivanja. Apelant je 29. novembra 2011. godine podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu, jedan dan nakon što mu je izrečena mjera protjerivanja, što jasno ukazuje da je apelant na ovaj način samo pokušao odgoditi izvršenje odluke o protjerivanju. Samim tim, Ministarstvo je pravilno zaključilo da su se stekli uvjeti za izricanje mjere ograničenja kretanja, jer se radi o osobi koja je ilegalno ušla u BiH, tako da je neophodno apelantu ograničiti kretanje u vrijeme dok se rješava o njegovom statusu u skladu s odredbama člana 114. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Apelant navodi da je na osnovu rješenja Službe od 21. novembra do 21. decembra 2011. godine bio stavljen pod nadzor, a zatim na osnovu rješenja Sektora za azil od 22. decembra 2011. godine do 20. marta 2012. godine faktički bio lišen slobode, tako da mu je bilo ograničeno kretanje izvan ustanove za prihvat stranaca, koja se ne razlikuje od zatvora. Apelant navodi da pobijanim odlukama njegovo lišavanje slobode nije provedeno u skladu sa zakonom. Naime, odluke su temeljene na odredbi čl. 114. stav 1. i čl. 110. stav 3. tačka d) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, uz obrazloženje da je mjera ograničenja kretanja potrebna da bi se osigurala odluka o protjerivanju, a Sud BiH je naknadno dodao i razlog utvrđivanja identiteta. Prema praksi Evropskog suda pritvor je opravdan „u vezi s akcijom koja je usmjerena na deportaciju“. Apelant navodi da su u BiH odvojeni postupci međunarodne zaštite i deportacije. Postupak deportacije moguće je inicirati samo nakon konačne i pravosnažne odluke o pitanju međunarodne zaštite, i to samo ako se odbije zahtjev i odbije dobrovoljno napuštanje BiH. Međutim, apelantu je ograničeno kretanje iako je odlučivanje o pitanju međunarodne zaštite u toku, kao i postupak protjerivanja. Osim toga, navedene odredbe Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu predviđaju mogućnost, a ne i obavezu da se ograniči kretanje, da u vrijeme donošenja pobijanih odluka on nije saslušan na okolnost identiteta, niti mu je dopušteno da se izjasni zbog čega je u BiH došao bez identifikacionih dokumenata. Osim toga, nisu uzete u obzir niti odredbe člana 37. Pravilnika o međunarodnoj zaštiti koje propisuju da Sektor za azil utvrđuje postojanje razloga za privremeno ograničenje kretanja, a u predmetnom postupku nije utvrđivano postojanje razloga, tj. potpuno je jasno da mjera ograničenja kretanja radi utvrđivanja identiteta i protjerivanja nije imala svrhu, odnosno nije bila potrebna, niti je apelantu dopušteno da se izjasni o okolnostima dolaska u BiH. Sud BiH nije uopće uzeo u obzir njegove navode tako da je povrijeđeno njegovo pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Također odredbe člana 108. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu propisuju da se prema podnositelju zahtjeva za međunarodnu zaštitu ne primjenjuju sankcije zbog nezakonitog ulaska u BiH ako dolazi s teritorije gdje mu je život ugrožen, pod uvjetom da bez odgađanja prijavi namjeru zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Apelant traži naknadu štete zbog nezakonitog ograničavanja slobode u iznosu od 6.000,00 KM. Opreza radi, apelant pobija predmetne odluke ističući da mu je povrijeđeno pravo na slobodu kretanja iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

b) Odgovor na apelaciju

16. Sud BiH je naveo da mu nisu povrijeđena prava koja navodi u apelaciju, te predložio da se apelacija odbije.

17. Ministarstvo je navelo da je apelant ilegalno ušao u BiH (što nije odlučujuće kod ograničavanja kretanja), odnosno da nije moguće izreći mjeru ograničenja kretanja radi ilegalnog ulaska u zemlju. Takva vrsta rješenja donosi se kada postoji bojazan da bi apelant mogao puštanjem na slobodu spriječiti izvršenje rješenja o protjerivanju, odnosno to nije nikakva sankcija već se zasniva na zakonskoj normi u slučaju kada postoji bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu spriječio da se izvrši rješenje o protjerivanju. Osim toga, mjera protjerivanja se ne može provesti sve dok se osoba nalazi u postupku međunarodne zaštite. Ministarstvo je istaklo da nisu utemeljeni apelantovi navodi da nije saslušan na okolnost identiteta, tj. da su ovi navodi nekorektni, jer je njegov maternji jezik trigrgna (tigrinja) koji nije uobičajen i nije bilo lako odmah pronaći prevoditelja. Međutim, i pored tih poteškoća, apelantu je omogućeno da bude saslušan na okolnost zahtjeva za međunarodnu zaštitu i na okolnost njegovih namjera kada je ilegalno ušao u BiH, uz pomoć prevoditelja za njegov maternji jezik. Osim toga, Ministarstvo sigurnosti smatra da je upitan i pravni osnov na osnovu kojeg je pokrenuta apelacija, budući da apelant nije ni uhapšen niti mu je određen pritvor, već mu je izrečena mjera ograničenja kretanja propisana zakonom.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“ broj 36/08) relevantne odredbe glase:

Član 16.

