Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3049/09 (M. L.)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dioba
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3049/09

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3049/09, rješavajući apelaciju Mire Lekić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Mire Lekić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 V 003565 10 Gž od 4. marta 2010. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantkinji Miri Lekić, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mira Lekić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Turjaka podnijela je 25. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka koji je, nakon podnošenja apelacije, okončan Rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 V 003565 10 Gž od 4. marta 2010. godine. Apelantkinja je dopunila apelaciju 10. novembra 2009. godine, 1. marta 2010. godine i 15. aprila 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) 12. marta 2010. godine zatraženo je da dostavi odgovor na apelaciju, a 8. februara 2012. godine da Ustavnom sudu dostavi na uvid spis broj 72 0 V 003565 95 V.

3. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 5. aprila 2010. godine, a 16. februara 2012. godine dostavio je spis na uvid.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda je dostavljen apelantkinji 15. aprila 2010. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:

6. Prednica i majka apelantkinje Stoja Galić je 6. decembra 1995. godine podnijela predlog za izvršenje fizičkom diobom nepokretnosti protiv dužnika Vlade Galića (u daljnjem tekstu: dužnik) na osnovu pravosnažne i izvršne Presude Osnovnog suda broj P- 459/91 od 31. januara 1995. godine. Osnovni sud je donio Rješenje broj I-154/95 od 22. februara 1996. godine kojim je dozvoljeno izvršenje fizičkom diobom nepokretnosti bliže označenih u navedenom rješenju.

7. Protiv Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj I-154/95 od 22. februara 1996. godine žalbu je podnijela prednica apelantkinje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Osnovni sud, odlučujući o navedenoj žalbi, ukazao je da je, u skladu sa članom 48 Zakona o izvršnom postupku, navedenu žalbu smatrao prigovorom, pa je Rješenjem broj I- 154/95 od 30. oktobra 1998. godine navedeni prigovor odbacio.

8. Osnovni sud je, zatim, zakazao osam ročišta koja su trebala da se održe na licu mjesta radi fizičke diobe predmetnih nepokretnosti, shodno donesenom rješenju o izvršenju. Četiri ročišta su odložena zbog toga što dužnik nije njima pristupio, dva zbog toga što sud nije bio u mogućnosti da izađe na lice mjesta, a jedno ročište je odloženo zbog toga što prednica apelantkinje nije pristupila ročištu. Prednica apelantkinje je u više navrata urgirala kod Osnovnog suda da zakaže ročišta i okonča postupak.

9. Na ročištu koje je održano 16. juna 2000. godine Osnovni sud je sproveo dokaz saslušanjem vještaka geometra Vladimira Lejića na okolnosti vrijednosti parcela i ekonomičnosti njihove podjele. U svom detaljnom iskazu vještak je ponudio dvije varijante podjele. Prednica apelantkinje se složila sa obje varijante koje je vještak ponudio, pa je predložila Osnovnom sudu da upozna dužnika i njegovog punomoćnika sa predloženim varijantama podjele nepokretnosti i da im sud ostavi rok od osam dana da se izjasne, a da se u protivnom podjela izvrši prema odluci suda.

10. S obzirom na to da se dužnik nije izjasnio u ostavljenom roku, Osnovni sud je donio Rješenje broj I.249/2000 od 28. novembra 2000. godine kojim je određeno izvršenje Presude Osnovnog suda broj P-459/91 od 31. januara 1995. godine na način bliže opisan u izreci navedenog rješenja. Istim rješenjem dužnik je obavezan da prednici apelantkinje na ime troškova naknadi iznos od 504,00 KM, te je određeno da će se rješenje, nakon što postane pravosnažno, po službenoj dužnosti sprovesti kroz zemljišne knjige. Protiv navedenog rješenja dužnik je 7. decembra 2000. godine podnio žalbu koja je usvojena Rješenjem Okružnog suda broj Gž-1070/01 od 21. aprila 2004. godine, te je Rješenje Osnovnog suda broj I.249/2000 od 28. novembra 2000. godine ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak.

11. Tokom postupka Osnovni sud je konstatovao da je u Osnovnom sudu pokrenut ostavinski postupak iza dužnika Vlade Galića, koji je umro 4. decembra 2004. godine, i da je Rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda broj O-652/2004 od 20. aprila 2006. godine za nasljednika njegove zaostavštine proglašen njegov sin Nenad Galić. Dalje, na ročištu koje je održano 22. januara 2007. godine punomoćnica prednice apelantkinje je obavijestila sud da je prednica apelantkinje Stoja Galić umrla, te predložila da se ročište odloži za 30 dana, kada će obavijestiti sud o tome ko su nasljednici.

