Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2778/09 (M. Ć.)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Stanarsko pravo
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2778/09

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 2778/09, rješavajući apelaciju Marka Ćurića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica

Miodrag Simović, dopredsjednik

Seada Palavrić, dopredsjednica

Mato Tadić, sudac

Mirsad Ćeman, sudacna sjednici održanoj 19. srpnja 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Marka Ćurića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-

001 116 od 4. lipnja 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-06-001624 od 12. listopada 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj P:334/05 od 30. lipnja 2006. godine .

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Marko Ćurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, odvjetnici iz Gradiške, podnio je 2. rujna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-001 116 od 4. lipnja 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-001624 od 12. listopada 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P:334/05 od 30. lipnja 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Pravobraniteljstva RS i Doma kulture „Veljko Čubrilović“ Gradiška (u daljnjem tekstu: vlasnik stana) zatraženo je 11. veljače 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor 22. veljače 2010. godine, Vrhovni sud 24. veljače 2010. godine, Osnovni sud i vlasnik stana 2. ožujka 2010. godine, a Prvobraniteljstvo RS 5. ožujka 2010. godine.

4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 24. lipnja 2010. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda broj P:334/05 od 30. lipnja 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je temeljem zajedničkog života u kućanstvu sa svojom bakom Ljubom Ćurić, kao nositeljicom stanarskog prava na stanu u Gradišci, čiji su podaci precizirani u presudi, stekao stanarsko pravo na tom stanu, te da mu na temelju stanarskog prava pripada pravo na otkup tog stana, da se utvrdi da je apsolutno ništav ugovor o korištenju predmetnog stana zaključen 14. studenog 1998. godine između Općine Gradiška-SIZ stanovanja Gradiška i Marine Mičić i da kao takav ne proizvodi pravno djejstvo, te da se naloži Marini Mičić da apelantu vrati u posjed predmetni stan oslobođen od osoba i stvari u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude i da mu naknadi troškove postupka. Presudom je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

7. U obrazloženju presude je navedeno da je na temelju provedenih dokaza koji su precizirani u presudi utvrđeno da je nositeljica stanarskog prava na stanu bila apelantova baka, koja je umrla 1. ožujka 1993. godine, da je apelant sa bakom 1. ožujka 1986. godine zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju i živio sa bakom i svojom suprugom u predmetnom stanu od 1985. godine do njezine smrti, da je apelant 20. studenog 1996. godine otkazao ugovor o korištenju stana pismenim putem, navodeći kao razlog preseljenje u drugi veći stan, na kojem je stanarsko pravo imao apelantov otac, i koji se, također, nalazi u Gradišci, u Vidovdanskoj ulici. Osnovni sud je u svezi sa utvrđenim naveo da je odredbama članka 6. Zakona o stambenim odnosima propisano da se korisnikom stana smatra nositelj stanarskog prava i članovi njegovog obiteljskog kućanstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, a članovima obiteljskog kućanstva, u smislu ovog zakona, smatraju se bračni drug, djeca, bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova, braća i sestre, unučad bez roditelja, kao i osobe koje je nositelj stanarskog prava dužan po zakonu izdržavati, odnosno ako su te osobe po zakonu dužne izdržavati nositelja stanarskog prava a koje zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i osobe koje sa nositeljem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od 10 godina ili više od pet godina ako su se u stan uselile na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju nositelja stanarskog prava. Osnovni sud je, također, naveo da je utvrđeno da je apelant sa svojom bakom zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju 1986. godine, ali da ta činjenica nije dovoljna za stjecanje statusa člana obiteljskog kućanstva jer je neophodno i trajanje življenja u ekonomskoj zajednici u istom stanu dulje od pet godina. Osnovni sud je istaknuo da, kako je u postupku utvrđeno da je apelantova baka u vrijeme zajednice stanovanja primala mirovinu, a nije bilo moguće ustanoviti jesu li apelant i njegova supruga u to vrijeme bili uposleni i imali primanja, zbog čega se ne može potvrditi postojanje i ekonomske zajednice, pa Osnovni sud smatra da apelant nije stekao status člana obiteljskog kućanstva svoje bake, pa samim tim nije stekao ni stanarsko pravo nakon njezine smrti. Navedeno je da čak i da je apelant stekao stanarsko pravo nakon smrti svoje bake, to stanarsko pravo bi mu prestalo danom otkazivanja ugovora o korištenju stana 20. studenog 1996. godine zbog čega je, prema zaključku Osnovnog suda, trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti.

