Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2613/09 (M. Z.)
Odluka donesena 19. 07. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Dokazni postupak
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2613/09
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 07. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2613/09, rješavajući apelaciju Milivoja Zarića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9, člana 59 stav 2 alineje 1 i 2 i člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Milivoja Zarića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032878 09 Rev od 29. oktobra 2009. godine.
U skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati Milivoju Zariću ukupan iznos od 1.500,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Milivoja Zarića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 032878 09 Gž od 18. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 032878 09 Gž od 18. juna 2009. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovina i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na prava iz člana 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Milivoja Zarića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 032878 09 Gž od 18. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 032878 09 Gž od 18. juna 2009. godine u odnosu na prava iz Ustava Republike Srpske, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milivoje Zarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kog zastupa Dragan Tolimar, advokat iz Banje Luke, podnio je 14. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 032878 09 Gž od 18. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 032878 04 P od 10. novembra 2008. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, te Motela «Internacional» AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), kao učesnika u postupku, zatraženo je 10. novembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 2. decembra 2009. godine, Osnovni sud 2. decembra 2009. godine, a tuženi nije dostavio odgovor. Od Osnovnog suda zatražen je na uvid cio spis broj 71 0 P 032878 04 P, koji je Ustavnom sudu dostavljen 21. juna 2012. godine.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 1. februara 2010. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Apelant je 29. marta 2004. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi isplate duga na ime neisplaćenih plata za period od 1. februara 2003. godine do 31. decembra 2003. godine.
7. Sud je tužbu dostavio tuženom na odgovor 5. jula 2007. godine.
8. Tuženi je dostavio odgovor na tužbu 13. avgusta 2007. godine, nakon čega je sud u tri navrata zakazivao i odgađao pripremno ročište (20. novembra 2007. godine, 30. januara 2008. godine i 12. februara 2008. godine) jer nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke da se pripremno ročište sprovede (dostava za tuženog nije bila uredno iskazana).
9. Pripremno ročište je održano 11. marta 2008. godine. Ročišta za glavnu raspravu su održana 24. aprila 2008. godine, 4. juna 2008. godine, a nastavak glavne rasprave zakazan za 11. jul 2008. godine nije održan jer nisu pristupili apelant i zakonski zastupnik tuženog, a zakazano je njihovo saslušanje u svojstvu parničnih stranaka. Ročište za glavnu raspravu održano je 11. septembra 2008. godine i 10. oktobra 2008. godine, kada je glavna rasprava i zaključena.
10. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 032878 04 P od 10. novembra 2008. godine obavezan je tuženi da apelantu na ime neisplaćenih plata za period od 27. marta 2003. godine do 25. novembra 2003. godine isplati ukupan iznos od 544,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom pobliže navedenom u dispozitivu presude. Stavom II dispozitiva presude odbačena je tužba u dijelu koji se odnosi na zahtjev da sud obaveže tuženog na isplatu neisplaćene plate za period od 1. februara 2003. godine do 26. marta 2003. godine u mjesečnom iznosu od po 437,58 KM kao neblagovremena. Tuženi je obavezan da nadoknadi troškove postupka u iznosu od 7,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
11. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju predmet spora apelantov zahtjev za isplatu neisplaćenih plata u periodu od 1. februara 2003. godine do 25. novembra 2003. godine u mjesečnom iznosu od 437,58 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća do konačne isplate. Osnovni sud je utvrdio da je apelantova tužba u smislu člana 105 Zakona o radu neblagovremena za period od 1. februara 2003. godine do 26. marta 2003. godine jer je podnesena 27. marta 2004. godine, te je u ovom dijelu odbačena. Prvostepeni sud je na osnovu izvedenih dokaza (saslušanje svjedoka, vještačenja vještaka finansijske struke, apelantovog iskaza kao i materijalnih dokaza u koje je izvršen uvid) utvrdio da je apelant vršio funkciju direktora tuženog od 11. avgusta 1998. godine do 25. novembra 2003. godine kada mu je prestao radni odnos, zatim da u dužem vremenskom periodu, tj. za vrijeme dok su snage Ujedinjenih nacija (u daljnjem tekstu: UN) bile stacionirane u poslovnim prostorijama tuženog, tuženi nije obavljao svoju djelatnost pružanja ugostiteljskih usluga, te da je bio angažovan za potrebe ovih snaga. Sem toga, utvrđeno je da su apelant i ostali radnici primali naknadu plate direktno od UN-a, da su takvi odnosi bili sve do 31. januara 2003. godine, da je apelant bio direktor tuženog i da je kao odgovorno lice bio zadužen za vršenje djelatnosti preduzeća, organizaciju rada, stvaranje uslova za dohodak – dobit preduzeća, te plata iz ostvarenog dohotka za sebe i ostale zaposlene radnike, da to sve nije funkcionisalo u uslovima kada je UN napustio prostorije, te se kao sporno pitanje postavlja da li postoji dug tuženog i visina duga.