(Nezakonit ulazak u BiH) Nezakonitim ulaskom u BiH smatra se ako stranac:

a)pređe ili pokuša preći državnu granicu izvan graničnog prijelaza otvorenog za međunarodni promet ili izvan graničnog prijelaza namijenjenog za promet između BiH i susjednih država ako je državljanin susjedne države i nije drugačije određeno međunarodnim sporazumom, ili izvan vremena u kojem granični prijelaz radi ili prije proteka roka u kojem ne može ući u BiH;

b)izbjegne ili pokuša izbjeći graničnu kontrolu;

c)pri prelasku državne granice upotrijebi tuđu, nevažeću odnosno nevaljanu putnu ispravu; d)organu nadležnom za kontrolu prelaska državne granice navede neistinite podatke; e)uđe u državu za vrijeme trajanja mjere protjerivanja.

Član 87 st. 1. i 2.

(Mjera protjerivanja) (1)Protjerivanje je mjera kojom se strancu nalaže izlazak iz BiH i zabranjuje ulazak i boravak u BiH u određenom vremenskom periodu koji ne može biti kraći od jedne ni duži od pet godina.

(2)Period zabrane ulaska i boravka iz stava 1. ovog člana može, na zahtjev stranca, biti skraćen ili zabrana ulaska ukinuta u slučaju kada su ispunjeni sljedeći uvjeti:

kada je strancu mjera protjerivanja izrečena prvi put, i kada je stranac dobrovoljno napustio BiH i snosio sve troškove vezane za proceduru povratka u zemlju uobičajenog mjesta povratka.

Član 88. stav 1. tačka a) (Razlozi za izricanje mjere protjerivanja) Strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako:

a)je u BiH pokušao ući ili je ušao nezakonito ili je ostao u BiH nakon isteka roka važenja vize ili odobrenja boravka ili nakon proteka vremena važenja prava na bezvizni boravak, ili je pokušao prekršiti ili je prekršio propise o prelasku državne granice pri izlasku iz BiH;

Član 114. stav 1. tač. c) i f) i stav 3.

(Ograničenje kretanja podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu) (1) Ukoliko se pokaže potrebnim, kretanje podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu može biti privremeno ograničeno u slučaju ako:

c) postoje osnovi sumnje da se radi o očiglednoj obmani ili zloupotrebi postupka kako je to određeno članom 110. (Odbijanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu) stavom (3) ovog zakona;

e) je ograničenje kretanja potrebno radi utvrđivanja identiteta podnositelja zahtjeva. (3) Mjera ograničenja kretanja podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu određuje se rješenjem Ministarstva u sjedištu. Ograničenje kretanja može da bude na snazi sve dok traju razlozi za njegovo određivanje, ali najduže 90 dana. U naročito opravdanim okolnostima, mjera ograničenja kretanja može se produžiti za još ukupno 90 dana. Ograničenje kretanja po osnovu sprječavanja širenja zaraznih bolesti može trajati dok postoje razlozi zbog kojih je određeno, što se u navedenim rokovima preispituje.

19. U Zakonu o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10) relevantne odredbe glase:

Član 29.

O upravnim sporovima Sud rješava na nejavnoj sjednici.

Zbog složenosti sporne stvari, ili ako inače nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, Sud može riješiti da se održi usmena rasprava (u daljem tekstu: rasprava). Iz razloga navedenih u stavu 2. ovog člana i stranka može predložiti da se održi rasprava. Član 35.

Zakonitost pobijanog konačnog upravnog akta Sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tom nije vezan razlozima tužbe.

Na ništavost konačnog upravnog akta Sud pazi po službenoj dužnosti.

Ako Sud utvrdi (ocijeni) da je pobijani konačni upravni akt ništavan, poništit će ga, a ako su razlozi ništavosti sadržani i u prvostepenom upravnom aktu, poništit će i taj akt.