8. Protiv navedene presude apelant je podnio priziv Okružnom sudu koji je Presudom broj 011-0-Gž-06-001624 od 12. listopada 2007. godine priziv odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude je ponovljeno činjenično stanje i citirani propisi na kojima je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku, te navedeno da je Okružni sud, uzimajući u obzir sve navedeno, zaključio da je prvostupanjska odluka pravilna i na zakonu utemeljena. Navedeno je da apelant prvostupanjskom sudu nije pružio niti jedan dokaz u pogledu postojanja ekonomske zajednice između njega i njegove supruge, na jednoj strani, i bake, na drugoj strani, a što predstavlja zakonom propisani uvjet da bi apelant imao status člana obiteljskog kućanstva zbog čega se, prema obrazloženju Okružnog suda, treba smatrati da je apelant imao status korisnika predmetnog stana, ali ne i status člana obiteljskog kućanstva svoje bake, pa mu zbog toga ne pripada ni pravo na otkup predmetnog stana, a ni stanarsko pravo na tom stanu. Okružni sud je naveo da je, zbog navedenog, neutemeljen prizivni navod da, obzirom da nitko nije dovodio u pitanje pravnu valjanost ugovora o doživotnom izdržavanju, to znači da je ugovor izvršavan, jer navedene činjenice, prema mišljenju Okružnog suda, predstavljaju prethodno pitanje za donošenje odluke o priznanju apelantovog statusa člana obiteljskog kućanstva u smislu članka 6. Zakona o stambenim odnosima.

9. Okružni sud je,dalje, naveo da je neutemeljen i prizivni navod da prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio iskaze svjedoka, jer je, prema zaključku Okružnog suda, prvostupanjski sud iz iskaza svjedoka pravilno utvrdio da je u konkretnom slučaju postojala obiteljska, ali ne i ekonomska zajednica, te da je na apelantu bio teret dokazivanja suprotnog stanja. Prema obrazloženju Okružnog suda, neutemeljeni su i prizivni navodi da je dokaz da je apelant zasnovao stanarsko pravo činjenica da ga je otkazao 20. studenog 1996. godine, jer se, kako je naveo Okružni sud, postavlja pitanje općenite pravne valjanosti ugovora o korištenju predmetnog stana zaključenog između apelanta i vlasnika stana obzirom na to da je taj ugovor zaključen tijekom rata, odnosno 10. lipnja 1993. godine, i kao takav je prestao važiti po samom zakonu, a ono što je prestalo važiti ne može se otkazati. Okružni sud je naveo da, obzirom na navedeno, nije utemeljeno ni apelantovo pozivanje na činjenicu da je Marina Mičić zaključila ugovor o korištenju stana u vrijeme kada se ti ugovori nisu mogli zaključivati, jer se na tu činjenicu, kako je naveo Okružni sud, mogao pozivati samo vlasnik stana, a ne i apelant, jer mu ne pripadaju prava koja se vežu za ličnost nositelja stanarskog prava.

10. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 118-0-Rev-08-001 116 od 4. lipnja 2009. godine reviziju odbio kao neutemeljenu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nije pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da apelant nije stekao status člana obiteljskog kućanstva svoje bake. Ovo stoga što se, prema obrazloženju Vrhovnog suda, ne može samo na temelju činjenice da je apelantova baka primala mirovinu izvesti zaključak da je živjela samostalno, jer se ekonomska zajednica ne ostvaruje samo davanjem u novcu nego i na svaki drugi način koji ukazuje na međusobnu ekonomsku povezanost a što se u konkretnom slučaju ogledalo u plaćanju svih dažbina vezanih za stan, u zajedničkoj prehrani, te po potrebi u snošenju troškova liječenja primatelja izdržavanja zbog čega je, prema mišljenju Vrhovnog suda, apelant imao status člana obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava u smislu članka 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima. Vrhovni sud je naveo i da je poslije smrti bake-nositeljice stanarskog prava apelant, temeljem zaključenog ugovora o doživotnom izdržavanju, sa tadašnjim SIZ-om stanovanja Bosanska Gradiška zaključio Ugovor o korištenju stana broj 123/93 od 10. lipnja 1993. godine i da je apelant u predmetnom stanu stanovao sve do 20. studenog 1996. godine, kada je dao pismeni otkaz ugovora o korištenju stana zbog, kako je naveo, „preseljenja“ u drugi stan, što je potvrdio i sam apelant, navodeći tijekom postupka da je dao otkaz ugovor kako bi prešao u očev stan, jer mu je otac bio bolestan i sam, te da otac ne bi ostao bez stana, čime se, prema zaključku Vrhovnog suda, apelant dragovoljno odrekao stečenog stanarskog prava.