12. Osnovni sud je, dalje, istakao da je apelant radio puno radno vrijeme a rad se nije odnosio na vršenje osnovne djelatnosti tuženog jer je osnovna djelatnost, pružanje ugostiteljskih usluga, prestala ulaskom snaga UN-a u poslovne prostorije tuženog, a nakon njihovog odlaska, to su bili poslovi čišćenja prostora nakon dizanja hangara i drugih montažnih objekata, održavanje higijene, obezbjeđenje objekta, poslovi popisa, pripreme privatizacije i drugo, te da je apelant kontrolisao i odgovarao za organizaciju posla. Dalje je sud utvrdio da tuženi nije donio pravilnik o radu i sistematizaciji poslova i radnih zadataka, niti je zaključen ugovor o radu, pa je zaključio da se na apelanta ne može primjenjivati koeficijent složenosti poslova 5,5 kada nije ni utvrđen, te je neosnovano potraživanje iznosa od 437,58 KM mjesečno. S obzirom na to da je vještak ekonomske struke na osnovu računovodstvene dokumentacije tuženog utvrdio da radnicima tuženog a ni apelantu nisu isplaćivane plate već da je obračun vršen za sve radnike pa i apelanta u iznosu od po 68,00 KM, u visini najniže cijene rada mjesečno, i da je na taj iznos obračunat doprinos za PIO, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan. Osnovni sud je na kraju istakao da je odbio apelantov zahtjev za izradu dopune nalaza i mišljenja, odnosno da vještak utvrdi visinu plate koju bi primio po Posebnom kolektivnom ugovoru trgovine, ugostiteljstva i turizma Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 34/97) jer je vještak u svom iskazu naveo da tuženi nema pravilnik o radu niti je zaključen ugovor o radu između apelanta i tuženog i da su jedini relevantni podaci odluka Upravnog odbora tuženog od 30. oktobra 2003. godine i obračunske liste po kojima je za sve radnike pa i apelanta obračunata plata za sporni period u visini najniže cijene rada mjesečno po 68,00 KM, a tom nalazu tuženi nije prigovorio, a apelant nije dokazao da je visina naknade plate u spornom periodu bila veća.
13. Apelant je protiv prvostepene presude izjavio žalbu 27. novembra 2008. godine, koja je 8. januara 2009. godine dostavljena tuženom na odgovor, pa je 13. februara 2009. godine cio spis dostavljen na odlučivanje o izjavljenoj žalbi Okružnom sudu.
14. Okružni sud je cio spis 12. marta 2009. godine vratio Osnovnom sudu da odluči o cjelokupnom tužbenom zahtjevu s obzirom na to da je utvrdio da prvostepeni sud nije odlučio o dijelu tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa a žalbom se osporava odbijajući dio u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev.
15. Osnovni sud je, postupajući prema uputstvu Okružnog suda, dopunskom presudom broj 71 0 P 032878 04 P od 6. aprila 2009. godine odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih plata u periodu od 27. marta 2003. godine do 25. novembra 2003. godine iznad dosuđenog mjesečnog iznosa plate po 369,50 KM (razlika između zahtijevanog i dosuđenog iznosa) sa zakonskom zateznom kamatom. Odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka iznad dosuđenog iznosa.
16. U obrazloženju dopunske presude Osnovni sud je istakao da je, postupajući prema uputstvu Okružnog suda, a u smislu odredbe člana 192 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), bez otvaranja glavne rasprave donio dopunsku presudu. Osnovni sud je naveo da apelant ima interes da sud odluči o svim njegovim zahtjevima a i tuženi može imati takav interes jer se rješenjem stvari u cjelini otklanja pravna nesigurnost i isključuje mogućnost pokretanja novog spora.