12. Punomoćnica prednice apelantkinje je 5. aprila 2007. godine Osnovnom sudu dostavila podnesak u kojem je obavijestila sud da je apelantkinja sa svojom majkom sklopila ugovor o doživotnom izdržavanju, koji je proknjižila i tako postala posjednica predmetnih nepokretnosti. Uz podnesak je dostavila i posjedovni list broj 211 k.o. Lužani i posjedovni list broj 196 k.o. Dragelji iz kojih je vidljivo da je kao posjednica upisana apelantkinja.

13. Osnovni sud, „rješavajući u izvršnom predmetu po predlogu tražioca izvršenja Mire Lekić [apelantkinje]“, 7. decembra 2007. godine donio je zaključak broj I-62/04 u kojem je određeno da će se predmetni postupak nastaviti prema odredbama vanparničnog postupka, te da se podneseni predlog za izvršenje ima smatrati predlogom za fizičku diobu, tražilac izvršenja se ima smatrati predlagačem, a izvršenik protivpredlagačem.

14. Protivpredlagač je 19. marta 2008. godine Osnovnom sudu podnio predlog o ponavljanju postupka u predmetu broj P-459/91. Kao razlog za ponavljanje protivpredlagač, pravni sljednik Vlade Galića - dužnika, naveo je da njegov otac nikada nije primio Presudu broj P-459/91 od 31. januara 1995. godine, koja je bila izvršni naslov u konkretnoj pravnoj stvari, odnosno osnov za fizičku diobu u vanparničnom postupku, jer se iz dostavnice koja se nalazi u spisu pouzdano može da zaključi da potpis na dostavnici nije ni sličan ostalim potpisima njegovog oca i da je to jedini razlog zašto nije podnio žalbu protiv navedene presude. Protivpredlagač je 23. marta 2008. godine obavijestio sud da je pokrenuo postupak radi ponavljanja postupka u predmetu broj P-459/91.

15. Osnovni sud, u vanparničnom postupku, zakazao je pet ročišta od kojih su tri odložena zbog nepostojanja procesnih pretpostavki za vođenje postupka.

16. Apelantkinja je u više navrata urgirala kod Osnovnog suda da se predmetni postupak okonča.

17. Osnovni sud je donio Rješenje broj 72 0 V 003565 95 V od 14. jula 2009. godine kojim je razvrgnuta susopstvenička zajednica fizičkom diobom na način bliže označen u navedenom rješenju. Istim rješenjem obavezan je protivpredlagač da apelantkinji naknadi troškove postupka u iznosu bliže označenom u navedenom rješenju. Protiv Rješenja Osnovnog suda broj 72 0 V 003565 95 V od 14. jula 2009. godine protivpredlagač je podnio žalbu 27. jula 2009. godine.

18. Rješenjem Okružnog suda broj 72 0 V 003565 10 Gz od 4. marta 2010. godine protivpredlagačeva žalba je odbijena i Rješenje Osnovnog suda broj 72 0 V 003565 95 V od 14. jula 2009. godine je potvrđeno.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelantkinja je navela da joj je u predmetnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Apelantkinja je ukazala da predmetni postupak traje od 1995. godine, te da do 1998. godine sud niti jednom nije izašao na lice mjesta radi diobe. Navela je da „postupak maratonski dugo traje i da se boji kako ni ona, kao ni njena majka, neće doživjeti da se okonča“. Apelantkinja je, takođe, navela da je u predmetnom postupku povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja je zatražila da joj Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete zbog nerazumno dugog trajanja parničnog postupka.

b) Odgovor na apelaciju

20. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju je naveo da je apelacija nedopuštena i neosnovana. Dalje je navedeno da su složenost predmeta i postupanje stranaka uticali na tok postupka, budući da su u toku postupka prednici stranaka preminuli, zbog čega to ne može da se stavi na teret sudu. U odgovoru na apelantkinjine navode da sud za četiri godine, od 6. decembra 1995. godine do 25. septembra 1998. godine, nije zakazao ročište u navedenom izvršnom predmetu sud je istakao da je prednica apelantkinje pokrenula pogrešan postupak, pa je sud zaključkom broj I-62/04 od 7. decembra 2007. godine odredio da se postupak nastavi prema pravilima vanparničnog postupka. Sud je ukazao da je i smrt prednika stranaka uticala na tok postupka, jer se, u skladu sa pozitivnim propisima, morao prethodno sprovesti ostavinski postupak kako bi se utvrdilo ko su zakonski nasljednici koji bi preuzeli ulogu stranke i postupak. Sud je ukazao i da je apelantkinja tokom postupka uplatila novčana sredstva, predujam za vještaka, na pogrešan račun, kao i na činjenicu da apelantkinja na dva ročišta nije postavila jasan, precizan i opredijeljen zahtjev koje nepokretnosti čine predmet diobe, a naročito da li je predmet diobe šuma na k.č. broj 83, zbog čega sud nije mogao da postupa. Na osnovu navedenog Osnovni sud je predložio da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi

21. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

Član 15.