11. Vrhovni sud je obrazložio da se, obzirom na sve navedeno, na konkretan slučaj ne mogu primijeniti odredbe članka 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon) prema kojim nositelj stanarskog prava ili član njegovog obiteljskog kućanstva ima pravo vratiti se u stan sukladno Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH a koje se primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. travnja 1991. godine i 19. prosinca 1998. godine, jer se u konkretnom slučaju ne radi o napuštenom stanu i jer je apelant dragovoljno, bez ikakvog utjecaja i vezanosti za ratne okolnosti u BiH, napustio stan na kojem je do tada bio nositelj stanarskog prava. Vrhovni sud je naveo da je cilj donošenja Zakona bilo vraćanje na stanje koje je bilo prije 30. travnja 1991. godine u pogledu stečenih stanarskih prava a pravna znanost i pravna praksa prihvaćaju da tumačenje zakona ne zahtijeva samo doslovno tumačenje sadržaja teksta neke zakonske norme nego se primjenom teleološki ciljnog tumačenja dolazi do cilja tog zakona kako bi zakon bio dosljedan svojoj svrsi, tj. kako bi postigao ratio legis. U svezi sa navedenim, Vrhovni sud je istaknuo da su odredbe članka 14. stavak 2. Zakona opće, ali da je cilj ovog zakona da se njegove odredbe primjenjuju samo na osobe koje su, zbog ratnih okolnosti, dovedene u položaj izbjeglih ili raseljenih osoba, a ne da se primjenjuje i na osobe koje su napustile stanove u okolnostima u kakvim je apelant bio u vrjeme kada je, kako je rečeno, u pismenoj formi dao otkaz ugovora izvansudskim putem, i to s namjerom da živi u stanu svog oca koji je i sam bio nositelj stanarskog prava na većem stanu, pa se predmetni stan ne može smatrati apelantovim domom u smislu značenja članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Zbog svega navedenog, Vrhovni sud je zaključio da apelantovu reviziju treba odbiti kao neutemeljenu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Kršenje navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenicu da je on dragovoljno napustio predmetni stan, jer ga je, kako tvrdi, napustio u vrijeme kada su se još dešavala razna previranja i kada je njegovom ocu prijetila opasnost da izgubi stan i život, jer je manjinske nacionalnosti, te da se odredbe Zakona primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili u razdoblju od 30. travnja 1991. godine do 19. prosinca 1998. godine bez obzira na razloge napuštanja. Također, navodi da je otkazao ugovor o korištenju stana 1996. godine, što znači u spornom razdoblju koje je pokriveno odredbama članka 2. stavak 3. Zakona prema kojima svako stanarsko pravo ili ugovor zaključeni u razdoblju od 30. travnja 1991. godine do 19. prosinca 1998. godine prestaju važiti, tako da je taj otkaz nevažeći i da mu pripada pravo na povrat stana na kojem je stekao stanarsko pravo. Također, napominje da vodi i spor o povratu predmetnog stana, ali da iz stanja tog spisa jasno proizlazi da netko ima veliki interes da se taj predmet pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljene osobe - Odsjek Gradiška nikada ne riješi.

b) Odgovor na apelaciju

13. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije došlo do kršenja apelantovih prava, jer je, donoseći osporenu odluku, taj sud vodio računa da je apelant dao otkaz ugovora o korištenju stana nakon prestanka ratnog stanja.

14. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da, obzirom da se apelant dragovoljno odrekao stanarskog prava, apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu.

15. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da su apelantovi navodi neutemeljeni i da apelaciju treba odbiti.

16. U odgovoru na apelaciju Pravobraniteljstvo RS je istaknulo da apelant u tijeku cijelog postupka nije dokazao postojanje ekonomske zajednice i da se dragovoljno odrekao stanarskog prava zbog čega apelaciju smatra neutemeljenom.

17. U odgovoru na apelaciju vlasnik stana je naveo da nema saznanja o kršenju apelantovog prava.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/98, 12/99, 31/99 i 65/01) relevantne odredbe glase: Članak 1. stavak 2.

Odredbe ovog zakona primjenjuju se na nekretnine, uključujući i poslovne prostorije u privatnom vlasništvu, kuće u privatnom vlasništvu i stanove u privatnom vlasništvu, kao i stanove na kojima postoji stanarsko pravo (stanovi), koji su bili napušteni u razdoblju nakon 30. travnja 1991. godine bez obzira je li nekretnina ili stan bio proglašen napuštenim: pod uvjetom da je vlasnik, posjednik, odnosno korisnik nekretnine izgubio posjed nekretnine ili je nositelj stanarskog prava izgubio posjed stana prije 19. prosinca 1998. godine.

Članak 2. stavak 3.

Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju, zaključeni u razdoblju između 1. travnja 1992. godine i 7. veljače 1998. godine, prestaju važiti. U smislu ovog zakona, osoba koja živi u stanu na temelju stanarskog prava koje prestaje prema ovom članku smatrat će se privremenim korisnikom.

Članak 14.

Nositelj stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog obiteljskog kućanstva definiran u članku 6. ZOSO-a (u daljnjem tekstu: nositelj stanarskog prava) ima pravo vratiti se u stan sukladno Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. travnja 1991. godine i 19. prosinca 1998. godine, bez obzira je li stan bio proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira je li stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. travnja 1991. godine. Osoba koja je napustila svoj stan u razdoblju između 30. travnja 1991. godine i 19. prosinca 1998. godine smatra se izbjeglicom ili raseljenom osobom sukladno Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini s pravom povratka u taj stan bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustila.

19. U Zakonu o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 19/93 i 22/93) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca ...[...], a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od devet godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

20. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase:

Član 2. Član 47. stav 1. Zakona se dopunjava tačkom 7. koja glasi: Lica koja su svoje stanove napustila nakon 30. aprila 1991. godine će se smatrati izbjeglicama i raseljenim licima u skladu sa Aneksom VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini osim ako se ne dokaže da su napustila svoje stanove iz razloga potpuno nevezanih za sukob.

VI. Dopustivost

21. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-

Rev-08-001 116 od 4. lipnja 2009. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 2. srpnja 2009. godine a apelacija je podnesena 2. rujna 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivični postupak.

27. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

28. Apelant smatra da su redoviti sudovi pri donošenju svojih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud podsjeća i na praksu Europskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebice pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje. U protivnom, postoji kršenje članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Europski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. travnja 1994. godine, stavak 61).

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u osporenoj revizijskoj presudi obrazložio da se, sukladno relevantnim zakonskim odredbama i utvrđenim činjenicama, ne može prihvatiti zaključak nižestupanjskih sudova da se apelant ne smatra članom obiteljskog kućanstva svoje bake i da nije, s tim u svezi, stekao stanarsko pravo nakon njezine smrti, budući da je postojala životna i ekonomska zajednica apelanta i njegove bake i da je nesporno, nakon njezine smrti, apelant stekao stanarsko pravo, što potvrđuje i ugovor o korištenju predmetnog stana koji je apelant zaključio sa SIZ-om stanovanja. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud prihvatio kao pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da se na apelantov slučaj ne može primijeniti odredba članka 14. Zakona, jer je apelant, nevezano za ratne okolnosti, dragovoljno otkazao ugovor o korištenju predmetnog stana, i to s namjerom da živi u stanu svog oca i da time nije mogao imati status izbjegle i raseljene osobe zbog čega je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev. U svezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i argumentirano obrazložio svoj zaključak zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev, a Ustavni sud takvo obrazloženje ne smatra proizvoljnim, već smatra da je sukladan standardima Europske konvencije.

30. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi, rješavajući slična pravna i činjenična pitanja, npr. u predmetu broj AP 645/04 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 645/04 od 2. prosinca 2005. godine, objavljenu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ), iskazao stajalište da „ je cilj donošenja Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine bilo vraćanje na stanje koje je bilo 30. travnja 1991. godine u pogledu stečenih stanarskih prava. Ustav ne zahtijeva doslovno tumačenje zakona, nego teleološko ciljno tumačenje, kako bi zakon bio dosljedan svojoj svrsi, tj. ratio legis. Usprkos činjenici da su odredbe članka 14. stavak 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine općenite, jasno je da nije bila namjera da se Zakon primjenjuje na osobe koje su napustile stanove u okolnostima u kakvim je tužena u konkretnom slučaju napustila predmetni stan (dragovoljno kretanje stanovništva), nego da se Zakon primjenjuje na osobe koje su, zbog ratnih okolnosti, bile dovedene u položaj izbjeglice ili raseljene osobe. Pogrešno razumijevanje navedenog zakona i njegova striktna primjena na svaki slučaj mogu dovesti do nepravičnosti“.

31. Ustavni sud zapaža da stajalište redovitih sudova izraženo u osporenim odlukama korespondira sa citiranim stajalištem redovitih sudova zbog čega Ustavni sud ne može prihvatiti apelantove navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neutemeljeni i da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

VIII. Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Vrhovni sud detaljno i argumentirano obrazložio svoje zaključke zašto su pravilno postupili nižestupanjski sudovi kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je, na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju sa prijeratnom nositeljicom stanarskog prava, nakon njezine smrti 1993. godine, stekao stanarsko pravo, te kada je apelant dragovoljno napustio predmetni stan otkazivanjem ugovora o korištenju zbog namjere da živi u stanu svog oca, zbog čega se apelant ne može smatrati izbjeglicom ili raseljenom osobom u smislu članka 14. Zakona.

34. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2778/09 (M. Ć.) | Sudska praksa | Aktio