17. Cio spis je 10. juna 2009. godine ponovo dostavljen Okružnom sudu na odluku o izjavljenoj žalbi.
18. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 032878 09 Gž od 18. juna 2009. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Apelantu je odbijen zahtjev za naknadu troškova na ime sastava žalbe kao neosnovan.
19. U obrazloženje presude Okružni sud je naveo da je iz sprovedenih dokaza utvrđeno da je apelant 29. jula 1998. godine imenovan za direktora tuženog, da je bio zaposlen do 25. novembra 2003. godine, a iz iskaza apelanta saslušanog u svojstvu parnične stranke i iskaza svjedoka M. K. utvrđeno je da je apelant tu funkciju direktora vršio i u spornom periodu, da su za to znali svi radnici, a da je svjedoka M. K. imenovao za svog zamjenika, te je pravilan zaključak da je apelant bio u radnom odnosu do 25. novembra 2003. godine. S obzirom na to da je tužba podnesena 27. marta 2004. godine, pravilno je primijenjen član 105 stav 2 Zakona o radu i tužba za potraživanje od 1. februara 2003. godine do 26. marta 2003. godine odbačena kao neblagovremena.
20. S obzirom na to da tuženi nije donio pravilnik o radu, niti je zaključen ugovor o radu, te kako je utvrđeno da ni ostalim radnicima nisu isplaćivane plate, a Upravni odbor tuženog je odlukom od 30. oktobra 2003. godine odlučio da se obračun neisplaćenih plata vrši po najnižoj cijeni rada u iznosu od 68,00 KM za period od 1. januara 2003. godine do 30. novembra 2003. godine, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno dosudio apelantu za period od 27. marta 2003. godine do 25. novembra 2003. godine iznos od 68,00 KM mjesečno što ukupno iznosi 544,00 KM. Svi sprovedeni dokazi, kako je dalje naveo sud, potvrđuju da se svim radnicima tuženog pa i apelantu obračunavala najniža cijena rada u iznosu od 68,00 KM pa je neosnovan apelantov navod da mu pripada mjesečno iznos od 437,58 KM, kako je to predviđeno Posebnim kolektivnim ugovorom trgovine i ugostiteljstva Republike Srpske. Nesporno je da tuženi u periodu na koji se odnosi apelantovo potraživanje nije obavljao svoju redovnu djelatnost za koju je registrovan, a jedini realan način da se utvrdi koje je poslove obavljao i koliko bi mu pripadalo po osnovu plate su odluka tuženog i knjigovodstvena dokumentacija, te nalaz vještaka koji potvrđuje da je svim radnicima obračunata plata u iznosu od 68,00 KM.
21. Apelant je protiv drugostepene presude 29. jula 2009. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Cio spis je dostavljen Vrhovnom sudu 1. oktobra 2009. godine.
22. Vrhovni sud je Rješenjem broj 71 0 P 032878 09 Rev od 29. oktobra 2009. godine reviziju odbacio. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da vrijednost osporenog dijela drugostepene presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, a nije našao da bi odlučivanje o reviziji u ovom postupku bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, te je reviziju odbacio kao nedozvoljenu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3 tačke e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, takođe, smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te prava iz člana 16 i 39 Ustava Republike Srpske. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnom i proizvoljnom tumačenju materijalnog prava. Apelant je istakao da je članovima 50 i 51 Posebnog kolektivnog ugovora trgovine, ugostiteljstva i turizma propisan minimum plate u iznosu od 437,58 KM, na šta upućuju i odredbe Zakona o radu, a osporenim odlukama je plata utvrđena u visini najniže cijene rada. Apelant je, dalje, istakao da mu kao direktoru koji ima visoku stručnu spremu pripada i uvećanje po osnovu odgovornosti za rad u odnosu na ostale radnike. Apelant tvrdnju sudova da mu pripada plata u visini najniže cijene rada jer tuženi nije obavljao svoju osnovnu djelatnost smatra bespredmetnom s obzirom na to da direktor obavlja iste poslove bez obzira na to koju djelatnost preduzeće obavlja, osnovnu ili neku drugu. Apelant je nezadovoljan ocjenom dokaza prvostepenog suda jer sudovi za svoju tvrdnju da nije zaradio platu u iznosu koji je utvrđen zakonom nisu naveli bilo kakav dokaz, te se radi o subjektivnom stavu suda a ne pravno relevantnim i dokazanim činjenicama. Apelant je na kraju istakao da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku s obzirom na to da je tužba podnesena 27. marta 2004. godine a drugostepena presuda donesena 18. juna 2009. godine, iz čega proističe da je proteklo pet godina, dva mjeseca i 21 dan, a za očekivati je da će se do donošenja odluke o reviziji taj period povećati na najmanje sedam godina. Apelant je istakao da su radni sporovi hitni, te je očigledno da se sudovi nisu pridržavali zakonskih rokova. Predložio je da se apelacija usvoji, ukinu osporene presude i da mu se na ime nematerijalne štete isplati iznos od 5.000,00 KM zbog neopravdano dugog postupka pred redovnim sudovima.