Sud je u pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uslova da se o prigovoru odluči.

22. Zakon o vanparničnom postupku („Službeni list SRBiH“ broj 10/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 74/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 2.

U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako zakonom nije drugačije određeno.

23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) glasi:

Član 10.

Sud je dužan sprovesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju apelantkinja se obratila Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je, za vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom, okončan Rješenjem Okružnog suda broj 72 0 V 003565 10 Gz od 4. marta 2010. godine. Iako je apelacija podnesena prije nego što je predmetni postupak pravosnažno okončan, apelacija je, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, bila dopustiva i u vrijeme podnošenja, jer Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

27. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII. Meritum

28. Apelantkinja smatra da joj je u predmetnom parničnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na suđenje u razumnom roku

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

30. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

31. Ustavni sud zapaža da je prednica apelantkinje pokrenula predmetni postupak 6. decembra 1995. godine a da je postupak okončan Rješenjem Okružnog suda broj 72 0 V 003565 10 Gz od 4. marta 2010. godine. Period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda počinje 14. decembra 1995. godine, kao datuma od kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu, iz čega proizilazi da će predmet ocjene Ustavnog suda biti 14 godina i tri mjeseca.

32. Ustavni sud primjećuje da je dužina predmetnog postupka, koji je trajao više od 14 godina, a priori nerazumna i da ju je potrebno ocijeniti. Dužina trajanja postupka mogla bi da se opravda samo pod izuzetnim okolnostima, koje Ustavni sud u konkretnom slučaju nije ustanovio. Pri tome Ustavni sud smatra da okolnost da je prednica apelantkinje pokrenula izvršni postupak, a ne vanparnični, na šta je ukazao Osnovni sud, ne može da se stavi na teret apelantkinji, odnosno njenoj prednici. Ovo stoga što je upravo Osnovni sud istrajavao da vodi predmetni izvršni postupak više od 12 godina (od 6. decembra 1995. godine do 7. decembra 2007. godine) iako je, prema relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku koji se na odgovarajući način primjenjuje u izvršnom postupku, po službenoj dužnosti trebalo da vodi računa o svojoj nadležnosti. Takođe, činjenica da su u toku ovog dugog postupka prednici stranaka umrli u okolnostima konkretnog slučaja, imajući u vidu navedeno ponašanje redovnih sudova, sama po sebi ne može da se stavi na teret apelantkinji.

33. S obzirom na navedeno, te podržavajući svoju praksu u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2135/08 od 13. oktobra 2010. godine i Odluka broj AP 2384/08 od 20. aprila 2011. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da je predmetni postupak pred redovnim sudovima predugo trajao i da ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Naknada štete

34. Apelantkinja je zatražila da joj se naknadi šteta zbog predugog trajanja predmetnog postupka. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 20/06).

35. Prema utvrđenom principu, apelantkinji bi za svaku godinu odlaganja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM. Međutim, imajući u vidu da je apelantkinja učestvovala u predmetnom postupku umjesto svoje pravne prednice tek nakon njene smrti, 5. aprila 2007. godine, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 3424/09 od 18. aprila 2012. godine, tačka 50, dostupna na we b-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), smatra da apelantkinji pripada naknada nematerijalne štete samo za dvije godine, koliko je proteklo od stupanja apelantkinje u predmetni sudski postupak. S obzirom na navedeno, apelantkinji se određuje naknada u visini od 300,00 KM. Ovaj iznos apelantkinji je dužna da isplati Vlada Republike Srpske.

Ostali navodi

36. Apelantkinja se, takođe, žali da je u predmetnom postupku povrijeđeno i njeno pravo na imovinu. Međutim, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na "suđenje u razumnom roku" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku», kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada je postupak pokrenut radi fizičke diobe nepokretnosti okončan nakon 14 godina i tri mjeseca, a dužina postupka u odlučnoj mjeri može da se stavi na teret redovnih sudova.

38. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3049/09 (M. L.) | Sudska praksa | Aktio