VI. Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH, broj S 1 3 U 008460 12 Uvp od 7. marta 2012. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. marta 2012. godine, a apelacija je podnesena 8. maja 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

24. Apelant pobija presude Suda BiH i rješenje Ministarstva tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu i sigurnost

25. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

26. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

f) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode osobe u cilju sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u tijeku postupak deportacije ili ekstradicije.

2. Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

27. U konkretnom slučaju, apelantu je ograničena sloboda kretanja na osnovu izrečene mjere i to zabranom kretanja izvan Imigracionog centra na period od 90 dana, nakon što mu je izrečena mjera stavljanja pod nadzor radi utvrđivanja identiteta.

28. Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti iz člana 5. Evropske konvencije osigurava pojedincu zaštitu od proizvoljnog miješanja države u njegovo pravo na slobodu kao fundamentalno ljudsko pravo (vidi Evropski sud, Aksoy protiv Turkey, presuda od 18. decembra 1996, stav 76, Izvještaji 1996-VI), te da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Iz teksta člana 5. Konvencije jasno proizlazi da se garancije koje sadrži primjenjuju prema svima, a u stavu 1. tač. od a) do f) data je iscrpna lista dopuštenih osnova kada pojedinac može biti lišen slobode i kada će lišavanje slobode biti zakonito ako potpada pod jedan od ovih osnova (vidi Evropski sud, Saadi protiv Ujedinenog Kraljevstva /GC/, broj 13229/03, stav 43, ECHR 2008). S tim u vezi, Ustavni sud smatra da predmetna apelacija pokreće pitanje postojanja dopuštenog osnova za lišavanje slobode, te pitanje pokretanja postupka u kojem će biti suštinski i proceduralno preispitana zakonitost lišavanja slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije.

29. Ustavni sud nalazi da je identično činjenično i pravno pitanje već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1697/12 od 27. juna 2012. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), tako da se u cijelosti poziva na obrazloženje i zaključke iz citirane odluke. U predmetnoj Odluci Ustavni sud je istakao da je u konkretnom slučaju apelantu ograničeno kretanje zbog već pokrenutog postupka protjerivanja iz čega proizlazi zaključak da se radi o zakonitom ograničenju apelantove slobode, što je dopušteno članom 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije, kako je zaključio i Evropski sud u predmetu Al Hamdani protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, aplikacija broj 31098/10, presuda od 7. februara 2012. godine). U lišavanju apelanta slobode nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na osnovu odredbi čl. 110. stav 3. tačka d) i 114. stav 1. tačka c) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, dakle nezakonitog ulaska na teritoriju BiH, bez identifikacionih dokumenata, zbog čega mu je izrečena mjera protjerivanja s teritorije BiH, što je s aspekta člana 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije opravdano. Također, apelantu je kretanje ograničeno na period od 90 dana, što ukazuje na mogućnost prestanka mjere ograničenja kretanja kad prestanu uvjeti za njeno određivanje. Osim toga, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da nisu povrijeđena niti apelantova prava iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije, jer apelant ničim nije doveo u pitanje garancije koje pruža ovaj član Evropske konvencije. U odnosu na povredu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud je zaključio da ni u okolnostima konkretnog slučaja ne postoje razlozi da odstupi od ranije zauzetog stava da je udovoljeno proceduralnim garancijama u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, odnosno da apelantu nije bila uskraćena mogućnost sudskog preispitivanja odluka o određivanju mjere ograničenja kretanja. U odnosu na povredu prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je zaključio da, kako apelant i ove navode suštinski zasniva na nezakonitosti rješenja o ograničenju kretanja, o čemu je Ustavni sud u prethodnim stavovima ove odluke dao obrazloženje, nema potrebe da posebno ispituje ovaj dio apelantovih navoda.

30. Imajući u vidu zaključke iz citirane Odluke AP 1697/12, Ustavni sud zaključuje da je ograničenje kretanja apelantu na period od 90 dana, zabranom kretanja izvan Imigracionog centra, određeno u skladu sa standardima sadržanim u članu 5. Evropske konvencije, te da apelantu nije povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije kada je apelantu mjera ograničenja kretanja, koja se izvršava u Imigracionom centru kao specijaliziranoj ustanovi za prihvat i smještaj stranaca, izrečena u svrhu utvrđivanja identiteta i osiguranja izvršenja mjere protjerivanja pod uvjetima i u postupku propisanom zakonom. Također, ne postoji povreda prava iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije jer je apelantu, angažiranjem prevoditelja, omogućeno da bude saslušan na maternjem jeziku. Osim toga, nema povrede iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, jer apelantu nije bila uskraćena mogućnost da odluku kojom mu je izrečena mjera ograničenja kretanja preispita sud.

32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1684/12 (T.G.) | Sudska praksa | Aktio