b) Odgovor na apelaciju
24. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je istakao da nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje jer je odluka donesena u skladu sa zakonom.
25. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je, ocjenjujući činjenično stanje u spisu i navode žalbe, pravilno primijenio zakon, te smatra neosnovanim apelantove navode i predlaže da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
26. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 1.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 69.
Tužba s prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu.
Član 75. stav 4.
Pripremno ročište održaće se, po pravilu, najdocnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu.
Član 94. stav 2.
Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najdocnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
27. U Zakonu o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) relevantne odredbe glase:
Član 83.
Radnik ostvaruje pravo na platu u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Poslodavac ne može radniku isplatiti manju platu od one koja je utvrđena u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Član 105. stav 2.
Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.
VI.Dopustivost Dopustivost ratione materiae
28. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navodne povrede prava iz Ustava Republike Srpske, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda.
29. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
30. Apelant navodi povredu prava iz Ustava Republike Srpske. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, te da Ustavni sud ne razmatra eventualne povrede prava prema Ustavu Republike Srpske. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u dijelu u kom se navodi povreda prava iz Ustava Republike Srpske nedozvoljena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje, imovinu i prava iz člana 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji osporio Presudu Okružnog suda broj 71 0 P 032878 09 Gž od 18. juna 2009. godine protiv koje je 29. jula 2009. godine izjavio reviziju. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud povodom izjavljene revizije donio Rješenje broj 71 0 P 032878 09 Rev od 29. oktobra 2009. godine kojim je reviziju kao nedozvoljenu odbacio s obzirom na to da vrijednost osporenog dijela drugostepene presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, a nije našao da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Dakle, u predmetnom sudskom postupku pravni lijek koji je koristio apelant (revizija) nije bio djelotvoran pa je konačna odluka Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 032878 09 Gž od 18. juna 2009. godine koju je apelant primio 30. juna 2009. godine, a apelacija je podnesena 14. avgusta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
VII.Meritum
34. Apelant osporava presude Okružnog i Osnovnog suda tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant, takođe, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na «suđenje u razumnom roku» kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje - razuman rok
35. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
36. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
37. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
38. Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
Period koji se uzima u obzir
39. Apelant je 29. marta 2004. godine podnio tužbu Osnovnom sudu radi isplate duga na ime neisplaćenih plata. Ustavni sud zapaža da je u vrijeme podnošenja apelacije postupak o izjavljenoj reviziji trajao pred Vrhovnim sudom, međutim, Vrhovni sud je u međuvremenu donio Rješenje broj 71 0 P 032878 09 Rev od 29. oktobra 2009. godine, kojim je reviziju odbacio kao nedozvoljenu. Dakle, period koji će biti predmet analize Ustavnog suda je period od podnošenja tužbe (29. mart 2003. godine) do 29. oktobra 2009. godine (kada je Vrhovni sud donio Rješenje broj 71 0 P 032878 09 Rev), tj. period od pet godina i sedam mjeseci.
Analiza razumnosti trajanja postupka
40. U konkretnom slučaju se radi o postupku u kom je apelant tražio isplatu duga na ime neisplaćenih plata, dakle radi se o postupku koji je izuzetno važan za apelanta i zbog čega treba što hitnije da se riješi. Ustavni sud ne smatra da je predmetni slučaj niti u vezi sa činjeničnim stanjem niti u vezi sa primjenom propisa posebno složen, pa složenost ovog predmeta u konkretnom slučaju nije odlučan razlog za njegovu dužinu.
41. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud prvu procesnu radnju nakon podnošenja tužbe (29. mart 2004. godine) preduzeo nakon više od tri godine tako što je 5. jula 2007. godine dostavio tužbu tuženom na odgovor. Nakon što je tuženi dostavio odgovor na tužbu, Osnovni sud je u relativno kratkim vremenskim razmacima zakazivao pripremna ročišta koja su u tri navrata odgađana jer nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke da se pripremno ročište održi (tuženi nije bio uredno obaviješten). Ustavni sud zapaža da je nakon održanog pripremnog ročišta (11. marta 2008. godine), Osnovni sud održao ročište za glavnu raspravu u tri navrata, te presudu donio 10. novembra 2008. godine, dakle nakon četiri godine, sedam mjeseci i deset dana. Nakon što je cio spis 13. februara 2009. godine dostavljen Okružnom sudu na rješavanje o izjavljenoj žalbi, Okružni sud je nakon mjesec dana cio spis vratio Osnovnom sudu da donese dopunsku presudu i to tako što će odlučiti o cjelokupnom tužbenom zahtjevu. Osnovni sud je u kratkom vremenskom periodu ispravio grešku i donio dopunsku presudu 6. aprila 2009. godine, nakon čega je cio spis ponovo dostavljen Okružnom sudu koji je u roku od osam dana od kada mu je spis dostavljen donio odluku o žalbi a nakon toga je Vrhovni sud odluku o reviziji donio u roku od tri mjeseca tako što je reviziju odbacio kao nedozvoljenu.
42. Ustavni sud smatra da je odugovlačenju postupka doprinio Osnovni sud i to zbog činjenice da je bio potpuno neaktivan više od tri godine, u kom periodu nije dostavio tužbu tuženom na odgovor iako je u smislu člana 69 Zakona o parničnom postupku dužan da tužbu s prilozima dostavi tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe sudu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je članom 10 ZPP izričito propisano da je sud dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja, a članom 420 ZPP propisano je da u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. Zakonom o parničnom postupku propisani su konkretni rokovi za preduzimanje procesnih radnji suda i stranaka, te bi dosljednom primjenom tog zakona postupak pred prvostepenim sudom trebalo da bude okončan u pravilu u roku od šest mjeseci. Ustavni sud primjećuje da je zbog greške Osnovnog suda, koji je propustio da odluči o dijelu tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa, Okružni sud predmet vratio Osnovnom sudu radi donošenja dopunske presude, što je, takođe, doprinijelo odugovlačenju postupka. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg suda ka nižem, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Ustavni sud, dalje, zapaža da su Okružni i Vrhovni sud odluku o žalbi odnosno reviziji donijeli u periodu koji nije nerazumno dug (18 dana i tri mjeseca).
43. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da apelant ničim nije doprinio dužini trajanja postupka jer nije koristio bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka, s obzirom na to da su i on i njegov punomoćnik aktivno učestvovali u postupku i na taj način pokušavali da ostvare što hitnije rješavanje predmeta.
44. S obzirom na činjenicu da je postupak povodom apelantove tužbe radi duga na ime neisplaćenih plata trajao pet godina i sedam mjeseci i da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može u cijelosti staviti na teret Osnovnom sudu koji nije dao bilo kakvo objašnjenje za ovako dugo trajanje postupka iz radnog odnosa koji se prema izričitoj zakonskoj normi ubraja u kategoriju hitnih predmeta, te imajući u vidu relevantne principe iz tačke 38 ove odluke, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete
45. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno na zahtjev apelanata, može da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
46. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi, ukoliko se radi o hitnom predmetu, za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 300,00 KM. S obzirom na značaj koji ovaj predmet ima za apelanta, te ocjenjujući da se predmetni postupak prema odredbama Zakona o parničnom postupku smatra hitnim, Ustavni sud smatra da apelantu na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 1,500,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
47. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne ocjene dokaze i nepravilne primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
48. Takođe, Ustavni sud ukazuje na to da su Evropski i Ustavni sud u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36; i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
49. Ustavni sud smatra da je Osnovni sud, suprotno navodima apelacije, izvršio analizu sprovedenih dokaza, te je u smislu principa slobodne ocjene dokaza dao jasno i iscrpno obrazloženje o svim odlučnim činjenicama. Osnovni sud je naveo razloge zbog kojih je apelantov tužbeni zahtjev djelimično osnovan, te je za takav svoj zaključak dao jasno, detaljno i argumentovano obrazloženje.
50. Osnovni sud je jasno obrazložio da je na osnovu sprovedenih dokaza i to apelantovog iskaza, saslušanja svjedoka, uvidom u materijalnu dokumentaciju, kao i na osnovu vještačenja vještaka finansijske struke, utvrdio da je apelant vršio funkciju direktora tuženog od 1998. godine do 25. novembra 2003. godine, kada mu je prestao radni odnos, i da tuženi u dužem vremenskom periodu, tj. za vrijeme dok su snage UN-a bile stacionirane u poslovnim prostorijama tuženog, nije obavljao svoju djelatnost pružanja ugostiteljskih usluga. Osnovni sud je jasno obrazložio da su apelant i ostali radnici primali naknadu plate direktno od UN-a, da su takvi odnosi bili sve do 31. januara 2003. godine, nakon čega su apelant i ostali radnici nakon odlaska UN-a obavljali poslove čišćenja prostora nakon dizanja hangara i drugih montažnih objekata, održavanje higijene, obezbjeđenje objekta, poslove popisa, pripreme privatizacije, odnosno da tuženi nije obavljao ugostiteljsku djelatnost za koju je registrovan a da je apelant kontrolisao i odgovarao za organizaciju posla. Sem toga, Osnovni sud je obrazložio da je odredbom člana 83 Zakona o radu propisano da radnik ostvaruje platu u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu i da se radniku ne može isplatiti manja plata od one koja je utvrđena navedenim aktima. Tuženi nije donio pravilnik o radu i sistematizaciji poslova i radnih zadataka, niti je zaključen ugovor o radu, pa je jedini relevantan podatak bila odluka Upravnog odbora tuženog od 30. oktobra 2003. godine, prema kojoj se obračun neisplaćenih plata vrši po najnižoj cijeni rada od 68,00 KM za period od januara do 30. novembra 2003. godine. Osnovni sud je obrazložio da apelant nije pružio dokaz da se u konkretnom slučaju plata trebala isplatiti po koeficijentu 5,5 u iznosu od po 437,58 KM mjesečno, a kako je to propisano članom 51 Posebnog kolektivnog ugovora trgovine, ugostiteljstva i turizma Republike Srpske. Naime, kod tuženog nisu bile utvrđene grupe složenosti poslova ni za radnike ni za apelanta kao direktora i odgovornog lica, odnosno apelant kao direktor to nije utvrdio iako je to bila njegova obaveza utvrđena Zakonom o radu. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na to da je ocjena dokaza redovnog suda bila očigledno proizvoljna, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Ustavni sud zapaža da su svi dokazi na kojima se zasnivaju osporene odluke izvedeni na javnoj raspravi pred prvostepenim sudom a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze i osporiti ih.
51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su sudovi o svojim zaključcima dali dovoljna, jasna i precizna obrazloženja svojih zaključaka, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim već dovoljnim i prihvatljivim u smislu prava na obrazloženu odluku kao elementa prava na pravično suđenje. Sem toga, apelant nije svojim navodima ni na koji način doveo u pitanje poštovanje prava na pravično suđenje, niti je ponudio bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je u konkretnom slučaju na bilo koji način to pravo prekršeno, već je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.
52. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi
53. Apelant ističe da su mu osporenim odlukama povrijeđeni i pravo na imovinu i pravo iz člana 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Budući da se apelantove tvrdnje o kršenju ovih prava zasnivaju na navodima koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao ukazati na kršenje ovih prava, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima neosnovani.
VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak povodom apelantove tužbe iz radnog odnosa, koji je po zakonu hitne prirode, trajao pet godina i sedam mjeseci a takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka se može, u cijelosti, pripisati ponašanju prvostepenog suda koji nije dao bilo kakve razloge za ovako dugo trajanje postupka.
55. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u ostalim segmentima prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije nije povrijeđeno apelantovo pravo. Naime, u obrazloženju osporenih presuda ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili dokaze, a u obrazloženjima odluka su za svoje stavove o djelimično osnovanom apelantovom tužbenom zahtjevu dali detaljne, jasne i logične razloge.
56. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 9, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić